Vijenac - Nakon 68 godina završeni konzervatorsko - restauratorski radovi na klasicističkom spomeniku

CARSKI TROFEJI S TOUNJSKOG MOSTA 

Jozefinski most koji premošćuje Tounjčicu svojedobno je bio reprezentativan spomenik starorimske velebnosti da bi, nakon više od dva stoljeća razaranja i obnavljanja, u lipnju osvanuo kao primjerno restaurirano djelo
    

Teško je reći je li austrijski car Josip II. svoje pothvate u cestogradnji po Hrvatskoj započeo zbog legendarnog pada s konja u šumi podno Kapele ili zbog divljenja Peutingerovoj karti u tišini goleme Prunksaal svoje dvorske knjižnice u Beču. Predaju o padu s konja (na čijim leđima, poput kapitolijskog Marka Aurelija, odlučno jaše ispred navedene carske knjižnice) podupire bizarno svjedočanstvo s kapelske uzbrdice, latinski natpis u kapitali, uklesan na neravnoj stijeni usred šume, koji nezgodu pretvara u podvig. Tekst u prijevodu s latinskoga glasi: „Tragovi naporna puta kojim je 3. svibnja 1775. godine rimski car Josip II, otac domovine, prvi put prošao." Ne znam postoji li neki srodni spomenik koji je u nastanku uobličen kao okrajci (vestigia) neke izgubljene cjeline, igrajući se značenjem Schlegelovih Fragmenata. Josipov „zagubljeni" natpis podno Kapele podsjeća i na umjetne ruševine kakve su prikazivali antikvari i projektirali umjetnici od sredine 18. stoljeća.
  

Predaja hoće da se, nakon što je cara zbog nezgodna terena vjerna životinja zbacila s leda, rodila zamisao o izgradnji ceste preko zahtjevnih strmina. Natpis, za čiju lokaciju u Hrvatskoj znade malo ljudi, uistinu postoji, a nalazi se nedaleko zaboravljena i šumskim deblima razorena pavlinskog samostana južno od Modruša, na usponu prema kapelskom prijevoju. Cesta koja je nastala Josipovom voljom i dobila ime Jozefina povezuje Karlovac i Senj, skladno se uklapajući u zelenilo krajolika. Zmijoliki natpis u šumi potvrđuje razumijevanje žanra u njegovih tvoraca: vestigia ne spominju nezgodu već svjedoče o širokogrudnosti i domišljatosti na carskoj razini. Ceste je, uvidjeli su Habsburgovci, valjalo obnoviti, a gradove i sela carskih pokrajina zbog trgovine, prometa i ratovanja povezati. Ono što se zbilo na vrhuncu jozefinskog prosvjetiteljstva i kulturne hegemonije nastavilo se desetljećima poslije: u pretpreporodnoj Austriji carevi su počeli obraćati pozornost na još neiskorištene postupke rimskih imperatora o kojima su čitali kod Svetonija. Tako je nakon povoljne ratne fortune oko 1700, koju je Vitezović vidio kao početak oživljavanja Hrvatske, jednačenje austrijskih careva s antičkim vojskovođama preraslo u izražavanje javne darežljivosti habsburške kuće.
 

Carska liberalitas, koja je selila duhove Augusta, Tita i Trajana u Europu na rubu društvenoga prevrata, trebala je u podanika pobuditi osjećaj društvene važnosti i zahvalnosti, jer ga je na putu pratilo uspješno kroćenje prirode i korisnost (Vitruvijeva utilitas) prometnice, od lakih uzvisina ponad Mrežnice, odmorišta Generalskog Stola, carskog zdenca i obeliska s pogledom na srednjovjekovni Modruš, preko Kapele i slikovitog Sokolca u Brinju do pastoralne Majorije, gdje počiva obnovitelj ceste Kajetan Knežić, a putnika opet dočekuje zdenac s natpisima Fons Caesaris - Cesarsko vrillo - Kaiser-Quell. Jozefinska je cesta spomenik koji putnik isprva ne osvješćuje jer, kao po reljefima crkvenih grobnica, preko njega prolazi, ne zapažajući da mu je pod nogama neko svjedočanstvo prošlih vremena. U Hrvatskoj su novovjekovne ali stare ceste dijelom prepoznate pa na dionicama Lujzijane graditelja Filipa Vukasovića s početka 19. stoljeća, između Karlovca i Rijeke, pored ostataka prvotne gradnje, nalazimo prezentirane miljokaze koji su, kao glasnici Razuma, putnicima smanjivali strepnju pred nepoznatim i davali nadu u brz dolazak na odredište nakon prelaska mosta na Dobri ili ususret delničkim šumama.
  

