Lokalni i regionalni radiji kao javno dobro (Split, 6.7.2015.)
Posljednji regionalni sastanak Radne skupine za raspravu o medijskoj politici Republike Hrvatske 2015 – 2020. održan je u ponedjeljak, 6. srpnja 2015. godine, u prostorijama Kinoteke Zlatna vrata.
U prvom dijelu sastanka, uvodna izlaganja na temu općih značajki medijske politike i rada u medijima održali su Milan F. Živković, Glavni savjetnik za medije u Ministarstvu kulture, Ivica Profaca, slobodni novinar, Miroslav Ivić, predsjednik Uprave Slobodne Dalmacije, i Suzana Kunac, članica Vijeća za elektroničke medije.
Nakon općenitijeg pregleda percepcije novinarskog rada i profesije koji je izložio Boris Postnikov, voditelj Službe za javnu komunikaciju Ministarstva kulture, drugi su dio tribine zaokružila izlaganja Željane Buntić-Pejaković (Udruga Cenzura Plus), Ante Frankića (Radio KLFM.org) i Miše Bijelića (Radio Ritam), koji su ponudili vrijedne uvide iz perspektive vlastitih medija.
Kome služi medijska politika?
Milan F. Živković otvorio je tribinu kraćim izlaganjem usmjerenim na tri osnovna pitanja: što je medijska politika, u kojem je ona obliku dosad postojala u Hrvatskoj te u kojem smjeru bi se mogla i trebala promijeniti. Kao odgovor na prvo pitanje, Živković se oslonio na radove znamenitog američkog pravnog znanstvenika C. Edwina Bakera i britanskog mediologa Desa Freedmana koji medijsku politiku određuju kao skup sistemskih poticaja određenim medijskim strukturama i određenim tipovima medijskog ponašanja: daju li se, primjerice, poticaji vlasnicima ili direktno novinarima? Ohrabruju li se kolektivne redakcijske prakse ili samostalni rad?
Ono što je nedvojbeni naglasak takve definicije jest sistemski karakter intervencije – riječ, dakle, nije o nepovezanim pojedinačnim mjerama, poput potpora neprofitnim medijima. Zahvati medijske politike djeluju na cjelinu ili na većinu sustava.
Nakon što je utvrđeno što medijska politika načelno jest, moguće je preciznije odrediti njezin dosadašnji karakter u ovdašnjem kontekstu. Iako ona, istaknuo je Živković, nigdje nije bila eksplicitno formulirana niti službeno donesena, nedvojbeno je da su sve sistemske intervencije države u medijsko polje od kraja devedesetih godina naovamo favorizirale privatne medije i tržište kao model socijalne koordinacije.
Očito je to iz njegove današnje strukture: preko 60% polja čine komercijalni, privatni mediji; još uvijek snažan javni medijski sektor zadržao je nešto više od trećine udjela, dok dinamični, raznorodni, ali još uvijek mali neprofitni mediji čine nepunih jedan posto. Na slično ukazuje i struktura – po podacima iz 2013. godine – oko 7,7 tisuća zaposlenih, uz nešto veći udio neprofitnih medija, oko 3 posto.
Takva strukturacija medijskog polja, istaknuo je Živković, ne proizlazi iz nekih prirodnih zakonitosti. Ono nije rezultat nekog dovođenja stvari u red nakon samoupravne aberacije. Ljudi koji su vlasnici medija također vrlo dobro vide da sustav ne funkcionira: prodaja pada, a oglašavanja je sve manje. Takvo stanje rezultat je najrazličitijih strukturnih intervencija nekodificirane, ali svejedno uočljive i u tom smislu konzistentne medijske politike.
Dovodi nas to, zaključio je Živković, do trećeg pitanja – što možemo napraviti, na koji način možemo promijeniti tu politiku? To ovisi, upozorio je, o načinu na koji sebe definiramo – kao atomizirane individue ili kao dio socijalne cjeline. U tom smislu, potpuno je moguće otići na internet i pronaći neku inozemnu medijsku alternativu. No, takav pristup nije racionalan ni konstruktivan. Umjesto zanemarivanja situacije u kojoj se naše medijsko polje nalazi, racionalno je primijetiti da medijska politika uvijek postoji i služi ili nekom skrivenom vlasničkom, političkom i oglašivačkom interesu ili kolektivnom, odnosno, javnom interesu. Kojem od ta dva pravca će hrvatski mediji biti prepušteni temeljno je pitanje svake buduće intervencije u sustav.
Nedopustivo izjednačavanje medijske i poslovne politike
Današnje je stanje u medijima iskusni splitski novinar Ivica Profaca efektno predočio usporedivši ga sa stanjem otprije pet godina, kada je ostao bez stalnog zaposlenja u novinarstvu: tada je, navodi, ono bilo daleko od idealnog, no danas se to razdoblje čini idealnim. Unatoč snalaženju s raznovrsnim poslovima, izgledi za dobivanje redakcijskoga angažmana za novinare izvan Zagreba i regionalnih centara postali su minimalni – gašenje redakcija značajan ih je broj ostavilo bez perspektive u struci.
Prije svega nekoliko godina, istaknuo je Profaca, bilo je moguće ustvrditi na jednoj konferenciji o slobodnom novinarstvu da ono predstavlja održiv model rada za novinare u budućnosti. No, današnja iskustva nesigurnoga rada podijeljenog između nekoliko redakcija razotkrivaju to kao zabludu.
Imajući na umu cjelinu sustava, teško je pronaći djelatnost u kojoj je toliki udio ljudi ostao bez stalnoga zaposlenja, a da se poslovna situacija tvrtki pritom nije značajno promijenila. Kriza je ustoličila duboko nedopustiv znak jednakosti između medijske i poslovne politike, a jedini kriterij uspješnosti nekog medija je postala „boja u zadnjoj kućici u Excelu“.
Posljednja tiskovina u kojoj je radio, naveo je Profaca, odrekla se svih dopisništava, stoga su sredstvima informativne nadoknade postala namjenska putovanja, agencijske vijesti ili pak puko kopiranje iz drugih medija. Iako su dnevnim tiskovinama vratile značajna sredstva, potpore nisu nimalo pomogle da se stanje popravi, a otpuštanja su se nastavila. Objašnjenje je, smatra Profaca, jednostavno: ona su služila amortiziranju izleta u poslove koji nemaju veze s medijima, ali i poslovne nesposobnosti vlasnika. Površinske posljedice, poput tabloidizacije, stoga ne bi trebalo uzeti kao glavnu temu rasprave jer je riječ o prirodnoj reakciji na ekonomsku neodrživost trenutnoga stanja u medijima.
Takvi privatni mediji jesu posao, ali samo u smislu da moraju ostvarivati profit da bi preživjeli, no vrlo je dvojbeno može li u medijima vrijediti imperativ financijskog uspjeha.
Stoga je jako važna institucija neprofitnih medija koji opstaju uz pomoć Ministarstva kulture i drugih fondova – oni su, podsjetio je Profaca, postali utočište za brojne novinare koji su ostali bez posla. Da neprofitni mediji posjeduju i grade svoju publiku vidljivo je iz nagrada koje njihovi novinari dobivaju, kao i iz ozbiljne recepcije njihovih sadržaja. Teme koje nisu nužno „komercijalne“ postaju sve važnije zbog njihova rada.
S druge strane, novinarski oblici poput serija članaka komercijalnim medijima jednostavno nisu prihvatljivi zbog velikih troškova. U takvim se medijima, nažalost, zbog pritiska zadržavanja radnog mjesta novinari pretvaraju u puke zaposlenike. Simptomatično je, napomenuo je Profaca, da je vrlo teško naići na društvenim mrežama na zaposlenike privatnih medijima kako diskutiraju rad u vlastitim redakcijama.
Brojna su tumačenja poslovne krize u medijima, od interneta do porasta građanskoga novinarstva, no ona su najčešće puki izgovori za neprilagođavanje medija novonastalim uvjetima, zaključio je Profaca.
Podijeli, ponizi i raseli – odnos države spram komercijalnih medija iz perspektive privatne tiskovine
Gospodin Miroslav Ivić, predsjednik Uprave Slobodne Dalmacije, izlaganje je započeo napomenom da na tribini sudjeluje kao predsjednik Udruge novinskih izdavača.
Uzevši u obzir da mediji poput Slobodne uspješno zapošljavaju 170 novinara, za pretpostaviti je da država novom medijskom politikom želi osigurati opstanak tiskanih medija. No, za realizaciju toga cilja nužno je krenuti od druge presudne pretpostavke – da samo financijski neovisni mediji mogu ispunjavati zahtjeve svih dionika: publike, klijenata, zaposlenika i zajednice.
Postojeću, međutim, neformalnu medijsku politiku države spram tiskovina gospodin Ivić sažeo je u deset negativnih načela:
1. Podijeli – selektivnim poreznim olakšicama, država je unijela razdor među nakladnicima tiskovina.
2. Ponizi – prema odluci Nadzornoga odbora Hrvatske banke za obnovu i razvoj, medijski nakladnici i kockarnice ne smiju podnijeti zahtjev za kreditom, što može ozbiljno otežati poslovanje u razdobljima poput turističke sezone, kada su troškovi tiska povišeni.
3. Dociraj – dočekavši raspad medijskoga polja, država je počela reagirati ad hoc. Primjerice, trebalo se čekati sve do prošlih izbora da se donese odluku o snižavanju poreza, no ne za sve prihode, nego samo od prodaje novina.
4. Prestraši – svaki dan, naveo je gospodin Ivić, „bulumenta“ raznih inspekcija – od kriminalističkih, preko veterinarskih, do poreznih – navaljuje na medijske kuće.
5. Optereti – novi „nameti“ se uvode svakodnevno. Primjerice, dan prije ove tribine Slobodnoj Dalmaciji je na naplatu došla kazna od 14.000 kn koju joj je propisala Agencija za elektroničke medije. Slobodna ju je, dakako, dužna platiti, no potpuno je nejasno kako je moguće da AEM kažnjava tiskane medije.
6. Raseli – brojni nameti naveli su novinske kuće na bijeg na periferije gradova gdje je jeftinije, dok su raznorazne komore i agencije smještene na prestižnim lokacijama.
7. Onemogući – iako postoji niz poticaja, oni ne potpomažu izgradnju najvažnijeg dijela čitatelja tiskovina – studenata. Udruga nakladnika predložila je sistem subvencioniranja kupovine novina putem tzv. „x-ica“, no na njega se nitko nije nadovezao. Bez te dopiranja do te generacije, upozorio je Ivić, nećemo imati normalnu publiku.
8. Zanemari – Slobodna Dalmacija trenutno vodi oko 800 sudskih procesa, a nedavno je bila prisiljena platiti kaznu za djelo iz 1992. godine. U takvim se uvjetima, smatra, doima da ishod neke parnice ovise manje o pravu, a više o samovolji političara.
9. Konkuriraj – državna televizija je unijela ogroman nered u medijsko polje. Sramotno je, stav je gospodina Bijelića, kako uništava konkurenciju svojim popustima, omogućujući „svakoj ćevabdžinici“ reklamni prostoru u središnjem mediju. S druge strane, privatni mediji moraju svaki saziv skupštine objaviti u Narodnim novinama, plaćajući ozbiljnu naknadu za to.
