Andrea Zlatar Violić, ministrica kulture protiv pobune glumaca u sapunicama

ANDREA ZLATAR, MINISTRICA KULTURE PROTIV POBUNE GLUMACA U SAPUNICAMA BIT ĆE OTKAZA I U KAZALIŠTU A MIJENJAT ĆEMO I PLAĆE: TKO VIŠE I BOLJE GLUMI, VIŠE ĆE DOBITI
 

                                                                                                                        FOTO: GLOBUS




Mirjana Dugandžija  
GLOBUS, 24.02.2012.

Plaća u matičnom teatru nije socijalna pomoć, ne može on financirati glumce koji su dijelom angažirani negdje drugdje, u drugom kazalištu ili sapunici. Jedan od izlaza su i koprodukcije: sad su kazališta zatvorena kao feudalni dvori.

Najava ministrice kulture Andree Zlatar da će zakonom regulirati, uz ostalo, da produkcije za koje rade glumci moraju njihovim matičnim kazalištima platiti obeštećenje izazvala je šok u glumačkim krugovima. Glumci se boje da više neće moći glumiti u sapunicama te da će biti egzistencijalno ugroženi.

Puno se prašine diglo oko vašeg budućeg zakona o kazalištima, no vi tvrdite da neće biti onih koji će ostati kruha gladni. Što je dakle smisao (prijedloga) novog zakona?

- Ideja obeštećenja želi ublažiti situaciju nepovoljnog položaja i glumaca i uprave u kojoj se oni nalaze kad glumac ima poziv da bude angažiran u nekoj drugoj kući ili produkciji. S jedne strane će doći do financijskog obeštećenja koje na najjednostavnijem primjeru možemo vidjeti ovako – neka kuća iz koje zbog drugog angažmana izbiva neki glumac mora unajmiti drugog i njega platiti. Ideja nije samo u financijskom obeštećenju, ideja je zapravo u regulaciji radnih odnosa, koja ima dva smjera. S jedne strane, ima ideju stabilizacije – to se čini kontradiktorno ali nije – ansambala. S druge strane omogućuje veću mobilnost i fleksibilnost radnih odnosa onih umjetnika – jer radi se o cijeloj glazbeno-scenskoj djelatnosti – koji su angažirani na više godina.

Čini se da je angažman glumaca u sapunicama glavni problem. Oni su u protivljenju najoštriji. 

- Priznajem da meni nisu glavno pitanje sapunice, mislim da su sapunice u ovom trenutku jedan od medijskih fenomena koji prije 20 ili 15 godina nije bio prisutan, a možda neće biti ni za 10. A ovo o čemu govorimo, paralelni angažman - u Zagrebu, da biste imali suvisao orkestar, morate skupiti ljude iz barem dva druga orkestra i Filharmonije - ozbiljno je pitanje. Ideja je da matične kuće ne budu socijalni financijeri onih koji dio svog angažmana provode negdje drugdje. Plaća u matičnoj kući nije socijalna pomoć. Ali, držim i sasvim nepravednim da, posebno u javnim kazalištima, vlada dosta velika uravnilovka u plaćama, pa oni koji nose repertoar i imaju četiri predstave nemaju bitno veću plaću od onih drugih... To su smjernice, po kriteriju: vrednuje se težina uloge, broj izvedbi predstave, estetska kvaliteta. Ako netko igra jednu predstavu, a netko četiri, i plaća bi mogla biti 1:4.

Ide li to paralelno s prijedlogom zakona o obeštećenjima?
 
- Postoji i treći dio! To je onaj koji se tiče ustroja naših kazališta u cjelini. To je činjenica da, npr. u Zagrebu, na 130 zaposlenih imate četvrtinu ili trećinu u umjetničkim zanimanjima, a ostalo su upravni ili tehnički poslovi. To također nije dobar omjer.

Znači, bit će otpuštanja i u kazalištima, ali ne glumaca, nego ostalog osoblja?

