Kultura mora prodrijeti u sve pore društva

MINISTRICA KULTURE OBJAŠNJAVA ŠTO SMATRA NAJVEĆIM PROBLEMIMA HRVATSKE KULTURNE POLITIKE, ZA KAKVE ĆE SE PROMJENE ZALAGATI I ZBOG ČEGA JE JAVNA RASPRAVA O MEDIJIMA NAJHITNIJA ZADAĆA





NAPISAO/ ŽELJKO ŽUTELIJA • /SNIMKE/ TOMISLAV ČUVELJAK I PRIVATNA ARHIVA



VRUĆA FOTELJA
Sveučilišna profesorica, književnica, bivša novinska urednica, s iskustvom vođenja gradske kulturne politike imenovana je ministricom kulture.

S Andreom Zlatar, novom ministricom kulture, razgovarao sam u spomeničkoj zgradi Ministarstva kulture slavnog secesijskog arhitekta Rudolfa Lubinskog, temeljito obnovljenoj u vrijeme kad je ministar bio Antun Vujić. Njezinim prostranim kabinetom dominira golemo platno Ede Murtića i fotografija Apoksiomena u prirodnoj veličini, što je, vjerojatno, izbor njezina prethodnika Jasena Mesića, arheologa i, po svemu sudeći, poštovatelja tog našeg najvrednijeg antičkog spomenika pronađenog u podmorju Malog Lošinja.

Unatoč prenapregnutom radnom ritmu, Andrea Zlatar doima se smirenom, zadovoljnom i vrlo organiziranom. Sveučilišna profesorica na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, doktorica znanosti, književnica i publicistkinja, bivša urednica kulture u Studentskom listu i na Omladinskom radiju, u časopisima Gordogan, Vijenac i Zarez, bivša članica Poglavarstva grada Zagreba zadužena za područje kulture, urednica u nakladničkoj kući Algoritam, članica hrvatskog PEN-a i Hrvatskog društva pisaca, očito je akumulirala dovoljno organizacijskog, upravljačkog i životnog iskustva da je ni ministarski položaj ne može osjetnije destabilizirati.

Doduše, njezin književni rad, prozno i pjesničko pisanje, neko će vrijeme biti u drugom planu, ali Andrea Zlatar vjeruje da je to samo privremeno. Dosad je objavila devet knjiga, a posljednja, "Rječnik tijela", u nakladi kuće Ljevak, svojevrsno je povezivanje književne kritike i autobiografske esejistike, u kojoj otkrivamo dubinu i slojevitost autoričinih najintimnijih vibracija. Snažno djelo u kojem se može naslutiti emotivna i intelektualna platforma s koje će nova ministrica krenuti u borbu za kulturni boljitak na domaćem terenu, ali i za što bolju prezentaciju Hrvatske na kulturnoj mapi Europe uoči skorog članstva u EU.

AKTUAL: Kako će se predizborni slogan "Potrebne su nam promjene" odražavati na području kulture? Kakve nas promjene očekuju u kulturnoj politici predvođenoj Ministarstvom kulture kojem ste na čelu?

- Željela bih da se kultura ne doživljava kao usko područje vezano uz knjižnice, muzeje, arhive, kazališta i druge oblike institucionalnog djelovanja, namijenjene samo elitnim dijelovima društva, nego kao dio naše svakodnevice. Nastojat ću da područja kao što su dizajn, arhitektura, informatičko stvaralašatvo itd., koja donedavno nisu smatrana kulturom u užem smislu, steknu status ravnopravnih sudionika kulturne scene. Kad ujutro uključimo radio, mi smo već zakoračili u kulturni prostor, a kakav će on biti, ovisi o našem izboru i afinitetima. Protivim se rezervatskom shvaćanju kulture, u kojem ekskluzivnost vodi u izolacionizam i postaje ograničavajuća za njezin razvoj i penetriranje u sve dijelove društva. Bila ona elitna ili supkulturna, bitno je da smo njome neprestano okruženi. Jednako mi se tako važnim čini osvještavanje ljudi, od Zagorja do Konavala, o vrijednostima prirodne i kultumopovijesne baštine čiji su dio, kao njezini čuvari i zaštitnici. Kultura je pokazatelj civilizacijske razine društva i oblikovatelj mentaliteta i različitih svjetonazora.

