Zapisnik s četvrtog sastanka Tematske radne skupine za medijsko obrazovanje i zaštitu djece u medijima (30.6.2015)
Četvrti sastanak Tematske radne skupine za medijsko obrazovanje i zaštitu djece u medijima održan je u sklopu javne rasprave o medijskoj politici Republike Hrvatske u Ministarstvu kulture, u utorak, 30. lipnja 2015., od 11 do 12.30.
Sudjelovali su: Maja Flego (Ured Pravobraniteljice za djecu), Tomislav Reškovac (Ekspertna skupina za cjelovitu kurikularnu reformu), Nada Zgrabljić Rotar (Hrvatski studiji), Gordan Antić (Radio 808) Milan F. Živković (glavni savjetnik u Ministarstvu kulture) i Lujo Parežanin (Odjel za medije MK) kao zapisničar.
Zaključni sastanak ovog TRS-a, za ovu fazu javne rasprave o medijskoj politici, ponajviše je bio posvećen vrijednom doprinosu gospodina Reškovca, člana Ekspertne skupine za cjelovitu kurikularnu reformu i nastavnika u zagrebačkoj Privatnoj klasičnoj gimnaziji. Gospodin Reškovac je ocrtao hijerarhiju i žanrove, kao i dosadašnja usmjerenja kurikularne reforme, nudeći uvid u konkretne mogućnosti uvođenja medijskoga obrazovanja u nastavu u svim etapama obrazovnoga procesa. U svom uvodnom izlaganju, iznio je stav da bi medijsku pismenost bilo moguće uvesti kao neku vrst izbornoga predmeta, no da bi ravnopravan pristup svim učenicima bio najlakše ostvariv njezinim definiranjem na kroskurikularnoj razini (bilo zasebno, bilo u okviru postojećih takvih tema, poput građanskoga odgoja) ili nadređenoj razini jezično-komunikacijskog područja kurikuluma.
Nadovezujući se na pitanje razine uvođenja medijske pismenosti u kurikularnu reformu, Milan F. Živković je također izrazio sumnju u mogućnost i smisao širenja popisa obveznih predmeta, ustvrdivši kako bi ovaj zadatak trebalo rješavati na međukurikularnoj fronti. Podsjeća i na niz operativnih problema, poput škola s jednosmjenskom nastavom, u kojima je jedva moguće organizirati i primjeren izvannastavni program. Živković ističe potrebu da se sadržaji iz medijske pismenosti prenose na svim obrazovnim razinama, uz pažljivo definiranje sadržaja u skladu s dobi učenika.
Gospodin Reškovac dobrim polazištem smatra identifikaciju točaka u tijeku obrazovanja na kojima bi bilo najprirodnije integrirati određene ciljeve i željene ishode medijskoga opismenjavanja učenika. Napominje da su djeca od vrlo rane dobi intenzivni konzumenti medijskih sadržaja, stoga bi takvom analizom valjalo uzeti u obzir čitav predtercijarni segment obrazovanja.
Govoreći, pak, o formi uvođenja medijske pismenosti u nastavu, prostora za izborni predmet vidi ponajprije u gimnazijama, po prilici za minimalno tri godine. Zato bi, ističe, sjajan potez bio pripremanje njegova kurikuluma koji bi mogao poslužiti i kao model za sve škole koje će u budućnosti integrirati takve sadržaje u svoje programe. No, ponajprije, najvažnije je izraditi temeljni dokument kojim će biti definirani ciljevi, sadržaji i ishodi medijskoga obrazovanja.
Gospođa Nada Zgrabljić Rotar je za početak svojega izlaganja upozorila na potrebu za razlikovanjem medijske kulture i medijske pismenosti. Prva, podsjeća, podrazumijeva opće komunikološke, informatološke i kulturološke uvide u raspon tema od kazališta i filma do medija, dok se medijska pismenost usredotočuje na medije u užem smislu, njihove oblike, sadržaje, žanrove i sl. Gospođa Rotar upućuje na zahtjeve Europske unije da poticanje pismenosti upravo u ovom užem smislu bude uključeno u sve sfere obrazovanja da bi se sustigli europski standardi informiranosti. No, za shvaćanje važnosti toga znanja, napominje, nisu nužne intervencije izvana: dovoljno je osvijestiti već spomenutu činjenicu da djeca već od najranije dobi postaju korisnicima interneta. Imajući to na umu, uz puno uvažavanje neophodnosti građanskoga odgoja, gospođa Rotar smatra nužnim imati zasebno razrađen program medijske pismenosti. Za kraj, podsjeća i na potrebu za osmišljavanjem načina na koji će nastavnici biti obrazovani za prenošenje toga znanja.
