Andrea Zlatar: Kod nas je ne samo duhovni nego i javni prostor počeo sličiti na vašar

Silobrčić: Zašto se svakodnevno nekulturno ponašamo?

Zlatar: Možda zbog socijalne frustriranosti. Danas ljudi znaju biti toliko neugodni i tako nekulturni... no, ipak vidim da se ponašaju na različite načine u različitim situacijama, znaju kad trebaju biti pristojni.

Silobrčić: A što se događa kada ne moraju biti pristojni?

Zlatar: Eee, svašta. Onda je to nevjerojatno. Mislim da je osnovni problem u sustavu školstva: školi je ostalo samo obrazovanje, učenje napamet. Nestao je odgoj. Učimo padeže, pa kraljeve u prvom osnovne, pa u petom osnovne, pa opet isto u prvom gimnazije. Autoritet znanja i ugled nastavnika su se izgubili. Ne možete vi za vrijeme nastave razgovarati, hodati po razredu, šetati se, ne smijete. Mora postojati poštovanje, poštovanje prema drugoj osobi. Stvorena je nova logika sukladno kojoj ljudi rješavaju svoje poslove: “ja tebi, ti meni”. Time se nadomješta logika pristojnog ponašanja i komuniciranja.

Silobrčić: A jesmo li pametan narod, gospođo ministrice?

Zlatar: U to nisam sigurna. Doista nisam. Imam dojam da je pamet nešto što se uopće ne cijeni. Cijeni se spretnost, lukavost... Sjećam se jedne situacije u jednom poslu u kojem sam bila nova - bila sam prevarena. Otišla sam se žaliti svom šefu da sam prevarena, jer kolega s kojim sam se dogovarala nije ispunio svoje obaveze, a ja sam računala na njegovu zadatu riječ. A taj šef, to se događalo u gradskoj političkoj sferi, taj šef mi je rekao: “Ako si prevarena, znači da ne znaš raditi taj posao, nije problem u onome koji te prevario, problem je u tebi”. Na te sam se riječi “smrznula”. Ja ne znam, ne mogu i ne želim hvatati te kodove “lupeškog” ponašanja.
 

Koliko smo obrazovani

Silobrčić: Statistički podaci su donedavno kazivali da nas je samo sedam posto visokoobrazovanih. To bi značilo da je tek tri stotine tisuća ljudi završilo fakultete, od četiri i pol milijuna stanovnika Hrvatske. Je li se štogod promijenilo?

Zlatar: Sada statistike pokazuju da nas je, zahvaljujući tom bolonjskom sustavu, 11 posto visoko školovano. No, to je opet ništa. Bolonjski sustav ustvari nije usvojen i jedino je pomogao državi da pokaže statističku sliku boljih postotaka. Činjenica je da studente koji završe tek trogodišnji studij nitko ne zapošljava. To je zapravo lažna diploma. Tržište traži ljude sa završenih pet godina studija. Te tri godine studija su nešto između škole i sveučilišta, nešto poput koledža iz američkih filmova.

Silobrčić: Olako smo uletjeli u Bolonju?

Zlatar: Jesmo. Uz to, izgubilo se poštivanje profesora, profesionalna etika, osobni moral, mijenjaju se kanali komunikacija... Ja sam redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i neki dan dobijem ja tako SMS od studentice koja mi piše “oprostite, prespavala sam vaše predavanje” (a predavanje mi počinje u pola jedan poslijepodne) “pa vas molim možete li mi ukratko prepričati o čemu ste govorili”. Ja odgovorim “ne mogu”. I, znate, odmah sam osjetila krivnju... jer mi bismo morali biti na usluzi studentima. To je taj svjetonazorski lom. Na predavanjma studenti imaju slušalice na ušima, slušaju glazbu, pa mi veli jedna djevojka: “Ne brinite, stavila sam si na tiho pa vas čujem što govorite”.

Silobrčić: Imali smo, prije vas, šest ministara kulture u sedam mandata, jedan je bi dva puta... Pavletić, Girardi Jurkić, Vitez, Biškupić, Vujić, Biškupić, Mesić. Sada se vama otvaraju ta sjajna i strašna vrata... Morate preporoditi društvo i zemlju. Imate li takav osjećaj?

Zlatar: Imam. Ja doista vjerujem u ljude. Vjerujem u ljude koji se bave kulturom, vjerujem u umjetnike. U trenutku smo kad oni nemaju iluzija, nemaju nerealnih očekivanja, znaju u kojem smo stanju i vremenu pa su spremni raditi i u elementarnim uvjetima. Raditi po svom talentu i po pameti to što znaju raditi, a da financijski okvir bude taj koji jest. Ako to postignemo, onda će se kultura pokazati kao prostor, neopisivo različit od drugih segmenata društva, čiji su socijalni efekti puno veći od onoga što se daje za kulturu. A daje se samo 0,8 posto sredstava iz proračuna. Ukratko, moramo mijenjati mentalitet društva.
 

