Nadgrobna umjetnost s novim otiskom

  

"Ugradbeni i građevni portretni reljefi u Histriji i Dalmaciji" naslov je knjige Dražena Maršića, ravnatelja Arheološkog muzeja u Zadru predstavljene prošlog tjedna.
   

Kao što i sam naslov kaže, knjiga se bavi rimskim nadgrobnim reljefima koji su u arheološkom kontekstu bili dio jedne veće arhitektonske strukture.

  
To nisu samostojeći nadgrobni spomenici nego su dio jedine veće cjeline. Oni su u knjizi podijeljeni u glavne skupine koje su determinirane kao ugradbeni i građevni reljefi.
  

Reljef može biti na različitim vrstama nadgrobnih spomenika, sarkofazima, stelama itd. Na ovaj su način podijeljene u dvije skupine. Pretpostavka je da je jedna skupina tih reljefa imala i strukturalnu funkciju, da su bili ne samo dekorativni dio građevine nego da su imali i svoju funkciju. Druga skupina su ugradbeni. To su oni koji su bili umetnuti u nadgrobnu građevinu pri čemu je to moglo biti na različitim mjestima.
 

Istraživanje je pokazalo da su ugradbeni reljefi uglavnom zastupljeni na nekadašnjem području Liburnije, na dijelu rimske provincije koju su naseljavali Liburni.
  

Prisutnost takve vrste reljefa Maršić je dokumentirao u Flaunali, na Rabu u antičkoj Arbi, Ninu, Enoni, Zadru, Jaderu i najjužnije Saloni.
 

U Saloni je bio relativno mali broj takvih spomenika u odnosu na značenje koje je grad imao u to vrijeme jer je to bila metropola, južnije od Salone ih nije uspio dokumentirati, ali nije isključio mogućnost njihove pojave.

  
- Potaknulo me to što sam vidio na svom osobnom primjeru da naša struka, arheološka, o tome jako malo, gotovo ništa ne zna, čemu su išli u prilog primjeri neprepoznavanja. Imate jedan reljef koji se ne prepoznaje kao takav već se svrstava pod stelu, okomito postavljenu ploču, što reljefi nisu, već su poprečno izduženi. Za razliku od samostojećih spomenika oni imaju instalacije, imaju utore od klanfa. To je jedan od stvari koja me motivirala. Uvidio sam da zaostajemo za talijanskom i njemačkom arheološkom školom. Želja mi je bila da te spomenike skupimo na jednom mjestu.

- Građevni reljefi su za sada potvrđeni u unutrašnjosti provincije Dalmacije, na teritoriju dvaju municipija, na tlu današnje BiH. jedan je Baloi a drugi Sali. Jedan je spomenik problematičan, potječe iz Istre, no nema sumnje da je ta skupina morala biti u uporabi i u ostalim gradovima na obali. Tih spomenika nema puno, sveukupno dvadesetak i tu se opet pokazuje da je Italija bila pravo žarište odakle su dolazili ti utjecaji jer su takvi reljefi, posebice oni ugradbeni, u velikom broju dokumentirani u Rimu, u srednjoj Italiji, Osti itd. Dakle, očigledno je da je Rim bio žarište odakle se izričaj takve vrste umjetnosti širio. Ono što nas razlikuje jest spoznaja da su u Rimu naručitelji bili slobodnjaci, a ovdje su to bili pripadnici lokalne aristokracije koji su stekli građansko pravo. Na taj se način ujedno iskazivala pripadnost rimskoj kulturi. Za gradnju takvih spomenika je trebalo imati i novca. Očito su ti spomenici i rezultat njihovog ekonomskog stanja.
  

Osim u Dalmaciji, obuhvaćeni su i spomenici koji potječu iz Istre. Ipak je Istra bila dio Italije, dok su Liburnija i Dalmacija bile provincije. Negdje sam preuzeo mišljenja ranijih autora, a na nekim mjestima sam to izmijenio. To je prva studija takve vrste.