Uvažavajući sve što je gospođa Rotar ustvrdila, gospodin Reškovac ipak apelira na diskutante da se za početak usredotoče na opće ciljeve i ishode medijskoga opismenjavanja, a tek potom na formu njihove realizacije koja zahtijeva dubinski uvid u specifične organizacijske i infrastrukturne poteškoće raznovrsnih škola i razina obrazovanja, odnosno, u sistemsku realnost obrazovnoga sustava.
Gospođa Flego iz Ureda pravobraniteljice za djecu izrazila je u ime svojih suradnika oduševljenje prisutnošću medijske pismenosti u obrazovnom programu, smatrajući da je time izražen stav otvorenosti obrazovne politike prema nužnoj pismenosti današnjice.
Trenutno, međutim, treba biti svjestan da je ona trenutno prepuštena diseminaciji unutar obitelji, čime medijska pismenost postaje stvar socijalne distinkcije. Ukratko, upozorava Flego, postojećim zanemarivanjem toga znanja, naš obrazovni sustav produbljuje socijalne razlike, ostavljajući djecu slabijega statusa nezaštićenom od sadržaja u čijem se okružju neizbježno konstantno nalazi, osobito otkad je omogućen praktički neprekidan pristup internetu. Pritom koncept moralne panike pred internetom samo dodatno paralizira informiranje i narušava sigurnost djece koja ga koriste. Za Ured pravobraniteljice je stoga neupitno da medijsko opismenjavanje mora započeti već u predškolskoj dobi, kada se prvi medijski refleksi počinju polako formirati. Gospođa Flego koncizno je istaknula važnost ovoga pitanja ustvrdivši da je, uzevši sve u obzir, potpuno jasno da je medijska pismenost ne samo odgovornost države, nego i dječje pravo.
Kada je riječ o infrastrukturi za njeno širenje, podsjeća ona na postojanje raznog suradničkog osoblja u školama, ali i medijskih i vezanih udruga koje mogu surađivati sa školama. Potrebno je samo odlučiti na koji način povezati i iskoristiti postojeće resurse. Pritom je na akademskoj razini nužno poticati znanstvene uvide u ovo problemsko područje kako bi se akumulirao statistički i konceptualni kapital za primjenu na „nižim“ ravnima.
Nadovezujući se na pitanje postojećih resursa, gospođa Rotar poziva na obraćanje postojećim, ozbiljno razrađenim metodologijama i kurikulima u Europskoj uniji. Lokalno bi se korisnima mogla pokazati iskustva udruge Civitas koja je dio svojih projekata posvećivala djeci i medijima. Vraćajući se za kraj svoje replike pitanju definicije, kao prihvaćene odrednice medijske pismenosti navodi sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i proizvodnje medijskih sadržaja.
Milan F. Živković smatra da uistinu postoji značajan prostor za izvannastavno podupiranje medijske pismenosti. Jedan od najvažnijih kanala svakako bi moglo biti osiguravanje sredstava za školske medije, osobito radiopostaje, na kojima bi učenici na privlačan način mogli steći niz medijskih kompetencija. Nedostatak takvog fonda osjeća se i na postojećim natječajima Ministarstva za neprofitne medije, na koje se javljaju i profesori sa školskim projektima, nažalost neprilagođenim natječajnim kriterijima.
Brojni su, napominje Živković, inozemni primjeri osnivanja školskih radija – na tim mjestima se rastvara prostor i za angažman medijskih profesionalaca u radu s djecom. Potrebne intervencije na izvannastavnom frontu, međutim, nikad nisu bile nejasne, čak ni u pogledu iznalaženja novih izvora financiranja – kao jedan od izglednih modela nametnulo se mjesečno naplaćivanje pružateljima internetskih usluga tzv. „5 kuna za medijsko obrazovanje“ po priključku, čime bi se potencijalno osigurao golemi fond od 160 milijuna kuna godišnje. S druge strane, daleko problematičnijim se pokazalo uključivanje medijske pismenosti u školske kurikule. U tom smislu, Živković pozdravlja iznimno korisne, konkretne smjernice profesora Reškovca, poput sugestije da se medijska politika, između ostalog, posveti izradi kurikuluma medijske pismenosti za gimnazijski predmet i kroskurikularnih tema za međupredmetnu realizaciju. Kada je riječ o temeljnim ciljevima medijskoga opismenjavanja djece, Živković smatra da bi oni ponajprije trebali biti određeni kao osposobljavanje za kritičko čitanje i produkciju medijskog sadržaja.
