Privredni vjesnik - Očekujemo 125 milijuna kuna ulaganja stranih filmaša u Hrvatskoj
Hrvoje Hribar, ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra
OČEKUJEMO 125 MILIJUNA KUNA ULAGANJA STRANIH FILMAŠA U HRVATSKOJ
Mislim da smo od HAVC-a napravili društvenu platformu koja umrežuje ljude, informacije, sredstva. Pomažemo Hrvatskoj da pokaže najbolje što ima. Usred krize preokrenuli smo negativne trendo ove koji su zavladali prije dvije godine.
Goran Šikić
sikic@privredni.hr
Pored istaknutih filmova koje je režirao (Hrvatske katedrale, Što je muškarac bez brkova) Hrvoje Hribar desetljećima je aktivan u borbi za održivu kulturnu politiku, posebice na području filma.
Bio je jedan od najglasnijih zagovaratelja ustanov-ljavanja središnjeg fonda hrvatske filmske Branše, koji je preuzeo dotadašnju ulogu Ministarstva kulture u financiranju filmske proizvodnje, a od 2010. je ravnatelj te institucije.
Je li film u Hrvatskoj unosan posao i može li to postati?
- Naša audiovizualna industrija, ona javno poticana i vezana uz HAVC, za državu je isplativa djelat-nost. Izvoz filmskih usluga koji smo pokrenuli donosi financijske učinke koji su bitno veći (planirano je stotinjak milijuna kuna prihoda godišnje) nego rashodi proračuna prema kulturno vrijedoj domaćoj proizvodnji (34 milijuna). Doveli smo javne rashode i prihode od audiovizualne djelatnosti u ravnotežu. To ne može za sebe reći niti jedna druga kulturna djelatnost. Nekad je to mogla reći još jedino glazba, prije propasti domaće diskografije i pop scene.
Audiovizualna djelatnost koju koordiniramo iz HAVC-a odvija se u rasponu od komercijalnih poslova s američkim partnerima do proizvodnje eksperimentalnih filmova koji će se prikazati u MSU-u i njujorškoj MOMA-i. Ekonomiku ovog sektora teško je sagledati kroz dogmatske binome: kultura vs. privreda, potrošnja vs. zarada, javno vs. privatno. Mi smo hibridni sektor u kojem kvalitetno upravljanje stvara benefite i na jednoj i na drugoj strani. S druge strane, pogledajte što se sad zbiva s televizijama: kad se komercijalna i javna komponenta potuku umjesto da se usklade, kad se bezglavo upravlja, dobivate gubitke na obje strane.
Spomenuo sam eksperimentalni film kao pojam za nešto krajnje nekomercijalno - no uzmite u obzir da takav film koji završi u MOMA-i ili Tate Modern postiže svoju galerijsku cijenu: ulazi u područje elitne umjetnosti gdje opet možemo govoriti o ozbiljnoj ekonomiji. U audiovizualnom području nikad ne znate otkud vas može snaći profit. Jednako tako možete se upropastiti nečim što vam izgleda izvjesno, npr. sapunicom. Nismo toliko bogati da bismo proizvodili smeće, kako god bilo jeftino. Pitajte bankrotirane producente sapunica puno ih je.
Kakva je percepcija domaće filmske produkcije u široj javnosti?
- Smušena i predrasudna, ali dobronamjerna. Kad vidi neki domaći film, prosječan gledatelj veli u pravilu nešto kao: Pa ovo je dobro, tu nema uobičajene loše hrvatske glume. I vidi nije, kao običo, ratni film. Ni ton nije, kao obično, loš…” Vladaju mitovi stari 20 godina! Loš ton je izumro još prije 10 godina, hrvatske glumice i glumci su danas u Europi vrhunski brend. Od 30 filmova snimljenih u zadnjih pet godina, možda su tri ratna…
Domaći film je premalo prisutan na televizijama, a i na kinorepertoaru, osobito kad govorimo o dokumentarnom, animiranom i kratkom igranom filmu. Zato ljudi imaju često dijametralno različite ideje o domaćem filmu.
Gleda li publika domaće filmove?
