Andrea Zlatar: Naslijedili smo letargiju i institucionalni zamor u kulturi
Smatram da se u zastupanju kulture treba izboriti za dvije stvari. Prvo je osvještavanje činjenice da kultura ponajprije proizvodi simbolički i društveni kapital, da mijenja temeljne mentalne i socijalne strukture društva te da kulturne industrije sudjeluju u proizvodnji BDP-a s više od pet posto
Branka DŽEBIĆ
FOTO: IVAN ŠEBELJA
Andrea Zlatar: Hrvatsku kao novu članicu EU-a moraju predstavljati suvremeni autori i suvremena umjetnost
Hrvatska kulturna scena napokon je dobila ministricu kulture. Riječ je o sveučilišnoj profesorici s Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, spisateljici, urednici, odlučnoj aktivistici i potpredsjednici zagrebačkoga HNS-a - Andrei Zlatar (50), prvoj ženi koja je na tu vruću fotelju zasjela nakon Biškupića, Vujića i Mesića. Kako je njezin dolazak na mjesto ministrice kulture pratila velika potpora svekolike javne scene, tako su i očekivanja velika. Na koji način će u teškim, kulturi nesklonim vremenima, rješavati brojne nagomilane probleme koji su boljka hrvatske kulture, što će joj biti prvi potezi i kakva je njezina kulturna strategija pokušali smo u razgovoru za Vjesnik doznati od netom imenovane ministrice.
Baš kao i koalicijska vlada, dužnost ministrice kulture preuzimate u vrlo teškim društvenim i ekonomskim prilikama zemlje, prilikama u kojima su urušene mnoge moralne i estetske vertikale društva. Kako se u vremenu recesije, nezaposlenosti i sveopće depresije izboriti za bolju i financijski značajniju ulogu kulture u tom društvu?
- U ovom trenutku smatram da se u zastupanju kulture treba izboriti za dvije stvari. Prvo je osvještavanje činjenice da kultura ponajprije proizvodi simbolički i društveni kapital, da mijenja temeljne mentalne i socijalne strukture društva. Zatim, za one koji ne vjeruju ni u što drugo nego u statistiku i brojke, da kulturne industrije sudjeluju u proizvodnji BDP-a s više od pet posto, a tendencija rasta je prisutna, posebno u audiovizualnim medijima i novim tehnologijama.
Ali više od svega, vjerujem u umjetničku i kulturnu kreativnost, ne zato što smo osuđeni da budemo kreativni siromasi, nego zato što zbilja smatram da je kreativnost moment razvoja koji ne postoji u nizu drugih djelatnosti.
Kako biste ocijenili sadašnje stanje u kulturi, pa u skladu s tim i mandate svojih prethodnika? Što ćete preuzeti, a što valja mijenjati?
- Sadašnje stanje može se opisati kao kombinacija letargije ili takozvanog »institucionalnog zamora«, istodobno paraliziranje izvaninstitucionalnog sektora zbog neredovitog i nesustavnog financiranja. Nedostatak prethodnog razdoblja je izostanak višegodišnje kulturne strategije o kojoj bi se trebao - jer je riječ o dugogodišnjem razdoblju javne politike - postići bar temeljni konsenzus političke scene. Kontinuitet o brizi za nacionalnu baštinu i povratak otuđenih kulturnih i umjetničkih predmeta svakako su područja na kojima treba neprekidno raditi. Ali u trenutku prezentacije Hrvatske kao nove članice u Europskoj uniji naglasak mora biti na promociji suvremenih autora i suvremene umjetnosti. Jer oni stvaraju nove kontakte, otvaraju nove prostore, pokazuju našu kreativnost u vremenu kada se čini da globalizacija poništava razlike.
Koji su prvi hitni potezi koje ćete povući? Koje su, po vašem mišljenju, crne točke hrvatske kulturne scene?