- Trebalo bi racionalizirati upravni dio. Za tehniku se uvijek kaže - nikad je dosta, ali ono u što sam uvjerena jest da kad bi svatko od naših ravnatelja ili ravnateljica tu cjelinu sume koju sad dobiva za zaposlene, pa struju, vodu itd. dobio kao cjelovitu sumu, i s njom mogao raspolagati tako da angažira koga hoće i koliko hoće za pravne, financijske i ostale stvari, da bi imao puno više sredstava za predstave i projekte i da bi estetski učinak bio mnogo bolji. Dakle radi se 0 redefmiciji cijelog ustroja.

Hoće li se glumci kojima se zakonom oteža ulazak u sapunice srušiti u siromaštvo?

- Uopće ne dolazi u pitanje glumačka egzistencija. I koliko sam vidjela u prvim reakcijama, producenti su ti koji se najmanje bune. Pitanje je kakvi će se ugovori, koja visina obeštećenja dogovoriti, da bude socijalno prihvatljiva i financijski izdrživa. Nikako iznos koji bi producentu onemogućio da snima, a glumca doveo do egzistencijalne krize. Ali ne može postojati situacija da tijekom nekoliko mjeseci glumci ne rade u matičnom kazalištu, a dobivaju plaću, a da zato matična kuća ne bude obeštećena. Postavimo stvari na drugi način - pa ministarstvo kroz budžet kazalištima indirektno sufinancira i audiovizualnu djelatnost i Hrvatsku televiziju! Ali nama se uvijek prigovara da audiovizualnu djelatnost pomažemo s "toliko i toliko novca", jer se taj dio koji ide preko glumaca uopće ne uzima u obzir.

U četiri sljedeća mjeseca nemam novu premijeru, danju sam slobodna, a navečer igram u kazalištu. Zašto ne bih ta četiri mjeseca glumila u sapunici? - upitala je kazališna diva i popularna glumica u sapunicama Ksenija Pajić.

- Angažman u sapunicama ne mora uopće doći u pitanje, radi se samo o tome kako poslodavac postavlja odnose s njom. Jer je, između ostalog, ideja i to da glumac ne igra u matičnom kazalištu 40 puta godišnje, nego 200 puta. Ako ima 200 predstava, možda i nema toliko vremena za sapunice.

Često se, doista, postavlja pitanje koliko glumci glume tamo gdje su za to plaćeni.

- Da, ali to nije odgovornost glumca, nego uprave. Uprava mora voditi računa da repertoar dijelom prilagodi glumačkom ansamblu. Kako su kod nas uprave prilično dugovječne, najmanje osam, a neke i po 20 godina, nitko se ne može žaliti da je baš "naslijedio" neke glumce. Dakle, kad zapošljava glumca, mora voditi računa da su to oni koji trebaju profilu njihove kuće, i da im prilagodi repertoar. Ako mi neki ravnatelj kaže da za neku ulogu nema glumca pet ili 10 godina, onda je doista pitanje zašto je neki glumac zaposlen, ili kakav on repertoar radi, ili zašto ima previše glumaca neke generacije.

Znači, i ravnatelji će biti nešto pitani?

- Itekako će ravnatelji biti pitani! Jer su oni na kraju krivi za disbalans.

Kolike bi bile sume obeštećenja?

- To sad ne mogu ni otprilike reći, kalkulacija se i u svijetu radi ad personam, od osobe do osobe. No, da kažem, postoji i spektar kazališnih međudogovora, da počnu izmjenjivati glumce, da rade koprodukcije, što je kod nas potpuno neprisutno, kazališta su uglavnom neprobojni dvori, kao u
feudalnom sistemu.

U kojoj je fazi taj zakon?