10. Ignoriraj – u Dalmaciji, gdje gospodin Ivić smatra da je ovdašnje novinarstvo nastalo, nema sveučilišnog studija novinarstva. Uzevši u obzir da u dalmatinskoj regiji ima približno 450-500 novinara, postoji puna osnova za pokretanje takvog studijskog programa.
Rastuća važnost neprofitnih medija
Suzana Kunac svojim je izlaganjem preusmjerila fokus rasprave na neprofitne medije. Njihova rastuća važnost za strukturu medijskoga polja vidljiva je po recentnim podacima Upisnika Agencije za elektroničke medije: 195 zaposlenih prati čak 1600-2000 vanjskih suradnika, što je zabrinjavajuć omjer. Potonji postaje još problematičnijim imamo li na umu da na 50 neprofitnih medija radi čak 891 volonter. Pritom je po strani ostavljen portal Narod.hr, u čijem radu čak 1616 osoba pomaže bez ikakve naknade.
Iz navedenoga je jasno da su prekarnost, nesigurnost rada i potplaćenost osnovna obilježja rada u neprofitnim medijima. Ipak, nedvojbeno je da je značajan dio novinara tamo pronašao angažman nakon (prisilnog) odlaska iz komercijalnih medija. Najveći broj zaposlenika, dakako, potječe iz udruga civilnog društva, no priljev novinara iz komercijalnih medija postaje glavnim utjecajem na njihovu strukturu zaposlenih.
No, dostupna sredstva za promjenu postojećih uvjeta su vrlo, vrlo mala. Ukupan prihod neprofitnih medija u 2014. je godini iznosio oko 10 milijuna kuna. Pritom postoje samo dva izvora: oko 3,5 milijuna kuna koje dodjeljuje Ministarstvo kulture te sredstva Fonda za pluralizam koja se dijele na 972 tisuće kuna za neprofitne elektroničke publikacije te oko 5,5-6 milijuna kuna za radije. Riječ je o jako skromnim sredstvima, uzevši u obzir broj ljudi koji na ovaj ili onaj način rade na neprofitnim medijima.
Negativne je trendove takvoga rada dokumentirala medijska znanstvenica Helena Popović, u čijim je istraživanjima moguće naići na kritičan stav novinara iz neprofitnog sektora koji najčešće navode fragmentaciju, prekarnost i multipraktičnost kao glavne probleme na koje nailaze. Osim njih, ističu i specifične probleme financiranja i održivosti, a pogotovo ih brine slaba pravna zaštita – uistinu, kako platiti kazne od 250 tisuća kuna ako je toliki ukupni godišnji budžet nekog medija?
Unatoč tim problemima, sve je više malih neprofitnih redakcija pa se danas broj neprofitnih internetskih publikacija procjenjuje na između 70 i 100 medija. Još prošle godine, kada se tek počinjalo s javnim potporama njihovu radu, bilo ih je tek 6 evidentiranih, a danas ih je otprilike deseterostruko više. Očito je, istaknula je Kunac, da su i te minimalne potpore potaknule bujanje neprofitnog polja.
Treći sektor čini se kao polje kritičkog i slobodnog novinarstva, zaštićeno od političkih i drugih interesnih pritisaka. Međutim, nedvojbeno se nalazi pod pritiskom nedostatnih sredstava.
Važna i dugotrajna rasprava tiče se definicije i pojma, primjerenosti naziva „treći sektor“, opsega njegove inkluzivnosti. Primjerice, treći sektor ne isključuje nužno tzv. niskoprofitne medije, što sa sobom nosi niz prijepornih implikacija. Usput se javlja i pitanje oglašavanja u trećem sektoru i potencijalne nelojalne konkurencije koja se time nameće profitnim medijima.
Kunac je ipak umanjila važnost te teme, ističući da prihodi iz oglašivačkih izvora jedva da i participiraju u bilancama neprofitnih medija. S druge strane, raspravu oko definicije je podcrtala kao posebno važnu jer određuje govorimo li o organizacijskim oblicima ili sadržaju, uz temeljne pravne i institucionalne posljedice.
Dosad se, napomenula je, pojavilo nekoliko pojmova koji su zadržali koliko-toliku kurentnost u raspravama, uz vrlo znakovite različite naglaske. To su, primjerice:
- „Postkorporativni mediji“, koji dobro opisuje prelazak profesionalnih novinara u neprofitni sektor. Najbolji primjer takvoga medija je portal Forum.tm;
- „Taktički mediji“, koji naglasak stavlja na aktivističko usmjerenje, i snažnu zagovaračku poziciju značajnog dijela takvih medija;
Postoji također relacijska definicija koju zagovaraju predstavnici Ministarstva kulture. Ona fokus stavlja na logiku neprofitnog poslovanja s obavezom ulaganja eventualne dobiti u razvoj medijske djelatnosti te visok stupanj participacije zajednice ili, barem, određene skupine kojoj se medij obraća.
Profesionalni novinari se većinom boje da će participacija zajednice ograničiti njihov profesionalni rad, no iskustva iz inozemstva uglavnom pokazuju suprotno. Takvi participativni mediji često daju glas isključenim društvenim skupinama. Važno je da organizacijski i sadržajno budu odmaknuti od javnog i privatnog sektora.
Potpore između komercijalnog i neprofitnog sektora
U prvom dijelu tribine posvećenom raspravi, gospodin Ivić je – odgovarajući na pitanje Milana F. Živkovića da pokuša preciznije odrediti zahtjev za sniženjem stope PDV-a na prihode od oglašavanja – istaknuo da tiskovine ne traže nikakve darove od države, nego prestanak neodrživog zahvaćanja u njihove proračune. Primjerice, prošle je godine Slobodna Dalmacija državi uplatila oko 30 milijuna kuna, a EPH dvostruko više. Valjalo bi se zapitati kako će peterostruko manje novine poput Glasa Slavonije opstati pored takvih nameta, čiji bi manji dio mogao zaposliti i do 20 mladih novinara.
Ivica Mitrović s Odsjeka za vizualnu komunikaciju Umjetničke akademije u Splitu izrazio je žaljenje zbog nedolaska predstavnika akademskih institucija, osobito Filozofskog fakulteta u Splitu, na tribinu. Kao značajan problem dopiranja dnevnih tiskovina do studentske publike istaknuo je ne samo sadržaj, nego i vizualno oblikovanje koje je studentima i mladima nezanimljivo. Pitanje je, ustvrdio je Mitrović, hoće li se taj dio publike ikad vratiti novinama. No postoji i niz drugih aspekata novih načina medijskoga funkcioniranja, poput komunikacijske transmedijalnosti, koji u postojećim okvirima nisu ni na koji način poticani. Cijela bi medijska strategija morala biti prilagođena tim tehnološkim i komunikacijskim promjenama.
Vraćajući se na pitanje medija zajednice, Mitrović je istaknuo da je riječ o posebnim oblicima koji djeluju u smjeru širenja inkluzivnosti i participativnosti, dizanja medijske pismenosti zajednice i medijskoga obrazovanja mladih, stoga bi morali činiti dio definicije trećega sektora u strateškim dokumentima države.
Nadovezujući se na posljednju napomenu, Boris Postnikov je podsjetio da je Ministarstvo u radnim materijalima eksplicitno navelo takve medije. Štoviše, u Europskoj je uniji „mediji zajednice“ najfrekventniji naziv kada se govori o medijima trećega sektora te ga je nemoguće i sasvim deplasirano zaobići, makar kao aspekt nekog nadređenog termina.
Doprinos raspravi o neprofitnim medijima dao je i Mišo Bijelić koji je, napomenuvši da nipošto nije protiv trećeg sektora, upozorio da je potrebno imati na umu da svi oni sudjeluju na tržištu na kojem su jedini izvori prihoda sredstva Fonda i oglašavanje.
Po sudu gospodina Bijelića, neprofitni se mediji nalaze u znatno boljem položaju od komercijalnih jer nisu ograničeni na jedan izvor potpora. Također, uvjeti koji se postavljaju pred komercijalne nakladnike daleko su teži za ispuniti. Umjesto ukidanja tog jedinog Fonda, valjalo bi proširiti njegova sredstva i omogućiti lakše i bolje financiranje privatnih medija. Sama distinkcija između neprofitnog i profitnog nije toliko jasna jer neprofitni mediji mogu manipulirati distribucijom plaća na način da riječ bude de facto o raspodjeli dobiti.
Na posljednju se tvrdnju posredno nadovezao gospodin Ivić, apelirajući da se razriješi terminološki košmar podjele profitnih režima medija. Primjerice, internetski portal Slobodne Dalmacije ima 250.000 pogleda dnevno, no nije profitabilan.
Suzana Kunac je istaknula da je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja koja daje potpore komercijalnim medijima. Što se navodnoga povlaštenog položaja neprofitnog sektora tiče, Kunac je podsjetila na njihovu potpunu neatraktivnost oglašivačima. Međutim, taj sadržaj koji mediji koji mu pripadaju proizvode u velikoj je mjeri društveno relevantan, stoga je sasvim logično da ga se sve više podupire. S druge strane, dijelu komercijalnih medija zakon propisuje društveno koristan sadržaj zbog korištenja koncesije kao ograničenog javnog dobra.
Ivica Profaca se složio s postojanjem terminološke konfuzije oko trećega sektora, no ne i kada je riječ o temeljnom razlikovanju tržišnih i netržišnih medija. Izrazio je i neslaganje s interpretacijom izmještanja Slobodne Dalmacije koju je ponudio gospodin Ivić, smatrajući taj događaj jasnim poslovnim potezom vlasnika zbog nade da će kapitalizirati na prodaji originalne zgrade.
Podršku neprofitnim medijima ocijenio je dobrom, ističući da je time omogućen proboj značajnog broja važnih tema. S druge strane, gospodin Profaca je ustvrdio da je i takva vrst novinarske proizvodnje postala stanovitim „biznisom“ za sebe. To je najočitije kada kreću natječajni ciklusi Ministarstva, a s njima i „telefonski pozivi i lobiranje“. Najvažnija zadaća je pomoći takvim medijima da stanu na noge, da postanu razvijeni mediji koji će svojim temama zainteresirati publiku, održivo radeći u smjeru očuvanja javne koristi.
Joško Kontić sa sinjskog Hit radija izrazio je podršku namjeri gospodina Živkovića da se riješe problemi medijskoga sustava. Danas vlasnik lokalne radiopostaje, bio je njezin direktor u razdoblju kada je bila u vlasništvu lokalne samouprave – de facto, ustvrdio je, uvijek je bila riječ o javnom radiju. Kao i gospodin Bijelić, Kontić je upozorio na nerealne zahtjeve za proizvodnjom vlastitoga sadržaja koji proizlaze iz postojećih propisa. Usporedo s tim, televizijama se omogućuje emitiranje ogromnih količina reklamnog sadržaja, što je štetno utjecalo na ostatak polja: zbog posljedičnog pada cijena oglasnom prostora HRT je bio prisiljen emitirati trivijalnije sadržaje u prime time-u. S druge strane, oglašivačka kriza, u paru s širom ekonomskom krizom, dovela je do katastrofe među radijima: tijekom zadnjih nekoliko godina propalo je 20 lokalnih radija, od toga 5 u regiji iz koje dolazi g. Kontić.
