Glas Istre - Morate upoznati svoje da biste poštovali tuđe

IRINA BOKOVA, DIREKTORICA UNESCO-a, U POREČU NA FORUMU MLADIH JUGOISTOČNE EUROPE O SVJETSKOJ BAŠTINI
 
Generalna direktorica UNESCA-a kaže da baština nema smisla ako lokalno stanovništvo nije svjesno što im ona znači i zašto je treba sačuvati za sljedeće generacije.
 
Prvi Forum mladih jugoistočne Europe o svjetskoj baštini s temom obrazovanja i umrežavanja za bolju budućnost u Poreču je otvorila generalna direktorica UNESCO-a (Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu) Irina Bokova. Bila je to prilika za razgovor s prvom ženom na čelu ove organizacije, k tome i prvom direktoricom iz jugoistočne Europe. Bugarska socijalistica političarka je zavidne karijere: odradila je dva zastupnička mandata u nacionalnom parlamentu, bila je ministrica i zamjenica ministra vanjskih poslova, ambasadorica u Francuskoj i Monaku, a na čelo UNESCO-a izabrana je 15. listopada 2009. godine.
 
- Koji su Vaši prvi utisci o Forumu mladih u Poreču? 
- Najprije moram reći da je Poreč prekrasno mjesto, nevjerojatno je lijep i bogat povijesnim i kulturnim naslijeđem. Ovo je vjerojatno jedno od najboljih mjesta koje smo mogli izabrati za Forum mladih o obrazovanju o svjetskoj baštini, jer s jedne strane mogu vidjeti prirodne ljepote, na drugoj baštinu, ali mogu vidjeti i koliko je ta baština važna ne samo lokalnim stanovnicima, nego i njenu ulogu u dijalogu kultura u široj regiji. Ovdje imate sačuvane utjecaje od antičkog Rima, preko ranog kršćanstva do današnjih dana. A onda imate turizam i priliku da djeca vide kako baština može bitno pomoći ekonomski razvoj.   Mladi moraju upoznati vlastitu povijest i naslijeđe.
 
- Na koji način će rad ovog foruma pomoći u razumijevanju među mladima jugoistočne Europe, odnosno kako će biti uključen u školske kurikulume da bi se proces nastavio kroz redovno obrazovanje?
- Najčešće se misli da naslijeđe i povijest razdvajaju narode jugoistočne Europe. Još je Winston Churchill rekao da je na Balkanu previše povijesti. S druge strane, europske države moraju znati više o pojedinačnim povijestima drugih država, da bi mogle poštovati posebne, ali i zajedničke dijelove povijesti i da bi se mogle bolje razumjeti. A da bi se to dogodilo, mladi ljudi moraju najprije upoznati vlastitu povijest i naslijeđe, materijalno i nematerijalno. Moraju znati kako ga štititi, a to moraju naučiti u školi. To mora biti dio života lokalne zajednice.
  
Baština nema smisla ako je cilj samo je povezati s UNESCOom, ako lokalno stanovništvo nije svjesno što im ona znači i zašto je treba sačuvati za sljedeće generacije. To je jedan cilj Foruma. Drugi se odnosi na razumijevanje među narodima, poštovanje različitih kultura jugoistočne Europe, jer baš u ovom dijelu svijeta povijest, tradicija i kultura se tako isprepliću da je teško lučiti jasne razlike - baština je kao mozaik sastavljen od različitih ulomaka koji se ponavljaju u Sloveniji, Hrvatskoj, Bugarskoj, Makedoniji...
 
Različiti utjecaji oblikuju naslijeđe, a Eufrazijana je odličan primjer. Mladi ljudi moraju to znati da bi mogli razumjeti humanistički koncept - da naslijeđe ne može biti instrument razdvajanja, da baština ne postoji zato da bi se ljudi suprotstavljali jedni drugima, nego da bi se bolje razumjeli. U početku upravo kroz razgovor o baštini mogu pronaći zajedničke vrijednosti. U mnogim dijelovima svijeta narodi se služe naslijeđem kao izlikom za neprijateljstva, što je jako tužno. Smatram da je osnaživanje koncepta razumijevanja univerzalnih vrijednosti baštine najveće postignuće UNESCO-a, nakon pomicanja Abu Simbela u Egiptu. U Abu Simbelu UNESCO je pokazao što međunarodna zajednica može učiniti za lokalnu zajednicu. Naime, radi se o pomicanju dvaju hramova Ramzesa II. iz 13. stoljeća prije Krista, koje je obavljeno pod pritiskom UNESCO-a prije otvaranja Asuanske brane i potapanja doline u kojoj su bili hramovi, a u kojoj je nastalo Naserovo jezero - hramovi su od 1964. do 1969. godine premješteni 200 metara dalje i 70 metara više od izvornog mjesta, a deset godina nakon premještanja uvršteni su na listu svjetske baštine.
  
Ne može se sve egzaktno izmjeriti
 
Imate nacionalni spomenik, on se nalazi u određenoj državi, ali vrijedan je globalno, poštuju ga u cijelom svijetu. To je izvrsna, savršena ideja. Budući da i sama pripadam ovoj regiji, da sam Bugarka čija je zemlja bogata baštinom, izuzetno mi je važno da kao UNESCO možemo dati novi zamah procesima koji su na Balkanu zapravo već počeli - procesi suradnje i većeg razumijevanja na različitim razinama. Ustanovljeni su redovni godišnji summiti šefova država jugoistočne Europe, pod pokroviteljstvom UNESCO-a i Vijeća Europe redovito se održavaju konferencije o kulturnim koridorima - prošle godine bili smo u Istanbulu, ove godine idemo u Beograd.
 