- Prije svega, uvođenje kriterija estetske evaluacije, odnosno vrednovanja rezultata, što mora biti ključni kriterij pri dodjeli sredstava. Da bi to bilo moguće, potrebno je financijski ciklus produljiti na dvije godine, jer je za većinu projekata nemoguće unutar - realno osam mjeseci financiranja - ostvariti ideju i vrednovati učinke. Da bismo procijenili vrijednost neke predstave, izložbe, knjige i filma, treba pratiti recepciju publike, koja nije jednokratna nego se proteže kroz više mjeseci.
Nove »kreativne klase« smatraju se ključnim momentom razvoja suvremenih europskih društava, a u kojima ključnu ulogu ima razvoj nezavisne kulture i civilnog društva
Hoćete li, kako ste najavljivali, dovesti svoj stručni tim s kojim namjeravate krenuti u brojne izmjene postojećega inertnog stanja u kulturi? Na koja to imena računate, koje biste ljude rado vidjeli u svom timu?
- Upravo je u tijeku strukturiranje uprava u ministarstvima, pa zasad raspolažem samo informacijama koje su ionako dostupne javnosti, tj. da su ukinuti državni tajnici, a da u prvom krugu strukture Ministarstva kulture imam pravo na izbor zamjenika ministra.
S obzirom na to da te infrastrukturne promjene još nisu prošle ni zakonsku fazu, dopustite mi da ne kalkuliram s imenima. Prijedlog za zamjenika ministra bit će Berislav Šipuš, kompozitor i dirigent, osoba koja s jednakim entuzijazmom prilazi radu u Glazbenoj mladeži, kao i u Zagrebačkoj filharmoniji, kad je bio ravnatelj. To mi se čini iznimno prikladnim za raspon koji priželjkujem u razvoju hrvatske kulture - od edukativne razine do umjetničke izvrsnosti.
Rekli ste da se zalažete za shvaćanje kulture kao razvoja, a ne kao potrošnje. Što to zapravo u praksi znači?
- Samo je promjenom tog načina razmišljanja, da kultura nije potrošnja nego razvoj, moguće stvoriti novu kreativnu energiju, koja bi iskoristila postojeće potencijale i stvorila nove poticajne vrijednosti. Informatičke industrije, nove tehnologije i kreativne industrije u svijetu su već nazvane nositeljima nove »kreativne klase«, koja se smatra ključnim momentom razvoja suvremenih europskih društava, u kojem ključnu ulogu ima razvoj nezavisne kulture i civilnog društva.
Ali, tu ključnu riječ »razvitak« moramo vezati uz cjelinu društveno održivog razvoja, jer tzv. kreativna klasa, kojoj se uobičajeno pripisuju epiteti mobilnosti i fleksibilnosti, ne smije postati neoliberalna retorička zamjena za novu socijalnu grupu prekarnih radnika, onih koji su bez sigurnosti i na dnu socijalne ljestvice.
Zalažete se za evaluaciju kulturnih sadržaja, pa samim time prioriteta financiranja, ponajprije institucionalne kulture? Hoćete li tu povući radikalne poteze?
- Radikalne u odnosu na sadašnju situaciju gdje evaluacija ne igra nikakvu ulogu pri dodjeli sredstava, to može tako izgledati. Radikalne poteze, u smislu da institucija sa slabim estetskim rezulatima u idućoj godini ne dobije ni kunu - to nije ni kratkoročno ni dugoročno pametno, jer takvo »kažnjavanje« djeluje samo demotivirajuće.
Institucije će pravodobno dobiti i zahtjeve za izradu strategija i naputke za unutarnju evaluaciju, koja prethodi vanjskoj - tako da će imati prilike same podignuti svoje kreativne standarde. Kao što sam već jednom citirala slovensku teoretičarku kulture Vesnu Čopič, nama trebaju stabilne, ali ne statične kulturne institucije.
Kako ćete se odnositi u tim raspodjelama prema izvaninstitucionalnoj kulturi? Podržavate li model fluktualnosti i hibridne suradnje nezavisnih institucija, zaklada..., kakav funkcionira u europskim državama, i kako to provesti u nas?