Potreba za preciznijim pokazateljima
Otvarajući drugi dio tribine, Boris Postnikov je ponudio perspektivu Ministarstva kulture na stanje u medijskom polju. Na samom se početku kao osnovni problem nametnuo priličan nedostatak podataka koji bi dali uvid u njegovo funkcioniranje. Stoga je Ministarstvo uložilo dvije godine truda da bi došlo do temeljnih pokazatelja o svim njegovim elementima, čiji je prikaz potom objavljen u Radnim materijalima za raspravu o medijskoj politici. Njihovo prvo poglavlje, „Rad u medijima“, Postnikov je ovdje ukratko izložio.
Prateći komentare nestručne javnosti na internetskim portalima ili društvenih jezika, često se može primijetiti stav da su novinari neinteligentni, neinformirani, da se bilo tko može baviti njihovom profesijom i sl. No, ljudi koji nisu u medijima ne postavljaju pitanja o uvjetima novinarskoga rada, plaćama, opterećenosti količinom posla, broju različitih, često nespojivih područja koja je potrebno pokrivati, općenitoj radnoj raspršenosti, nedostatku mentorskoga rada, nemogućnosti zadržavanja u jednoj redakciji, sve manjoj autonomiji u izboru tema... Većinu ovih dramatičnih utjecaja na rad novinara publika jednostavno ne percipira.
Teško je doći i do najosnovnijih informacija o radu u medijima. Postoji nekoliko izvora – Zavod za zapošljavanja, popis stanovništva iz 2011. godine, popisi Sindikata novinara Hrvatske i HND-a, no oni svi nude različite podatke, uz vrlo neujednačene kriterije njihova prikupljanja. Okvirna procjena kreće se oko 4000 stalno zaposlenih i 2000 honorarnih novinara. S godišnjih odljevom oko 200 - 300 ljudi početkom nultih godina, s krizom smo došli na čak 800 ljudi koji godišnje gube posao u medijima. Ljudi, pak, koji imaju sreće ostati rade puno više za manju plaću.
No, čini se pogrešnim pripisati postojeće stanje krizi. Iz perspektive rada, procesi kojima svjedočimo od početka 90-ih – privatizacija i orijentacija implicitne medijske politike prema tržištu – pripremili su teren za ovako poguban udar krize na medijsko polje, disproporcionalno veći od drugih sektora.
Ilustrativan primjer radnih uvjeta u novinarstvu je tzv. „RPO-sustav“. Novinarima je ponuđeno upisati se u registar poreznih obveznika, čime su zadržali sve obveze, ali izgubili cijeli niz prava. Kao dobru ilustraciju toga procesa Postnikov je prenio izvadak iz komentara koji je novinarka Slavica Lukić dala za potrebe Radnih materijala Ministarstva:
„Pozicija novinara dodatno je oslabljena gospodarskom krizom, otkazima, rezanjem plaća, jednostranim kršenjima i raskidima kolektivnih ugovora u medijima. Gospodarska kriza je često korištena i kao izgovor za srozavanje novinarskih materijalnih i radnih prava. Otpuštani su iskusni novinari, a na njihova mjesta, kroz RPO-ugovore, angažirani manje iskusni i jeftiniji. Novinari i skupine novinara koji su ustali u zaštitu prava iz kolektivnog ugovora doživjeli su odmazdu poslodavaca. Najočitiji primjer je štrajk u Večernjem listu organiziran u ožujku 2011., kad su se novinari usprotivili raskidu kolektivnog ugovora i sklapanju novog koji je srozavao dotadašnju razinu njihovih prava. Pokušaj novinara da poslodavca natjeraju na kolektivno pregovaranje i krajnjim sredstvom, zaustavljanjem izlaska Večernjeg lista, nije uspio, jer je Styria, dok su stalno zaposleni štrajkali, angažirala novinare u RPO-statusu Nakon sloma štrajka, dijelu novinara koji su organizirali i iznijeli štrajk ponuđene su otpremnine, ili su prebačeni u tjednik Forum koji je nedugo potom ugašen. Štrajk je slomljen uz obilato sudjelovanje države koja je deset dana ignorirala pozive štrajkača da u Večernji list pošalje inspekciju rada […]“
Ljudi angažirani u RPO statusu logikom svoje pozicije iskorišteni su kao štrajkbreheri. Jasnijim sada postaje koji momenti su omogućili toliko dramatičan učinak krize na medije. Zaključak koji se pritom nameće je da svako pravo rješenje problema u medijskom polju mora adresirati uzroke nastale daleko prije recesije.
Vratimo li se osnovnim podacima o radu u medijima, ukupan broj od 4+2 tisuće djelatnika dobiva posebnu važnost u komparativnom okviru. Istraživanje iste teme na europskoj razini ponudilo je nedvosmislen zaključak – čitanost novina, ali i informiranost društva o demokratskim procesima u vrlo su jasnoj korelaciji s brojem stalno zaposlenih novinara. Nije slučajno što nordijske zemlje redom pokazuju iznimno visok udio stalnog zaposlenja u općoj strukturi novinarskog rada.
Kada je riječ o ovdašnjim medijima, istraživanje Ministarstva ponudilo je određeni uvid u novinarsku svakodnevicu. Od 2500 adresa na koliko su poslani upitnici, Ministarstvo je dobilo šestotinjak odgovora. U njima je 60% novinara – od toga 70% u dnevnom tisku – navelo da obavlja prekovremeni rad, od čega je samo 10% plaćeno za to. Čak petina većinu radnog vremena obavlja kod kuće, kao freelanceri ili, gore, u after work smjenama. Tek 15% ispitanika smatra da im je omogućena sektorska specijalizacija, a između 50-80% navodi da im rad bitno određuje stalno prilagođavanje novim područjima.
Zanimljiva je i percepcija različitih pritisaka: mišljenje da je politički pritisak iznimno porastao tijekom posljednjih godina navelo je 45% ispitanika, a samo porastao njih 70%. Znakovita je usporedba tih rezultata s percepcijom vlasničkoga pritiska. Čak 85% novinara smatra da je on iznimno porastao, a 92% da je porastao na ovaj ili onaj način. Pritisak senzacionalizma na isti način doživljava njih 65%, odnosno 90%, zarade 55%, odnosno 90%, a oglašavanja 35%, odnosno 50% u bilo kojoj mjeri.
Protuteža krizi komercijalnih medija
Glavna urednica medija udruge Cenzura Plus Željana Buntić-Pejaković istaknula je da snažniju orijentaciju Fonda za pluralizam prema podupiranju neprofitnih medija zagovara od njegova pokretanja. Današnja situacija, ustvrdila je, ipak je bolja. S druge strane, civilno društvo i neprofitni mediji međusobno se bore, sporeći o raspodjeli sredstava i njenim mehanizmima. Te su teme daleko manje važne pored potrebe za određivanjem strateških ciljeva javnih potpora, koje moraju omogućiti stvaranje protuteže „hororu“ u komercijalnim medijima. To mora biti jedno od težišta medijske politike, dok se civilno društvo, umjesto internih sukoba, mora izboriti za veća ukupna sredstva za svoje potrebe.
Uloga Ministarstvo kulture je, dakle, presudna: ono jednostavno mora pronaći proračunske izvore, uz uvjet da, u suradnji sa zainteresiranom stranom, prepozna i definira sistemsku ulogu neprofitnih medija.
Medijska pismenost i snaga civilnog društva su, ustvrdila je Buntić-Pejaković, na nikakvoj razini. Profitni su mediji premreženi krupnim interesima – primjerice, Europska komisija u pregovorima za članstvo ni u jednom trenutku nije spominjala medijske slobode. Postoje samo opći Kopenhagenski kriteriji koji se dotiču isključivo tržišnih kategorija, poput gospodarenja frekvencijama, u svrhu zaštite potencijalnih ulagača.
Gospođa Buntić-Pejaković istaknula je da ne može žaliti što država ne povećava podršku komercijalnim medijima koji su se opredijelili za tržište pa, shodno tome, proizvode profitabilan sadržaj i privlače oglašivače. Imajući u vidu potpunu potkapacitiranost nadzornih mehanizama, puko dolijevanje sredstava za komercijalne medije ne bi imalo nikakva učinka. Štoviše, Buntić-Pejaković je izrazila sumnju da bi ikakve potpore privatnim medijima mogle izvući ozbiljne novinare iz prekarnosti rada u komercijalnom sektoru.
U odnosu na 2008. godinu, zahtjevi predstavnika trećeg sektora su nepromijenjeni: sredstva koja Fond za pluralizam dodjeljuje neprofitnim medijima valjalo bi dodatno proširiti. Artikulirani ciljevi koincidiraju s Europskom rezolucijom o neprofitnim medijima koja dobro definira mogućnosti njihova razvoja, koji je vjerojatno najbolji zalog jačanja i preostala dva medijska sektora.
Kada je riječ o konkretnim zahtjevima, valjalo bi preispitati način na koji se dodjeljuju koncesije, osobito one uvjete koje neprofitni mediji ne mogu nikako ispuniti. Jedino zakonsko prihvaćanje uloge neprofitnih medija može osigurati neku održivu nišu za njih.
Tematski radio zajednice – slučaj radija KLFM.org
Nadovezujući se posredno na problem definicije medija trećeg sektora, Ante Frankić s internetskog radija KLFM.org napomenuo je da se u slučaju njegova medija radi o tzv. community radiju, odnosno, o „radiju u zajednici“. Riječ je o nazivu koji je u Europi uvriježen već neko vrijeme, a obično se mediji koje obuhvaća dijele na lokalne i tematske.
Lokalni mediji u zajednici postojali su u Hrvatskoj do pojave velikih radijskih inicijativa koje su formirale programske mreže s istim programom na svim područjima. Promjena tehnološke osnove – s etera na streaming – dokida lokalizaciju i mijenja pristup izradi programa, što proizvodi tematski orijentirane radije u zajednici. Takve postaje odmiču se od nacionalnih, dobnih ili geografskih zajednica i obraćaju se onima formiranima prema interesima, glazbenim ili širim kulturnim preferencijama i sl. U slučaju KLFM-a, riječ je o kulturnoj manjini koja u srednjestrujaškim medijima ne može pronaći sadržaj koji je zadovoljava.
Smisao takvih radija je dvosmjerna komunikacija sa zajednicom – KLFM održava rubriku „Radioaktiviraj se!“ koja u izradu programa uključuje amatere, uz jedini poznavanje materije kao jedini uvjet. Koncept KLFM-a jest da manje „interesne“ grupe mogu po volji konzumirati program – nije, dakle, bit u stalnom držanju publike, nego u pružanju najraznovrsnijeg sadržaja.
Formalna prepreka širenju ovakvih postaja, za razliku od inozemstva, jest nepostojanje streaminga u našim zakonima. Osim što je ograničavajuć na način koji je suprotan smislu njihova programa, eter donosi značajne dodatne troškove, a time i komercijalizaciju, oglašivače – sve ono, ukratko, od čega bi radiji u zajednici trebali biti izdvojeni. Sve veća dostupnost interneta, zaključio je Frankić, čini ovakve medije sve važnijima u perspektivi medijskoga polja.
Lokalni radio je javno dobro
Gospodin Mišo Bijelić s Radija Ritam podsjetio je da radiji prije osnivanja Fonda za pluralizam nisu dobivali nikakva sredstva od države – za promidžbu i reklame morali su se izboriti kvalitetom sadržaja. 1985. godine, početkom njegove novinarske karijere, zakon je propisivao da samo beogradske Savezna uprava može dodijeliti koncesiju mediju koji nije vezan uz neku javnu lokalnu instituciju. Stoga su postaje Ritam i 101 četiri godine emitirale ilegalno, proizvodeći pritom pravi informativni program.