Protektivni roditelji

Silobrčić: Kako?

Zlatar: Prvo, kroz obrazovni ciklus, u kojem se nastavnici danas nalaze u žrvnju između roditelja učenika i sustava inspekcija ministarstva. Znate, dok je tri tisuće mladih na prijemnim ispitima na fakultetu, pred zgradom više stotina roditelja stoji na suncu čekajući tu djecu s vodom i sendvičima...

Silobrčić: Djecu?

Zlatar: Točno, ma koju djecu, pa to su ljudi od 19 godina. Zastrašujuće je da roditelji stoje u redu s dokumentima djece i predaju molbe. To hiperprotektivno ponašanje roditelja čini mlade ljude nesamostalnim. Žele im osigurati put kroz društvo, međutim, to samo odgađa njihovo pravo suočavanje s realnošću. Drugo, politika nije do sada napravila ništa pa nije niti ovaj put: četiri nove generacije su sada prvi put išle na parlamentarne izbore, a nije bilo vidljivo da se itko obraćao tim novim građanima, novim glasačima. Politika mora svjesno početi mijenjati mentalitet društva. Uvijek se govori: mladi su komplicirani, subkulturni, ne može ih se ciljati kao grupu. A, umirovljenici su, na primjer, genijalna target grupa, jer ih se može za sto kuna...

Silobrčić: Kupiti?

Zlatar: Da, kupiti.

Silobrčić: Mi sada govorimo o obrazovanju, što uopće nije vaše područje, kao ministrice kulture...

Zlatar: Da. To je vjerojatno zato što dolazim iz sveučilišnog pogona...

Silobrčić: Ali, ishodište kulture jest uvelike u školovanju i obrazovanju...

Zlatar: Naravno, kultura počiva na tome. Temeljna dimenzija kulture jest činjenica da se radi o “proizvodima” koji su umjetničko djelo, koji pokazuju nesumnjivu estetsku vrijednost. Koncerti, slike, kazališne predstave, knjige... koje imaju estetsku vrijednost kako god je teško tu estetsku vrijednost definirati. Kultura, bili mi toga svjesni ili ne, ima na nas formativni utjecaj i učinak. Kultura utječe na stvaranje svjetonazora, na etiku, na otvaranje novih svjetova. Ljudima od 18 godina pucaju svjetovi kad čitaju Dostojevskog ili Kafku. Otkriva im se nešto novo. Postoje etički koncepti koji nisu pitanje bontona, koji nisu pitanje jednostavnog opredjeljenja što je dobro, što je zlo. Takvi koncepti često se nalaze baš u onim tekstovima koji su oporbeni, koji su avangardni, koji su subverzivni, tamo gdje nam se čini da se radi o groteski, da se radi o tekstu koji podriva cijeli sustav. Baš tamo nam se ono što jest sadržaj našeg života pojavljuje kao na tanjuru. Treba puno čitati.

Silobrčić: Bojite li se tog posla u koji ulazite?

Zlatar: Ne. Ne bojim ga se, u tehničkom smislu.

Silobrčić: Obavit ćete ga savršeno?

Zlatar: Ne. Mislim da ništa nije moguće obaviti savršeno. Moje prvo iskustvo kada sam radila nešto za što sam bila odgovorna bilo je ‘95. godine kada je Slobodan Prosperov Novak putovao u Ameriku pa je ostavio Vijenac na brigu gospodinu Maruni i meni...
 

Gotovac i Maruna

Silobrčić: Borisu Maruni...

Zlatar: Da, Borisu Maruni, prekrasnoj osobi i pjesniku izvan svih formata i čovjeku izvan svih kategorija. Puno sam od njega naučila u ljudskom i profesionalnom smislu jer je on čitao knjige koje mi nismo i donio nam je neko znanje koje ovdje nije bilo blisko. U razgovoru o tome hoću li ja prihvatiti taj posao ili ne, s Vladom Gotovcem koji je tada bio predsjednik Matice hrvatske, ja sam bila suspregnuta i rekla sam: “Ali ja nisam sigurna da će to dobro završiti”. Gotovac je na to izrekao divnu rečenicu: “Stvari se ne rade zato da bi završile dobro ili loše. Sve stvari u jednom trenutku završe loše. Stvari se rade zato što u jednom momentu smatrate da su važne, zato što u njih vjerujete i zato što ih tada morate raditi”.

Silobrčić: Prihvatili ste, naravno...

Zlatar: Prihvatila sam, jasno.

Silobrčić: Nedostaje nam Gotovac?

Zlatar: Da. Vlado Gotovac i jednako toliko Antun Šoljan.

