Zapisnik s prvoga sastanka tematske radne skupine za pravna i regulacijska pitanja (27.5.2015.)

 Prvi sastavak tematske radne skupine za pravna i regulacijska pitanja održan je u sklopu javne rasprave o medijskoj politici Republike Hrvatske u prostorijama Ministarstva kulture, u srijedu, 27. svibnja 2015., od 13.30 do 15 sati. 

     Sudjelovali su: Paško Bilić (Institut za razvoj i međunarodne odnose), Goran Denis Tomašković (tajnik Udruge slijepih Zagreb), Nikola Popović (HAKOM), Mirko Korušić (direktor Jabuke TV), Damir Vujinović (vlasnik Jabuke TV), Tonko Obuljen (Odašiljači i veze – sektor radiokomunikacija), Željko Matanić (tajnik HURIN-a), Marija Kanazir predstavnica Agencije za elektroničke medije), Miro Križan (voditelj pravnih poslova Agencije za elektroničke medije), Agata Račan (predsjednica Hrvatskog pravnog Centra), Maja Flego (savjetnica Pravobraniteljice za djecu za odnose s javnošću), Milan F. Živković (glavni savjetnik za medije u Ministarstvu kulture) i Lujo Parežanin (Odjel za medije Ministarstva kulture) kao zapisničar.
 
     U uvodnom izlaganju Milan F. Živković je istaknuo je predmet rada ove skupine nisu samo četiri temeljna Zakona (o HRT-u, Hini, medijima i elektroničkim medijima), nego i svi propisi koji se mogu doticati pravnoga funkcioniranja medija, poput dijelova krivičnog i poreznog zakonodavstva, regulacije frekvencijskoga spektra i sl. Naglašavajući neusklađenost postojećih propisa s tehnološkim i ekonomskim promjenama, založio se za stvaranje potpuno novih temeljnih propisa koji bi pravno koherentnije i primjerenije regulirali medijsko polje, umjesto mijenjanja i dopunjavanja postojećih zakona. Ako već ideja objedinjavanja zakona o Hini i HRT-u ima ozbiljnih manjkavosti, spajanje postojećih Zakona o medijima i Zakona o elektroničkim medijima u jedan funkcionalni ekvivalent moglo bi u tom smislu predstavljati dobro formalno rješenje.
     U području regulacije, Živković je istaknuo problem nepostojanja tijela koja bi se bavila provedbom medijskih propisa, osobito naglašavajući zaštitu radničkih prava novinara putem nadzora provedbe statuta medija, kao i nadzor kršenja ljudskih prava. Kao primjer regulatornog kaskanja za tehnološkim promjenama, naveo je kako jedini postojeći regulator u medijskom području, Agencija za elektroničke medije, unatoč ovlastima za izdavače internetskih stranica, nema ingerencija nad izdavačima tiskovina, najčešće istovjetnog sadržaja.čiju većinu čitatelja danas čine posjetitelji njihovih internetskih publikacija.
     S uvodnim se izlaganjem u načelu složio predstavnik HURIN-a Željko Matanić, navodeći zaključke s rasprava na posljednjim Danima elektroničkih medija na kojima se također isticala potreba za opsežnim zakonskim promjenama. Kao posebne probleme gospodin Matanić istaknuo je loš koncept gospodarenja frekvencijskim spektrom, što u djelokrug skupine uvlači i Zakon o poštanskim uslugama te Zakon o elektroničkim komunikacijama; Zakon o autorskom pravu radijskim kućama nameće prevelike troškove te nefleksibilnost odredbi o statutima medijâ, što proizvodi, kako je rekao, apsurdne situacije u malim redakcijama u kojima vlasnik može istovremeno biti i direktor, glavni urednik i novinar. Kao pozitivan primjer rješenja prvog problema gospodin Matanić navodi slovenski model besplatne dodjele frekvencija lokalnim radijima.
 
     Na problem tehnološkog razvoja i regulacije nadovezao se Paško Bilić koji ponajprije naglašava nepostojanje kontinuiranog monitoringa vlasničkih struktura u medijskom sektoru, podsjećajući na višestruka upozorenja Agencije za zaštitu tržišnog poslovanja. Osobito je to problem, navodi Bilić, u nereguliranom području internetskih medija za koje nedostaju odredbe koje bi zabranjivale problematične oblike tzv. cross-ownershipa. Potrebu za posebnim adresiranjem toga pitanja Bilić podcrtava značajnim porastom internetskoga oglašavanja tijekom posljednjih 5 - 6 godina, što čini mogućim dvojbena povezivanja oglašivačkih tvrtki i internetskih izdavača. Kao zaseban problem novinarstva na portalima Bilić navodi autorstvo članaka na internetu. Na uzorku od 400 tekstova, tvrdi da je otkriveno kako ih je čak više od polovice anonimno, što valja zahvaliti raznoraznim oblicima „prepisivanja“ i prenošenja tuđih vijesti i članaka. Mogući utjecaj te pojave na profesionalne norme i informiranost građana smatra zabrinjavajućim.
 