- Neravnopravnost postojećega modela ne pokazuje se samo u statističkom omjeru, po kojemu nezavisni projekti imaju najviše deset posto udjela u gradskim proračunima, već i po strukturi odobrenih sredstava, koja su usmjerena na programski dio projekta, a o infrastrukturi projekta i njegovu »hladnom pogonu« financijer ne vodi brigu.
Treći moment - jest neodrživo stanje jednogodišnjih projekata u kulturi, gdje nezavisne udruge nemaju nikakvu garanciju kontinuiteta i gdje im se, logikom jednogodišnjeg financiranja, uskraćuje mogućnost konkuriranja na većini europskih fondova.
Novi modeli, poput HAVC-a ili zaklade Kultura nova na nacionalnoj razini, pokazuju itekako mogućnosti hibridnih ustanova, partnerstva između institucionalnog i izvaninstitucionalnog pogona, stabilizaciju trećega sektora upravo putem projekata s više partnera čiji osnivači mogu biti institucije lokalne ili nacionalne razine. Međutim, sada mi se čini da je još najpotentnije samo područje trećeg sektora koje radi na vlastitom umrežavanju, i to posebno na regionalnoj i internacionalnoj razini.
- Jednostavno tako da prestanemo ponavljati neoliberalne mantre i postavimo realne odnose u kulturnoj proizvodnji - jer ona proizvodi i na ekonomskoj i na simboličkoj, socijalnoj razini kapitala. Jedno drugo ne isključuje, nego podupire. Svjesna sam da u gospodarstvu, kada se govori o kulturi, najčešće to podrazumijeva govor o financiranju kazališta, broju snimljenih filmova, kvaliteti ljetnih festivala, pravima slobodnih umjetnika - naime, govor o nizu pojedinačnih i konkretnih tema bez razlučene svijesti o ekonomskom i socijalnom, a posebno umjetničkom učinku. Međutim, područje kulture jest primarno razvojni, poticajni i kreativni element društva u cjelini. Kultura je prostor javnosti koji je moguće jedino uspostaviti razvijenim demokratskim uređenjem, koje pretpostavlja polifonu strukturu javnih medija, dostupnost znanja i informacija, potpunu slobodu stvaranja i temeljna prava pojedinca na osobno izražavanje.
Objasnite nam što znače 'browinfield' ulaganja u kulturi i kako za to namaknuti novac?
- Zagreb je u tome jedan od najžalosnijih primjera, grad s tolikom količinom napuštene ranoindustrijske moderne arhitekture, koja više nije na periferiji grada. Najbolje godine za investicije, u prošlom desetljeću, to je Zagreb propustio, stalno kalkulirajući kako bi se moglo na brzinu zaraditi. A sad nemamo ništa osim ruševina. U tom području i dalje vrijedi - ali pod uvjetima stroge kontrole u korist javnog prostora - ideja javnoprivatnog partnerstva ili složeni projekti obnove iz različitih izvora financiranja, uključujući EU-fondove.
Slažete li se s tvrdnjom da je institucionalna sigurnost jednaka umjetničkoj lijenosti?
- Nikad to ne bih potpisala. Za institucionalnu lijenost često su krivi ne samo ravnatelji institucija, koji ne znaju iskoristiti kreativne potencijale svojih ekipa, nego još više političke »elite«, koje imenuju ravnatelje prema političkim ili klijentelističkim logikama, a ne prema njihovim kreativnim i organizacijskim sposobnostima.
Što za hrvatsku kulturu znači ulazak Hrvatske u EU i čime će se ona u budućnosti predstavljati svijetu?
- Moderna su europska društva obilježena stvaranjem ne samo gospodarskog, nego i kulturnoga simboličkog kapitala. Upravo je taj potonji, kulturni kapital, onaj koji u najdubljem smislu strukturira suvremena društva, koji omogućuje oblikovanje modernih europskih identiteta - koji nam omogućuje da se osjećamo pripadnima i sebi i Europi, da nas odnos lokalnoga i globalnog ne osiromašuje, nego obogaćuje.