Silobrčić: Dakle, svjesno želite obaviti posao ministrice kulture...

Zlatar: Da. Kako će taj moj posao izgledati u cjelini, kakav će biti saldo na kraju? Ja ću pokušati, kao svaka odgovorna osoba, raditi što bolje mogu. Kultura je proces, društvo je proces. Svi su govorili, kada je ovdje krenulo loše “kada ćemo doći do dna”? Nema dna. Socijalnog dna nema. Dolje se može ići beskrajno, a jednako tako se može, ja mislim, ići i prema gore. Kultura je prostor koji gradimo u vertikali. Danas to izgleda kao da se ljudi u nekom postfeudalnom društvu bore za svoje male komadiće. U horizontalnom smislu. Kultura je prostor slobode u kojem mi možemo beskonačno graditi prema gore. A, oko temelja ćemo se dogovoriti logikom, razumom, kompromisom. Uostalom, povijest naših velikih institucija Kazališta, Akademije, Leksikografskog zavoda, Fakulteta, Sveučilišta obilježena je periodima po imenu osobe. To znači da institucije nisu održive same po sebi, nego je bitan taj ljudski faktor koji donosi kreativnu snagu, energiju. Vi ne možete nadoknaditi ideje jednog Strossmayera ili Kršnjavoga nekakvom tehničkom ili administrativnom logikom. Stoga ja iznimno cijenim prave umjetnike jer oni rade s nevjerojatnim rizikom i boje se da će propasti. Izložbe, predstave, filmovi... to su veliki rizici. Dobri raniji radovi ne čuvaju umjetniku leđa. Umjetnik izlaže sebe u javnost koja je, ne velim nepravedna, ali vrlo je često preoštra. Naša javnost ne cijeni kontinuirani rad, nije u stanju razlikovati one fine ocjene između plus tri i minus četiri, nego stalno vrti tu skandaloznu priču od velikog uspjeha, koji kratko traje, do totalnog potopa. Jednom su Picassa pitali novinari zašto je tako užasno prepotentan i bahat. A on je rekao: “Kad ja ne bih vjerovao u sebe, kako bih mogao očekivati da će drugi vjerovati u mene i u ono što ja radim”. To je srž svakog rada pa čak i promašaja.
 

Odakle su Zlatari

Silobrčić: Zlatari su Dalmatinci?

Zlatar: Često. Moji ne. Mi smo s Drave. U 17. stoljeću su ispirali pijesak uz Dravu ne bi li našli zlato.

Silobrčić: Našli su ga?

Zlatar: Nisu, po svemu se čini.

Silobrčić: Postojimo li mi, Hrvatska, u inozemstvu kao vrijedna kulturna činjenica?

Zlatar: Na nekim mjestima i u nekim profesijama, da.

Silobrčić: Što znači da nije rezultat rada sustava?

Zlatar: To je rezultat pojedinačnog uspjeha, kao što je u ovom trenutku izložba Sanje Iveković u MoMa-i u New Yorku. I do sada je Sanja Iveković imala više izložbi u inozemstvu negoli u Hrvatskoj, što već nije u redu. Do ovog trenutka još nije bio jednosatni intervju na Hrvatskoj televiziji sa Sanjom Iveković, što ja uopće ne razumijem.

Silobrčić: Vijesti iz kulture su rijetke i vrlo kratke na televiziji...

Zlatar: Da, to su vijesti od minutu, minutu i pol... Javna televizija nije u ovom trenutku javna televizija, s izuzetkom nekoliko emisija od kojih najviše cijenim one iz vanjske politike i neke priloge iz kulture. Stanje je poražavajuće. Da je Hrvatska televizija došla na taj stupanj gledanosti u informativnom programu, poražavajuće je da se odrekla svog obrazovnog programa, dramskog programa, dokumentarnog, a u Hrvatskoj cvjeta dokumentarni film zahvaljujući Nenadu Puhovskom i ZagrebDoxu. Produciramo kulturnu amneziju. Sili nas se da zaboravimo ono što smo bili, a nudi nam se sjećanje koje nije postojalo. Zastrašujuće je to. Gdje su domaće dramske serije? Ne sapunice, naravno.

Silobrčić: Televizija je medij koji ima veliku snagu propagiranja kulture i ponašanja.

Zlatar: Nisam ni ja sve naučila u školi. Mnogo toga sam doznala kao gimnazijalka iz izvrsnih stranih i domaćih programa Hrvatske televizije ili u kinoteci i to u jednopartijskom sistemu koji nije imao slobodno novinsko tržište već vrlo uske medijske kanale. Ali, kulturni obzor je bio puno veći negoli danas na javnoj televiziji. Utjecaj televizijskog programa mnogo je veći nego što su to ljudi svjesni. Zato treba raditi profesionalno i dobro, a to nije lako.