Profesor Reškovac se slaže da postojanje produkcijske infrastrukture u nizu škola predstavlja strahovito vrijedan kapital, no napominje da je on ipak na raspolaganju manjem dijelu školske populacije. Isto tako, ni izborni predmet, koliko god se činio atraktivnim rješenjem, nije rješenje za ravnopravno medijsko opismenjavanje djece. Također, on je i sam po sebi samo naoko dobro rješenje, budući da ne uvažava postojanje niz momenata koji nije moguće odraditi u okviru predmetne nastave. Stav je ekspertne skupine da je potrebno upravo protresti ideju relativno okoštalog predmetnog kurikuluma, rastvarajući ga i za sadržaje koje je unutar predmeta moguće adresirati, no koji nužno ne pripadaju najbližoj orbiti predmetne jezgre.
Imajući ovo u vidu, boljim se rješenjem čini, primjerice, odabrati nekolicinu temeljnih ciljeva i potom ih razraditi na nekoliko nadpredmetnih razina. Tako bi se cilj razvijanja kritičke recepcije medija mogao uključiti u određenje digitalne pismenosti kao jedne od ključnih kompetencija definiranih europskim obrazovnim okvirom, zatim u kroskurikularnu temu građanskoga odgoja te u jezičko-komunikacijsko područje kurikuluma. Stručne bi skupine za izradu predmetnih kolegija potom u svom radu odlučivale kako da se ti nadređeni elementi realiziraju u sklopu pojedinih predmeta – hrvatskog i prirode i društva na početku osnovne škole, kasnije sociologije i sl. Takva metoda uključivanja medijske pismenosti u skladu je s antinormativnim stavom kurikularne reforme koja teži omogućivanju autonomne realizacije općih kurikularnih ciljeva.
Ostatak rasprave fokusirao se na pitanje dosega pojedinih oblika integracije medijske pismenosti u nastavu. Replicirajući stavu Milana F. Živkovića da je najbolje rješenje promišljeno raspoređivanje željenih ishoda medijskoga opismenjavanja u različite dijelove nastave, gospođa Flego je upozorila da su se takve disperzirane strategije, poput internetskoga opismenjavanja, dosad pokazale neuspješnima. Smatra da je nužan upravo snažnije definiran program namijenjen svima. Trenutni sustav, ističe još jednom, favorizira manjinu najuspješnijih učenika.
Neuspjeh integracije takvih predmetno policentričnih tema, upozorava gospodin Reškovac, proizlazi upravo iz pretjeranoga opterećenja učenika obveznom građom, zbog čega se nastavnici neizbježno fokusiraju isključivo na predmetnu jezgru. Kombinacija planiranog oslobađanja predmetnih kurikuluma i uvođenja obaveznih ishoda medijskoga opismenjavanja omogućila bi normalnu integraciju željenih sadržaja. Napominje da je holistički pristup realan isključivo u formi izbornoga predmeta, kojim se ni izbliza ne bi zahvatilo većinu učeničke populacije.
Živković poziva diskutante da se ponajprije posvete osnovnim koracima – definiranju ciljeva i izvora financiranja. Pritom napominje da ciljevi mogu biti sasvim konkretni; primjerice, željeni ishod može biti da dijete do nekog uzrasta treba usvojiti svijest o neinformativnom karakteru promidžbene poruke. Također, izražava slaganje sa stavom profesora Reškovca da fleksibilnost uvođenja medijske pismenosti nikako ne podrazumijeva njegovu diskriminatornost.