Kulturna baština i suvremena umjetnička proizvodnja dva su temeljna oblika kulturnog kapitala: baštinu treba štititi, suvremenu umjetnost poticati, a jedno i drugo promovirati kao vrijednosti ne samo onoga što imamo, nego upravo onoga što smo u stanju napraviti.
Hrvatska se ponajprije u međunarodnoj kulturnoj komunikaciji mora predstavljati suvremenom umjetnošću, odnosno suvremeni umjetnici oni su koji je mogu ponajbolje predstaviti.
Možete li nam predstaviti kulturnu strategiju koja će biti okosnica vašega budućega djelovanja?
- Umjesto sadašnjeg modela »kulturne politike«, koja upravljanje kulturom svodi na kontrolu distribucije financijskih sredstava i neposredni politički utjecaj na izbore vodećih funkcija ravnatelja institucija, zalažem se za nužne promjene u sustavu kulturne politike. Središnje točke te strategije su sljedeće :
1. decentralizacija odlučivanja i financiranja u području kulture kojim bi se omogućio ravnomjeran razvoj svih hrvatskih regija i sredina; poticanje participativne kulturne politike u odlučivanju;
2. izrada strategijskih dokumenata kulturne politike od nacionalne, preko regionalne i lokalne razine do pojedinačnih institucija;
3. stvaranje uvjeta za ravnopravan razvoj institucionalne i nezavisne kulture, putem promjena u načinu financiranja - stvaranjem nezavisnih fondova i multipliciranjem izvora financiranja te promjenom jednogodišnjeg u višegodišnji ciklus financiranja;
4. transformacija postojećih institucionalnih modela, uz jačanje kulturnog menadžmenta, u smjeru promjene odnosa fiksnih i programskih troškova, te jačanje mehanizama unutarnje i vanjske evaluacije;
5. posebno podupiranje umjetnički inovativnih i estetski ne-trendovskih projekata kao izazov postojećem;
6. podupiranje projekata poput »umjetničkih kuća« te »rasadnika kulture«, ponajprije namijenjenih razvoju kulturne proizvodnje mladih, potpora razvoju kulturnih i kreativnih industrija te poticajne mjere porezne politike za ulaganje u kulturu;
7. intersektorsko povezivanje kulture, gospodarstva, informatičkih tehnologija i turizma;
8. nužnost uvođenja edukativnih programa u kulturi te sustavno povezivanje kulturnog i obrazovnog sektora, od nižega do visokog obrazovanja;
9. nužnost legislativnih promjena u području autorskih prava, posebno u odnosu na nove oblike distribucije umjetničkih i kulturnih sadržaja (e-knjiga, internet i nove tehnologije).
VJESNIK, 25. 12. 2011.
Baš kao i koalicijska vlada, dužnost ministrice kulture preuzimate u vrlo teškim društvenim i ekonomskim prilikama zemlje, prilikama u kojima su urušene mnoge moralne i estetske vertikale društva. Kako se u vremenu recesije, nezaposlenosti i sveopće depresije izboriti za bolju i financijski značajniju ulogu kulture u tom društvu?
- U ovom trenutku smatram da se u zastupanju kulture treba izboriti za dvije stvari. Prvo je osvještavanje činjenice da kultura ponajprije proizvodi simbolički i društveni kapital, da mijenja temeljne mentalne i socijalne strukture društva. Zatim, za one koji ne vjeruju ni u što drugo nego u statistiku i brojke, da kulturne industrije sudjeluju u proizvodnji BDP-a s više od pet posto, a tendencija rasta je prisutna, posebno u audiovizualnim medijima i novim tehnologijama.
Ali više od svega, vjerujem u umjetničku i kulturnu kreativnost, ne zato što smo osuđeni da budemo kreativni siromasi, nego zato što zbilja smatram da je kreativnost moment razvoja koji ne postoji u nizu drugih djelatnosti.
Kako biste ocijenili sadašnje stanje u kulturi, pa u skladu s tim i mandate svojih prethodnika? Što ćete preuzeti, a što valja mijenjati?