Prije Fonda postojao je dug period kada se, temeljem ZAMP-a, od HRT-ove pristojbe odvajalo za radija. Ta su sredstva bila namijenjena isključivo radiopostajama.
Kao predsjednik Hurina u regiji kojoj pripada njegov radio, gospodin Bijelić je ustvrdio da su upravo članice njegove udruge temelj za razgovor o medijskoj politici. Riječ je o 140 postaja koje se nadaju da ova rasprava nije čista kurtoazija, nego zbiljska prilika za suradnju na potrebnim promjenama.
Pritom je presudno imati na umu postojeće stanje u radijima. Osim Hrvatske radiotelevizije, postoje 132 nakladnika i 142 koncesijska područja. Neprofitnih je 6, u potpunom ili većinskom vlasništvu lokalne samouprave 39, a privatnih 94. Sve te postaje stalno zapošljavaju ukupno 900 radnika, uz približno 500 vanjskih suradnika. Od 2009. godine do danas, broj zaposlenih je pao za 100, a honoraraca za 300. Od 2009. do 2013., ukupni prihodi su pali s 274 milijuna kuna na 135 milijuna, a od 2014. Naovamo su pali za dodatnih 30 milijuna kuna. U istom je razdoblju s radom prestalo oko 20 komercijalnih postaja, od čega 5 na području Dalmacije. Opći trend je, dakle, jasan: sve je manje ljudi, a sve više posla.
Navedeni podaci nameću pitanje treba li nam lokalni radio. U tom smislu, dva istraživanja agencije Ipsos puls ponudila su niz indikativnih zaključaka, od kojih je za ovu temu ključan da su radiji prepoznati kao najvažniji lokalni informativni mediji. Kao izvor općeg informiranja građana, plasirali su se odmah ispod nacionalnih televizija, a ispred svih ostalih medija.
Očuvanje lokalnih radija, dakle, nacionalni je interes te je nužno definirati putove prema ostvarenju toga cilja.
Najvažniji problemi na koje se pritom nailazi su:
- nerazumijevanje posebnosti lokalnih radija u sklopu medijske politike, neovisno o njihovim vlasničkim strukturama. Pogrešno i umjetno se razdvajaju radija u privatnom i u vlasništvu lokalne samouprave. I jedni u drugi su društva s ograničenom odgovornošću, uz jednake obveze poštivanja cehovske regulative. Pitanje strukture vlasništva je u tom smislu irelevantno – isti su politički i ekonomski pritisci, kao i obveze. Pluralizam radija ovisi o individualnoj kvaliteti aktera i odnosa novinara i urednika, a na to medijska politika ne može utjecati.
- još je veća iluzija ideja financiranja neprofitnog radijskog sustava: on će, ustvrdio je Bijelić, neumitno propasti, a za sobom će povući i postojeće radije.
- zbog svega navedenog se predstavnici HURIN-a nadaju da će Ministarstvo odustati od eksperimentalnih rješenja i omogućiti da postojeće stanje postane održivo. Ono što je trenutno dobro jest da hrvatske radijske postaje bez obzira na vlasništvo čine značajan dio nacionalnog javnog i dominantan dio lokalnog javnog informativnog servisa. To je jasno iz programske osnove i obveza koji proizlaze iz koncesijskih ugovora.
- Konkretan primjer problema s kojima se radiji suočavaju su neodrživi programski zahtjevi u promijenjenom tehnološkom okružju. Tehnološki razvoj je omogućio neprekidno emitiranje, sastavljeno od približno 6 sati vlastitoga sadržaja i ostatka izdvojenog na glazbu. Po postojećim propisima, međutim, iz toga proizlazi obaveza lokalnih radija da emitiraju oko 2,5 sata informativnog sadržaja, dok, primjerice, nacionalne televizije moraju na isti sadržaj izdvojiti samo 30 minuta.
Javna vrijednost lokalnih radija je neosporna, to mora biti uvaženo u medijskoj politici. Oni koji ne ispunjavaju javnu funkciju trebaju otpasti, no oni koji to rade trebaju biti potpomognuti. Za kraj, gospodin Bijelić je ustvrdio da bi se koncesije trebale produživati automatski onima koji ispunjavaju svoje ugovorne obaveze.
Oslobađanje frekvencijskog spektra i novi komunikacijski kanali
Otvarajući drugi dio rasprave, Anita Vukušić s Radija Drniš istaknula je da je najmanje 41 radiopostaja, uključujući i njezinu, u nekoj mjeri u vlasništvu lokalnih samouprava. Lokalni se radio silom zakona privatizirao na način da nitko nije mogao posjedovati više od 25%. Konkretni učinci po financiranje postaja su sljedeći: u slučaju Radija Drniš, Grad temeljem godišnjeg ugovora izdvaja sredstva iz proračuna, dok ostali suvlasnici ne izdvajaju ni kune, imajući pritom jednaki vlasnički udio i jednako pravo odlučivanja o svemu.
Iako je riječ je o pretežito tradicionalnoj postaji, Radio Drniš besplatno emitira razne emisije udruge Cenzura Plus. Program od 7-19 sati je vođen, uz 4 stalno zaposlene osobe (2 s višom stručnom spremom) i 4 vanjska stalna (3 s VSS-om). Radio emitira čak 24 različite emisije, maksimalno se prilagođavajući ciljevima Fonda za pluralizam. Posebno se uspješnom pokazala emisija za osobe s invaliditetom koja je potaknula komunikaciju sa svim županijskim udrugama, a ostalim emisijama pokrivene su gotovo sve društvene skupine koje Fond izdvaja.
Što se ostatka strukture prihoda tiče, Fond u njoj participira s 25%. S druge strane, oglašavanje je tijekom posljednjih 5 godina palo za 35%, a mogućnost oglašivačke suradnje s malim poduzetnicima ili obrtnicima je izgubljena. Stalni problem je demografija koncesijskoga područja – riječ je uglavnom o osiromašenim ljudima visoke prosječne starosti, dakle, o najmanje zanimljivoj „ciljanoj publici“. Radio Drniš nedvojbeno predstavlja javni interes: emitira šest petnaestominutnih vijesti lokalnoga i regionalnog karaktera, uz redovito objavljivanju informacija na portalu. Gospođa Vukušić napomenula je da će samo snažnija javna potpora omogućiti da riječ bude o pravom radiju zajednice. Da je Radio Drniš informativno središte svojeg područja pokazuje činjenica da se novinari iz drugih medija obraćaju redakciji za informacije, dok ga građani drže za glavni izvor svakodnevnih podataka.
Gospodin Mitrović je naglasio da medijska strategija mora uvažiti nove komunikacijske kanale. Zbog visokih troškova, FM sustav jednostavno nije održiva opcija za manje, neprofitne projekte. No, nije riječ samo o njima: svaki bi suvremeni radio, ako želi doprijeti do nove publike, morao izgraditi trasmedijalnu komunikacijsku platformu.
Vraćajući se na podjelu radija zajednice na geografske i tematske, koju smatra važnom, Mitrović je zaključio Ministarstvo mora odrediti koje će teme biti podupirane.
Uslijedila je rasprava o mogućnosti uvođenja „automatskog“ produživanja koncesije onim nakladnicima koji su u prethodnom razdoblju uredno ispunjavali sve svoje ugovorne obaveze, koju je sugerirao gospodin Bijelić. Suzana Kunac je na primjeru Radija Marija upozorila na probleme određivanja što je informiranje od javnoga značaja, dok je gospodin Kontić podsjetio da je upravo sustav ponovnog raspisivanja natječaja omogućio njegovoj postaji da koncesiju preuzme od nakladnika koji ju je nedovoljno kvalitetno iskorištavao. Danas ona zapošljava šestoro ljudi, širi se, uz punu transparentnost i dostupnost informativne proizvodnje putem internetskoga portala. Njemu je pridružen i zaseban informativni portal s pedesetak volontera, koji donosi isključivo lokalne, necenzurirane vijesti. Organizacijski je, dakle, riječ gotovo o zadruzi pa se gospodin Kontić upitao bi li njegov radio mogao potpasti pod kategoriju radija zajednice.
Vrativši se problemima Zakona o elektroničkim medijima koji, po njegovu sudu, nepotrebno ograničavaju poslovanje privatnih medija, gospodin Mišo Bijelić upozorio je na dugogodišnje prijepore oko nepoštivanja članka 33. Osiguravanjem mehanizma provedbe toga članka otvorio bi se financijski prostor i za neprofitne i za profitne medije, ustvrdio je. Veliku pomoć privatnim radijima donijela bi porezna ravnopravnost s nakladnicima dnevnih tiskovina, a kao nepravedne je Bijelić ocijenio i odredbe koje ograničavaju koncentraciju vlasništva medija unutar obitelji. Za kraj, ustvrdio je da bi bilo korisno kada bi Ministarstvo u zapisnicima s javne rasprave objavilo koji su prijedlozi sudionika prihvaćeni. Milan F. Živković se nije složio s takvim viđenjem javne rasprave, istaknuvši da je svrha sastanaka poput ovoga razmjena mišljenja i argumenata, a ne usvajanje ili odbijanje bilo čijih zahtjeva. Odbacujući mogućnost bilo kakve “trgovine”, Živković je ponovio da je mandat Ministarstva kulture da prikupi i dokumentira doprinose svih koji žele doprinijeti unapređivanju nacionalne medijske politike. Zahvalivši još jednom g. Bijeliću i HURIN-u na takvom doprinosu, Živković je istaknuo kako smatra neumjesnim prejudicirati kakve će stavove i odluke donijeti zakonodavaci, odnosno Hrvatski sabor. Suzana Kunac se nadovezala pojašnjavajući da ishod javne rasprave može biti samo prikupljanje i evaluacija prijedloga, ne i konačna odluka o prihvaćanju ili odbacivanju kojeg zahtjeva.
Gospodin Frankić je također apelirao na strpljenje dok ne budu objavljeni konkretni prijedlozi mjera medijske politike. Izrazio je zadovoljstvo zbog priznavanja KLFM-a kao pionira jednog radijskog oblika, ističući da su radija Drniš i Sinj nedvojbeno pioniri onog drugog, geografskog tipa radija zajednice. Zbog kvalitetnije uređenja sustava dodjele koncesija, Frankić je istaknuo da bi posebna pažnja u prijedlozima Ministarstva morala biti posvećena razrađenoj i iscrpnoj definiciji neprofitnih medija koja će prepoznati i ovakve tipove radija.
Željana Buntić-Pejaković za kraj je napomenula da su hrvatskom medijskom polju potrebna neovisna, kapacitirana i kompetentna regulatorna tijela. Ideju zadržavanja koncesije ocijenila je vrlo lošom, podsjećajući da je riječ o ograničenom javnom dobru. Analogno tome, napomenula je, dobitnici neke potpore mogli bi smatrati da imaju potpuno pravo zadržati je i sljedeće godine, samo zato što su poštivali uvjete ugovora. Općenito uzevši, mediji moraju djelovati s ciljem unaprjeđenja javnog dobra – na to ih, napomenula je Buntić-Pejaković, obvezuje i Zakon o medijima.
Zaključno, predstavnici Ministarstva zahvalili su se svima na dolasku i vrijednom doprinosu javnoj raspravi, ističući posebnu važnost tribina koje se održavaju u regionalnim središtima. Cilj medijske politike, napomenuli su, uravnotežen je medijski sustav u kojem će svi sektori funkcionirati komplementarno i održivo.
