Republika Hrvatska postala članicom najprestižnijeg Odbora za svjetsku baštinu UNESCO-a
UNESCO je specijalizirana agencija UN-a za intelektualna i etička pitanja na području obrazovanja, prirodnih i društvenih znanosti i kulture, osnovana 16. studenog 1945. godine. Početkom osamdesetih godina djelokrug rada UNESCO-a proširio se i na područje komunikacija.
Sjedište Organizacije, koja broji 195 država članica i 8 pridruženih članica, nalazi se u Parizu. Aktivnosti Organizacije provode se i kroz šezdesetak ureda diljem svijeta.
Važan dio rada UNESCO-a odnosi se na izradu međunarodnih pravnih instrumenata – konvencija, deklaracija i preporuka (Pravni instrumenti u području kulture: Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba, Konvencija o načinima zabrane i sprečavanja ilegalnog uvoza, izvoza i prijenosa vlasništva nad kulturnim dobrima, Konvencija o zaštiti podvodne baštine, Konvencija o zaštiti podvodne kulturne baštine, Univerzalna deklaracija o kulturnoj raznolikosti, Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine te Konvenciji za zaštitu svjetske prirodne i kulturne baštine iz 1972. godine).
Od 1972. godine 190 zemalja-članica ratificiralo je Konvenciju za zaštitu svjetske baštine što je čini najpoznatijim i najratificiranijim UNESCO-ovim normativnim instrumentom. Na Popisu svjetske baštine do sada su upisana 962 dobra od čega: 745 kulturnih, 188 prirodnih te 29 mješovitih dobara.
Svaka država članica predlaže svoj Pristupni popis s nominacijama za upis u jednu od kategorija svjetske baštine. Dobra se upisuju u tri kategorije – kulturno, prirodno te mješovito dobro – koje sadrži kulturne i prirodne vrijednosti.
Republika Hrvatska do sada na Popisu svjetske baštine ima sedam dobara – Dubrovnik – Stari grad od1979. godine; Split – Povijesna cjelina s Dioklecijanovom palačom od 1979. godine; Trogir – Povijesni grad od 1997 godine.; Poreč – Episkopalni kompleks Eufrazijeve bazilike od 1997. godine; Šibenik – Katedrala sv. Jakova od 2000. godine; Nacionalni park Plitvička jezera od 1979. godine i Starigradsko polje na Hvaru od 2008. godine – te ima značajno iskustvo u promicanju, zaštiti i upravljanju raznolikim vidovima prirodne i kulturne baštine.
Univerzalan duh same Konvencije koja promiče baštinu čitavog čovječanstva, doprinosi razvoju interkulturnog dijaloga, kulturne raznolikosti i osnaživanju kulture kao pokretača gospodarskog razvoja.
Odbor za svjetsku baštinu
Odbor za svjetsku baštinu sastoji se od 21 zemlje članice i sastaje se najmanje jedanput godišnje. Članice Odbora biraju se na svakoj Općoj skupštini UNESCO-a te isti izbori spadaju u najteže izbore UNESCO-ovih tijela zbog iznimnog interesa zemalja članica, stoga se poduzimaju intenzivne pripreme i lobiranje i do par godina unaprijed.
Mandat članova Odbora traje šest godina. Međutim, kako bi se osigurala adekvatna predstavljenost i rotacija, Opća skupština poziva države stranke da dobrovoljno skrate mandat svojih predstavnika od šest na četiri godine i da odustanu od kandidiranja istog kandidata dva puta uzastopce.
Dosadašnji saziv Odbora za svjetsku baštinu: Alžir, Kambodža, Kolumbija, Estonija, Etiopija, Francuska, Njemačka, Indija, Irak, Japan, Malezija, Mali, Meksiko, Katar, Ruska Federacija, Senegal, Srbija, Južna Afrika, Švicarska, Tajland, Ujedinjeni Arapski Emirati.
Svake dvije godine biraju se nove članice odbora te se je ove godine vodila vrlo neizvjesna bitka između 22 zemlje kandidatkinje za 12 slobodnih mjesta.
U sklopu UNESCO-a djeluje i Odbor za svjetsku baštinu (World Heritage Committee) koji prema Konvenciji za zaštitu svjetske prirodne i kulturne baštine iz 1972. godine ima ulogu: poticati zemlje članice na zaštitu prirodnih i kulturnih bogatstava, razmatra nominirana dobra za Popis svjetske baštine, raspravlja izrađivanje planova upravljanja i programa izvješćivanja o zaštiti područja svjetske baštine. Također određuje korištenje sredstava Fonda za svjetsku baštinu i dodjeljuje financijska sredstva na zahtjev zemalja članica. Donosi konačnu odluku o upisu dobara na Popis svjetske baštine UNESCO-a, pregledava izvještaje o stanju dobara uvrštenih na navedeni popis te odlučuje o brisanju dobara s istog.