- Kako gdje, kako kad i kako koji eto vam grozan odgovor. Ako film nije hit s velikim komercijalnim potencijalom, u kinu neće biti puno gledatelja. Ali film će se gledati na drugim platformama: TV-u, DVD-u, internetu…
Ove sezone ćemo, zahvaljujući Paradi (hrvatska Koprodukcija) i Koku imati možda 270.000 gledatelja domaćeg filma. To će biti sedam do osam posto ukupne gledanosti, s manje od dva posto udjela u broju naslova. Ukupan broj gledatelja nam je neeuropski: 3,3 milijuna na više od četiri milijuna stanovnika. Želimo doseći pet milijuna gledatelja u narednih nekoliko godina i želimo da bar pola milijuna pogleda hrvatski film. Radi prvog cilja s bivšom vladom smo pokrenuli projekt digitalizacije javnih kina.
Što se tiče drugog cilja, nacionalno Vijeće je prošli mjesec odabralo vrlo jak repertoar cjelovečernjih filmova u nastajanju: sedam naslova koji lako mogu do 500.000 gledatelja. Kako je prosječna cijena Ulaznice 4,5 eura – to znači da se radi bar o 16 milijuna kuna na kinoblagajnama.
Kako biste ocijenili dosadašnje rezultate HAVC-a, središnjeg javnog fonda hrvatske filmske i TV proizvodnje?
- Ja sam kriva osoba da ocjenjujem rad HAVC-a, ali mogu mjeriti vlastito zadovoljstvo. Mislim da smo od HAVC-a napravili društvenu platformu koja umrežuje ljude, informacije, sredstva. Pomažemo Hrvatskoj da pokaže najbolje što ima. Usred krize preokrenuli smo negativne trendove koji su zavladali prije dvije godine. Svakoga tko misli da je javni sektor trom, skup i neefikasan, pozivam da provede jedan dan u HAVC-u.
Jedan od ciljeva HAVC-a i Nacionalnog programa razvoja audiovizualne industrije je vratiti velike međunarodne poslove domaćoj filmskoj industriji. Ima li tu kakvih konkretnih pomaka?
- Tatjana Aćimović, voditeljica tog projekta, upravo je završila jednogodišnju projekciju na potencijalnih 125 milijuna kuna uloženih/potrošenih u Hrvatskoj tijekom tekuće godine. Od toga je dio potvrđen, a dio se još pregovara.
Ispunjavaju li TV kuće svoje obveze prema audiovizualnom stvaralaštvu iz Zakona o audiovizualnim djelatnostima?
- Nakon velikog uvjeravanja tijekom 2010. i 2011.
– TV kuće sudjeluju. RTL bilježi zastoj od nekoliko mjeseci radi lošeg financijskog stanja, HRT je akumulirao novi dug, ali siguran sam da će to žurno nadoknaditi i da nećemo morati posezati za ovrhom. Uz obveze da plaćaju mali dio svojih godišnjih prihoda, televizije imaju i pravo da sjede u Nacionalnom vijeću gdje se sve više stvara atmosfera suradnje: djela kojima HAVC omoguću-je da nastanu doista su potrebna svima koji žive od prometa audiovizualnog sadržaja.
Ulaganja javne televizije u kreativne programe smanjena su zadnjih godina. Kako ocjenjujete ulogu javne televizije u poticanju audiovizualnih djelatnosti?
- Javna televizija je trenutačno u nekoj vrsti regresije. Tamo se sve pobrkalo, na razini kriterija, kadrova, a financijski stvari stoje loše. Javnu televiziju treba izvana po-taknuti da ne propadne do kraja, ona sama jedva da može išta potaknuti.
Kakav bi, po Vama, trebao biti model raspodjele sredstava unutar javne televizije?
- S ukupno 120 milijuna kuna uloženih u proizvodnju dramskog programa, dokumentarnog programa i programa za djecu i mladež – HRT može ponovno postati balkanski BBC. Uz uvođenje poštenih natječaja, kompetentnih selektora, stvarnih kriterija i uz suradnju sa strukom i europskim partnerima.