AKTUAL: U kulturnim se krugovima, na temelju prijašnjih iskustava, postavlja pitanje hoće li neka područja - ovisno o osobnim afinitetima ministrice - biti privilegirana, a druga deprivilegirana. Jesu li takva pitanja u vašem slučaju opravdana?

- Smatram da nema razloga za bojazan, iako dolazim iz književnog miljea koji mi je najbliži. Imam podosta iskustva s nezavisnom kulturom i pokušat ću je i zakonskim mjerama dovesti u ravnopravan položaj s institucionalnom. Zalagat ću se da Ministarstvo potakne ravnopravno natjecateljstvo, na temelju prezentacije kulturnih programa. U nekim je gradovima nezavisna kultura u vrlo nepovoljnom položaju u odnosu na institucionalnu, koja dobiva i do 90% proračunskog novca, koji se pak većim dijelom troši na administraciju i hladni pogon, a manjim se dijelom financiraju programi. To želim promijeniti.


OBJEKTIVNA VALORIZACIJA

AKTUAL: U nekim se kulturnim institucijama, primjerice u teatrima, dio marljivih, talentiranih i sposobnih djelatnika žali kako su "u istom košu" s onima koji statiraju, eskiviraju na sve načine ih su potpuno nemotivirani za svoj posao. Može li Ministarstvo pripomoći da se ta uravnilovka, naslijeđena iz bivšeg sustava, zamijeni stimulativnijim sustavom?

- Onaj tko se odlučuje za umjetnički poziv, mora biti svjestan rizika kojem se izlaže. Postoje dobna i tjelesna ograničenja, primjerice u operi i baletu, ali i kreativna, neovisno o godinama života, jer je i kreativnost podložna trošenju i ima svoj vijek trajanja. Na upravama je raznih institucija da sklapaju ugovore s onim umjetnicima koji će im osigurati maksimalni kreativni potencijal, a da istodobno svoje djelatnike upućuju na dodatno obrazovanje koje će im omogućiti stanovitu prekvalifikaciju kad to postane neminovnost. Institucije i Ministarstvo moraju imati zaštitne mehanizme za ljude čiji je radni vijek relativno kratak, to je naša socijalna obveza, ali i sami umjetnici moraju biti svjesni potrebe permanentne edukacije. Kulturne i umjetničke institucije moraju utvrditi kriterije vrednovanja umjetničkog rada, kako bi se izbjegla demotivirajuća uravnilovka kakva danas prevladava. Mora napokon prevladati logika poštene i objektivne valorizacije umjetničkih dometa i rezultata. Sljedeće bi jeseni, primjerice, na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, suradnjom dvaju ministarstava, trebao krenuti studij klasičnog baleta i studij suvremene umjetnosti.

AKTUAL: Škola za klasični balet na Ilirskom trgu je zatvorena, a ono malo preostalih učenika premješteno je u neadekvatne školske učionice...

- To je prestrašno. Grad Zagreb i Ministarstvo, u situacijama u kojima su partneri, moraju smoći snage riješiti takve probleme koji su izravni udar na kulturu. Trebali bismo, zapravo, promijeniti cijeli sustav obrazovanja mladih naraštaja, koji bi trebali učiti kroz praksu - sada se miješam u resor koji nije moj, ali ne mogu prihvatiti to da se osnovne škole u večernjim satima pretvaraju u dvorane za fitness, pilates ili druženje umirovljenika, umjesto da budu prostori za umjetničke ili sportske aktivnosti svojih učenika, koji za to vrijeme sjede po parkovima ili kafićima.

AKTUAL: U novije doba učestala su privatna ulaganja u izvaninstitucionalne kulturne djelatnosti, kao što je Kuća za ljude i umjetnost Lauba ili nedavno otvoreni Vip Jazz Club u Zagrebu. Hoće li Ministarstvo podupirati takve inicijative?

- Trebali bismo slijediti europsku praksu i na uspješna privatna ulaganja, odnosno na uspjele kulturne projekte, pridodati i proračunski novac i tako osnažiti vrijedne inicijative. Pogrešna su razmišljanja kako su privatna ulaganja u kulturu privatna stvar pojedinaca, osobito znamo li da pridonose općem kulturnom boljitku. Dijeljenje proračunskog novca po dvojbenom kriteriju "svima pomalo, a zapravo nikome ništa" zanemaruje selektivnost i objektivnu valorizaciju postignuća, pa na kraju izostaje kvaliteta, a novac je uludo potrošen.