- Sadašnje stanje može se opisati kao kombinacija letargije ili takozvanog »institucionalnog zamora«, istodobno paraliziranje izvaninstitucionalnog sektora zbog neredovitog i nesustavnog financiranja. Nedostatak prethodnog razdoblja je izostanak višegodišnje kulturne strategije o kojoj bi se trebao - jer je riječ o dugogodišnjem razdoblju javne politike - postići bar temeljni konsenzus političke scene. Kontinuitet o brizi za nacionalnu baštinu i povratak otuđenih kulturnih i umjetničkih predmeta svakako su područja na kojima treba neprekidno raditi. Ali u trenutku prezentacije Hrvatske kao nove članice u Europskoj uniji naglasak mora biti na promociji suvremenih autora i suvremene umjetnosti. Jer oni stvaraju nove kontakte, otvaraju nove prostore, pokazuju našu kreativnost u vremenu kada se čini da globalizacija poništava razlike.
Koji su prvi hitni potezi koje ćete povući? Koje su, po vašem mišljenju, crne točke hrvatske kulturne scene?
- Prije svega, uvođenje kriterija estetske evaluacije, odnosno vrednovanja rezultata, što mora biti ključni kriterij pri dodjeli sredstava. Da bi to bilo moguće, potrebno je financijski ciklus produljiti na dvije godine, jer je za većinu projekata nemoguće unutar - realno osam mjeseci financiranja - ostvariti ideju i vrednovati učinke. Da bismo procijenili vrijednost neke predstave, izložbe, knjige i filma, treba pratiti recepciju publike, koja nije jednokratna nego se proteže kroz više mjeseci.
Nove »kreativne klase« smatraju se ključnim momentom razvoja suvremenih europskih društava, a u kojima ključnu ulogu ima razvoj nezavisne kulture i civilnog društva
- Upravo je u tijeku strukturiranje uprava u ministarstvima, pa zasad raspolažem samo informacijama koje su ionako dostupne javnosti, tj. da su ukinuti državni tajnici, a da u prvom krugu strukture Ministarstva kulture imam pravo na izbor zamjenika ministra.
S obzirom na to da te infrastrukturne promjene još nisu prošle ni zakonsku fazu, dopustite mi da ne kalkuliram s imenima. Prijedlog za zamjenika ministra bit će Berislav Šipuš, kompozitor i dirigent, osoba koja s jednakim entuzijazmom prilazi radu u Glazbenoj mladeži, kao i u Zagrebačkoj filharmoniji, kad je bio ravnatelj. To mi se čini iznimno prikladnim za raspon koji priželjkujem u razvoju hrvatske kulture - od edukativne razine do umjetničke izvrsnosti.
Rekli ste da se zalažete za shvaćanje kulture kao razvoja, a ne kao potrošnje. Što to zapravo u praksi znači?
- Samo je promjenom tog načina razmišljanja, da kultura nije potrošnja nego razvoj, moguće stvoriti novu kreativnu energiju, koja bi iskoristila postojeće potencijale i stvorila nove poticajne vrijednosti. Informatičke industrije, nove tehnologije i kreativne industrije u svijetu su već nazvane nositeljima nove »kreativne klase«, koja se smatra ključnim momentom razvoja suvremenih europskih društava, u kojem ključnu ulogu ima razvoj nezavisne kulture i civilnog društva.
Ali, tu ključnu riječ »razvitak« moramo vezati uz cjelinu društveno održivog razvoja, jer tzv. kreativna klasa, kojoj se uobičajeno pripisuju epiteti mobilnosti i fleksibilnosti, ne smije postati neoliberalna retorička zamjena za novu socijalnu grupu prekarnih radnika, onih koji su bez sigurnosti i na dnu socijalne ljestvice.
Zalažete se za evaluaciju kulturnih sadržaja, pa samim time prioriteta financiranja, ponajprije institucionalne kulture? Hoćete li tu povući radikalne poteze?
- Radikalne u odnosu na sadašnju situaciju gdje evaluacija ne igra nikakvu ulogu pri dodjeli sredstava, to može tako izgledati. Radikalne poteze, u smislu da institucija sa slabim estetskim rezulatima u idućoj godini ne dobije ni kunu - to nije ni kratkoročno ni dugoročno pametno, jer takvo »kažnjavanje« djeluje samo demotivirajuće.