U prvom dijelu sastanka, uvodna izlaganja na temu općih značajki medijske politike i rada u medijima održali su Milan F. Živković, Glavni savjetnik za medije u Ministarstvu kulture, Ivica Profaca, slobodni novinar, Miroslav Ivić, predsjednik Uprave Slobodne Dalmacije, i Suzana Kunac, članica Vijeća za elektroničke medije.
Nakon općenitijeg pregleda percepcije novinarskog rada i profesije koji je izložio Boris Postnikov, voditelj Službe za javnu komunikaciju Ministarstva kulture, drugi su dio tribine zaokružila izlaganja Željane Buntić-Pejaković (Udruga Cenzura Plus), Ante Frankića (Radio KLFM.org) i Miše Bijelića (Radio Ritam), koji su ponudili vrijedne uvide iz perspektive vlastitih medija.
Kome služi medijska politika?
Milan F. Živković otvorio je tribinu kraćim izlaganjem usmjerenim na tri osnovna pitanja: što je medijska politika, u kojem je ona obliku dosad postojala u Hrvatskoj te u kojem smjeru bi se mogla i trebala promijeniti. Kao odgovor na prvo pitanje, Živković se oslonio na radove znamenitog američkog pravnog znanstvenika C. Edwina Bakera i britanskog mediologa Desa Freedmana koji medijsku politiku određuju kao skup sistemskih poticaja određenim medijskim strukturama i određenim tipovima medijskog ponašanja: daju li se, primjerice, poticaji vlasnicima ili direktno novinarima? Ohrabruju li se kolektivne redakcijske prakse ili samostalni rad?
Ono što je nedvojbeni naglasak takve definicije jest sistemski karakter intervencije – riječ, dakle, nije o nepovezanim pojedinačnim mjerama, poput potpora neprofitnim medijima. Zahvati medijske politike djeluju na cjelinu ili na većinu sustava.
Nakon što je utvrđeno što medijska politika načelno jest, moguće je preciznije odrediti njezin dosadašnji karakter u ovdašnjem kontekstu. Iako ona, istaknuo je Živković, nigdje nije bila eksplicitno formulirana niti službeno donesena, nedvojbeno je da su sve sistemske intervencije države u medijsko polje od kraja devedesetih godina naovamo favorizirale privatne medije i tržište kao model socijalne koordinacije.
Očito je to iz njegove današnje strukture: preko 60% polja čine komercijalni, privatni mediji; još uvijek snažan javni medijski sektor zadržao je nešto više od trećine udjela, dok dinamični, raznorodni, ali još uvijek mali neprofitni mediji čine nepunih jedan posto. Na slično ukazuje i struktura – po podacima iz 2013. godine – oko 7,7 tisuća zaposlenih, uz nešto veći udio neprofitnih medija, oko 3 posto.
Takva strukturacija medijskog polja, istaknuo je Živković, ne proizlazi iz nekih prirodnih zakonitosti. Ono nije rezultat nekog dovođenja stvari u red nakon samoupravne aberacije. Ljudi koji su vlasnici medija također vrlo dobro vide da sustav ne funkcionira: prodaja pada, a oglašavanja je sve manje. Takvo stanje rezultat je najrazličitijih strukturnih intervencija nekodificirane, ali svejedno uočljive i u tom smislu konzistentne medijske politike.
Dovodi nas to, zaključio je Živković, do trećeg pitanja – što možemo napraviti, na koji način možemo promijeniti tu politiku? To ovisi, upozorio je, o načinu na koji sebe definiramo – kao atomizirane individue ili kao dio socijalne cjeline. U tom smislu, potpuno je moguće otići na internet i pronaći neku inozemnu medijsku alternativu. No, takav pristup nije racionalan ni konstruktivan. Umjesto zanemarivanja situacije u kojoj se naše medijsko polje nalazi, racionalno je primijetiti da medijska politika uvijek postoji i služi ili nekom skrivenom vlasničkom, političkom i oglašivačkom interesu ili kolektivnom, odnosno, javnom interesu. Kojem od ta dva pravca će hrvatski mediji biti prepušteni temeljno je pitanje svake buduće intervencije u sustav.
Nedopustivo izjednačavanje medijske i poslovne politike
Današnje je stanje u medijima iskusni splitski novinar Ivica Profaca efektno predočio usporedivši ga sa stanjem otprije pet godina, kada je ostao bez stalnog zaposlenja u novinarstvu: tada je, navodi, ono bilo daleko od idealnog, no danas se to razdoblje čini idealnim. Unatoč snalaženju s raznovrsnim poslovima, izgledi za dobivanje redakcijskoga angažmana za novinare izvan Zagreba i regionalnih centara postali su minimalni – gašenje redakcija značajan ih je broj ostavilo bez perspektive u struci.
Prije svega nekoliko godina, istaknuo je Profaca, bilo je moguće ustvrditi na jednoj konferenciji o slobodnom novinarstvu da ono predstavlja održiv model rada za novinare u budućnosti. No, današnja iskustva nesigurnoga rada podijeljenog između nekoliko redakcija razotkrivaju to kao zabludu.
Imajući na umu cjelinu sustava, teško je pronaći djelatnost u kojoj je toliki udio ljudi ostao bez stalnoga zaposlenja, a da se poslovna situacija tvrtki pritom nije značajno promijenila. Kriza je ustoličila duboko nedopustiv znak jednakosti između medijske i poslovne politike, a jedini kriterij uspješnosti nekog medija je postala „boja u zadnjoj kućici u Excelu“.
Posljednja tiskovina u kojoj je radio, naveo je Profaca, odrekla se svih dopisništava, stoga su sredstvima informativne nadoknade postala namjenska putovanja, agencijske vijesti ili pak puko kopiranje iz drugih medija. Iako su dnevnim tiskovinama vratile značajna sredstva, potpore nisu nimalo pomogle da se stanje popravi, a otpuštanja su se nastavila. Objašnjenje je, smatra Profaca, jednostavno: ona su služila amortiziranju izleta u poslove koji nemaju veze s medijima, ali i poslovne nesposobnosti vlasnika. Površinske posljedice, poput tabloidizacije, stoga ne bi trebalo uzeti kao glavnu temu rasprave jer je riječ o prirodnoj reakciji na ekonomsku neodrživost trenutnoga stanja u medijima.
Takvi privatni mediji jesu posao, ali samo u smislu da moraju ostvarivati profit da bi preživjeli, no vrlo je dvojbeno može li u medijima vrijediti imperativ financijskog uspjeha.
Stoga je jako važna institucija neprofitnih medija koji opstaju uz pomoć Ministarstva kulture i drugih fondova – oni su, podsjetio je Profaca, postali utočište za brojne novinare koji su ostali bez posla. Da neprofitni mediji posjeduju i grade svoju publiku vidljivo je iz nagrada koje njihovi novinari dobivaju, kao i iz ozbiljne recepcije njihovih sadržaja. Teme koje nisu nužno „komercijalne“ postaju sve važnije zbog njihova rada.
S druge strane, novinarski oblici poput serija članaka komercijalnim medijima jednostavno nisu prihvatljivi zbog velikih troškova. U takvim se medijima, nažalost, zbog pritiska zadržavanja radnog mjesta novinari pretvaraju u puke zaposlenike. Simptomatično je, napomenuo je Profaca, da je vrlo teško naići na društvenim mrežama na zaposlenike privatnih medijima kako diskutiraju rad u vlastitim redakcijama.
Brojna su tumačenja poslovne krize u medijima, od interneta do porasta građanskoga novinarstva, no ona su najčešće puki izgovori za neprilagođavanje medija novonastalim uvjetima, zaključio je Profaca.
Podijeli, ponizi i raseli – odnos države spram komercijalnih medija iz perspektive privatne tiskovine
Gospodin Miroslav Ivić, predsjednik Uprave Slobodne Dalmacije, izlaganje je započeo napomenom da na tribini sudjeluje kao predsjednik Udruge novinskih izdavača.
Uzevši u obzir da mediji poput Slobodne uspješno zapošljavaju 170 novinara, za pretpostaviti je da država novom medijskom politikom želi osigurati opstanak tiskanih medija. No, za realizaciju toga cilja nužno je krenuti od druge presudne pretpostavke – da samo financijski neovisni mediji mogu ispunjavati zahtjeve svih dionika: publike, klijenata, zaposlenika i zajednice.
Postojeću, međutim, neformalnu medijsku politiku države spram tiskovina gospodin Ivić sažeo je u deset negativnih načela:
1. Podijeli – selektivnim poreznim olakšicama, država je unijela razdor među nakladnicima tiskovina.
2. Ponizi – prema odluci Nadzornoga odbora Hrvatske banke za obnovu i razvoj, medijski nakladnici i kockarnice ne smiju podnijeti zahtjev za kreditom, što može ozbiljno otežati poslovanje u razdobljima poput turističke sezone, kada su troškovi tiska povišeni.
3. Dociraj – dočekavši raspad medijskoga polja, država je počela reagirati ad hoc. Primjerice, trebalo se čekati sve do prošlih izbora da se donese odluku o snižavanju poreza, no ne za sve prihode, nego samo od prodaje novina.
4. Prestraši – svaki dan, naveo je gospodin Ivić, „bulumenta“ raznih inspekcija – od kriminalističkih, preko veterinarskih, do poreznih – navaljuje na medijske kuće.
5. Optereti – novi „nameti“ se uvode svakodnevno. Primjerice, dan prije ove tribine Slobodnoj Dalmaciji je na naplatu došla kazna od 14.000 kn koju joj je propisala Agencija za elektroničke medije. Slobodna ju je, dakako, dužna platiti, no potpuno je nejasno kako je moguće da AEM kažnjava tiskane medije.
6. Raseli – brojni nameti naveli su novinske kuće na bijeg na periferije gradova gdje je jeftinije, dok su raznorazne komore i agencije smještene na prestižnim lokacijama.
7. Onemogući – iako postoji niz poticaja, oni ne potpomažu izgradnju najvažnijeg dijela čitatelja tiskovina – studenata. Udruga nakladnika predložila je sistem subvencioniranja kupovine novina putem tzv. „x-ica“, no na njega se nitko nije nadovezao. Bez te dopiranja do te generacije, upozorio je Ivić, nećemo imati normalnu publiku.
8. Zanemari – Slobodna Dalmacija trenutno vodi oko 800 sudskih procesa, a nedavno je bila prisiljena platiti kaznu za djelo iz 1992. godine. U takvim se uvjetima, smatra, doima da ishod neke parnice ovise manje o pravu, a više o samovolji političara.
9. Konkuriraj – državna televizija je unijela ogroman nered u medijsko polje. Sramotno je, stav je gospodina Bijelića, kako uništava konkurenciju svojim popustima, omogućujući „svakoj ćevabdžinici“ reklamni prostoru u središnjem mediju. S druge strane, privatni mediji moraju svaki saziv skupštine objaviti u Narodnim novinama, plaćajući ozbiljnu naknadu za to.
10. Ignoriraj – u Dalmaciji, gdje gospodin Ivić smatra da je ovdašnje novinarstvo nastalo, nema sveučilišnog studija novinarstva. Uzevši u obzir da u dalmatinskoj regiji ima približno 450-500 novinara, postoji puna osnova za pokretanje takvog studijskog programa.