     Živković se u potpunosti složio s ocjenom gospodina Bilića, proširujući njegovu tvrdnju tezom da je prikupljanje podataka o vlasničkim, oglašivačkim i kreditorskim strukturama medija neuralgična točka čitavog sustava. Kao glavne probleme naveo je fragmentiranost i metodološku neusklađenost postojećih mehanizama (Hrvatska gospodarska komora, Agencija za elektroničke medije, Državni zavod za statistiku, Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja...), pa se pristupilo izradi jedinstvene internetske aplikacije kojoj bi predstavnici pojedinih medija imali autorizirani pristup te bi u njoj lako mogli (i morali) ažurirati relevantne podatke, uz određenu otvorenost registra za javnost i mogućnost da ta Aaplikacija bude primijenjena na razini EU.
     Na pitanje podataka o vlasničkim strukturama nastavila se opsežna, provodna rasprava na ovom sastanku, u kojoj su ponajprije sudjelovali gospodin Damir Vujinović, većinski vlasnik Jabuka televizije, Marija Kanazir, predstavnica Agencije za elektroničke medije, Agata Račan kao predsjednica Hrvatskog pravnog centra, zatim Željko Matanić, Paško Bilić i Milan F. Živković.
     Govoreći iz očišta vlasnika televizijske postaje, gospodin Vujinović je izrazio zabrinutost zbog daljnjeg porasta troškova koje bi povećana regulacija – uz poseban osvrt na internetsku aplikaciju koju je spomenuo gospodin Živković – nametnula komercijalnim medijima. Kao primjer nezgrapne kontrole i nepotrebnog troška ističe dužnost objavljivanja podataka u vlasništvu u Narodnim novinama. Postavlja pitanje svrhovitosti novih registara kada Trgovački sud i Agencija za elektroničke medije već omogućuju slobodan pristup takvim informacijama.
     Živković se složio po pitanju načelne dostupnosti najosnovnijih podataka o vlasništvu, no ističe presudnu važnost usporednog pristupa podacima poput onih o oglašavanju ili kreditiranju, koji nude daleko jasniju predodžbu o mogućim dvojbenim interesnim poveznicama. Upravo zbog toga je važna uspostava jedinstvene baze podataka.
     Marija Kanazir podsjeća da Agencija za elektroničke medije čini takve podatke javno dostupnima uz svakodnevno ažuriranje. Međutim, upozorava na veliku prazninu u Zakonu o elektroničkim medijima koji propušta regulirati vlasništvo nad internentskim portalima. Također, ističe kako i neprofitni mediji dodatno kompliciraju pitanje nedopuštene koncentracije. Kao veliki problem gospođa Kanazir navodi i nemogućnost sankcioniranja onih medija koji se zbog financijskih i drugih obaveza odbijaju upisati u registar Agencije. Konačno, kao i Živković, još jednom ističe izostanak pridružene baze podataka o velikim novinskim kućama.
     Gospodin Matanić se pridružuje protivljenju gospodina Vujnovića odredbi o obaveznom objavljivanju podataka o vlasništvu u Narodnim novinama. Štoviše, smatra da je čitavo naglašavanje problema vlasničkih struktura promašeno i pripisuje ga nekonzistentnim zakonskim rješenjima, ponajprije odredbama o nedopuštenoj koncentraciji. Po gospodinu Mataniću, upravo one navode vlasnike da iskorištavaju prikrivene oblike vlasništva i upravljanja, koje omogućuje Zakon o trgovačkim društvima. Stoga bi njihovo ukidanje dokinulo i potrebu za takvim netransparentnim udruživanjima.
     Paško Bilić se nadovezao na izlaganje gospodina Matanića, naglašavajući potrebu da pojam transparentnosti definiramo u skladu s osobito osjetljivom prirodom medijskog polja. Ovaj je doprinos diskusiji usmjerio razgovor prema važnom problemu vanjskog i unutarnjeg razlikovanja medija po pitanju regulacije i transparentnosti.
     Gospođa Račan je tako podržala tezu da medije zbog njihove uloge nikako ne možemo shvatiti kao "obična" trgovačka društva kada je u pitanju regulacija njihova vlasništva i funkcioniranja. Kao jedan od mogućih regulacijskih mehanizama ponudila je na razmatranje osnivanje ombudsmana za medije. Također je pozdravila najavljeni redizajn propisa, koji je nazvala prelaskom u treću fazu medijskoga zakonodavstva. Tako bi se raščistile navedene poteškoće i neusklađenosti, pozivajući na komparativni pristup osmišljavanju novih zakona. Za kraj je ustvrdila da jedan od prioriteta buduće medijske politike mora biti osnaživanje HRT-a i Hinete očuvanje njihova posebnog položaja u medijskom sustavu.
     Sumirajući navedena razmišljanja, Milan F. Živković je ponudio sljedeću regulativnu gradaciju medijskog polja: budući da obnašaju najdelikatniju društvenu funkciju, najstroža pravila moraju vrijediti za javne medije. Nešto blaži propisi trebali bi regulirati medije koji koriste jave resurse, poput koncesija i potpora, dok bi za medije koji ne koriste ništa od navedenog trebao vrijediti samo elementarni skup pravila, koja bi pritom, naravno, trebalo striktno uvažavati.
 