Nadovezujući se na pitanje konkretnih ciljeva, gospođa Zgrabljić Rotar smatra nužnim osposobljavanje djece za kritičko odnošenje prema sadržajima poput Big Brothera, koji smatra jednom od najštetnijih televizijskih pojava. Štoviše, upozorava da je njegova prisutnost na jednoj od komercijalnih televizija rezultat grubog kršenja obećanja da takav sadržaj neće biti emitiran. temeljem kojeg je pravo na koncesiju i ostvareno
U ime druge strane – medijskih profesionalaca i udruga posvećenih medijskom obrazovanju djece – Gordan Antić s Radija 808 ističe da udruga Val nove generacije uspješno organizira edukacijske programe novinarskoga i medijskoga opismenjavanja djece i mladih, dok on sâm surađuje na smjeru medijskoga tehničara u Grafičkoj školi u Zagrebu. Napominje da je riječ o izvrsno opremljenom kabinetu koji može poslužiti kao primjer dobre infrastrukture za, primjerice, srednjoškolsku radijsku proizvodnju. Rašireno poticanje takve nastavne ili vannastavne aktivnosti, međutim, definitivno zahtijeva novi, opsežan izvor potpora.
Za kraj ovoga sastanka, gospodin Reškovac je još jednom istaknuo kako bi idealno bilo kada bi radna skupina definirala željene ishode medijske pismenosti prema trogodišnjih obrazovnim ciklusima, koji bi potom mogli biti uvršteni na onim dijelovima kurikularne hijerarhije obaveznima za sve. Na taj način bi se stvorila osnovna polazišta za realizaciju medijskoga opismenjavanja u samoj nastavi.
Sudjelovali su: Maja Flego (Ured Pravobraniteljice za djecu), Tomislav Reškovac (Ekspertna skupina za cjelovitu kurikularnu reformu), Nada Zgrabljić Rotar (Hrvatski studiji), Gordan Antić (Radio 808) Milan F. Živković (glavni savjetnik u Ministarstvu kulture) i Lujo Parežanin (Odjel za medije MK) kao zapisničar.
Zaključni sastanak ovog TRS-a, za ovu fazu javne rasprave o medijskoj politici, ponajviše je bio posvećen vrijednom doprinosu gospodina Reškovca, člana Ekspertne skupine za cjelovitu kurikularnu reformu i nastavnika u zagrebačkoj Privatnoj klasičnoj gimnaziji. Gospodin Reškovac je ocrtao hijerarhiju i žanrove, kao i dosadašnja usmjerenja kurikularne reforme, nudeći uvid u konkretne mogućnosti uvođenja medijskoga obrazovanja u nastavu u svim etapama obrazovnoga procesa. U svom uvodnom izlaganju, iznio je stav da bi medijsku pismenost bilo moguće uvesti kao neku vrst izbornoga predmeta, no da bi ravnopravan pristup svim učenicima bio najlakše ostvariv njezinim definiranjem na kroskurikularnoj razini (bilo zasebno, bilo u okviru postojećih takvih tema, poput građanskoga odgoja) ili nadređenoj razini jezično-komunikacijskog područja kurikuluma.
Nadovezujući se na pitanje razine uvođenja medijske pismenosti u kurikularnu reformu, Milan F. Živković je također izrazio sumnju u mogućnost i smisao širenja popisa obveznih predmeta, ustvrdivši kako bi ovaj zadatak trebalo rješavati na međukurikularnoj fronti. Podsjeća i na niz operativnih problema, poput škola s jednosmjenskom nastavom, u kojima je jedva moguće organizirati i primjeren izvannastavni program. Živković ističe potrebu da se sadržaji iz medijske pismenosti prenose na svim obrazovnim razinama, uz pažljivo definiranje sadržaja u skladu s dobi učenika.
Gospodin Reškovac dobrim polazištem smatra identifikaciju točaka u tijeku obrazovanja na kojima bi bilo najprirodnije integrirati određene ciljeve i željene ishode medijskoga opismenjavanja učenika. Napominje da su djeca od vrlo rane dobi intenzivni konzumenti medijskih sadržaja, stoga bi takvom analizom valjalo uzeti u obzir čitav predtercijarni segment obrazovanja.
Govoreći, pak, o formi uvođenja medijske pismenosti u nastavu, prostora za izborni predmet vidi ponajprije u gimnazijama, po prilici za minimalno tri godine. Zato bi, ističe, sjajan potez bio pripremanje njegova kurikuluma koji bi mogao poslužiti i kao model za sve škole koje će u budućnosti integrirati takve sadržaje u svoje programe. No, ponajprije, najvažnije je izraditi temeljni dokument kojim će biti definirani ciljevi, sadržaji i ishodi medijskoga obrazovanja.