To uostalom piše u Nacionalnom programu poticanja audiovizualnih djelatnosti. Kad uložite u dobru dramsku ili dokumentarnu seriju, kao da ulažete u nekretninu na Hvaru: to je nešto što možete eksploatirati sutra ili za 50 godina podjednako. Iznos od 120 milijuna vrlo se nesretno podudara s ovogodišnjim proračunom Sportskog programa. Televizija koju uzdržavamo javnim novcem toliko će potrošiti da kupi prava na nešto što možemo vidjeti na stotinama kanala diljem svijeta, javni novac se prosipa na nešto što se većim dijelom moglo prepustiti komercijalnom sektoru domaće TV industrije. HRT nema kapacitet da kroz reklame amortizira ni 30 posto ovog troška. Kad se zbroje trošak i prihod, vidjet ćete, barem 80 milijuna javnog novca odletjet će u vjetar, kao cijena hrvatske bedastoće i bahatosti.
Želimo se pozicionirati kao filmski butik
Može li se Hrvatska nametnuti kao zemlja za snimanje filmova?
- Prednosti su poticaji za ulaganje u audiovizualnu industriju, vrhunski filmski profesionalci i vrhunske lokacije. Mane su nedostatak većih studijskih kapaciteta i blizina Bugarske i Rumunjske koje svoje usluge prodaju u bescijenje.
Naše mane nisu velika briga: ne želimo raditi u bescijenje, politika je da se pozicioniramo kao filmski butik, i za sada nam ide.
HBO i francuske i britanske produkcije koje kreću – sasvim su u tom profilu. Presudan trenutak bit će onaj kad prvom producentu doista isplatimo poticaj, nakon što završi posao u Hrvatskoj. Tek tada će s pouzdanjem međunarodna filmska zajednica moći reći - uvjeti u Republici Hrvatskoj su takvi i takvi. Krenimo. Taj trenutak čekamo. Ako vjerodostojno odradimo dodjelu prvih nekoliko poticaja, projekata će biti daleko preko naših mogućnosti da ih potičemo.
PRIVREDNI VJESNIK, 30.04.2012.
OČEKUJEMO 125 MILIJUNA KUNA ULAGANJA STRANIH FILMAŠA U HRVATSKOJ
Mislim da smo od HAVC-a napravili društvenu platformu koja umrežuje ljude, informacije, sredstva. Pomažemo Hrvatskoj da pokaže najbolje što ima. Usred krize preokrenuli smo negativne trendo ove koji su zavladali prije dvije godine.
Goran Šikić
sikic@privredni.hr
Pored istaknutih filmova koje je režirao (Hrvatske katedrale, Što je muškarac bez brkova) Hrvoje Hribar desetljećima je aktivan u borbi za održivu kulturnu politiku, posebice na području filma.
Bio je jedan od najglasnijih zagovaratelja ustanov-ljavanja središnjeg fonda hrvatske filmske Branše, koji je preuzeo dotadašnju ulogu Ministarstva kulture u financiranju filmske proizvodnje, a od 2010. je ravnatelj te institucije.
Je li film u Hrvatskoj unosan posao i može li to postati?
- Naša audiovizualna industrija, ona javno poticana i vezana uz HAVC, za državu je isplativa djelat-nost. Izvoz filmskih usluga koji smo pokrenuli donosi financijske učinke koji su bitno veći (planirano je stotinjak milijuna kuna prihoda godišnje) nego rashodi proračuna prema kulturno vrijedoj domaćoj proizvodnji (34 milijuna). Doveli smo javne rashode i prihode od audiovizualne djelatnosti u ravnotežu. To ne može za sebe reći niti jedna druga kulturna djelatnost. Nekad je to mogla reći još jedino glazba, prije propasti domaće diskografije i pop scene.