UNESCO pomaže zemljama članicama u razvoju u vidu tehničke potpore i stručnog usavršavanja, podizanju razine o važnosti zaštite dobra, uključivanju lokalnog stanovništva u zaštitu kulturne i prirodne baštine, te podupiranja međunarodne suradnje.
Kad stručnjaci iz UNESCO-ovih stručnih savjetodavnih tijela – ICOMOS-a i IUCN-a – izvrše potrebne evaluacije, daju preporuku Odboru za svjetsku baštinu da se pojedina dobra upišu, dorade, odgode ili ne upišu na taj prestižni popis. Važno je napomenuti da proces upisa na Popis svjetske baštine u redovitom tijeku prijave traje od tri do više godina.
Nakon preporuke savjetodavnih tijela, presudna je odluka članica Odbora za svjetsku baštinu. One su te koje na temelju preporuke, samih kandidatura, argumentacije država članica odlučuju koja će se dobra upisati na prestižni Popis svjetske baštine.
Hrvatska u Odboru za svjetsku baštinu
Našim radom u Odboru želimo prije svega doprinijeti očuvanju i zaštiti već upisanih dobara na Popisu, prepoznavanju novih i iznimnih dobara koja tek trebaju biti upisana na popis, poticanju prekogranične suradnje te promicanju ujednačenog popisa svjetske baštine.
Duga tradicija zaštite kulturne baštine seže još u 13. stoljeće kada je propisana statutom u gradu Dubrovniku, današnjem lokalitetu s Popisa svjetske baštine. Institucionalni razvoj zaštite prirodne i kulturne baštine u Hrvatskoj započinje već u 19. stoljeću osnivanjem društava koja se brinu za zaštitu spomenika i prirodnih vrijednosti te se povezuju i surađuju sa svim relevantnim europskim institucijama i stručnjacima. Praksa razmjene mišljenja i teorija o zaštiti kulturne i prirodne baštine nastavljena je do današnjih dana praćenjem i primjenom suvremene prakse.
Rad na toj iznimno zahtjevnoj i uspješnoj kandidaturi za Odbor zahtijevao je blisku koordinaciju s resorima kulture, vanjskih poslova, zaštitom prirode kao i mnoge razgovore, dogovore i razmjene podrški.
Izbor Hrvatske u ovakvo stručno međuvladino tijelo koje odlučuje o baštini svijeta, još je jedna potvrda naše izvrsnosti u području zaštite prirodne i kulturne baštine, ali i visokog ugleda koji uživamo u UNESCO-ovim stručnim tijelima u području međunarodne kulturne suradnje.
Sjedište Organizacije, koja broji 195 država članica i 8 pridruženih članica, nalazi se u Parizu. Aktivnosti Organizacije provode se i kroz šezdesetak ureda diljem svijeta.
Važan dio rada UNESCO-a odnosi se na izradu međunarodnih pravnih instrumenata – konvencija, deklaracija i preporuka (Pravni instrumenti u području kulture: Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba, Konvencija o načinima zabrane i sprečavanja ilegalnog uvoza, izvoza i prijenosa vlasništva nad kulturnim dobrima, Konvencija o zaštiti podvodne baštine, Konvencija o zaštiti podvodne kulturne baštine, Univerzalna deklaracija o kulturnoj raznolikosti, Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine te Konvenciji za zaštitu svjetske prirodne i kulturne baštine iz 1972. godine).
Od 1972. godine 190 zemalja-članica ratificiralo je Konvenciju za zaštitu svjetske baštine što je čini najpoznatijim i najratificiranijim UNESCO-ovim normativnim instrumentom. Na Popisu svjetske baštine do sada su upisana 962 dobra od čega: 745 kulturnih, 188 prirodnih te 29 mješovitih dobara.
Svaka država članica predlaže svoj Pristupni popis s nominacijama za upis u jednu od kategorija svjetske baštine. Dobra se upisuju u tri kategorije – kulturno, prirodno te mješovito dobro – koje sadrži kulturne i prirodne vrijednosti.
Republika Hrvatska do sada na Popisu svjetske baštine ima sedam dobara – Dubrovnik – Stari grad od1979. godine; Split – Povijesna cjelina s Dioklecijanovom palačom od 1979. godine; Trogir – Povijesni grad od 1997 godine.; Poreč – Episkopalni kompleks Eufrazijeve bazilike od 1997. godine; Šibenik – Katedrala sv. Jakova od 2000. godine; Nacionalni park Plitvička jezera od 1979. godine i Starigradsko polje na Hvaru od 2008. godine – te ima značajno iskustvo u promicanju, zaštiti i upravljanju raznolikim vidovima prirodne i kulturne baštine.