Gotovo na polovici puta prema Senju graditelji Jozefine našli su se u Tounju, gdje je cesta, kao neko opravdanje za smaknuća u Bečkom Novom Mjestu, usmjerena srcu frankopanske baštine, Modrušu i Brinju. Tu je, ponad rječice Tounjčice, koja nešto istočnije utječe u Mrežnicu, 1775. colonello Vincenzo Giorgio Struppi izgradio Josefsbriicke. Prvi je voditelj gradnje u selu vidio prigodu stvoriti inačicu starorimskih mostova i vodovoda. Struppi je, kao felicissimo executore, iznad Tounjčice izgradio kameni most s trima čvrstim lukovima, prema kojem se cesta spuštala i pomogla putnicima da prijeđu maleni procjep. Graditelj je možda bio nadahnut carskim natpisom u šumi Kapele kada je na slabo naseljenu mjestu odlučio podići tako raskošan spomenik caru. Na izvornim nacrtima vidi se da most nije nosio samo carevo ime, već su mu na parapetima postavljena četiri rimska trofeja i mramorna ploča s natpisom. Da se u kasnijem životu mosta i nisu zbile velike promjene, već bi po tome ostao jedan od najljepših u našoj zemlji. Struppi je računao na sporije prometovanje svoga doba kako bi na mostu istaknuo njegovu uporabnu i komemorativnu vrijednost, kao da je riječ o slavoluku. Budući da su trofeji i carski natpis postavljeni usred, a ne pored građevine, od putnika se tražilo zaustavljanje, promatranje i divljenje. Tako na mostu čitamo natpis u mramoru: ,,U spomen napornom putu kojim je 3. svibnja 1775. godine rimski car Josip II. otac domovine prvi put prošao i uzvišeno naredio da se izgradi novi put."

Postoji još jedna sličnost kapelskog i tounjskog natpisa posvećenih Josipu II: na sjevernom parapetu mosta mramor je nalik oštećenoj ploči, kojoj je izglađeno samo lice s natpisom. No putnik koji se zaustavi i priđe uvidjet će da je riječ o umjetničkom spoju naturae i culturae, s uresima koji mogu podsjetiti na okrajke arhitekture i skulpture s Tischbeinova portreta Goethea u odmoru na Grand toursu po jugu Italije iz 1787. Struppi je, pored natpisa, na parapete mosta postavio četiri trofeja, odnosno oklope, perjem prekrivene kacige i štitove, kiparske radove kojima se u Hrvatskoj teško nalaze poredbe, a buduća će istraživanja jamačno otkriti i njihova tvorca.
 

Trofeji su u starom Rimu predstavljali uspjeh državnog kolonijalizma: tako su statue ratnoga plijena s Nimfeja rimskog Eskvilina u renesansi premještene na parapete Michelangelova Kapitolijskog trga, gdje ih prolaznici mogu i danas vidjeti. Sljedbenik Josipa II. (nakon oca Leopolda), car Franjo I, početkom 19. stoljeća u svojoj je gotičkoj rezidenciji u Laxenburgu južno od Beča na jednom mostu postavio dva slična trofeja, no ne s rimskim nego sa srednjovjekovnim oklopima. U Zagrebu je potkraj 18. stoljeća manje poznati Antun Raisp sastavio odu caru pod naslovom Tropaeum Josephi II. Romanum imperatoris semper augusti, u kojem slavi sliku cara na nekoj kolumni. Budući da Josipa pamtimo uglavnom po smjelim i traumatičnim odlukama - poput ukidanja crkvenih redova i rasipanja baštine spomenici caru podno Kapele i na tounjskome mostu važan su trag njegove vladavine.
 