Audiovizualna djelatnost koju koordiniramo iz HAVC-a odvija se u rasponu od komercijalnih poslova s američkim partnerima do proizvodnje eksperimentalnih filmova koji će se prikazati u MSU-u i njujorškoj MOMA-i. Ekonomiku ovog sektora teško je sagledati kroz dogmatske binome: kultura vs. privreda, potrošnja vs. zarada, javno vs. privatno. Mi smo hibridni sektor u kojem kvalitetno upravljanje stvara benefite i na jednoj i na drugoj strani. S druge strane, pogledajte što se sad zbiva s televizijama: kad se komercijalna i javna komponenta potuku umjesto da se usklade, kad se bezglavo upravlja, dobivate gubitke na obje strane.
Spomenuo sam eksperimentalni film kao pojam za nešto krajnje nekomercijalno - no uzmite u obzir da takav film koji završi u MOMA-i ili Tate Modern postiže svoju galerijsku cijenu: ulazi u područje elitne umjetnosti gdje opet možemo govoriti o ozbiljnoj ekonomiji. U audiovizualnom području nikad ne znate otkud vas može snaći profit. Jednako tako možete se upropastiti nečim što vam izgleda izvjesno, npr. sapunicom. Nismo toliko bogati da bismo proizvodili smeće, kako god bilo jeftino. Pitajte bankrotirane producente sapunica puno ih je.
Kakva je percepcija domaće filmske produkcije u široj javnosti?
- Smušena i predrasudna, ali dobronamjerna. Kad vidi neki domaći film, prosječan gledatelj veli u pravilu nešto kao: Pa ovo je dobro, tu nema uobičajene loše hrvatske glume. I vidi nije, kao običo, ratni film. Ni ton nije, kao obično, loš…” Vladaju mitovi stari 20 godina! Loš ton je izumro još prije 10 godina, hrvatske glumice i glumci su danas u Europi vrhunski brend. Od 30 filmova snimljenih u zadnjih pet godina, možda su tri ratna…
Domaći film je premalo prisutan na televizijama, a i na kinorepertoaru, osobito kad govorimo o dokumentarnom, animiranom i kratkom igranom filmu. Zato ljudi imaju često dijametralno različite ideje o domaćem filmu.
Gleda li publika domaće filmove?
- Kako gdje, kako kad i kako koji eto vam grozan odgovor. Ako film nije hit s velikim komercijalnim potencijalom, u kinu neće biti puno gledatelja. Ali film će se gledati na drugim platformama: TV-u, DVD-u, internetu…
Ove sezone ćemo, zahvaljujući Paradi (hrvatska Koprodukcija) i Koku imati možda 270.000 gledatelja domaćeg filma. To će biti sedam do osam posto ukupne gledanosti, s manje od dva posto udjela u broju naslova. Ukupan broj gledatelja nam je neeuropski: 3,3 milijuna na više od četiri milijuna stanovnika. Želimo doseći pet milijuna gledatelja u narednih nekoliko godina i želimo da bar pola milijuna pogleda hrvatski film. Radi prvog cilja s bivšom vladom smo pokrenuli projekt digitalizacije javnih kina.
Što se tiče drugog cilja, nacionalno Vijeće je prošli mjesec odabralo vrlo jak repertoar cjelovečernjih filmova u nastajanju: sedam naslova koji lako mogu do 500.000 gledatelja. Kako je prosječna cijena Ulaznice 4,5 eura – to znači da se radi bar o 16 milijuna kuna na kinoblagajnama.
Kako biste ocijenili dosadašnje rezultate HAVC-a, središnjeg javnog fonda hrvatske filmske i TV proizvodnje?
- Ja sam kriva osoba da ocjenjujem rad HAVC-a, ali mogu mjeriti vlastito zadovoljstvo. Mislim da smo od HAVC-a napravili društvenu platformu koja umrežuje ljude, informacije, sredstva. Pomažemo Hrvatskoj da pokaže najbolje što ima. Usred krize preokrenuli smo negativne trendove koji su zavladali prije dvije godine. Svakoga tko misli da je javni sektor trom, skup i neefikasan, pozivam da provede jedan dan u HAVC-u.
Jedan od ciljeva HAVC-a i Nacionalnog programa razvoja audiovizualne industrije je vratiti velike međunarodne poslove domaćoj filmskoj industriji. Ima li tu kakvih konkretnih pomaka?
