Intervju

Čuvanje znanja i vještina koje su ljudi stjecali stoljećima

Hrvatska zajednica u Srbiji započela je prije deset godina sustavnije istraživanje, prikupljanje i promoviranje svoje nematerijalne kulturne baštine. Od tada je sačinjen Registar nematerijalne kulturne bašine te zajednice s 22 elementa, koji su predstavljeni u katalogu i na izložbi »Živa baština«, na mrežnim stranicama ZKVH-a te u promotivnim filmovima. Također, u organizaciji Zavoda nedavno je u Subotici održan i seminar na temu »Nominacija nematerijalne kulturne baštine – iskustva i izazovi u Hrvatskoj i Srbiji«. Jedna od predavačica bila je i Tatjana Horvatić, voditeljica Službe za pokretnu, etnografsku i nematerijalnu kulturnu baštinu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. Tim povodom s Tatjanom Horvatić razgovarali smo o iskustvima Hrvatske glede zaštite i očuvanja nematerijalne kulturne baštine, ali i o njezinim viđenjima onoga što je hrvatska manjinska zajednica u Srbiji uradila ili planira uraditi u tom području.

Hrvatska je dosta učinila na zaštiti svoje nematerijalne kulturne baštine (NKB). U nacionalni registar upisano je više od dvije stotine elemenata, među kojima se 18 nalazi i na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine. Koliko ste u Ministarstvu zadovoljni učinjenim i koliko dobara još čeka na upis u nacionalni registar?

Do danas je u Registar kulturnih dobara upisano ukupno 223 nematerijalnih kulturnih dobara od kojih je sedam zaštićeno Rješenjem o preventivnoj zaštiti, a 216 ima trajnu zaštitu Rješenjem o utvrđivanju svojstva kulturnoga dobra. Uz zaštićena i preventivno zaštićena kulturna dobra dio Registra je i evidencija dobara od lokalnog značenja. Predstavničko tijelo županije, Grada Zagreba, grada ili općine može proglasiti dobro od lokalnog značenja na svojem području, ali to dobro nema status zaštićenog kulturnog dobra. Takovih nematerijalnih dobara za sada ima četiri. Zadovoljni smo učinjenim, jer velik broj upisa nije samo zasluga nas koji u Ministarstvu kulture i medija zajedno sa Stručnim povjerenstvom za vrednovanje svojstva nematerijalnih kulturnih dobara provodimo postupke upisa nego i zajednica koje svoju baštinu žele očuvati. Takvu svijest stanovnika Hrvatske naročito podržavamo i poštujemo. Trenutno je u proceduri oko 20 prijedloga za upis u Registar, a konačan broj je teško predvidjeti, budući da ovisi o zainteresiranosti zajednice i nositelja, njihovom prepoznavanju svoje baštine kao važnog dijela identiteta i naravno prijavi za upis te odluci Stručnog povjerenstva.

Svjedoci smo nestajanja pojedinih običaja, kulturnih praksi, mjesnih govora. Koji su u Hrvatskoj najveći izazovi očuvanja nematerijalne kulturne baštine?

Kao i u drugim državama najveći problemi su globalizacija, razne promjene u životnom i društvenom kontekstu određene zajednice, depopulacija ruralnih prostora, iseljavanje, suvremene tendencije u razvoju društva. U tom smislu je zaštita nematerijalne kulturne baštine izrazito važna, jer radi na očuvanju različitosti i specifičnosti određenih područja, održavanju identiteta te čuvanju znanja i vještina koje su ljudi stjecali stoljećima, a koji zbog navedenih problema i izazova na bilo koji način mogu biti ugroženi, pa i nestati.

