Slobodna Dalmacija - Makedonska Venera prohodala!
Na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju upravo je dovršena višemjesečna restauracija antičke mramorne skulpture Venere Pudice iz Muzeja grada Skoplja u Makedoniji. "Završetak konzervatorsko-restauratorskih zahvata na ovoj skulpturi za Umjetničku je akademiju višestruko značajan," kaže dekan Akademije, dr. sc. Branko Matulić. "Uz primjenu najsuvremenijih metoda i tehnika struke, uspješno je odrađen prvi međunarodni ugovor koji otvara vrata sličnim projektima. Što je najvažnije, u projektu su, uz profesore, neposredno sudjelovali studenti. I jedni i drugi mogu biti ponosni na ostvareni rezultat."
|
|
|
FOTO: SLOBODNA DALMACIJA |
Rezultat je doista impresivan: skulptura koja je bila razlomljena u nekoliko komada ponovno je sastavljena, a nedostajući dijelovi u cijelosti su rekonstruirani, što predstavlja svojevrsni presedan u prezentaciji muzejskih predmeta. Projekt je vodio izvanredni profesor Ivo Donelli sa stručnim timom specijalističkog usmjerenja konzervacija-restauracija kamena: docentom Marinom Barišićem, predavačem Sinišom Bizjakom i asistenticom Vinkom Marinković, koja je bila zadužena za grafičku dokumentaciju. Restauracija makedonske Venere tema je magistarskog rada studentice Sanje Macanić, a uz nju je na ovom vrijednom spomeniku radila još nekolicina studenata četvrte i pete godine konzervacije-restauracije. Nekome će se možda učiniti da je ovakav posao prevelik „zalogaj“ za studente, no nastavnici s Odsjeka za konzervaciju-restauraciju uvjereni su da tako razvijaju njihovu svijest o vrijednosti kulturne baštine i potiču ih na savjesnost u radu.
Putovanje od Skoplja do Splita
Akademik Nenad Cambi datira makedonsku Veneru u sredinu 2. stoljeća i navodi da je riječ o rimskoj kopiji prema Praksitelovoj školi. Preko 2 metra visoka skulptura izrađena je iz jednog bloka mramora, a najvjerojatnije je bila postavljena u piscini, zatvorenom rimskom kupalištu. "Skulptura je pronađena 2008. godine na antičkom lokalitetu Skupi nedaleko od centra Skoplja," otkriva Siniša Bizjak. "Bila je razlomljena u više komada. Nedostajao je dio desne potkoljenice, oba stopala s bazom, glava dupina te dijelovi prstiju na rukama."
|
|
|
FOTO: SLOBODNA DALMACIJA |
Zanima nas kako su Makedonci pronašli splitske restauratore. "Prije prelaska na Akademiju, dugo sam godina radio kao restaurator u Arheološkom muzeju u Splitu,“ prepričava Ivo Donelli, „Jedan od najznačajnijih projekata koje sam tamo vodio bila je konzervacija i restauracija antičkih mramornih skulptura iz Narone. Arheologinja Marina Ončevska Todorovska, kustosica antičke zbirke Muzeja grada Skoplja, vidjela je katalog izložbe o ovim skulpturama i u njemu moje ime. Tako je stupila u kontakt s Odsjekom za konzervaciju-restauraciju, na kojemu danas vodim specijalizaciju za kamen."
Stručni tim ovog specijalističkog usmjerenja izradio je prijedlog konzervatorsko-restauratorskih radova, koji su Makedonci oduševljeno prihvatili. U svibnju prošle godine skulptura je transportirana u Split u pratnji Jovana Šurbanovskog, ravnatelja muzeja, i arheologinje Ončevske. Potpisivanje ugovora bio je povijesni trenutak za Umjetničku akademiju, jer je riječ o prvoj suradnji s javnom ustanovom iz inozemstva.
Presedan u restauraciji antičkih skulptura
Skulptura je podvrgnuta opsežnom konzervatorsko-restauratorskom zahvatu. Nakon lijepljenja, postavljena je na specijalnu konstrukciju od nehrđajućeg čelika koju je izradilo poduzeće "Salona var" iz Solina. Ipak, najimpresivnijim dijelom posla čini nam se rekonstrukcija nedostajućih dijelova. Radi se o presedanu u restauraciji antičkih skulptura. "U svim svjetskim muzejima možemo vidjeti skulpture koje stoje na metalnim nosačima, nalik na čaplje ili rode, tek ponekad s improviziranom bazom. Rijetko tko se usudio ići u rekonstrukciju takvih artefakata, a i tada se radilo o opsežnom i zahtjevnom poslu koji je vodio međunarodni tim stručnjaka. Mi smo pokušali napraviti nešto slično," kažu Ivo Donelli i Siniša Bizjak i ne skrivaju ponos. "Odlučili smo se na izradu nosača i rekonstrukciju nedostajućih dijelova u reverzbilnom materijalu. Ako se ikada pronađu izvorni dijelovi skulpture, naša se intervencija može ukloniti. "Kao predložak za rekonstrukciju nedostajućih dijelova poslužile su im skulpture Venere iz drugih svjetskih muzeja i umjetničkih zbirki. Najzaslužniji za ovaj posao je docent Marin Barišić. Reakcije kolega iz Skoplja, ali i hrvatskih konzervatora-restauratora, bila su više nego pozitivne. "Bili smo svjesni da na ovaj način izravno ulazimo u autorovo djelo, no vjerujemo da smo okrenuli novu stranicu u prezentaciji arheološke građe."
