Novi list - Zvončari su kulturna pojava par excellence

Ovogodišnji zvuk Antonjskog roga na ceste, cestice, u šumu, na polja, u sela i zaseoke, gradove i trgove usmjerit će jedno od sedam hrvatskih nematerijalnih kulturnih dobara koje je UNESCO protekle godine uvrstio na svoju listu. Riječ je o zvončarima, a zašto su se baš zvončari s područja nekadašnjeg kastavskog komuna "našli" na UNESCO-ovoj listi zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara svijeta, odnosno koji su razlozi da ih je Hrvatska uvrstila među prijedloge, upitali smo etnologinju Lidiju Nikočević, ravnateljicu Etnografskog muzeja Istre i članicu Povjerenstva za nematerijalnu kulturnu baštinu Republike Hrvatske.

 

- U okviru rada Povjerenstva za nematerijalnu kulturnu baštinu Republike Hrvatske pri Ministarstvu kulture, čiji sam član, još 2007. godine zvončari su proglašeni kulturnim dobrom republike Hrvatske i kao takvi ušli u nacionalni registar kulturnih dobara. Kada se pripremalo proširenje UNESCO-ove reprezentativne liste nematerijalne kulturne baštine 2008. godine, zvončari su bili jedan od šesnaest prijedloga hrvatskog Ministarstva kulture za uvrštenje na tu listu. I doista, ušli su među sedam konačno odabranih! S obzirom da dobro poznajem taj običaj, zalagala sam se za tu kandidaturu, no i sam ministar te ostali članovi Povjerenstva već su u početku prepoznali zvončare kao kandidate za tu listu. Na tu je činjenicu utjecao čitav niz okolnosti, pa tako i stupanj dokumentiranosti običaja. Naime, u Pariz je valjalo poslati opširnu dokumentaciju (fotografije, filmove, opise) i argumentaciju koja je trebala zadovoljiti njihove stroge kriterije.

 

Osim zvončara, poslana je i kandidatura koja se odnosila na Pokladni ophod iz Međimurja. U konačnici, međimurske maškare nisu "prošle", a zvončari su uvršteni na spomenutu Listu kao jedan od svega tri pokladna običaja iz Europe. Ostala dva su iz Belgije (Karneval u Bincheu) i Mađarske (Buše iz Mohača).

 

Jedan od mnogih čimbenika koji je pridonio da je taj običaj prepoznat na internacionalnoj razini jest i njegova vitalnost. Po definiciji UNESCO-a, "nematerijalna kultura" naziva se još i "živa baština", pa se stoga pozitivno vrednuju ona kulturna dobra koja su autentični i živi kulturni izraz određene skupine, a ne gotovo zamrle, s mukom oživljavane kulturne pojave. Zvončare u Kastavštini i okolnim područjima imaju heterogene zajednice različitih kulturnih osobitosti i porijekla (Žejane, Brgud...), što je također bila dodatna prednost pri vrednovanju, podrazumijevajući pritom promociju kulturne raznolikosti i doprinos razmjeni i njegovanju multi i interkulturalnosti. Sve se to može pročitati i vidjeti na UNESCO-ovim internetskim stranicama. Tamo već postoji dokumentacija o zvončarima (uključujući i film), te argumentacija prosudbene komisije: http://www.unesco.org/culture/ich/index.php?RL=00243

 

 

- Hrvatska može biti vrlo zadovoljna sa sedam kulturnih dobara na UNESCO-ovoj Reprezentativnoj listi, osobito ukoliko imamo na umu da Italija ima tek dva, Mađarska jedno, a Slovenija, Austrija i Njemačka niti jedno kulturno dobro uvršteno na tu listu. Sa sjevernog Jadrana na Listu je, osim zvončara, uvršteno i dvoglasje u tijesnim intervalima ("na debelo i tanko"), što doista može ojačati ovdašnju kulturnu samosvijest.

UNESCO-ovo rješenje ne donosi Djeda Mraza s poklonima, već poruku - jako cijenimo vašu tradiciju, doista je jedinstvena i vrijedna u svjetskim okvirima i ukoliko smislite dobre načine za njeno očuvanje i popularizaciju, mnoga vam vrata mogu biti otvorena.

 

Praktična vrijednost ovog postignuća, dakle, ovisi prvenstveno o nastojanju lokalnih zajednica i trudu djelatnika u oblasti kulture, prosvjete i turizma. Već postoje određene aktivnosti i projekti u Rukavcu, Matuljima, Viškovu i uzimajući ih u obzir u tekstu nominacije, predložila sam daljnje mjere zaštite i niz programa za očuvanje i popularizaciju ovog običaja (sakupljanje dokumentacije, putujuća izložba, popularne publikacije   i   internetska   stranica, znanstvena istraživanja, osnivanje Centra za dokumentaciju i posjetitelje, programi i radionice za posjetitelje, radionice za djecu i drugo). UNESCO-ova je ocjenjivačka komisija pozitivno ocijenila taj program, no sada se postavlja pitanje tko će pokazati interes da ga implementira. Kao ravnateljica ustanove u susjednoj, istarskoj županiji, to ne mogu biti (samo) ja. Predlože li se dobri projekti ministarstvima u Hrvatskoj i Europskim fondovima, svakako postoji velika mogućnost dobivanja financijske pomoći. Pretpostavka za to je sudjelovanje lokalnih zajednica i, često, suradnja više zajednica. Upravo to može biti problem, jer zajednice koje imaju svoje zvončarske grupe dijelom su razjedinjene u više različitih općina. Osim te administrativne prepreke, još se većem čini heterogenost pogleda na sam običaj različitih zvončarskih skupina pa i svojevrstan konkurentski odnos među nekima. No to je već element tradicijske kulture po sebi i ugrađen je u značenje ovog običaja, pa ga kao takvog treba i interpretirati. Zapravo, čini mi sve da su djelatnici na razini Županije ti koji trebaju poduzeti prve korake u tom smjeru, svakako u suradnji s lokalnom zajednicom.

