Mijenjat ćemo kazališni zakon
Andrea Zlatar Violić, ministrica kulture
MIJENJAT ĆEMO KAZALIŠNI ZAKON
Važeći Kazališni zakon treba barem nadopuniti, ako ne i posve izmijeniti. Zakon bi morao štititi djelatnost i njezin razvoj. Socijalna prava moraju štititi drugi
Piše:
Kulturu ljudi u krizi doživljavaju kao nešto nebitno, odnosno kao parazita državnog proračuna. Međutim, bez kulture nema društva, naroda, civilizacije. O problemima i izazovima pred kojima se nalazi kultura u Hrvatskoj razgovarali smo s ministricom Andreom Zlatar ,u koju mnogi kulturnjaci polažu nade upravo u rješavanje problema koje tište njihov „sektor".
O: Ne mogu na početku prešutjeti jedan veoma pozitivan odjek Vašeg imenovanja na položaj ministra kulture u novoj Vladi Republike Hrvatske, posebno zbog toga što on dolazi iz strukovne i kulturne javnosti. Koliko god je takvo raspoloženje dobrodošlo, sigurno je i svojevrsno opterećenje jer su očekivanja od Vas iznimno velika, a Vi, koliko znam, nemate čarobni štapić koji bi riješio gomile problema koji postoje.
Nemam čarobni štapić, ali imam priliku i volju. Odgovorna sam održati ih i iskoristiti ih i zajedno s tom javnošću razviti bolje uvjete za kulturu i bolju kulturu. Onu koja prožima naše živote, koja nas mijenja i unapređuje i kao osobe i kao društvo, koja gradi simbolički i društveni kapital kojim se mijenjaju mentalne i socijalne strukture društva. Problemi nisu jednoznačni - dijelom je to pitanje količine novca, ali i zakočenosti u sustavima koji su nefunkcionalni, u nesuvremenosti, u zatvorenosti prema drugima, u nedostatnom obrazovanju, pa i u okretanju glave od problema. Sukladno tomu, i pristupi rješavanju i rješenja bit će različita.
O: Imam dojam da za Vašeg mandata neće biti moguća praksa nametanja kulture kao ideologije, iako smo u prošlosti tomu prečesto bili svjedocima.
Kao što je o tome sjajno napisala i govorila Dubravka Ugrešić, doista nam je u jednom trenutku oduzeto pravo na osobno sjećanje, odnosno, kako je rekla, konfiscirano je i podvrgnuto kolektivnoj resimbolizaciji i purifikaciji. Pogubni efekti zloupotrebe umjetnosti i kulture ne zahvaćaju samo generacije koje se sjećaju perioda socijalizma, a koji nije jednoznačno bio „tamni vilajet", nego smo uništili i neke temelje bez kojih ni današnje mlade i buduće generacije ne mogu graditi kvalitetnu budućnost. Na području umjetnosti baštinimo mnogo izvanrednih djela i umjetnika i brisanje ili zanemarivanje njihovih doprinosa u proteklih dvadesetak godina obezvrjeđivalo je ukupno polje kulture. Svakako ćemo učiniti sve da stručni, profesionalni kriteriji valorizacije postanu mjerilo, kako za ono zanemareno iz prošlosti, tako i da se slični „zaboravi" ne bi događali u budućnosti.
O: Ima li ikakva izgleda da se kultura u nas dostojnije vrednuje? Naime, u usporedbi s drugim tranzicijskim zemljama, hrvatski su pokazatelji o financiranju kulture poražavajući. Dok Hrvatska posljednjih godina kulturi namjenjuje manje od 0,8 posto državnog proračuna, u Sloveniji za kulturu tradicionalno odvajaju oko 2 posto, u Mađarskoj i Bugarskoj 1,5 posto, a u Estoniji više od 3 posto proračuna.