AKTUAL: Ministarstvo kulture koristi 0,8% proračunskog novca. Koliko je to u usporedbi s nama sličnim zemljama?

- U većini zemalja, na gradskim i lokalnim razinama, taj je udio znatno veći, između šest i sedam posto. Na državnoj razini bili bismo zadovoljni da se vratimo na 1% posto proračunskog novca, kao što je bilo u vrijeme ministra Vujića, s tim da se mora uzeti u obzir kako se od tih 0,8% financiraju i nacionalni parkovi, pa je realni prihod za kulturu oko 0,7% budžeta. Da bi se osigurao poželjan kulturni razvoj, trebalo bi nam između 1,5 i 2% proračunskog novca.

AKTUAL: U kulturnim institucijama kruže glasine kako je Ministarstvo kulture strukturirano kao glomazna i skupa ustanova s previše zaposlenih.

- Ministarstvo zapošljava petstotinjak ljudi, od kojih tristotinjak radi u konzervatorskim odjelima na terenu, što bitno mijenja predodžbu o njegovoj glomaznosti. Primarnim interesom Ministarstva, a to je živa suvremena umjetnost, bavi se manji broj zaposlenih, grupe savjetnika za glazbeno-scenske, likovne i izdavačke djelatnosti, nove medije itd., a filmska je djelatnost izdvojena u zasebnu instituciju. Nakladnici pokušavaju osmisliti model zajedničke platforme i možebitnog osnivanja agencije za knjigu, koja bi im osigurala sređeniji i izgledniji položaj na tržištu, ali ja smatram daje u krizi zapravo knjižna distribucija, začeta još u doba one sramotne pretvorbe Mladosti. Neprihvatljivo je i ridikulozno da se knjižare tretiraju kao trgovine cipelama ili špeceraja. Početak olakšavanja te nepodnošljive situacije bilo bi unajmljivanje prostora pod povoljnijim uvjetima s obzirom na specifičnost knjižarske djelatnosti. U mnogim europskim zemljama nakladnička i distribucijska djelatnost nisu dio iste vlasničke strukture. Naši nakladnici biraju dobre naslove i kvalitetno tiskaju i opremaju knjige koja se onda gube u lošoj distribucijskoj mreži i prodaju u zanemarivim nakladama. Nedavno sam razgovarala s književnikom Bekimom Serjanovićem koji živi u Norveškoj o tamošnjim nakladničkim iskustvima. U zemlji koja ima 4,3 milijuna stanovnika, otprilike kao i Hrvatska, knjige domaćih pisaca prodaju se u nakladama od stotinjak tisuća primjeraka, a neki se hitovi prodaju i u 600.000 primjeraka. Pritom treba imati na umu da je naše tržište zapravo regionalno, potencijalno za 20 milijuna ljudi koji mogu čitati srodne jezike. Ako već slobodno cirkuliraju sportaši i cajke, njihove glazbene trivijalije i piratske kazete, ne vidim razloga zašto i knjiga ne bi imala uređenu regionalnu distribuciju.

AKTUAL: Postoji li neko područje kulture na kojem je potrebna hitna, interventna akcija Ministarstva?

- Najveći je problem u nepovezanosti hrvatskih kulturnih središta, neovisno o kojem je području riječ. Nismo umreženi, naprotiv, zatvoreni smo u uske lokalne okvire, a mobilnost umjetnika unutar Hrvatske svedena je na najniže grane. To bi se trebalo hitno promijeniti.

AKTUAL: Možda se to najbolje očituje u preživjeloj, staromodnoj i preskupoj koncepciji naših ljetnih kulturnih festivala.

- Jednostavno ne mogu vjerovati da Split i Dubrovnik ljeti ne razmjenjuju svoje kulturne programe. Uvježbavati neku predstavu nekoliko mjeseci, a potom je prikazati nekoliko puta, pred nekoliko stotina ljudi, a među premijernom publikom prevladavaju sponzorski ili politički uzvanici, to mi se čini nedopustivim rasipanjem novca i kreativne energije. Kulturni proizvod, u koji je uloženo mnogo novca i truda, traje koliko i ljetna sezona. Izvan turističke sezone mediteranski gradovi utonu u mrtvilo, a kultura jednostavno ishlapi iz njih. Izostaje praksa prijenosa kulturnih programa u druge prostore, a na to se nadovezuje i medijska nezainteresiranost, pritom mislim na televiziju koja ne snima dobre predstave kako bi ih mogla vidjeti i publika izvan tih gradova, nego se ograničuje na prijenose protokolarnih otvaranja i zatvaranja ljetnih festivala. Općenito, u nas su predstave u kazalištima vrlo kratko na repertoaru, što je nerazmjerno uloženom novcu i naporu da se one ostvare. Ne volim se pozivati na prošlost, ali prije nekoliko desetljeća broj kazališnih izvedaba bio je neusporediv s današnjim, kad su se samo "Stilske vježbe" dugovječno održale na repertoaru. Velik je problem to što institucije nekom inercijom godinama dobivaju isti, gotovo zajamčeni novac, neovisno o tome radile dobro ili loše.