Sanja Macanić, apsolventica
Svjesna sam činjenice da su ovako značajni arheološki nalazi rijetki te da bi mnogi restauratori voljeli imati takvu umjetninu u svojoj radionici. Meni se prilika za rad na ovako važnom spomeniku pružila već u studentskim danima, i na tome sam svojim mentorima zahvalna. Posao je od početka do kraja bio veliki izazov, radi se o međunarodnom projektu koji smo morali završiti u strogo određenom roku. Uložili smo puno sati rada i razmišljanja; puno energije, truda i pažnje. Željeli smo izbjeći i najmanju grešku te odraditi zadatak na najbolji mogući način. Sretna je okolnost da na Akademiji imamo priliku raditi na pravim umjetninama, a ne na replikama. Tako razvijamo poštovanje prema kulturnoj baštini, učimo sagledati 'širu sliku', ali i kako odraditi projekt od početka do kraja. Vjerujem da sam stekla multidisciplinarnu podlogu potrebnu za obavljanje ovakvih i sličnih zadataka.
IZAZOVI KONZERVATORSKO-RESTAURATORSKE STRUKE U SUSTAVU VISOKOG OBRAZOVANJA
Dr. sc. Branko Matulić, izv. prof., dekan Umjetničke akademije
Ne umanjujući značaj ovog, usudio bih se reći povijesnog iskoraka u međunarodne restauratorske vode, podsjetio bih akademsku, ali i svekoliku javnost, kako se na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju zapravo nije dogodilo ništa novo. Od samog otvaranja ovog studija, njegova organizacija i djelovanje velikim dijelom počivaju na sustavu samofinanciranja. Činjenica jest da je ovakva vrsta studijskog programa organizacijski vrlo zahtjevna jer je za uspješno obrazovanje konzervatora-restauratora koji će po završetku studija imati stvarne kompentecije, potrebno osigurati uvjete neposrednog nastavnog rada na pravim umjetninama. Takav pristup zahtijeva i velika ulaganja, kako u obrazovanje samih profesora, tako i u svu potrebnu opremu, na kojoj, ukoliko želimo odrađivati poslove poput ovog koji je samo jedan u nizu, ne smijemo štedjeti. Stoga na našem Odsjeku nema opuštanja, jer uz redoviti akademski opseg poslova valja stalno raditi na pronalaženju novih poslova, izradi troškovnika, javljanju na natječaje, ugovaranje i odrađivanje ugovora uz svekoliko poštivanje svih profesionalnih i etičkih pravila struke.
Dr. sc. Branko Matulić, izv. prof., dekan Umjetničke akademije
Ne umanjujući značaj ovog, usudio bih se reći povijesnog iskoraka u međunarodne restauratorske vode, podsjetio bih akademsku, ali i svekoliku javnost, kako se na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju zapravo nije dogodilo ništa novo. Od samog otvaranja ovog studija, njegova organizacija i djelovanje velikim dijelom počivaju na sustavu samofinanciranja. Činjenica jest da je ovakva vrsta studijskog programa organizacijski vrlo zahtjevna jer je za uspješno obrazovanje konzervatora-restauratora koji će po završetku studija imati stvarne kompentecije, potrebno osigurati uvjete neposrednog nastavnog rada na pravim umjetninama. Takav pristup zahtijeva i velika ulaganja, kako u obrazovanje samih profesora, tako i u svu potrebnu opremu, na kojoj, ukoliko želimo odrađivati poslove poput ovog koji je samo jedan u nizu, ne smijemo štedjeti. Stoga na našem Odsjeku nema opuštanja, jer uz redoviti akademski opseg poslova valja stalno raditi na pronalaženju novih poslova, izradi troškovnika, javljanju na natječaje, ugovaranje i odrađivanje ugovora uz svekoliko poštivanje svih profesionalnih i etičkih pravila struke.
Sve to naravno nije došlo preko noći. Od samih početaka djelovanja studija, pažljivo smo gradili svoju reputaciju tako da smo pred nekoliko godina dobili i državnu licencu za obavljanje konzervatorsko-restauratorskih radova i danas se ravnopravno natječemo prema svim fondovima koji financiraju zaštitu spomeničke baštine. Pri tome valja istaknuti i zahvaliti se Ministarstvu kulture koje nam već godinama povjerava izvedbu projekata u skladu s našim mogućnostima. Isto tako imamo vrlo dobru suradnju sa Hrvatskim restauratorskim zavodom i Konzervatorskim odjelom u Splitu koji nas je prepoznao kao kvalitetne suradnike i bez njihove preporuke zasigurno bi bilo puno teže.
S druge strane nismo u potpunosti zadovoljni statusom naše struke unutar visokoškolskog obrazovanja jer se u malo kojoj struci na vlastitoj koži ne osjeća toliki rascjep unutar akademske zajednice kada je u pitanju poimanje interdisciplinarnosti između znanosti i umjetnosti, a njihovo prožimanje naša je svakodnevnica. Primjerice, sadašnji Pravilnik o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama uopće ne predviđa interdisciplinarnost između znanstvenih i umjetnički polja, a upravo je to vrlo često jedino rješenje za pravilan izbor u zvanja i općenito za razumijevanje i razvoj obrazovnog sustava konzervatorsko-restauratorske struke.
SAGITA MIRJAM SUNARA
SLOBODNA DALMACIJA, 23.02.2011.