Ministarstvo financira programe očuvanja zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara. Uspijeva li se u tome? Navedite primjer nekog od takvih programa…

Na temelju Zakona o ustrojstvu i djelokrugu tijela državne uprave i Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi Ministarstvo godišnje raspisuje Javni poziv za predlaganje javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske. Putem Javnog poziva, kroz Program zaštite i očuvanja nematerijalnih kulturnih dobara Ministarstvo sufinancira programe očuvanja nematerijalnih kulturnih dobara koji su upisani u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Izdvojila bih program očuvanja »Umijeća izrade tradicijskih ženskih frizura s područja Slavonije, Baranje i Srijema« koji provodi Kulturni centar Gatalinka iz Vinkovaca. Centar radi na očuvanju tradicijskih frizura od 1995. godine s posebnim naglaskom na frizurama Slavonije, Baranje i Srijema, a Ministarstvo ga financijski podržava od 2009. godine. Tako su npr. održani »Seminar o izradi tradicijskih frizura« za frizere učenike, prosvjetne djelatnike i frizere te državno natjecanje »Etno frizura Hrvatske«, a izdaje se i časopis Etno revija. Također, predstavljaju se suvremene frizure inspirirane tradicijskim frizurama, a vjerujem da upravo atraktivnost ovoga programa doprinosi uključenosti i interesu mladih. Jedan od programa s vrlo konkretnim i značajnim rezultatima je npr. program istraživanja, dokumentiranja i promocije glagoljaške pjevane baštine koji provodi Hrvatska kulturna udruga Pjevana baština. Uz pomoć Javnog poziva udruga je izdala niz multimedijalnih izdanja koji obrađuju po jednu župu i sadrže monografiju, nosač zvuka te nosač zvuka i slike. Monografije sadrže tekstove o povijesti, običajima, pjevanju, notne transkripcije i fotografije. Izdanja pri tom nisu samo zapisi s ciljem stručnog dokumentiranja nego i mediji koje je lako koristiti i izvan potrebe struke, u svakodnevnom životu, što sigurno doprinosi popularizaciji.

Koliko upisanih elemenata nematerijalne kulturne baštine u Hrvatskoj dolazi iz prostora kulture nacionalno-manjinskih zajednica? Neki su čak stigli i do UNESCO-ove liste...

Do sada je devet nematerijalnih kulturnih dobara koja se odnose na tradiciju nacionalnih manjina upisano u Registar. Talijanska manjina zastupljena je u Istriotskim govorima, Istromletačkom narječju i Rovinjskoj bitinadi, slovačka manjina u Tradicijskom pokladnom ophodu Slovaka u Josipovcu Punitovačkom, albanska manjina u Govoru zadarskih Arbanasa (Arbanaški govor), rumunjska u Istrorumunjskim govorima. Određena kulturna dobra uključuju sve stanovnike nekog područja, neovisno od narodnosti kao što je to slučaj kod umijeća izrade coklji na području Like i Gorskog kotara, a zajednička baština Hrvata i Srba su npr. Nijemo kolo s područja Dalmatinske zagore i Glazbeni izričaj ojkanje s područja Dalmatinskog zaleđa, koji su upisani i na UNESCO-ove liste, Nijemo kolo s područja Dalmatinske zagore na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva i Glazbeni izričaj ojkanje s područja Dalmatinskog zaleđa na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita.

Na nedavnom seminaru u Subotici ukratko je predstavljen i Registar nematerijalne kulturne baštine Hrvata u Srbiji. Kako Vam se čini ta baština, odnosno projekt »Živa baština« kojim ZKVH nastoji obraditi ovo područje?

Projekt »Živa baština« je dobar primjer kako institucija brine o baštini, umrežava, uključuje, ali i educira lokalnu zajednicu. Projekt se oslanja i na istraživanja stručnjakinja iz Hrvatske dr. sc. Milane Černelić, redovite profesorice i dr. sc. Marijete Rajković Iveta, izvanredne profesorice Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju, Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koje se temom Bunjevaca u Vojvodini bave i kroz znanstveni projekt, pa je njihov doprinos u stručnom smislu inventarizacije, prepoznavanja i valoriziranja nematerijalne kulturne baštine Hrvata u Vojvodini dragocjen. Dodala bih i suradnju dr. sc. Ivane Kurtović Budja s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Angažman Zavoda, lokalne zajednice, pojedinaca i struke očekivano je morao polučiti ovako kvalitetan rezultat kao što je Registar nematerijalne kulturne baštine Hrvata u Srbiji. On je ne samo svojevrsna baza podataka nego je ujedno i kvalitetna podloga za daljnje postupke upisa u nacionalni registar. 