- Tatjana Aćimović, voditeljica tog projekta, upravo je završila jednogodišnju projekciju na potencijalnih 125 milijuna kuna uloženih/potrošenih u Hrvatskoj tijekom tekuće godine. Od toga je dio potvrđen, a dio se još pregovara.
Ispunjavaju li TV kuće svoje obveze prema audiovizualnom stvaralaštvu iz Zakona o audiovizualnim djelatnostima?
- Nakon velikog uvjeravanja tijekom 2010. i 2011.
– TV kuće sudjeluju. RTL bilježi zastoj od nekoliko mjeseci radi lošeg financijskog stanja, HRT je akumulirao novi dug, ali siguran sam da će to žurno nadoknaditi i da nećemo morati posezati za ovrhom. Uz obveze da plaćaju mali dio svojih godišnjih prihoda, televizije imaju i pravo da sjede u Nacionalnom vijeću gdje se sve više stvara atmosfera suradnje: djela kojima HAVC omoguću-je da nastanu doista su potrebna svima koji žive od prometa audiovizualnog sadržaja.
Ulaganja javne televizije u kreativne programe smanjena su zadnjih godina. Kako ocjenjujete ulogu javne televizije u poticanju audiovizualnih djelatnosti?
- Javna televizija je trenutačno u nekoj vrsti regresije. Tamo se sve pobrkalo, na razini kriterija, kadrova, a financijski stvari stoje loše. Javnu televiziju treba izvana po-taknuti da ne propadne do kraja, ona sama jedva da može išta potaknuti.
Kakav bi, po Vama, trebao biti model raspodjele sredstava unutar javne televizije?
- S ukupno 120 milijuna kuna uloženih u proizvodnju dramskog programa, dokumentarnog programa i programa za djecu i mladež – HRT može ponovno postati balkanski BBC. Uz uvođenje poštenih natječaja, kompetentnih selektora, stvarnih kriterija i uz suradnju sa strukom i europskim partnerima.
To uostalom piše u Nacionalnom programu poticanja audiovizualnih djelatnosti. Kad uložite u dobru dramsku ili dokumentarnu seriju, kao da ulažete u nekretninu na Hvaru: to je nešto što možete eksploatirati sutra ili za 50 godina podjednako. Iznos od 120 milijuna vrlo se nesretno podudara s ovogodišnjim proračunom Sportskog programa. Televizija koju uzdržavamo javnim novcem toliko će potrošiti da kupi prava na nešto što možemo vidjeti na stotinama kanala diljem svijeta, javni novac se prosipa na nešto što se većim dijelom moglo prepustiti komercijalnom sektoru domaće TV industrije. HRT nema kapacitet da kroz reklame amortizira ni 30 posto ovog troška. Kad se zbroje trošak i prihod, vidjet ćete, barem 80 milijuna javnog novca odletjet će u vjetar, kao cijena hrvatske bedastoće i bahatosti.
Želimo se pozicionirati kao filmski butik
Može li se Hrvatska nametnuti kao zemlja za snimanje filmova?
- Prednosti su poticaji za ulaganje u audiovizualnu industriju, vrhunski filmski profesionalci i vrhunske lokacije. Mane su nedostatak većih studijskih kapaciteta i blizina Bugarske i Rumunjske koje svoje usluge prodaju u bescijenje.
Naše mane nisu velika briga: ne želimo raditi u bescijenje, politika je da se pozicioniramo kao filmski butik, i za sada nam ide.
HBO i francuske i britanske produkcije koje kreću – sasvim su u tom profilu. Presudan trenutak bit će onaj kad prvom producentu doista isplatimo poticaj, nakon što završi posao u Hrvatskoj. Tek tada će s pouzdanjem međunarodna filmska zajednica moći reći - uvjeti u Republici Hrvatskoj su takvi i takvi. Krenimo. Taj trenutak čekamo. Ako vjerodostojno odradimo dodjelu prvih nekoliko poticaja, projekata će biti daleko preko naših mogućnosti da ih potičemo.
PRIVREDNI VJESNIK, 30.04.2012.