Susret tradicije i modernosti

 

Vezene košulje, ikone na staklu, trostruki svijećnjaci, tradicijske igračke - svijet koji nestaje izložen u zagrebačkome Etnografskom muzeju nije samo puko čuvanje starih tradicija, već nas suočava s nizom pitanja – što je tradicijska kultura, je li nam više potrebna, kako uspostaviti kontakt s tradicijom i trebamo li ju više uopće?
 

Putujuća izložba koju ne potpisuju etnolozi, već mlada ukrajinska novinarka Yarina Vynnytska, fotograf Oleksandr Pozdnyanov i Ostap Lozynsky iz Nacionalnog muzeja Ukrajine u Lavovu, uz tradicijske predmete, nove inačice starih ikona te fotografije manekenki u tradicijskoj odjeći, kako autorica sama kaže, pokušaj je kulturnog prenošenja davnih folklornih smislova stanovnicima suvremenoga grada.
 

„Osjećam da su u toj staroj kulturi sakrivena neka znanja. Znali su ih naši predci, ali mi smo ih zaboravili. Ostale su samo forme, ali suština se izgubila. Naša izložba je na neki način provokacija – pokušaj razmišljanja o tome što gubimo zaboravimo li bakine pjesme i bacimo stare predmete“, kaže Yarina Vynnytska.
 

Uopće se kult predaka stoljećima u Ukrajini brižljivo njegovao. „Da li znate vi imena vaših pradjedova? Ne mitskih predaka s dubine vjekova, a samo najobičnija imena roditelja svojih baka i djedova? (...) Ima njih mnoštvo. Iza svakog od nas – mnoštvo. Mama, otac, četiri bake i djeda, već osmero pradjedova, a dalje ima njih 16, 32, 64, 128... stotina, puk, divizija, cijela vojska prethodnih naraštaja koji stoje iza naših leđa i gledaju ovaj svijet kroz nas.
 

Starinski ukrajinski običaj obvezivao je svakog člana roda do svoje punogodišnjice naučiti svoj rod do sedmog koljena. A to je – 126 obiteljskih priča... Na taj način Ukrajinci su njegovali svoje obiteljsko stablo“, kazuje Yarina.
 

Istraživanje starine i njezine preobrazbe u novom dobu Yarinu i kolege dovelo je do spoznaje da cijeli tradicijski svijet, a i u globalnom smislu, počiva na ženi. Ona je pjevala, stvarala ornamente na odjeći, s primaljom je život započinjao, a s narikačom završavao.
 

Upravo umijeće veza, ta tradicionalno ženska rabota, zauzima velik dio izložbe, bilo kroz suvremeno iščitavanje tradicijske odjeće na manekenkama ili tradicijske vezene predmete i odjeću.
 

Vez je važan dio ukrajinskog identiteta. U njega su utkana sjećanja na pokojne (vez crnim koncem u sjećanje na muškarce poginule u bitkama), on je bio sredstvo raspoznavanja (svako je selo imalo svoj način veza). Količina izvezene odjeće bila je zalog djevojčine marljivosti pri udaji. Izvesti samo jednu košulju tražilo je 500 sati rada, dva kilometra konca i oko 60 000 uboda iglom, kaže jedan od podataka uz izloške.
 

Trostruki drveni svijećnjaci, trojce, još jedan tradicijski predmet iz karpatskog dijela Ukrajine, nekad statusni simbol koji se iznosio samo u božićno vrijeme, suočavaju nas s nizom zaboravljenih vjerovanja u kojima kršćanska simbolika ravnopravno stoji s davnim pretkršćanskim mitovima.
 

Ikone na staklu, doduše moderne inačice, nastale prema vrlo rijetkim preostalim izvornicima (nastankom SSSR-a simboli vjere nasilno su uklanjani) još su jedan pokušaj uspostave veze s ukrajinskom tradicijom.
 

Priča koja je u svojoj srži univerzalna i može funkcionirati u svakom djeliću svijeta, a izložba koja u Zagrebu gostuje posredstvom Ministarstva vanjskih poslova Republike Ukrajine, Ukrajinskoga veleposlanstva u Zagrebu i Ministarstva kulture Republike Hrvatske u Zagrebu se može posjetiti do 28. veljače.
 

MARTINA KALLE
 

VJESNIK, 31.01.2011.