Rastuća važnost neprofitnih medija
Suzana Kunac svojim je izlaganjem preusmjerila fokus rasprave na neprofitne medije. Njihova rastuća važnost za strukturu medijskoga polja vidljiva je po recentnim podacima Upisnika Agencije za elektroničke medije: 195 zaposlenih prati čak 1600-2000 vanjskih suradnika, što je zabrinjavajuć omjer. Potonji postaje još problematičnijim imamo li na umu da na 50 neprofitnih medija radi čak 891 volonter. Pritom je po strani ostavljen portal Narod.hr, u čijem radu čak 1616 osoba pomaže bez ikakve naknade.
Iz navedenoga je jasno da su prekarnost, nesigurnost rada i potplaćenost osnovna obilježja rada u neprofitnim medijima. Ipak, nedvojbeno je da je značajan dio novinara tamo pronašao angažman nakon (prisilnog) odlaska iz komercijalnih medija. Najveći broj zaposlenika, dakako, potječe iz udruga civilnog društva, no priljev novinara iz komercijalnih medija postaje glavnim utjecajem na njihovu strukturu zaposlenih.
No, dostupna sredstva za promjenu postojećih uvjeta su vrlo, vrlo mala. Ukupan prihod neprofitnih medija u 2014. je godini iznosio oko 10 milijuna kuna. Pritom postoje samo dva izvora: oko 3,5 milijuna kuna koje dodjeljuje Ministarstvo kulture te sredstva Fonda za pluralizam koja se dijele na 972 tisuće kuna za neprofitne elektroničke publikacije te oko 5,5-6 milijuna kuna za radije. Riječ je o jako skromnim sredstvima, uzevši u obzir broj ljudi koji na ovaj ili onaj način rade na neprofitnim medijima.
Negativne je trendove takvoga rada dokumentirala medijska znanstvenica Helena Popović, u čijim je istraživanjima moguće naići na kritičan stav novinara iz neprofitnog sektora koji najčešće navode fragmentaciju, prekarnost i multipraktičnost kao glavne probleme na koje nailaze. Osim njih, ističu i specifične probleme financiranja i održivosti, a pogotovo ih brine slaba pravna zaštita – uistinu, kako platiti kazne od 250 tisuća kuna ako je toliki ukupni godišnji budžet nekog medija?
Unatoč tim problemima, sve je više malih neprofitnih redakcija pa se danas broj neprofitnih internetskih publikacija procjenjuje na između 70 i 100 medija. Još prošle godine, kada se tek počinjalo s javnim potporama njihovu radu, bilo ih je tek 6 evidentiranih, a danas ih je otprilike deseterostruko više. Očito je, istaknula je Kunac, da su i te minimalne potpore potaknule bujanje neprofitnog polja.
Treći sektor čini se kao polje kritičkog i slobodnog novinarstva, zaštićeno od političkih i drugih interesnih pritisaka. Međutim, nedvojbeno se nalazi pod pritiskom nedostatnih sredstava.
Važna i dugotrajna rasprava tiče se definicije i pojma, primjerenosti naziva „treći sektor“, opsega njegove inkluzivnosti. Primjerice, treći sektor ne isključuje nužno tzv. niskoprofitne medije, što sa sobom nosi niz prijepornih implikacija. Usput se javlja i pitanje oglašavanja u trećem sektoru i potencijalne nelojalne konkurencije koja se time nameće profitnim medijima.
Kunac je ipak umanjila važnost te teme, ističući da prihodi iz oglašivačkih izvora jedva da i participiraju u bilancama neprofitnih medija. S druge strane, raspravu oko definicije je podcrtala kao posebno važnu jer određuje govorimo li o organizacijskim oblicima ili sadržaju, uz temeljne pravne i institucionalne posljedice.
Dosad se, napomenula je, pojavilo nekoliko pojmova koji su zadržali koliko-toliku kurentnost u raspravama, uz vrlo znakovite različite naglaske. To su, primjerice:
- „Postkorporativni mediji“, koji dobro opisuje prelazak profesionalnih novinara u neprofitni sektor. Najbolji primjer takvoga medija je portal Forum.tm;
- „Taktički mediji“, koji naglasak stavlja na aktivističko usmjerenje, i snažnu zagovaračku poziciju značajnog dijela takvih medija;
Postoji također relacijska definicija koju zagovaraju predstavnici Ministarstva kulture. Ona fokus stavlja na logiku neprofitnog poslovanja s obavezom ulaganja eventualne dobiti u razvoj medijske djelatnosti te visok stupanj participacije zajednice ili, barem, određene skupine kojoj se medij obraća.
Profesionalni novinari se većinom boje da će participacija zajednice ograničiti njihov profesionalni rad, no iskustva iz inozemstva uglavnom pokazuju suprotno. Takvi participativni mediji često daju glas isključenim društvenim skupinama. Važno je da organizacijski i sadržajno budu odmaknuti od javnog i privatnog sektora.
Potpore između komercijalnog i neprofitnog sektora
U prvom dijelu tribine posvećenom raspravi, gospodin Ivić je – odgovarajući na pitanje Milana F. Živkovića da pokuša preciznije odrediti zahtjev za sniženjem stope PDV-a na prihode od oglašavanja – istaknuo da tiskovine ne traže nikakve darove od države, nego prestanak neodrživog zahvaćanja u njihove proračune. Primjerice, prošle je godine Slobodna Dalmacija državi uplatila oko 30 milijuna kuna, a EPH dvostruko više. Valjalo bi se zapitati kako će peterostruko manje novine poput Glasa Slavonije opstati pored takvih nameta, čiji bi manji dio mogao zaposliti i do 20 mladih novinara.
Ivica Mitrović s Odsjeka za vizualnu komunikaciju Umjetničke akademije u Splitu izrazio je žaljenje zbog nedolaska predstavnika akademskih institucija, osobito Filozofskog fakulteta u Splitu, na tribinu. Kao značajan problem dopiranja dnevnih tiskovina do studentske publike istaknuo je ne samo sadržaj, nego i vizualno oblikovanje koje je studentima i mladima nezanimljivo. Pitanje je, ustvrdio je Mitrović, hoće li se taj dio publike ikad vratiti novinama. No postoji i niz drugih aspekata novih načina medijskoga funkcioniranja, poput komunikacijske transmedijalnosti, koji u postojećim okvirima nisu ni na koji način poticani. Cijela bi medijska strategija morala biti prilagođena tim tehnološkim i komunikacijskim promjenama.
Vraćajući se na pitanje medija zajednice, Mitrović je istaknuo da je riječ o posebnim oblicima koji djeluju u smjeru širenja inkluzivnosti i participativnosti, dizanja medijske pismenosti zajednice i medijskoga obrazovanja mladih, stoga bi morali činiti dio definicije trećega sektora u strateškim dokumentima države.
Nadovezujući se na posljednju napomenu, Boris Postnikov je podsjetio da je Ministarstvo u radnim materijalima eksplicitno navelo takve medije. Štoviše, u Europskoj je uniji „mediji zajednice“ najfrekventniji naziv kada se govori o medijima trećega sektora te ga je nemoguće i sasvim deplasirano zaobići, makar kao aspekt nekog nadređenog termina.
Doprinos raspravi o neprofitnim medijima dao je i Mišo Bijelić koji je, napomenuvši da nipošto nije protiv trećeg sektora, upozorio da je potrebno imati na umu da svi oni sudjeluju na tržištu na kojem su jedini izvori prihoda sredstva Fonda i oglašavanje.
Po sudu gospodina Bijelića, neprofitni se mediji nalaze u znatno boljem položaju od komercijalnih jer nisu ograničeni na jedan izvor potpora. Također, uvjeti koji se postavljaju pred komercijalne nakladnike daleko su teži za ispuniti. Umjesto ukidanja tog jedinog Fonda, valjalo bi proširiti njegova sredstva i omogućiti lakše i bolje financiranje privatnih medija. Sama distinkcija između neprofitnog i profitnog nije toliko jasna jer neprofitni mediji mogu manipulirati distribucijom plaća na način da riječ bude de facto o raspodjeli dobiti.
Na posljednju se tvrdnju posredno nadovezao gospodin Ivić, apelirajući da se razriješi terminološki košmar podjele profitnih režima medija. Primjerice, internetski portal Slobodne Dalmacije ima 250.000 pogleda dnevno, no nije profitabilan.
Suzana Kunac je istaknula da je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja koja daje potpore komercijalnim medijima. Što se navodnoga povlaštenog položaja neprofitnog sektora tiče, Kunac je podsjetila na njihovu potpunu neatraktivnost oglašivačima. Međutim, taj sadržaj koji mediji koji mu pripadaju proizvode u velikoj je mjeri društveno relevantan, stoga je sasvim logično da ga se sve više podupire. S druge strane, dijelu komercijalnih medija zakon propisuje društveno koristan sadržaj zbog korištenja koncesije kao ograničenog javnog dobra.
Ivica Profaca se složio s postojanjem terminološke konfuzije oko trećega sektora, no ne i kada je riječ o temeljnom razlikovanju tržišnih i netržišnih medija. Izrazio je i neslaganje s interpretacijom izmještanja Slobodne Dalmacije koju je ponudio gospodin Ivić, smatrajući taj događaj jasnim poslovnim potezom vlasnika zbog nade da će kapitalizirati na prodaji originalne zgrade.
Podršku neprofitnim medijima ocijenio je dobrom, ističući da je time omogućen proboj značajnog broja važnih tema. S druge strane, gospodin Profaca je ustvrdio da je i takva vrst novinarske proizvodnje postala stanovitim „biznisom“ za sebe. To je najočitije kada kreću natječajni ciklusi Ministarstva, a s njima i „telefonski pozivi i lobiranje“. Najvažnija zadaća je pomoći takvim medijima da stanu na noge, da postanu razvijeni mediji koji će svojim temama zainteresirati publiku, održivo radeći u smjeru očuvanja javne koristi.
Joško Kontić sa sinjskog Hit radija izrazio je podršku namjeri gospodina Živkovića da se riješe problemi medijskoga sustava. Danas vlasnik lokalne radiopostaje, bio je njezin direktor u razdoblju kada je bila u vlasništvu lokalne samouprave – de facto, ustvrdio je, uvijek je bila riječ o javnom radiju. Kao i gospodin Bijelić, Kontić je upozorio na nerealne zahtjeve za proizvodnjom vlastitoga sadržaja koji proizlaze iz postojećih propisa. Usporedo s tim, televizijama se omogućuje emitiranje ogromnih količina reklamnog sadržaja, što je štetno utjecalo na ostatak polja: zbog posljedičnog pada cijena oglasnom prostora HRT je bio prisiljen emitirati trivijalnije sadržaje u prime time-u. S druge strane, oglašivačka kriza, u paru s širom ekonomskom krizom, dovela je do katastrofe među radijima: tijekom zadnjih nekoliko godina propalo je 20 lokalnih radija, od toga 5 u regiji iz koje dolazi g. Kontić.
Potreba za preciznijim pokazateljima
Otvarajući drugi dio tribine, Boris Postnikov je ponudio perspektivu Ministarstva kulture na stanje u medijskom polju. Na samom se početku kao osnovni problem nametnuo priličan nedostatak podataka koji bi dali uvid u njegovo funkcioniranje. Stoga je Ministarstvo uložilo dvije godine truda da bi došlo do temeljnih pokazatelja o svim njegovim elementima, čiji je prikaz potom objavljen u Radnim materijalima za raspravu o medijskoj politici. Njihovo prvo poglavlje, „Rad u medijima“, Postnikov je ovdje ukratko izložio.