- Ovo uopće nija faza razgovora o zakonu, ovo je faza identifikacije problema i pokušaja da se racionalno utvrde i opišu problemi. Do ljeta će se voditi stručna javna rasprava 0 problemima u praksi, jer ne treba nam i četvrti zakon koji ne bi bio provediv u praksi. Istovremeno trebamo pratiti što se događa sa Zakonom o radu i kolektivnim ugovorom. Oblikovanje zakona predviđeno je za jesen, a donošenje zakona u zadnjem kvartalu 2012. Treba vidjeti gdje uopće treba donositi zakon, a gdje se stvari mogu riješiti u praksi. Moramo voditi računa o tome da su u naš posttranzicijski moment ušli oblici prakse iz sasvim drugog, liberalnokapitalističkog, ta dva sustava potiru jedan drugi, i zbog toga je nama nemoguće preuzimanje zakona iz zemalja koje desetljećima i stoljećima imaju sasvim drukčiji način financiranja, i gdje je praksa regulirala zakone. Nisam osoba koja bi zagovarala pretjeranu normativnost, postoji niz zemalja koji ima zamo jedan zakon, Zakon o kulturnoj djelatnosti, koji pokriva sve segmente kulture, dok se u Hrvatskoj vidi potreba užeg interesnog grupiranja - potreban je i zakon o kazalištu, i zakon o knjizi, i zakon o audiovizualnoj... treba paziti da to ne završi prenormiranjem i ne bude funkcionalno u praksi.
 
Kako je to riješeno u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj...?
 
- To su sasvim različiti sustavi. Engleski je za nas apsolutno neprimjenjiv. Može se razgovarati o modelima koje imaju Njemačka i Francuska, ali mislim da je za nas puno važnije vidjeti s čime su se suočile i do čega su došle susjedne zemlje koje su prošle tranziciju, a rezultati su često pogibeljni. Tranzicija kulturnih institucija u Rumunjskoj, Bugarskoj, pa čak i Mađarskoj, brzo prilagođavanje tržištu, završila je dosta loše. To moramo imati u vidu, jer ne dolazi u obzir da posljedica reformi bude urušavanje kulturnih institucija.

Što se dogodilo u zemljama koje spominjete?

- Recimo, u Češkoj se dogodila gotovo potpuna privatizacija kazališnog sektora, što je velikim dijelom završilo time da su 10 ili 15 godina velika većina teatara bili polutrendovski teatri za američku ili turističku publiku, gdje se izgubila estetska visina. Rumunjska je išla logikom decentralizacije, pa je sve spustila na razinu županija ili gradova, koji nisu imali sredstava za održavanje, i ne odnosi se to samo na kazališta nego i druge segmente, pa se cijeli taj sustav urušio. Dakle, kad smo već 20 godina kasnili s restrukturacijom, imamo njihov primjer, pa možemo paziti da ne upadnemo u iste greške. I ako se negdje i rade malo radikalniji zahvati, ako se ide s modelom da nove generacije idu na četverogodišnje ugovore, dakle na pravi sustav audicija i projektni angažman, onda moraju u takve zakone biti upisane zaštitne mjere. Ono što sve zaposlene štiti od direktne izručenosti tržištu. Jer uvijek kad jedan zakon radite, morate voditi računa o njegovim negativnim efektima i znati koje su mjere kojima ćete ih spriječiti, a ne plakati kad se nešto loše dogodi.

Hoćete li inzistirati na zakonu čak i ako riskirate pobunu glumaca?

- Ja se nadam da ćemo kroz ove mjesece uspjeti objasniti koji su racionalni argumenti, postaviti stvari ne na logiku histerije i bijelo-icrno, nego se sučiti s time da problem postoji. Mislim da se većina ljudi iz glazbeno-scenskih djelatnosti slaže da ovo nije najsretniji mogući način upravljanja kazalištem...

Voljela bih vidjeti anketu svih zaposlenih u kazalištu da mi na ljestvici od jedan do deset  zaokruže 10, dakle da je ovo najbolje od mogućih rješenja. Ja glumce i glumice vidim kao ljude koji žele raditi, nema nesretnije osobe od glumca koji ne radi. Ideja uopće nije u zatvaranju prostora, nego u njegovoj regulaciji.