Univerzalan duh same Konvencije koja promiče baštinu čitavog čovječanstva, doprinosi razvoju interkulturnog dijaloga, kulturne raznolikosti i osnaživanju kulture kao pokretača gospodarskog razvoja.
Odbor za svjetsku baštinu
Odbor za svjetsku baštinu sastoji se od 21 zemlje članice i sastaje se najmanje jedanput godišnje. Članice Odbora biraju se na svakoj Općoj skupštini UNESCO-a te isti izbori spadaju u najteže izbore UNESCO-ovih tijela zbog iznimnog interesa zemalja članica, stoga se poduzimaju intenzivne pripreme i lobiranje i do par godina unaprijed.
Mandat članova Odbora traje šest godina. Međutim, kako bi se osigurala adekvatna predstavljenost i rotacija, Opća skupština poziva države stranke da dobrovoljno skrate mandat svojih predstavnika od šest na četiri godine i da odustanu od kandidiranja istog kandidata dva puta uzastopce.
Dosadašnji saziv Odbora za svjetsku baštinu: Alžir, Kambodža, Kolumbija, Estonija, Etiopija, Francuska, Njemačka, Indija, Irak, Japan, Malezija, Mali, Meksiko, Katar, Ruska Federacija, Senegal, Srbija, Južna Afrika, Švicarska, Tajland, Ujedinjeni Arapski Emirati.
Svake dvije godine biraju se nove članice odbora te se je ove godine vodila vrlo neizvjesna bitka između 22 zemlje kandidatkinje za 12 slobodnih mjesta.
U sklopu UNESCO-a djeluje i Odbor za svjetsku baštinu (World Heritage Committee) koji prema Konvenciji za zaštitu svjetske prirodne i kulturne baštine iz 1972. godine ima ulogu: poticati zemlje članice na zaštitu prirodnih i kulturnih bogatstava, razmatra nominirana dobra za Popis svjetske baštine, raspravlja izrađivanje planova upravljanja i programa izvješćivanja o zaštiti područja svjetske baštine. Također određuje korištenje sredstava Fonda za svjetsku baštinu i dodjeljuje financijska sredstva na zahtjev zemalja članica. Donosi konačnu odluku o upisu dobara na Popis svjetske baštine UNESCO-a, pregledava izvještaje o stanju dobara uvrštenih na navedeni popis te odlučuje o brisanju dobara s istog.
UNESCO pomaže zemljama članicama u razvoju u vidu tehničke potpore i stručnog usavršavanja, podizanju razine o važnosti zaštite dobra, uključivanju lokalnog stanovništva u zaštitu kulturne i prirodne baštine, te podupiranja međunarodne suradnje.
Kad stručnjaci iz UNESCO-ovih stručnih savjetodavnih tijela – ICOMOS-a i IUCN-a – izvrše potrebne evaluacije, daju preporuku Odboru za svjetsku baštinu da se pojedina dobra upišu, dorade, odgode ili ne upišu na taj prestižni popis. Važno je napomenuti da proces upisa na Popis svjetske baštine u redovitom tijeku prijave traje od tri do više godina.
Nakon preporuke savjetodavnih tijela, presudna je odluka članica Odbora za svjetsku baštinu. One su te koje na temelju preporuke, samih kandidatura, argumentacije država članica odlučuju koja će se dobra upisati na prestižni Popis svjetske baštine.
Hrvatska u Odboru za svjetsku baštinu
Našim radom u Odboru želimo prije svega doprinijeti očuvanju i zaštiti već upisanih dobara na Popisu, prepoznavanju novih i iznimnih dobara koja tek trebaju biti upisana na popis, poticanju prekogranične suradnje te promicanju ujednačenog popisa svjetske baštine.
Duga tradicija zaštite kulturne baštine seže još u 13. stoljeće kada je propisana statutom u gradu Dubrovniku, današnjem lokalitetu s Popisa svjetske baštine. Institucionalni razvoj zaštite prirodne i kulturne baštine u Hrvatskoj započinje već u 19. stoljeću osnivanjem društava koja se brinu za zaštitu spomenika i prirodnih vrijednosti te se povezuju i surađuju sa svim relevantnim europskim institucijama i stručnjacima. Praksa razmjene mišljenja i teorija o zaštiti kulturne i prirodne baštine nastavljena je do današnjih dana praćenjem i primjenom suvremene prakse.
Rad na toj iznimno zahtjevnoj i uspješnoj kandidaturi za Odbor zahtijevao je blisku koordinaciju s resorima kulture, vanjskih poslova, zaštitom prirode kao i mnoge razgovore, dogovore i razmjene podrški.
Izbor Hrvatske u ovakvo stručno međuvladino tijelo koje odlučuje o baštini svijeta, još je jedna potvrda naše izvrsnosti u području zaštite prirodne i kulturne baštine, ali i visokog ugleda koji uživamo u UNESCO-ovim stručnim tijelima u području međunarodne kulturne suradnje.