Prateći komentare nestručne javnosti na internetskim portalima ili društvenih jezika, često se može primijetiti stav da su novinari neinteligentni, neinformirani, da se bilo tko može baviti njihovom profesijom i sl. No, ljudi koji nisu u medijima ne postavljaju pitanja o uvjetima novinarskoga rada, plaćama, opterećenosti količinom posla, broju različitih, često nespojivih područja koja je potrebno pokrivati, općenitoj radnoj raspršenosti, nedostatku mentorskoga rada, nemogućnosti zadržavanja u jednoj redakciji, sve manjoj autonomiji u izboru tema... Većinu ovih dramatičnih utjecaja na rad novinara publika jednostavno ne percipira.
Teško je doći i do najosnovnijih informacija o radu u medijima. Postoji nekoliko izvora – Zavod za zapošljavanja, popis stanovništva iz 2011. godine, popisi Sindikata novinara Hrvatske i HND-a, no oni svi nude različite podatke, uz vrlo neujednačene kriterije njihova prikupljanja. Okvirna procjena kreće se oko 4000 stalno zaposlenih i 2000 honorarnih novinara. S godišnjih odljevom oko 200 - 300 ljudi početkom nultih godina, s krizom smo došli na čak 800 ljudi koji godišnje gube posao u medijima. Ljudi, pak, koji imaju sreće ostati rade puno više za manju plaću.
No, čini se pogrešnim pripisati postojeće stanje krizi. Iz perspektive rada, procesi kojima svjedočimo od početka 90-ih – privatizacija i orijentacija implicitne medijske politike prema tržištu – pripremili su teren za ovako poguban udar krize na medijsko polje, disproporcionalno veći od drugih sektora.
Ilustrativan primjer radnih uvjeta u novinarstvu je tzv. „RPO-sustav“. Novinarima je ponuđeno upisati se u registar poreznih obveznika, čime su zadržali sve obveze, ali izgubili cijeli niz prava. Kao dobru ilustraciju toga procesa Postnikov je prenio izvadak iz komentara koji je novinarka Slavica Lukić dala za potrebe Radnih materijala Ministarstva:
„Pozicija novinara dodatno je oslabljena gospodarskom krizom, otkazima, rezanjem plaća, jednostranim kršenjima i raskidima kolektivnih ugovora u medijima. Gospodarska kriza je često korištena i kao izgovor za srozavanje novinarskih materijalnih i radnih prava. Otpuštani su iskusni novinari, a na njihova mjesta, kroz RPO-ugovore, angažirani manje iskusni i jeftiniji. Novinari i skupine novinara koji su ustali u zaštitu prava iz kolektivnog ugovora doživjeli su odmazdu poslodavaca. Najočitiji primjer je štrajk u Večernjem listu organiziran u ožujku 2011., kad su se novinari usprotivili raskidu kolektivnog ugovora i sklapanju novog koji je srozavao dotadašnju razinu njihovih prava. Pokušaj novinara da poslodavca natjeraju na kolektivno pregovaranje i krajnjim sredstvom, zaustavljanjem izlaska Večernjeg lista, nije uspio, jer je Styria, dok su stalno zaposleni štrajkali, angažirala novinare u RPO-statusu Nakon sloma štrajka, dijelu novinara koji su organizirali i iznijeli štrajk ponuđene su otpremnine, ili su prebačeni u tjednik Forum koji je nedugo potom ugašen. Štrajk je slomljen uz obilato sudjelovanje države koja je deset dana ignorirala pozive štrajkača da u Večernji list pošalje inspekciju rada […]“
Ljudi angažirani u RPO statusu logikom svoje pozicije iskorišteni su kao štrajkbreheri. Jasnijim sada postaje koji momenti su omogućili toliko dramatičan učinak krize na medije. Zaključak koji se pritom nameće je da svako pravo rješenje problema u medijskom polju mora adresirati uzroke nastale daleko prije recesije.
Vratimo li se osnovnim podacima o radu u medijima, ukupan broj od 4+2 tisuće djelatnika dobiva posebnu važnost u komparativnom okviru. Istraživanje iste teme na europskoj razini ponudilo je nedvosmislen zaključak – čitanost novina, ali i informiranost društva o demokratskim procesima u vrlo su jasnoj korelaciji s brojem stalno zaposlenih novinara. Nije slučajno što nordijske zemlje redom pokazuju iznimno visok udio stalnog zaposlenja u općoj strukturi novinarskog rada.
Kada je riječ o ovdašnjim medijima, istraživanje Ministarstva ponudilo je određeni uvid u novinarsku svakodnevicu. Od 2500 adresa na koliko su poslani upitnici, Ministarstvo je dobilo šestotinjak odgovora. U njima je 60% novinara – od toga 70% u dnevnom tisku – navelo da obavlja prekovremeni rad, od čega je samo 10% plaćeno za to. Čak petina većinu radnog vremena obavlja kod kuće, kao freelanceri ili, gore, u after work smjenama. Tek 15% ispitanika smatra da im je omogućena sektorska specijalizacija, a između 50-80% navodi da im rad bitno određuje stalno prilagođavanje novim područjima.
Zanimljiva je i percepcija različitih pritisaka: mišljenje da je politički pritisak iznimno porastao tijekom posljednjih godina navelo je 45% ispitanika, a samo porastao njih 70%. Znakovita je usporedba tih rezultata s percepcijom vlasničkoga pritiska. Čak 85% novinara smatra da je on iznimno porastao, a 92% da je porastao na ovaj ili onaj način. Pritisak senzacionalizma na isti način doživljava njih 65%, odnosno 90%, zarade 55%, odnosno 90%, a oglašavanja 35%, odnosno 50% u bilo kojoj mjeri.
Protuteža krizi komercijalnih medija
Glavna urednica medija udruge Cenzura Plus Željana Buntić-Pejaković istaknula je da snažniju orijentaciju Fonda za pluralizam prema podupiranju neprofitnih medija zagovara od njegova pokretanja. Današnja situacija, ustvrdila je, ipak je bolja. S druge strane, civilno društvo i neprofitni mediji međusobno se bore, sporeći o raspodjeli sredstava i njenim mehanizmima. Te su teme daleko manje važne pored potrebe za određivanjem strateških ciljeva javnih potpora, koje moraju omogućiti stvaranje protuteže „hororu“ u komercijalnim medijima. To mora biti jedno od težišta medijske politike, dok se civilno društvo, umjesto internih sukoba, mora izboriti za veća ukupna sredstva za svoje potrebe.
Uloga Ministarstvo kulture je, dakle, presudna: ono jednostavno mora pronaći proračunske izvore, uz uvjet da, u suradnji sa zainteresiranom stranom, prepozna i definira sistemsku ulogu neprofitnih medija.
Medijska pismenost i snaga civilnog društva su, ustvrdila je Buntić-Pejaković, na nikakvoj razini. Profitni su mediji premreženi krupnim interesima – primjerice, Europska komisija u pregovorima za članstvo ni u jednom trenutku nije spominjala medijske slobode. Postoje samo opći Kopenhagenski kriteriji koji se dotiču isključivo tržišnih kategorija, poput gospodarenja frekvencijama, u svrhu zaštite potencijalnih ulagača.
Gospođa Buntić-Pejaković istaknula je da ne može žaliti što država ne povećava podršku komercijalnim medijima koji su se opredijelili za tržište pa, shodno tome, proizvode profitabilan sadržaj i privlače oglašivače. Imajući u vidu potpunu potkapacitiranost nadzornih mehanizama, puko dolijevanje sredstava za komercijalne medije ne bi imalo nikakva učinka. Štoviše, Buntić-Pejaković je izrazila sumnju da bi ikakve potpore privatnim medijima mogle izvući ozbiljne novinare iz prekarnosti rada u komercijalnom sektoru.
U odnosu na 2008. godinu, zahtjevi predstavnika trećeg sektora su nepromijenjeni: sredstva koja Fond za pluralizam dodjeljuje neprofitnim medijima valjalo bi dodatno proširiti. Artikulirani ciljevi koincidiraju s Europskom rezolucijom o neprofitnim medijima koja dobro definira mogućnosti njihova razvoja, koji je vjerojatno najbolji zalog jačanja i preostala dva medijska sektora.
Kada je riječ o konkretnim zahtjevima, valjalo bi preispitati način na koji se dodjeljuju koncesije, osobito one uvjete koje neprofitni mediji ne mogu nikako ispuniti. Jedino zakonsko prihvaćanje uloge neprofitnih medija može osigurati neku održivu nišu za njih.
Tematski radio zajednice – slučaj radija KLFM.org
Nadovezujući se posredno na problem definicije medija trećeg sektora, Ante Frankić s internetskog radija KLFM.org napomenuo je da se u slučaju njegova medija radi o tzv. community radiju, odnosno, o „radiju u zajednici“. Riječ je o nazivu koji je u Europi uvriježen već neko vrijeme, a obično se mediji koje obuhvaća dijele na lokalne i tematske.
Lokalni mediji u zajednici postojali su u Hrvatskoj do pojave velikih radijskih inicijativa koje su formirale programske mreže s istim programom na svim područjima. Promjena tehnološke osnove – s etera na streaming – dokida lokalizaciju i mijenja pristup izradi programa, što proizvodi tematski orijentirane radije u zajednici. Takve postaje odmiču se od nacionalnih, dobnih ili geografskih zajednica i obraćaju se onima formiranima prema interesima, glazbenim ili širim kulturnim preferencijama i sl. U slučaju KLFM-a, riječ je o kulturnoj manjini koja u srednjestrujaškim medijima ne može pronaći sadržaj koji je zadovoljava.
Smisao takvih radija je dvosmjerna komunikacija sa zajednicom – KLFM održava rubriku „Radioaktiviraj se!“ koja u izradu programa uključuje amatere, uz jedini poznavanje materije kao jedini uvjet. Koncept KLFM-a jest da manje „interesne“ grupe mogu po volji konzumirati program – nije, dakle, bit u stalnom držanju publike, nego u pružanju najraznovrsnijeg sadržaja.
Formalna prepreka širenju ovakvih postaja, za razliku od inozemstva, jest nepostojanje streaminga u našim zakonima. Osim što je ograničavajuć na način koji je suprotan smislu njihova programa, eter donosi značajne dodatne troškove, a time i komercijalizaciju, oglašivače – sve ono, ukratko, od čega bi radiji u zajednici trebali biti izdvojeni. Sve veća dostupnost interneta, zaključio je Frankić, čini ovakve medije sve važnijima u perspektivi medijskoga polja.
Lokalni radio je javno dobro
Gospodin Mišo Bijelić s Radija Ritam podsjetio je da radiji prije osnivanja Fonda za pluralizam nisu dobivali nikakva sredstva od države – za promidžbu i reklame morali su se izboriti kvalitetom sadržaja. 1985. godine, početkom njegove novinarske karijere, zakon je propisivao da samo beogradske Savezna uprava može dodijeliti koncesiju mediju koji nije vezan uz neku javnu lokalnu instituciju. Stoga su postaje Ritam i 101 četiri godine emitirale ilegalno, proizvodeći pritom pravi informativni program.