U Hrvatskoj je kao kulturno blago zaštićeno i više desetaka govora i narječja, među kojima su i bunjevački govori koji se, kako se navodi, govore u dijelovima Dalmatinske zagore, Ravnih kotara, Like, Primorja, Gorskoga kotara, Slavonije i Baranje, ali i u dijelovima BiH, Srbije i Mađarske. Godine 2021. govor ovdašnjih Bunjevaca uveden je kao službeni jezik na teritoriju Grada Subotice. Kako gledate na ovaj slučaj?

Za početak se mora reći da se u dijalektološkoj (hrvatskoj, slavističkoj, poredbenolingvističkoj) literaturi bunjevački govor nikada ne navodi kao bunjevački jezik, on nema svoju ISO oznaku, a nema ni temeljne priručnike (gramatika, pravopis, rječnik), što je važno da bi se jedan jezični varijetet smatrao zasebnim jezikom.  Prema genetskolingvističkom kriteriju bunjevački govori pripadaju zapadnoštokavskomu, novoštokavskomu ikavskomu dijalektu štokavskoga narječja hrvatskoga jezika. S obzirom na to da je ishodište Bunjevaca područje omeđeno Neretvom i Zrmanjom i da osim vojvođanskih Bunjevaca postoje i primorski, lički, gorskokotarski Bunjevci, isključivo Hrvati, a s obzirom i na pisanu bunjevačku franjevačku tradiciju u Vojvodini, nesumnjivo je da bunjevački govori pripadaju hrvatskom jezičnom korpusu. Prepoznavanje bunjevačkih govora u Hrvatskoj kao kulturnoga dobra, u skladu s UNESCO-ovom Konvencijom 20003., odnosi se na bunjevačke govore u Hrvatskoj, ali s obzirom na to da su bunjevački govori u Srbiji, u Vojvodini, preseljenički, točno se zna da su došli iz hrvatskih krajeva, ti su bunjevački govori dio jedinstvenoga hrvatskoga kulturnog dobra: bunjevački govori. U Hrvatskoj se zaštiti govora pristupa vrlo odgovorno, u skladu s Konvencijom o zaštiti nematerijalne kulturne baštine, pravnim propisima i u suradnji sa stručnjacima lingvistima. Takvim pristupom je u Registar kulturnih dobara u Hrvatskoj upisano 37 narječja, govora i dijalekata.

Na seminaru je bilo riječi i o slučaju običaja subotičke Dužijance koju predstavnici dvije etničke zajednice – i Hrvati i Bunjevci – nastoje upisati na Listu elemenata nematerijalnog kulturnog naslijeđa Srbije te tu onda dolazi do prijepora i zastoja. Po Vašem mišljenju, kako se tu struka treba postaviti?

Hrvatski etnolozi konzervatori uključeni u pomaganje upisa Dužijance u Registar nematerijalne kulturne baštine Hrvata u Srbiji su se afirmativno postavili prema ovoj problematici i svoj stav potvrdili sudjelovanjem u savjetima, stručnoj pomoći i izravnim uputama kolegama u Subotici. Struka smatra da prijedlog upisa Dužijance u Registar nematerijalnog naslijeđa Srbije nije sporan i da sadrži sve elemente potrebne za njezino vrednovanje kao nematerijalnog kulturnog dobra. Naravno da razmimoilaženje različitih zajednica koje su prijavitelji može biti problem i da su međusobno razumijevanje i dijalog potrebni.

Kako promatrati odnos nekog nematerijalnog kulturnog dobra i njegove etničke »pripadnosti«? Naime, i sami ste ranije spomenuli da određena kulturna dobra uključuju sve stanovnike nekog područja, neovisno o narodnosti. Koji su tu najveći izazovi za struku, treba li se tu »presuditi«?

Ne vidim prijepora i potrebe za presudom. Zajedničku baštinu treba zajednički čuvati i truditi se prenositi je kao takvu budućim naraštajima.

Postoji i međunarodna suradnja na području nematerijalne baštine. Imate li suradnju sa Srbijom na tom području i ukoliko imate, u čemu se ona ogleda?

Osim sudjelovanja hrvatskih i srpskih kolega na nekoliko sastanaka stručnjaka na području jugoistočne Europe koji organizira Regionalni centar za očuvanje nematerijalne kulturne baštine u jugoistočnoj Europi pod okriljem UNESCO-a, službenu suradnju u području nematerijalne kulturne baštine za sada nemamo.

Intervju vodio: Davor Bašić Palković