AKTUAL: Kanite li mijenjati taj način financiranja?

- Da bismo stabilizirali sustav i jasno definirali programske politike, morat ćemo umjesto jednogodišnjeg uvesti dvogodišnji način financiranja, kako bi se programi mogli lakše i suvislije planirati. To je u svijetu uobičajena praksa, a ujedno je prilika za elevaciju programa i njihovo regionalno širenje, osobito kad je riječ o umjetnostima univerzalnog jezika, kao što su likovna, plesna ili operna. Inzistirat ću na kulturnoj mobilnosti kako bismo prevladali tu učahurenost jedne u osnovi male kulture.

AKTUAL: Kao sveučilišna profesorica posve ste sigurno senzibilizirani na kulturne potrebe, htijenja i raspoloženja mlađeg naraštaja. Što ćete od tih iskustava ugraditi u kulturnu politiku ministarstva kojem ste na čelu?

- Već četvrt stoljeća radim na Filozofskom fakultetu i kod mlađe generacije zapažam njihovo jasno očitovanje o tome da ne žele živjeti životom svojih roditelja, ma kakav on bio. Oni žive europskim načinom života i nisu opterećni konvencionalnim razmišljanjima o tome kako se što prije zaposliti, kupiti stan i čekati mirovinu. U kulturi je to financijski i egzistencijalno krajnje rizično, ali oni su razvili komunikaciju s različitim fundacijama, pokazuju veliku sklonost umrežavanju, teže partnerstvu i slijede logiku otvaranja prema svijetu. Problem je u tome što je zakazao proces prijenosa kulturnih navika, pa se stvaraju neki novi kulturni rezervati koji isključuju kulturna prožimanja. Ne vidim razloga zašto publika u Gjuri ne bi bila i publika Lisinskog, što su za sada nespojive kategorije.


EGZOTIKA ZABRANJENOG

AKTUAL: Kako kod mlađe generacije objašnjavate masovni fenomen slušanja narodnjaka, što je u prijašnjim naraštajima bila nepoznanica?

- Dijelom se to dogodilo zbog logike "zabranjenog i neprihvatljivog" koja je zavladala devedesetih, kad je prekinuta regionalna komunikacija, što je Hrvatsku dovelu u svojevrsnu izolaciju i tada su niskokulturni sadržaji počeli prodirati na naše tlo drugim kanalima. Dok knjiga još ne može službeno putovati preko granica, piratski CD-ovi s cajkama putuju bez ikakvih teškoća, a mladima je sve to postala svojevrsna egzotika, kao i sve zabranjeno. Sve je to uletjelo u prazan prostor koji mi našim kulturološkim obrascima jednostavno nismo ispunjavali. S druge pak strane, to je pokazatelj našeg niskog civilizacijskog standarda. Mladi ne prepoznaju kulturni kod koji stoji iza toga, zapravo to da nema nikakvog kulturnog koda. To da su cajke postale dominatni pojam veselice i tulumarenja definitivni je poraz ideje o hrvatskoj katedrali duha. I to ne zato što to stiže s istoka, nego zato što je to proizvod ispod svake kulturne razine, koji komercijalne televizije zlorabe u svojim noćnim programima i njima zaluduju mlade.

AKTUAL: U svojoj posljednjoj knjizi "Rječnik tijela" iskazali ste mnogo liričnosti, uostalom i pjesnikinja ste. Kako ćete tu svoju liričnost spojiti s potrebom čvrstog rukovođenja ovako kompleksnim Ministarstvom?

- U ovom sam životnom razdoblju liričnost dobro pospremila u sebi, ali vjerujem da će se pojaviti u nekom trenutku kad će me posao iscrpiti, zasititi, razočarati ili obeshrabriti, s čime uvijek treba računati. U takvim trenucima posve će se sigurno javiti potreba za unutarnjim mirom, koji je za mene uvijek bio pisanje.