Prije Fonda postojao je dug period kada se, temeljem ZAMP-a, od HRT-ove pristojbe odvajalo za radija. Ta su sredstva bila namijenjena isključivo radiopostajama.
Kao predsjednik Hurina u regiji kojoj pripada njegov radio, gospodin Bijelić je ustvrdio da su upravo članice njegove udruge temelj za razgovor o medijskoj politici. Riječ je o 140 postaja koje se nadaju da ova rasprava nije čista kurtoazija, nego zbiljska prilika za suradnju na potrebnim promjenama.
Pritom je presudno imati na umu postojeće stanje u radijima. Osim Hrvatske radiotelevizije, postoje 132 nakladnika i 142 koncesijska područja. Neprofitnih je 6, u potpunom ili većinskom vlasništvu lokalne samouprave 39, a privatnih 94. Sve te postaje stalno zapošljavaju ukupno 900 radnika, uz približno 500 vanjskih suradnika. Od 2009. godine do danas, broj zaposlenih je pao za 100, a honoraraca za 300. Od 2009. do 2013., ukupni prihodi su pali s 274 milijuna kuna na 135 milijuna, a od 2014. Naovamo su pali za dodatnih 30 milijuna kuna. U istom je razdoblju s radom prestalo oko 20 komercijalnih postaja, od čega 5 na području Dalmacije. Opći trend je, dakle, jasan: sve je manje ljudi, a sve više posla.
Navedeni podaci nameću pitanje treba li nam lokalni radio. U tom smislu, dva istraživanja agencije Ipsos puls ponudila su niz indikativnih zaključaka, od kojih je za ovu temu ključan da su radiji prepoznati kao najvažniji lokalni informativni mediji. Kao izvor općeg informiranja građana, plasirali su se odmah ispod nacionalnih televizija, a ispred svih ostalih medija.
Očuvanje lokalnih radija, dakle, nacionalni je interes te je nužno definirati putove prema ostvarenju toga cilja.
Najvažniji problemi na koje se pritom nailazi su:
- nerazumijevanje posebnosti lokalnih radija u sklopu medijske politike, neovisno o njihovim vlasničkim strukturama. Pogrešno i umjetno se razdvajaju radija u privatnom i u vlasništvu lokalne samouprave. I jedni u drugi su društva s ograničenom odgovornošću, uz jednake obveze poštivanja cehovske regulative. Pitanje strukture vlasništva je u tom smislu irelevantno – isti su politički i ekonomski pritisci, kao i obveze. Pluralizam radija ovisi o individualnoj kvaliteti aktera i odnosa novinara i urednika, a na to medijska politika ne može utjecati.
- još je veća iluzija ideja financiranja neprofitnog radijskog sustava: on će, ustvrdio je Bijelić, neumitno propasti, a za sobom će povući i postojeće radije.
- zbog svega navedenog se predstavnici HURIN-a nadaju da će Ministarstvo odustati od eksperimentalnih rješenja i omogućiti da postojeće stanje postane održivo. Ono što je trenutno dobro jest da hrvatske radijske postaje bez obzira na vlasništvo čine značajan dio nacionalnog javnog i dominantan dio lokalnog javnog informativnog servisa. To je jasno iz programske osnove i obveza koji proizlaze iz koncesijskih ugovora.
- Konkretan primjer problema s kojima se radiji suočavaju su neodrživi programski zahtjevi u promijenjenom tehnološkom okružju. Tehnološki razvoj je omogućio neprekidno emitiranje, sastavljeno od približno 6 sati vlastitoga sadržaja i ostatka izdvojenog na glazbu. Po postojećim propisima, međutim, iz toga proizlazi obaveza lokalnih radija da emitiraju oko 2,5 sata informativnog sadržaja, dok, primjerice, nacionalne televizije moraju na isti sadržaj izdvojiti samo 30 minuta.
Javna vrijednost lokalnih radija je neosporna, to mora biti uvaženo u medijskoj politici. Oni koji ne ispunjavaju javnu funkciju trebaju otpasti, no oni koji to rade trebaju biti potpomognuti. Za kraj, gospodin Bijelić je ustvrdio da bi se koncesije trebale produživati automatski onima koji ispunjavaju svoje ugovorne obaveze.
Oslobađanje frekvencijskog spektra i novi komunikacijski kanali
Otvarajući drugi dio rasprave, Anita Vukušić s Radija Drniš istaknula je da je najmanje 41 radiopostaja, uključujući i njezinu, u nekoj mjeri u vlasništvu lokalnih samouprava. Lokalni se radio silom zakona privatizirao na način da nitko nije mogao posjedovati više od 25%. Konkretni učinci po financiranje postaja su sljedeći: u slučaju Radija Drniš, Grad temeljem godišnjeg ugovora izdvaja sredstva iz proračuna, dok ostali suvlasnici ne izdvajaju ni kune, imajući pritom jednaki vlasnički udio i jednako pravo odlučivanja o svemu.
Iako je riječ je o pretežito tradicionalnoj postaji, Radio Drniš besplatno emitira razne emisije udruge Cenzura Plus. Program od 7-19 sati je vođen, uz 4 stalno zaposlene osobe (2 s višom stručnom spremom) i 4 vanjska stalna (3 s VSS-om). Radio emitira čak 24 različite emisije, maksimalno se prilagođavajući ciljevima Fonda za pluralizam. Posebno se uspješnom pokazala emisija za osobe s invaliditetom koja je potaknula komunikaciju sa svim županijskim udrugama, a ostalim emisijama pokrivene su gotovo sve društvene skupine koje Fond izdvaja.
Što se ostatka strukture prihoda tiče, Fond u njoj participira s 25%. S druge strane, oglašavanje je tijekom posljednjih 5 godina palo za 35%, a mogućnost oglašivačke suradnje s malim poduzetnicima ili obrtnicima je izgubljena. Stalni problem je demografija koncesijskoga područja – riječ je uglavnom o osiromašenim ljudima visoke prosječne starosti, dakle, o najmanje zanimljivoj „ciljanoj publici“. Radio Drniš nedvojbeno predstavlja javni interes: emitira šest petnaestominutnih vijesti lokalnoga i regionalnog karaktera, uz redovito objavljivanju informacija na portalu. Gospođa Vukušić napomenula je da će samo snažnija javna potpora omogućiti da riječ bude o pravom radiju zajednice. Da je Radio Drniš informativno središte svojeg područja pokazuje činjenica da se novinari iz drugih medija obraćaju redakciji za informacije, dok ga građani drže za glavni izvor svakodnevnih podataka.
Gospodin Mitrović je naglasio da medijska strategija mora uvažiti nove komunikacijske kanale. Zbog visokih troškova, FM sustav jednostavno nije održiva opcija za manje, neprofitne projekte. No, nije riječ samo o njima: svaki bi suvremeni radio, ako želi doprijeti do nove publike, morao izgraditi trasmedijalnu komunikacijsku platformu.
Vraćajući se na podjelu radija zajednice na geografske i tematske, koju smatra važnom, Mitrović je zaključio Ministarstvo mora odrediti koje će teme biti podupirane.
Uslijedila je rasprava o mogućnosti uvođenja „automatskog“ produživanja koncesije onim nakladnicima koji su u prethodnom razdoblju uredno ispunjavali sve svoje ugovorne obaveze, koju je sugerirao gospodin Bijelić. Suzana Kunac je na primjeru Radija Marija upozorila na probleme određivanja što je informiranje od javnoga značaja, dok je gospodin Kontić podsjetio da je upravo sustav ponovnog raspisivanja natječaja omogućio njegovoj postaji da koncesiju preuzme od nakladnika koji ju je nedovoljno kvalitetno iskorištavao. Danas ona zapošljava šestoro ljudi, širi se, uz punu transparentnost i dostupnost informativne proizvodnje putem internetskoga portala. Njemu je pridružen i zaseban informativni portal s pedesetak volontera, koji donosi isključivo lokalne, necenzurirane vijesti. Organizacijski je, dakle, riječ gotovo o zadruzi pa se gospodin Kontić upitao bi li njegov radio mogao potpasti pod kategoriju radija zajednice.
Vrativši se problemima Zakona o elektroničkim medijima koji, po njegovu sudu, nepotrebno ograničavaju poslovanje privatnih medija, gospodin Mišo Bijelić upozorio je na dugogodišnje prijepore oko nepoštivanja članka 33. Osiguravanjem mehanizma provedbe toga članka otvorio bi se financijski prostor i za neprofitne i za profitne medije, ustvrdio je. Veliku pomoć privatnim radijima donijela bi porezna ravnopravnost s nakladnicima dnevnih tiskovina, a kao nepravedne je Bijelić ocijenio i odredbe koje ograničavaju koncentraciju vlasništva medija unutar obitelji. Za kraj, ustvrdio je da bi bilo korisno kada bi Ministarstvo u zapisnicima s javne rasprave objavilo koji su prijedlozi sudionika prihvaćeni. Milan F. Živković se nije složio s takvim viđenjem javne rasprave, istaknuvši da je svrha sastanaka poput ovoga razmjena mišljenja i argumenata, a ne usvajanje ili odbijanje bilo čijih zahtjeva. Odbacujući mogućnost bilo kakve “trgovine”, Živković je ponovio da je mandat Ministarstva kulture da prikupi i dokumentira doprinose svih koji žele doprinijeti unapređivanju nacionalne medijske politike. Zahvalivši još jednom g. Bijeliću i HURIN-u na takvom doprinosu, Živković je istaknuo kako smatra neumjesnim prejudicirati kakve će stavove i odluke donijeti zakonodavaci, odnosno Hrvatski sabor. Suzana Kunac se nadovezala pojašnjavajući da ishod javne rasprave može biti samo prikupljanje i evaluacija prijedloga, ne i konačna odluka o prihvaćanju ili odbacivanju kojeg zahtjeva.
Gospodin Frankić je također apelirao na strpljenje dok ne budu objavljeni konkretni prijedlozi mjera medijske politike. Izrazio je zadovoljstvo zbog priznavanja KLFM-a kao pionira jednog radijskog oblika, ističući da su radija Drniš i Sinj nedvojbeno pioniri onog drugog, geografskog tipa radija zajednice. Zbog kvalitetnije uređenja sustava dodjele koncesija, Frankić je istaknuo da bi posebna pažnja u prijedlozima Ministarstva morala biti posvećena razrađenoj i iscrpnoj definiciji neprofitnih medija koja će prepoznati i ovakve tipove radija.
Željana Buntić-Pejaković za kraj je napomenula da su hrvatskom medijskom polju potrebna neovisna, kapacitirana i kompetentna regulatorna tijela. Ideju zadržavanja koncesije ocijenila je vrlo lošom, podsjećajući da je riječ o ograničenom javnom dobru. Analogno tome, napomenula je, dobitnici neke potpore mogli bi smatrati da imaju potpuno pravo zadržati je i sljedeće godine, samo zato što su poštivali uvjete ugovora. Općenito uzevši, mediji moraju djelovati s ciljem unaprjeđenja javnog dobra – na to ih, napomenula je Buntić-Pejaković, obvezuje i Zakon o medijima.
Zaključno, predstavnici Ministarstva zahvalili su se svima na dolasku i vrijednom doprinosu javnoj raspravi, ističući posebnu važnost tribina koje se održavaju u regionalnim središtima. Cilj medijske politike, napomenuli su, uravnotežen je medijski sustav u kojem će svi sektori funkcionirati komplementarno i održivo.