Most u Tounju je, poput dijelova Jozefinske ceste, osobito onih preko Kapele i od Vratnika prema Senju, sredinom 19. stoljeća doživio pregradnju. Nju je izvodio Struppijev nasljednik, austrijski bojnik Knežić podrijetlom iz Petrinje. On se proslavio kao graditelj ceste preko Velebita (od Svetoga Roka preko Tulovih greda do Obrovca), pa je već 1835. angažiran za poboljšanje (Verbesserung) odveć strmih dionica Jozefine, što se osjetilo i u Tounju. Knežić je tako postojećem mostu dogradio jednu etažu, kako se na nj više ne bi trebalo spuštati nego ga jednostavno prijeći. Pritom je ponovio Struppijevo rješenje iz prizemlja, a urese je prenio na viši parapet, pridodajući im na južnoj strani mosta novi latinski natpis iz 1836, koji spominje graditelja i tadašnjega cara Ferdinanda. Vladaru ide hvala kao Josipovu nastavljaču, koji je sagrađenom mostu „nadogradio novi lakši pristup i cijelu cestu obnovio" (refecit).
 

Most je nakon Knežićeve nadogradnje preživio jedno stoljeće, a privukao je pozornost i zagrebačkoga fotografa Ivana Standla, koji ga je 1870. obišao i snimio. U Drugom svjetskom ratu razoren je eksplozijom, pa su trofeji i natpisi oštećeni i dijelom potonuli u Tounjčici. Godinama nakon rata na prometnici je rabljen improvizirani most, dok 1957. inženjer Krunoslav Tonković nije pripremio projekt rekonstrukcije kao jedan od manje poznatih primjera u hrvatskoj zaštiti spomenika kulture. Na izvedbu je ipak trebalo čekati do početka 1970-ih godina, a kada je započeta, pozornost je usmjerena uporabnoj vrijednosti Struppijeva projekta. K tome su uresi izvornoga mosta dislocirani: tako su 1972. Ferdinandov natpis i jedan trofej premješteni u Ogulin, gdje su još prije nekoliko godina ležali u dvorištu utvrde Bernardina Frankopana.
 

Usred Domovinskoga rata tounjski je načelnik Ivica Sopek na maloj uzvisini pored mosta postavio preostali, oštećeni trofej, gdje su se posjetitelji mogli okupiti i diviti građevini. Uskoro se u mjestu koje na grbu, povrh glave Ivana Krstitelja, ima lukove mosta, pojavila inicijativa da se na parapete vrate trofeji i natpisi. Tada su se u projekt uključili i karlovački konzervatori, a velike zasluge za uspješnu provedbu radova imala je povjesničarka umjetnosti Tanja Horvatić, koje rad treba posebno pohvaliti. Načelnikova je inicijativa dovela do pronalaska preostalih trofeja i Struppijeva natpisa, koji je kao lijep primjer klasicističkoga spomenika mala senzacija, kako za povjesničare, tako i za povjesničare umjetnosti, konzervatore i restauratore.
 

Tko je prije dovršetka davno započete faksimilske rekonstrukcije putovao preko mosta svjedoči da je riječ o velikoj promjeni nabolje. Prije povrata statua i natpisa most ste mogli prijeći gotovo nesvjesno: danas se, zahvaljujući uspješnim radovima, prolazniku može učiniti da ga prati Struppijeva poruka festina lente. Budući da u Europi svjedočimo širenju metode faksimilske rekonstrukcije spomenika razorenih u ratovima 20. stoljeća, tounjski se most može istaknuti kao primjer uspješne suradnje lokalne uprave i državne konzervatorske službe. Radovi na tounjskom mostu, koji sadrže metode restituiranja, konzerviranja, restauratorskoga integriranja (rad poduzeća Torzo) i faksimilskog rekonstruiranja, može se stoga istaknuti kao uzor budućim projektima na kulturnoj baštini. Tounj je postao svjetionikom, koji bi trebali pratiti već postojeći konzervatorski prijedlozi za prezentiranje Jozefine kao Frankopanske ceste.
 

Slici mosta danas jedino smeta električni stup, nes(p)retno postavljen kraj rječice. Nadam se da on neće postati vjesnik neprikladnih sadržaja koji bi mogli zasmetati uživanju u jedinstvenom spomeniku.
 

 

MARKO ŠPIKIĆ

 
VIJENAC, 08.09.2011.