Institucije će pravodobno dobiti i zahtjeve za izradu strategija i naputke za unutarnju evaluaciju, koja prethodi vanjskoj - tako da će imati prilike same podignuti svoje kreativne standarde. Kao što sam već jednom citirala slovensku teoretičarku kulture Vesnu Čopič, nama trebaju stabilne, ali ne statične kulturne institucije.
Kako ćete se odnositi u tim raspodjelama prema izvaninstitucionalnoj kulturi? Podržavate li model fluktualnosti i hibridne suradnje nezavisnih institucija, zaklada..., kakav funkcionira u europskim državama, i kako to provesti u nas?
- Neravnopravnost postojećega modela ne pokazuje se samo u statističkom omjeru, po kojemu nezavisni projekti imaju najviše deset posto udjela u gradskim proračunima, već i po strukturi odobrenih sredstava, koja su usmjerena na programski dio projekta, a o infrastrukturi projekta i njegovu »hladnom pogonu« financijer ne vodi brigu.
Treći moment - jest neodrživo stanje jednogodišnjih projekata u kulturi, gdje nezavisne udruge nemaju nikakvu garanciju kontinuiteta i gdje im se, logikom jednogodišnjeg financiranja, uskraćuje mogućnost konkuriranja na većini europskih fondova.
Novi modeli, poput HAVC-a ili zaklade Kultura nova na nacionalnoj razini, pokazuju itekako mogućnosti hibridnih ustanova, partnerstva između institucionalnog i izvaninstitucionalnog pogona, stabilizaciju trećega sektora upravo putem projekata s više partnera čiji osnivači mogu biti institucije lokalne ili nacionalne razine. Međutim, sada mi se čini da je još najpotentnije samo područje trećeg sektora koje radi na vlastitom umrežavanju, i to posebno na regionalnoj i internacionalnoj razini.
Moderna su europska društva obilježena stvaranjem ne samo gospodarskog nego i kulturnoga, simboličkoga kapitala. Upravo je taj potonji, kulturni kapital, onaj koji u najdubljem smislu strukturira suvremena društva, koji omogućuje oblikovanje modernih europskih identiteta - koji nam omogućuje da se osjećamo pripadnima i sebi i Europi
Kako se nositi s neoliberalnim modelom u kulturi, koji je u kapitalizmu isti i u kulturi i u privredi?- Jednostavno tako da prestanemo ponavljati neoliberalne mantre i postavimo realne odnose u kulturnoj proizvodnji - jer ona proizvodi i na ekonomskoj i na simboličkoj, socijalnoj razini kapitala. Jedno drugo ne isključuje, nego podupire. Svjesna sam da u gospodarstvu, kada se govori o kulturi, najčešće to podrazumijeva govor o financiranju kazališta, broju snimljenih filmova, kvaliteti ljetnih festivala, pravima slobodnih umjetnika - naime, govor o nizu pojedinačnih i konkretnih tema bez razlučene svijesti o ekonomskom i socijalnom, a posebno umjetničkom učinku. Međutim, područje kulture jest primarno razvojni, poticajni i kreativni element društva u cjelini. Kultura je prostor javnosti koji je moguće jedino uspostaviti razvijenim demokratskim uređenjem, koje pretpostavlja polifonu strukturu javnih medija, dostupnost znanja i informacija, potpunu slobodu stvaranja i temeljna prava pojedinca na osobno izražavanje.
Objasnite nam što znače 'browinfield' ulaganja u kulturi i kako za to namaknuti novac?
- Zagreb je u tome jedan od najžalosnijih primjera, grad s tolikom količinom napuštene ranoindustrijske moderne arhitekture, koja više nije na periferiji grada. Najbolje godine za investicije, u prošlom desetljeću, to je Zagreb propustio, stalno kalkulirajući kako bi se moglo na brzinu zaraditi. A sad nemamo ništa osim ruševina. U tom području i dalje vrijedi - ali pod uvjetima stroge kontrole u korist javnog prostora - ideja javnoprivatnog partnerstva ili složeni projekti obnove iz različitih izvora financiranja, uključujući EU-fondove.