 

 

- Da bi ovaj običaj nešto značio široj zajednici, mora se prije svega pronaći način kako da on komunicira sa svijetom! Za pretpostaviti je da će sada biti više zainteresiranih da posjete krajeve gdje se on održava, da saznaju putem interneta i tiska nešto više o tome, da dobiju odgovore na stručna pitanja i konzumiraju programe koji će ih dovesti u kontakt o ovim običajem. Jedna od UNESCO-ovih ideja jest i ona da se pomoću kulture komunicira na planetarnoj razini i doista treba osmisliti programe koji će to omogućiti. Lokalne zajednice će također, prema svojim prioritetima, odlučivati o načinima i količini tog kontakta.

 

 

- Dijelim u potpunosti taj utisak! Štoviše, čini mi se da je od svih regija čija su kulturna dobra uvrštena na Reprezentativnu listu upravo ova sredina najslabije reagirala na to postignuće - i to unatoč činjenici da su dva dobra (uz zvončare tu je i dvoglasje tijesnih intervala) iz ovog kraja uvrštena na tu Listu! U Istri, na primjer, osim što je župan upriličio primanje za nositelje te tradicije, Odjel za kulturu tiskao je nosač zvuka sa snimkama mladih svirača i pjevača u dvoglasju, a upravo se radi na organizaciji Okruglog stola i večeri posjećene tom glazbenom izrazu.

 

Čini mi se da u Rijeci i Opatiji postoji prilična ambivalencija prema tradicijskoj kulturi: s jedne strane se ističe u određenim prilikama i za određene potrebe, ali se istinski ne doživljava kao ona "prava" kultura. Ta potonja je shvaćena kao "viša", elitna kultura. S obzirom na kontinuitet urbanog života u Rijeci i Opatiji, a usporedno s tim i često dovođenje u pitanje tog kontinuiteta čestim izmjenama sastava stanovništva i kulturnih prioriteta, to vjerojatno ne treba čuditi.

 

Uza sve to, kada je riječ o zvončarima, mnogi ih doživljavaju kao raspojasanu grupu muškaraca pri čemu izostaje shvaćanje je da ta aktualizacija sirove muške snage jedna od inherentnih karakteristika ovog običaja u njegovom povijesnom značenju. Daljnje je pitanje koliko se i na koji način ovaj običaj vrednuje kao dio kulturnog identiteta određenih zajednica u ovom kraju. Neke zvončarske grupe koje su se u većoj mjeri eksponirale izvan vlastite sredine preuzeli su različiti mediji i Riječki karneval. Oni ne afirmiraju sveukupno značenje ovog fenomena, već samo jedan egzotičan segment njihove pojavnosti koji se uklapa u njihove jednostavne scenarije. Možda je upravo ta trivijalizacija i pridonijela oklijevanju da se zvončari prepoznaju kao kulturna pojava par excellence.

 

 

- I dalje nam valja prepoznavati nematerijalne kulturne pojave i predlagati ih (opskrbljene potrebnom dokumentacijom) za nacionalnu listu kulturnih dobara. Trenutno se radi na umijeću izrade suhozida (uključivši i kažune), jer, ne treba zaboraviti, znanja kako se što radi, također su kategorija nematerijalne kulture.

 

Međutim, zajednice koje su nositelji kulturnih dobara to i same mogu učiniti koristeći obrasce na internetskim stranicama Ministarstva kulture. Koliko god je važna ta Nacionalna lista, a tako i ona UNESCO-ova, još je važnije da se na lokalnoj razini prepoznaju i vrednuju nematerijalna kulturna dobra koja nešto znače određenoj zajednici i s kojima se ona identificira. Nitko ih drugi, uostalom, ne može bolje njegovati i širiti.

 

TRIDESET GODINA PRAĆENJA "PUSNIH" OBIČAJA

 

- Istraživanje zvončara nije izvršeno povodom ove nominacije, već sam jednostavno upotrijebila rezultate mog gotovo tridesetogodišnjeg praćenja ovog običaja u svim njegovim segmentima i značenjima. Naša suradnja, mislim da to tako treba nazvati, otpočela je početkom mog studija etnologije, a tu sam temu odabrala i za diplomski rad. Kako sam se u profesionalno razvijala radeći na tome, za mene osobno ovaj fenomen ima višestruko značenje. Kasnije, živeći i radeći kao etnologinja u Opatiji i Rijeci nastavila sam pratiti svake godine barem dio sveukupnih "pusnih" događanja, tako da sam sakupila pozamašnu dokumentaciju, te niz spoznaja i iskustava. Rezultat toga je više tekstova u stručnim publikacijama, scenarij, odnosno, suradnja na dva filma i nekoliko popularnih tekstova. Ovih dana razmišljam kako osloboditi nešto vremena ne bih li sve to objedinila u jednom većem tekstu, obogativši ga novim spoznajama i širim gledanjima na pojavu zvončara te njihovog društvenog konteksta.

 

SLAVICA MRKIĆ MODRIĆ

 

NOVI LIST, 13.01.2010.