Vidimo da se povećava obujam kulturne suradnje i razmjene, a osobno želim pokrenuti razgovor o kulturi u koji će se više uključiti civilno društvo, u ovom slučaju prvenstveno mladi. Nažalost, sigurna sam da mladi u mojoj zemlji ne znaju puno o vašoj baštini i obrnuto, za razliku od stručnjaka, znanstvenika. Upravo u tome je značaj ovog foruma, da mladi razmijene znanja o svojim baštinama.
 
- UNESCO je glomazna mreža s velikim i za opstanak čovječanstva važnim ciljevima i zadacima koje je nemoguće ostvariti preko noći. Je li frustrirajuće raditi posao u kojem su pomaci i rezultati teško mjerljivi unutar jednog političkog mandata?
- Ponekad intenzivno o tome razmišljam, pogotovo kada je riječ o globalnim problemima. Primjerice, možemo li postići da obrazovanje bude dostupno svima, možemo li naslijeđe zaštititi konkretnije nego stavljanjem na listu, kako uopće možemo izmjeriti doprinos kulture razvoju bilo koje zemlje? Jutros je predsjednik slovenske komisije za UNESCO Radovan Stanislav Pejovnik baš govorio o tome da je kao znanstvenik u području prirodnih znanosti shvatio da se ne može sve egzaktno izmjeriti.
 
U svojoj kampanji za izbor na čelo UNESCO-a stavila sam naglasak na spoj kulture i razvoja, jer sam uvjerena da kulturu treba uključiti u razvojne strategije. I baš su me to pitali - kako ćete izmjeriti učinak. Ali, to me nije omelo, jer mislim da je zadatak UNESCO-a postaviti vrlo visoke ciljeve da biste mogli napredovati. Ponekad se neke naše ideje ne razumiju, pa nam treba vremena i energije da bismo ih objasnili zemljama članicama.
  
Primjerice, u prvom izvještaju o održivom razvoju prije 20 godina obrazovanje nije niti spomenuto. Ali UNESCO je uložio velike napore i sada je potpuno jasna uloga obrazovanja u održivom razvoju. Ne samo osnovno obrazovanje, nego cjeloživotno, stalno učenje i kvalitetno obrazovanje. Prošlog prosinca to je prepoznala i Generalna skupština UN-a. Dakle, koji puta se morate pomiriti s činjenicom da neki rezultati ne mogu biti postignuti brzo, ali važnije je dovoljno visoko postaviti ciljeve, stremiti najkvalitetnijem, a ne cilju koji će najbrže pokazati rezultate. I morate se svojski truditi, morate učiniti sve što je moguće. Koji puta uspijete, koji puta ne, ali to vas ne smije obeshrabriti.
 
- Vi ste prva žena na čelu UNESCO-a, a uvriježeno je mišljenje da su žene pragmatičnije pa se od njih i očekuju jasniji i brži rezultati. Je li tako i s direktoricom UNESCO-a?
- Istina je da se od žena u pravilu očekuje da učine više na bilo kojem poslu. Mi moramo dokazivati da smo sposobne odraditi neki posao, takav je stvarni život. S druge strane sve više žena pokazuje da su dorasle najvažnijim zadaćama, a i sve je više volje da se žene uključe u važne procese. Osobno sam svoj tim složila tako da imam jednak broj stručnjaka i stručnjakinja. Doduše, po takvoj smo paritetnoj strukturi još jedinstven tim u UN-u.
 
Za žene u znanosti
 
- Neće li biti sve teže ostvarivati rodnu ravnopravnost u svijetu u kojem se svakodnevno povećava siromaštvo, koje nesumnjivo ima žensko obličje?
- Istina je, ali zato se treba usredotočiti na prepreke koje stoje pred ženskim dijelom svjetskog stanovništva. Siromaštvo je ženskog roda čak i u razvijenim zemljama, pogotovo u vrijeme gospodarskih kriza. Naš i moj osobni prioritet nije samo osnaživanje žena, nego obrazovanje. Uključivanje više žena ne samo u osnovno, nego u visoko obrazovanje, u znanost, pogotovo u osnovne znanosti. Imamo poseban program kojim to potičemo, UNESCO-L'OREAL partnerstvo Za žene u znanosti. Svake godine dodjeljujemo nagrade najuspješnijim znanstvenicama, imamo stipendije za mlade znanstvenice, a posebno sam ponosna što su naše dvije laureatkinje, jedna iz SAD-a, druga iz Izraela, prošle godine dobile Nobelovu nagradu.
 
To je jako važno, jer se mlade žene imaju na koga ugledati. Takve stvari možemo odraditi unutar mandata - to je odgovor na vaše pitanje o rezultatima. Ako u svom mandatu možemo promovirati skupinu mladih žena koje će biti primjer drugima, napravili smo značajan pomak.
 
Veličanstvena porečka Eufrazijana - odličan primjer za razumijevanje različitosti.
 
SNIJEŽANA MATEJČIĆ
 
GLAS ISTRE, 28.05.2011.