Uza sve otpore koje mogu pokazati oni izvan polja kulture, na kulturi je da to napravi. I u tom ćemo smislu sasvim sigurno djelovati. Kultura ima moć utjecati na promjene koje su potrebne svim drugim područjima, ona ima reformatorski potencijal i zadatak nam je, da za ukupni boljitak, našim projektima privučemo ostale - gospodarstvo, turizam, obrazovanje, ekologiju: ono što je bitno je doslovno preokrenuti dosadašnji pristup kulturi kao tek ukrasnom dodatku. Upravo je kultura ta koja ima potencijal iniciranja stvaranja novih vrijednosti i zadatak nam je da njezine potencijale, kritičnost, političnost iskoristimo.
O: Sigurno je da u ovoj situaciji postoje različita nadanja strukovnih i drugih udruga i institucija koje od vašeg Ministarstva zahtijevaju „čvrste" programe kako bi ponajprije osigurali vlastito financiranje.
„Čvrstoća" je dvojbeni pojam. Govorimo o području gdje se svakodnevno susrećemo s najkreativnijim potencijalima ljudi - čvrsta ruka, odnosno kruto definiranje programa, svjedočimo i sami, sasvim bi bili kontraproduktivni. Čvrsta je zgrada kazališta, čvrsta je struktura kazališta, ali ne njedri nužno i najbolja teatarska dostignuća. Isto vrijedi i za muzeje. Financijska sigurnost je nešto sasvim drugo i ona traži modele koji mogu pratiti specifičnosti umjetničkog djelovanja - spomenimo tek da određena umjetnička zanimanja naprosto ne mogu trajati uobičajeni radni vijek od 40 do 45 godina. Neka zahtijevaju fizičku mobilnost, traže dodatno obrazovanje, svaka „okoštalost" koja potvrđuje čvrstoću pokazala se slabošću. Pri tom moramo i sami biti spremni mijenjati modele ako kulturna proizvodnja, novi dosezi, ukupni razvoj zajednice, tehnološki napredak to traže. Važne su nam stabilne, ali ne statične institucije.
O: U javnosti se ponekad postavlja i problem promjene paradigme kulture, dakle ne kao nečega što troši sredstva već i kao područja koje ih stvara.
Djelomično sam na to već ranije odgovorila. Da, kultura stvara i novac, ali još važnije vrijednosti koje otvaraju društvo čine ga mekšim, ali djelotvornijim, tolerantnijim, kvalitetnijim, ugodnijim. Za ilustraciju mogu navesti primjer internetskih stranica naših gradova, mjesta, otoka, pa i kulturnih institucija.... gotovo svi ih danas imaju. Neizostavna rubrika je i ona s nazivom „Kultura", no unutar nje ćete u 95 posto slučajeva naći tek informaciju o lokalnoj crkvi, možda muzeju, kakvom arheološkom toponimu, knjižnici. Riječ je, dakako, o vrijednoj baštini, ali ništa ne govore o življenoj kulturi, umjetnicima koji u određenom mjestu stvaraju, suvremenosti hrvatskog društva, projektima zajednice koji mogu inspirirati druge. Stječe se dojam dosadnosti kako za stanovništvo tog mjesta, regije, tako i za posjetitelje. Živimo u doba brze izmjene informacija, novih komunikacijskih modela i potrebno je imati i platiti osobu koja će npr. spomenuti komunikacijski kanal puniti relevantnim informacijama - koje daju dobar primjer i obrazuju mlade, pa i stare koji su neskloniji promjenama, koji možda nisu imali prilike za stjecanje znanja, koji privlače i lokalno stanovništvo i goste da troše novac, a zapravo ulažu u daljnji razvoj. A onda su i razvoj i organizacija i prijemčivost velikih projekata realniji, izvjesniji.
O: Naša kulturna politika, pa i scena, godinama pati od veoma raširene pojave klijentalizma.
Klijentelizam je oblik korupcije. Rad državnih tijela i institucija mora biti javan u svakom segmentu; načini odlučivanja o financiranju potpuno transparentni. Bojim se da to nije generacijsko pitanje, već pitanje etike i svjetonazora.
O: Hoće li se Ministarstvo ne samo putem svog mišljenja već i inspekcija i Zakona značajnije uključiti u sve rašireniju devastaciju urbanih cjelina i pojedinih lokacija. Nekako je do sada dojam da nije bilo odgovarajućeg poteza. Ne mislim tu samo na slučaj Cvjetnog trga u Zagrebu jer je mnogo primjera. Jedan od posljednjih je devastacija arhitektonske baštine u Mihanovićevoj 3, dakle, u zgradi Mirovinskog osiguranja koju je projektirao Rudolf Lubynski 1029. godine.