   
- Od početka kako sam se susreo s tim pa do danas prošlo je jedno desetljeće. To može izgledati smiješno i čudno obzirom da knjiga nije tako velika i da nema tako puno spomenika. Međutim, osim mene o tome je ranije pisao i moj kolega s Odjela za arheologiju Miroslav Glavičić, također i Marija Kolega, no to su zapravo kratki osvrti. Ja sam u knjizi donio jedan veći uvod kako je tekao historijat istraživanja tih spomenika, prije svega u njemačkoj literaturi jer su oni tu glavni. U talijanskoj literaturi uopće nema puno naslova koji se time bave, zato sam htio čitateljima prikazati kako izgledaju rijetki primjeri tih sačuvanih građevina u Rimu na kojima ti reljefi izvorno stoje ili građevina koje su rekonstruirane na dobrim temeljima. U drugom dijelu knjige se bavim isključivo našim spomenicima.
  

- Zadar je zastupljen sa svega dva spomenika. Međutim, bitno je naglasiti da ja u knjizi govorim samo o reljefima koji na sebi imaju likove pokojnika. Mi imamo veliki broj spomenika koji pripadaju takvim monumentalnim grobnicama, ali to su dijelovi građevina koji pripadaju oplošju ili vijencu građevine te eventualno nose natpis. Ja sam se usredotočio na one koje imaju likove pokojnika. Takvih struktura na našoj obali je bilo, kao i u Saloni. Moram spomenuti mauzolej Julijevaca, te onaj u Suslipani, Kaštel Sućurcu, Ovdje je u arheološkim istraživanjima na Relji također pronađen jedan natpis koji je pripadao monumentalnoj grobnici. Ovo istraživanje pokazuje da je bilo dosta reljefa koji su prikazivali likove pokojnika.

- Svi su pružali onoliko pomoći koliko su mogli kad bih to tražio. Moram tu spomenuti sve srodne institucije. Arheološki muzej u Splitu, Arheološki muzej Istre u Puli, Zemaljski muzej u Sarajevu. Poznato je kako mi kaskamo u tom dijelu i praktički je nemoguće doći u posjed svega onog što bi trebalo jer su to enormni novci. Mi se stoga na razne načine potpomažemo, posuđujemo si međusobno literaturu. Tu je veliku ulogu imao profesor Cambi, ali i drugi su mi pomagali. Naravno dobrim dijelom sam bio oslonjen sam na sebe. Dosta sam literature koje nema ni jedan muzej u Hrvatskoj nabavljao izvana.
  

- Ministarstvo kulture je dalo potporu od 30.000 kuna, Zadarska županija je dala 4.000 kuna, a dobio sam informaciju da je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa program uvrstilo među one koji će za 2010. godinu dobiti 22.000 kuna. To je i dovoljno za cijelu realizaciju i zatvaranje financijske konstrukcije. Studija nije osobito velika, možda sam je ja čak malo rastegao. Njena vrijednost leži u tome što se po prvi puta na jednom mjestu, na hrvatskom jeziku mogu steći informacije o jednoj formi rimske nadgrobne umjetnosti o kojoj je kod nas do sada bilo vrlo malo riječi.

- U ovome rangu ne, međutim svi mi radimo paralelno na više stvari. Zaokružiti jedno ovakvo istraživanje je bilo moguće i relativno Iako jer i u svjetskim razmjerima ne postoji mnogo slične literature. Ponekad je opet u drugom slučaju gotovo nemoguće pratiti toliko bibliografije koja se svakog dana sve više gomila. Radim, naime, na nekoliko paralelnih tema, naravno nije riječ o knjigama jer mi pišemo i radove. U Arheološkom muzeju se trenutno radi na nekoliko interesantnih tema koje će se pojaviti u našem časopisu Diadora. I.K.

 

NARODNI LIST, 12.02.2010.