     Prijelaz u regulaciju sadržaja, sljedeću opširniju temu, otvorila je gospođa Kanazir, upozoravajući na apsurdne propuste u Zakonu o elektroničkim medijima zbog kojih se, primjerice, sprječavanje govora mržnje i zaštita maloljetnika uredno provode kada je riječ o radiju i televiziji, no ničim nisu zajamčeni u slučaju internetskih portala. Iako Agencija organizira edukacijske projekte u suradnji s UNICEF-om i sl., u potonjem je slučaju nemoćna kao regulatorna institucija pa se tužbe tog tipa delegiraju na razinu privatnih parnica.
     Na njene se napomene nadovezuje Maja Flego iz Ureda Pravobraniteljice za djecu. Ona napominje kako je još jedna slijepa točka Zakona o el. medijima teletekst, za koji nije sasvim jasno tretira li ga se kao medij. Iz perspektive zaštite dječjih prava, tvrdi da je riječ o važnom pitanju zbog pornografskog sadržaja koji se na njemu slabije prikriva ili se njegovu dostupnost uopće ne kontrolira. Također kao delikatan problem navodi situacije kada neki nepornografski medij objavljuje pornografski sadržaj. Sljedeći propust koji gospođa Flego ističe jest nedonošenje posebnog pravilnika o reklamiranju piva koji omogućuje Zakon o elektroničkim medijima, kao i, po njenoj procjeni, nepoštivanje čitavoga niza članaka kada je riječ o reklamiranju alkoholnih pića na televiziji.
     Milan F. Živković potvrđuje problem nepostojanja navedenog pravilnika i navodi mogućnost dodatnog oporezivanja oglašavanja piva kao potencijalno prihvatljiv regulatorni mehanizam, izražavajući veću sklonost takvim rješenjima, nasuprot zabrana. Marija Kanazir, pak, naglašava da Agencija trenutno nema načina da regulira teletekst, no da može pokušati tražiti uklanjanje sadržaja štetnih za djecu. Što se oglašavanja piva tiče, navodi da se ono trenutno pokušava regulirati pojedinačnim ugovorima s nakladnicima. Živković ističe da bi ta i srodna pitanja morala biti regulirana temeljem     Pravilnika o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima.
     Drugi važan blok koji se tiče poboljšanja odnosa medija spram osjetljivih društvenih skupina otvorio je gospodin Goran Denis Tomašković iz Udruge slijepih Zagreba. Ukazujući na dugogodišnje zanemarivanje i zakonsku tromost kada je riječ o prilagodbi sadržaja slijepim osobama, gospodin Tomašković upozorava na potrebu za donošenjem pravilnika kojim će se regulirati dinamika toga prilagođavanja. Pritom osobito ističe loše stanje na HRT-u koji je, u rijetkoj prilici kada je uz emitiranje filmskog programa omogućio praćenje audiodeskripcije na Hrvatskom radiju, pomoć slijepoj publici organizirao aljkavo, uz petominutno kašnjenje audiosignala. Kao poželjno rješenje predlaže uvođenje trećeg i četvrtog televizijskog audiokanala koje je moguće regulirati daljinskim upravljačem, a na kojima bi bila dostupna audiodeskripcija. Problem s njim je, međutim, što je privatnicima izuzetno skupo. Stoga gospodin Tomašković smatra da takve kanale, ako su iskorišteni za prilagodbu slijepim osobama, treba sufinancirati država. Zaključno, vezano za Hrvatski audiovizualni centar, iznosi mišljenje da svi filmovi koje država financira moraju uključivati prilagodbu gluhim i slijepim osobama.
 
     Vraćajući se raspravi o tržišnoj regulaciji, gospođa Račan ju dopunjava tvrdeći kako joj se objašnjenja Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja čine nedostatnim kada su u pitanju mediji. Napominje još jednom da je riječ o sasvim specifičnoj tržišnoj djelatnosti za koju smatra da je neprimjereno da bude regulirana puput ostalih.
     Na samom kraju sastanka, Nikola Popović, predstavnik HAKOM-a, koncizno je izrazio bit nesporazuma oko nedopuštene tržišne koncentracije. Ustvrdio je kako se protivljenje državnoj regulaciji vlasništva nad izdavačima temelji na pogrešnoj analogiji između poduzetničkih i medijskih sloboda. Za razliku od Zakona o tržišnom natjecaju, koji služi onemogućavanju zlouporabe tržišne snage, smisao odredbi Zakona o elektroničkim medijima koje se tiču vlasništva jest u zaštiti društvenih vrijednosti. Stoga uobičajeni argumenti u korist deregulacije tržišta nisu primjenjivi na medijsko polje.
     Uz poziv članovima skupine da dostave svoje pisane priloge, sljedeći sastanak zakazan je za četvrtak, 11. lipnja, od 13 do 14.30 sati u prostorijama Ministarstva kulture.