Proces devastacije okoliša, i prirodnog i urbanog, proteklih je dvadesetak godina bio zamjetan. Ne samo zbog ratnih razaranja nego i često i onog razaranja koje u pozadini ima gramzivost i neznanje, neriješene vlasničke odnose, nebrižnost... Bez obzira na „svetost" privatnog vlasništva ono ne mora, ne nužno, nagrđivati privatno vlasništvo drugog, kao ni ono što pripada sferi javnog, onog što služi svima... I na tim se primjerima pokazuje nužnost suradnje institucija kulture, od Ministarstva nadalje, s regionalnom upravom, gospodarstvom... i svakako ćemo predlagati i inicirati rješenja. Što se tiče zgrade Lubynskog, šteta je nepopravljiva, ali će odgovorni biti prozvani.
O: U vašim posljednjim izjavama uočljivo je zalaganje za veći prostor nezavisnim institucijama kulture koje djeluju u okviru civilnog društva. Kakve se tu promjene mogu očekivati? Naime, očito je kako upravo nezavisna kultura postaje sve značajniji segment stvaralačkog i društvenog života unatoč tomu što je do sada često bila gurana partlišom pod tepih?
Kao što sam više puta spomenula, moraju se ostvariti pravični odnosi između institucionalne i nezavisne kulture. Projekti, rezultati, umjetnička ostvarenja nezavisnih pojedinaca ili inicijativa bili su potpuno izuzeti iz sustava financiranja tzv. hladnog pogona, kao da za njih ne postoje troškovi struje. S druge strane institucionalna kultura nije morala razmišljati o hladnom pogonu bez obzira na umjetnička ostvarenja. I potpuno su izostajale bilo kakve evaluacije i analize postignutih rezultata. Pristup izvorima financiranja i raspodjeli novca mora biti jednak.
O: Najavili ste novi Zakon o kazalištima koji bi promijenio situaciju u toj sferi. Što on konkretno donosi, i u kom smislu će se ići na unutarnju transformaciju institucija kakvo je Hrvatsko narodno kazalište koje očito treba određene promjene?
Nažalost, važeći Kazališni zakon treba barem nadopuniti, ako ne i posve izmijeniti. Zakon bi morao štiti djelatnost i njezin razvoj. Socijalna prava moraju štititi drugi zakoni, ali to ne znači da kazališnim zakonom zanemarite glumce i njihova prava iz rada. Odnosi unutar kazališne kuće - bilo koje, trebaju biti jednostavni; to znači da stimuliraju i štite one koji rade. Poticat ćemo samostalnost i neovisnost kazališta, autohtonost onih izvan Zagreba. U tom smislu potrebna je i transformacija organizacijske strukture; smatramo da svaka umjetnička funkcija upravitelja nekom ustanovom u kulturi mora biti ograničena na dva mandata. Vjerujem da ćemo promjene spomenutog zakona staloženo i kroz javne rasprave prirediti do kraja godine.
O: U književnim krugovima pojavila se nedavno inicijativa „Pravo na profesiju". Njome se traži rješavanje egzistencijalnog statusa pisaca, posebno onih kolega koji su bez nekog drugog stalnog zaposlenja ili prihoda. S druge strane mnogo je pritužbi i nakladnika, osobito malih koji su često taoci većih distributivnih centara knjiga. Smatrate li da je ideja pojedinačnih i razdvojenih malih nezavisnih knjižara dovoljno dobra, ili bi Ministarstvo moglo biti angažirano u inicijativi da se pomogne jedna ili više velikih knjižara kojima bi mali izdavači mogli direktno ponuditi svoja izdanja?
Mislim da treba krenuti od kraja tog lanca, od poticanja čitanja i kreiranja okružja koje će potvrđivati koliko je kultura važan za ukupno blagostanje društva. Količina potpore, bilo piscima, bilo nakladnicima, bilo knjižarima, samo po sebi nije nikakva garancija da će se položaj pisca poboljšati. Ili nakladnika. Ili knjižara. Stoga već radimo na „novim pravilima igre", izgradnji sustava koji ne odbacuje niti jednu kariku u tom specifičnom lancu industrija. Svakako ćemo ga graditi u suradnji s ministarstvom financija, gospodarstva, obrazovanja.