AKTUAL: Krleža je smatrao da politika i književnost ne mogu ići zajedno.

- Paradoksalno je da takva misao stiže iz Krležinih usta, a on je cijeli život bio u politici koja je bila dio njegova života, disanja, svjetonazora.

AKTUAL: Uskoro ćemo postati članica EU, unutar koje ćemo se prije svega predstavljati i potvrđivati kulturnim identitetom, jer u proizvodnom smislu malo toga možemo ponuditi Europi. Što su naši kulturni aduti?

- Naše regionalne kulturne raznolikosti. Slavonsko-podunavska kulturna baština, primorsko-istarska, mediteranska sa Splitom kao središtem i južnoprimorska s Dubrovnikom kao svjetskim draguljem naši su golemi i Europi nedovoljno poznati kulturni potencijali za koje vjerujem da će osnažiti naš europski dignitet. No, prethodno moramo ojačati svoju regionalnu svijest, osnažiti shvaćanje tko smo i što možemo ponuditi kao kulturni udio u europskoj zajednici naroda. Što se pak tiče umjetnosti, dala bih prednost individulanim umjetnicima, kao što su likovnjaci ili operni pjevači ili velikani plesne scene, i to zbog njihova univerzalnog jezika komunikacije s publikom. S kazalištem i književnošću to će ići mnogo teže, a vidjet ćemo koliko će film iskoristiti svoju šansu. Mi smo uvijek imali svjetske velikane kao što su Strossmaver, Kršnjavi, Lenuzzi itd., ali sada mi se čini važnim stvoriti sustav koji će otkloniti pomisao da samo najdarovitiji pojedinci mogu stvarati čuda, a kad oni nestanu, bankrotira cijeli proces. S odlaskom pojedinih ljudi ne bi se smio urušavati dobro utemeljeni sustav kulture.


RASPRAVA O MEDIJIMA

AKTUAL: Rukopis svoje posljednje knjige prije objave niste dah pročitati svom životnom partneru Božidaru Violiću, doajenu hrvatskog kazališta. Hoćete li u ministarskom poslu imati svog kućnog savjetnika, barem kad je riječ o kazalištu?

- Violić bi odmah potpisao Krležinu misao da umjetnost i politika ne idu zajedno. Bavljenje politikom, općenito, smatra sramotom. Roditelji mu nisu dopustili da se upiše čak ni u pionire. No, kao i Krleža, zapravo cijelo vrijeme živi politiku, htio to ili ne. Kako se naš zajednički život velikim dijelom sastoji od dijaloga, beskrajnih rasprava o kulturi, ali i o medijima, vjerujem da ću u tim njegovim brzorefleksnim i lucidnim reagiranjima čuti pravodobnu i korisnu kritiku koja će mi koristiti u poslu.

AKTUAL: Nadam se da vas na kraju razgovora, umjesto protokolarnog "ministrice", mogu jednokratno titulirati i s "kolegice", s obzirom na to da ste i novinarka s dugogodišnjim iskustvom. Što biste, dakle, poručili kolegama, osim da i oni jednoga dana mogu postati ministri!?

- Smatram da nas situacija u medijima prisiljava na brzu i djelotvornu akciju. Medijska politika mora što hitnije biti predmet javne javne rasprave. Osobno i dalje vjerujem u tiskane medije, unatoč tome što se brzinom informacije ne mogu mjeriti s elektroničkima. Konzumenti tiskanih medija žele čuti stav, komentar, objektivnu i politički nepristranu informaciju. Što se elektroničkih medija tiče, osobito javne televizije u svjetlu najnovijih zbivanja, Ministarstvo kulture u najskorijem će vremenu pokrenuti javnu raspravu o problemu koji je došao do točke usijanja. Moramo definirati što su to javne potrebe, je li javna televizija doista davatelj javnih usluga, postoji li stvarni ili fiktivni rat između komercijalnih i javne televizije, je li mjerilo gledanosti jedini kriterij vrednovanja kvalitete programa javne televizije itd. Mediji se moraju osloboditi okova tog lošeg braka s politikom i vjerujem da će to ova Vlada snažno poduprijeti. Vjerujem također da će se tako revitalizirati ideja istinski neovisnog novinarstva.


Aktual, 03.01.2012.