Slažete li se s tvrdnjom da je institucionalna sigurnost jednaka umjetničkoj lijenosti?
- Nikad to ne bih potpisala. Za institucionalnu lijenost često su krivi ne samo ravnatelji institucija, koji ne znaju iskoristiti kreativne potencijale svojih ekipa, nego još više političke »elite«, koje imenuju ravnatelje prema političkim ili klijentelističkim logikama, a ne prema njihovim kreativnim i organizacijskim sposobnostima.
Što za hrvatsku kulturu znači ulazak Hrvatske u EU i čime će se ona u budućnosti predstavljati svijetu?
- Moderna su europska društva obilježena stvaranjem ne samo gospodarskog, nego i kulturnoga simboličkog kapitala. Upravo je taj potonji, kulturni kapital, onaj koji u najdubljem smislu strukturira suvremena društva, koji omogućuje oblikovanje modernih europskih identiteta - koji nam omogućuje da se osjećamo pripadnima i sebi i Europi, da nas odnos lokalnoga i globalnog ne osiromašuje, nego obogaćuje.
Kulturna baština i suvremena umjetnička proizvodnja dva su temeljna oblika kulturnog kapitala: baštinu treba štititi, suvremenu umjetnost poticati, a jedno i drugo promovirati kao vrijednosti ne samo onoga što imamo, nego upravo onoga što smo u stanju napraviti.
Hrvatska se ponajprije u međunarodnoj kulturnoj komunikaciji mora predstavljati suvremenom umjetnošću, odnosno suvremeni umjetnici oni su koji je mogu ponajbolje predstaviti.
Kulturna strategija u 9 točaka
Možete li nam predstaviti kulturnu strategiju koja će biti okosnica vašega budućega djelovanja?- Umjesto sadašnjeg modela »kulturne politike«, koja upravljanje kulturom svodi na kontrolu distribucije financijskih sredstava i neposredni politički utjecaj na izbore vodećih funkcija ravnatelja institucija, zalažem se za nužne promjene u sustavu kulturne politike. Središnje točke te strategije su sljedeće :
1. decentralizacija odlučivanja i financiranja u području kulture kojim bi se omogućio ravnomjeran razvoj svih hrvatskih regija i sredina; poticanje participativne kulturne politike u odlučivanju;
2. izrada strategijskih dokumenata kulturne politike od nacionalne, preko regionalne i lokalne razine do pojedinačnih institucija;
3. stvaranje uvjeta za ravnopravan razvoj institucionalne i nezavisne kulture, putem promjena u načinu financiranja - stvaranjem nezavisnih fondova i multipliciranjem izvora financiranja te promjenom jednogodišnjeg u višegodišnji ciklus financiranja;
4. transformacija postojećih institucionalnih modela, uz jačanje kulturnog menadžmenta, u smjeru promjene odnosa fiksnih i programskih troškova, te jačanje mehanizama unutarnje i vanjske evaluacije;
5. posebno podupiranje umjetnički inovativnih i estetski ne-trendovskih projekata kao izazov postojećem;
6. podupiranje projekata poput »umjetničkih kuća« te »rasadnika kulture«, ponajprije namijenjenih razvoju kulturne proizvodnje mladih, potpora razvoju kulturnih i kreativnih industrija te poticajne mjere porezne politike za ulaganje u kulturu;
7. intersektorsko povezivanje kulture, gospodarstva, informatičkih tehnologija i turizma;
8. nužnost uvođenja edukativnih programa u kulturi te sustavno povezivanje kulturnog i obrazovnog sektora, od nižega do visokog obrazovanja;
9. nužnost legislativnih promjena u području autorskih prava, posebno u odnosu na nove oblike distribucije umjetničkih i kulturnih sadržaja (e-knjiga, internet i nove tehnologije).
VJESNIK, 25. 12. 2011.