O: Možda se na primjeru kinodvorana i filmske produkcije najjasnije vidi prijelom epohe u kojoj živimo. S jedne strane imamo velike Cinestar dvorane i filmove masovne kulture, a s druge male i osamljene kinodvorane koje teže postati svojevrsni centri ne samo filmske već i druge kulture u svom mjestu.
Naravno da je američka filmska produkcija brojnija od ne-američke i europske, no imajmo na umu da se godišnje proizvodi više od 1200 europskih filmova, što nije malo. Uopće, na svjetskoj sceni dominiraju američki distributerski i kinoprikazivački lanci, pa bi rekla da je veći problem filmska distribucija nego sama filmska produkcija. Hrvatska broji dvostruko više komercijalnih kina (koja su pritom digitalizirana) nego nezavisnih kinodvorana. Jasno je dakle da je hrvatsko tržište zasićeno holivudskim filmom i da je zabrinjavajuće koliko se malo prikazuju ne-američki, europski, domaći, kinotečni i art-filmovi.
O: Kako bi se poboljšala kvaliteta filmskih projekcija, obogatio filmski program te olakšala distribucija i transport filmova, digitalizacija nezavisnih kinoprikazivača je neophodna. Kuturne politike većine europskih zemalja usmjerene su na prijelaz na digitalnu tehnologiju i potenciranje distribucije europskog filma u svrhu očuvanja kulturne baštine.
Ministarstvo kulture u suradnji s HAVC-om objavilo je u studenom javni poziv za iskazivanje interesa za digitalno opremanje nezavisnih kinodvorana. Primili smo 40 zahtjeva koji su trenutno u fazi razmatranja. Plan nam je napraviti objedinjenu javnu nabavu za kinodvorane (koje ispunjavanju tehničke i programske uvjete) i na taj način postići što niže cijene digitalne opreme. Naravno, u trenutku u kojem se provede digitalizacija nezavisnih kinodvorana bit ćemo u mogućnosti razraditi programske smjernice i raditi na jačanju kulturne važnosti kinodvorana u lokalnim zajednicama.
O: Zakon o samostalnim umjetnicima, a ustvari kultura bez kolega suvremenih umjetnika i nema nekog smisla; nekako se čini pomalo zastarjelim, kao da dolazi iz nekog drugog doba.
Zakon o samostalnim umjetnicima ima svoju važnost, svoju pozitivnu, stimulativnu komponentu. I njega, stoga, valja podržati i osuvremeniti, prilagoditi novim okolnostima u kulturnoj proizvodnji.
Razmišlja li se o tome da se ukinu ti nebulozni i ogromni interni pravilnici HRT-a koji sputavaju slobodu javne riječi i uvede zakonska obveza poštivanja demokratskih načela da svatko može bez straha i bez cenzure izraziti svoje mišljenje?
Cilj je izrada cjelovite medijske strategije, što uključuje prvo izmjene i dopune, a onda i izradu prijedloga zakona, ne samo onog koji se odnosi na HRT nego i drugih medija. Zalažemo se za opća načela odgovornosti za javnu riječ, regulaciju tržišta, a vrlo važan nam je kriterij novinarstva kao struke. Jedna od najvećih podvala je podvođenje novinarstva pod pojam komunikacija, uslijed čega se i zamutio odnos između marketinga i novinskog teksta. O edukacijskim razinama da i ne govorimo; imamo puno škola iz komunikacijskih vještina, ali nitko ne zna napisati temeljno pismen novinarski tekst. Ne roman, samo novinarski tekst. U konačnici, ako pratimo tu liniju, dolazimo do važnosti da i privatni vlasnik medija mora biti osoba koju zanima novinarstvo. Trgovački lanci ili proizvođači ionako proizvode svoje „komunikacijske" medije kojima nam zatrpavaju poštanske sandučiće, stvarne i virtualne.