U ovoj reformi prije svega štitimo kazališne institucije od optužbe da su preskupe, da nisu racionalne, funkcionalne.

Možda i sinonim obespravljenosti na tržištu su pisci. Što je Ministarstvo dosad napravilo za njihovu inicijativu Pravo na profesiju?

- Ova dva mjeseca radili smo na unutarnjim analizama podataka koje imamo, i usporedili ih s dosad dostupnima, uključujući i zadnju koju je napravio Knjižni blok. U razgovoru s različitim akterima na sceni dvije su stvari došle u prvi plan. Prvo, ključni moment je onaj koji je zadnji u lancu: pitanje
distribucije i pitanje čitanosti. Dakle, rješenja koja potiču čitanje. Recimo, u gradovima manjim od 50.000 stanovnika, gdje je apsolutno nemoguće tržišno održati knjižaru, treba to učiniti uz pomoć lokalne zajednice. Postoji mogućnost kombinacije s kafićem, što postoji na prostoru cijele Europe, a kod nas je podložno zakonima kao da otvaraš noćni klub.

Vjerojatno ima još mjera za poticanje čitanosti.

- Najveći paket, da tako kažem, morat ćemo izraditi s Ministarstvom obrazovanja, prva stvar koja se mora promijeniti je sustav lektire, treba poticati čitanje na način koji postoji u nizu europskih zemalja - da djeca zapisuju ono što su pročitala, i da im se to računa u lektiru, a ne da im se propisuju autori koji su iz njihove perspektive besmisleni. Drugo su programi autorskih čitanja u knjižarama, gdje bismo posebno sufinancirali autore, koji danas često čitaju besplatno.

Koliko ćete inzistirati na svemu tome? Kanite li biti "čelična lady"?

- Da, u smislu snage i upornosti! Moram reći da je to najveći izazov u ovom poslu, jer nasuprot ovome što izgleda izvana, da je najvažnije hoće li neki projekt dobiti 25 ili 30 tisuća kuna, i ja to razumijem, ta strukturna promjena u kojoj ćemo postati svjesni da kultura nije elitna zabava visokobrazovanog sloja u Hrvatskoj, nego stvar svih nas.

Vratimo se knjizi.

- Dio je koji mi savršeno znamo napraviti - proizvesti dobru knjigu, dobro napisanu, lijepo opremljenu, krasno prevedenu - ali koja ne stigne do publike. To je isto strukturni posao.
 
Ono do čega je meni posebno stalo jest da se u Hrvatskoj promijeni logika zatvorenosti gradova samih u sebe. Naročito je zamro likovni život. Na ljeto ćemo u dvogodišnjem razdoblju staviti prijedloge za regionalne projekte, ne samo zato što mogu ući i u potpore Europske Unije, nego zato što mislimo da je autoreferentnost hrvatske kulture jedan od njenih većih nedostataka. Kad se i filmovi, i CD-i, i kazališne predstave mogu razmjenjivati - zašto ne bi i knjige? Zašto je ostao taj tabu nad knjigom, kao valjda mjestu koje čuva jezični identitet?

Zašto knjiga ne može između Hrvatske, Srbije, Bosne i Crne Gore cirkulirati na način na koji cirkuliraju ostali proizvodi?

Držim nepravednim da, pogotovo u javnim kazalištima, vlada vrlo velik a uravnilovka u plaćama, pa oni koji nose repertoar i imaju četiri predstave nemaju bitno veću plaću od drugih koji igraju jednu predstavu. Onda bi i plaće mogle biti 4:1

To koliko glumci glume tamo gdje su plaćeni nije stvar glumaca nego uprave. Itekako će i ravnatelji o svemu biti pitani, jer oni su krivi za disbalans: kad tvrde da nemaju odgovarajući profil glumca, pitanje je zašto su nekoga glumca uopće zaposlili.
 


GLOBUS, 24.02.2012.