Gospođa Nada Zgrabljić Rotar je za početak svojega izlaganja upozorila na potrebu za razlikovanjem medijske kulture i medijske pismenosti. Prva, podsjeća, podrazumijeva opće komunikološke, informatološke i kulturološke uvide u raspon tema od kazališta i filma do medija, dok se medijska pismenost usredotočuje na medije u užem smislu, njihove oblike, sadržaje, žanrove i sl. Gospođa Rotar upućuje na zahtjeve Europske unije da poticanje pismenosti upravo u ovom užem smislu bude uključeno u sve sfere obrazovanja da bi se sustigli europski standardi informiranosti. No, za shvaćanje važnosti toga znanja, napominje, nisu nužne intervencije izvana: dovoljno je osvijestiti već spomenutu činjenicu da djeca već od najranije dobi postaju korisnicima interneta. Imajući to na umu, uz puno uvažavanje neophodnosti građanskoga odgoja, gospođa Rotar smatra nužnim imati zasebno razrađen program medijske pismenosti. Za kraj, podsjeća i na potrebu za osmišljavanjem načina na koji će nastavnici biti obrazovani za prenošenje toga znanja.
Uvažavajući sve što je gospođa Rotar ustvrdila, gospodin Reškovac ipak apelira na diskutante da se za početak usredotoče na opće ciljeve i ishode medijskoga opismenjavanja, a tek potom na formu njihove realizacije koja zahtijeva dubinski uvid u specifične organizacijske i infrastrukturne poteškoće raznovrsnih škola i razina obrazovanja, odnosno, u sistemsku realnost obrazovnoga sustava.
Gospođa Flego iz Ureda pravobraniteljice za djecu izrazila je u ime svojih suradnika oduševljenje prisutnošću medijske pismenosti u obrazovnom programu, smatrajući da je time izražen stav otvorenosti obrazovne politike prema nužnoj pismenosti današnjice.
Trenutno, međutim, treba biti svjestan da je ona trenutno prepuštena diseminaciji unutar obitelji, čime medijska pismenost postaje stvar socijalne distinkcije. Ukratko, upozorava Flego, postojećim zanemarivanjem toga znanja, naš obrazovni sustav produbljuje socijalne razlike, ostavljajući djecu slabijega statusa nezaštićenom od sadržaja u čijem se okružju neizbježno konstantno nalazi, osobito otkad je omogućen praktički neprekidan pristup internetu. Pritom koncept moralne panike pred internetom samo dodatno paralizira informiranje i narušava sigurnost djece koja ga koriste. Za Ured pravobraniteljice je stoga neupitno da medijsko opismenjavanje mora započeti već u predškolskoj dobi, kada se prvi medijski refleksi počinju polako formirati. Gospođa Flego koncizno je istaknula važnost ovoga pitanja ustvrdivši da je, uzevši sve u obzir, potpuno jasno da je medijska pismenost ne samo odgovornost države, nego i dječje pravo.
Kada je riječ o infrastrukturi za njeno širenje, podsjeća ona na postojanje raznog suradničkog osoblja u školama, ali i medijskih i vezanih udruga koje mogu surađivati sa školama. Potrebno je samo odlučiti na koji način povezati i iskoristiti postojeće resurse. Pritom je na akademskoj razini nužno poticati znanstvene uvide u ovo problemsko područje kako bi se akumulirao statistički i konceptualni kapital za primjenu na „nižim“ ravnima.
Nadovezujući se na pitanje postojećih resursa, gospođa Rotar poziva na obraćanje postojećim, ozbiljno razrađenim metodologijama i kurikulima u Europskoj uniji. Lokalno bi se korisnima mogla pokazati iskustva udruge Civitas koja je dio svojih projekata posvećivala djeci i medijima. Vraćajući se za kraj svoje replike pitanju definicije, kao prihvaćene odrednice medijske pismenosti navodi sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i proizvodnje medijskih sadržaja.
Milan F. Živković smatra da uistinu postoji značajan prostor za izvannastavno podupiranje medijske pismenosti. Jedan od najvažnijih kanala svakako bi moglo biti osiguravanje sredstava za školske medije, osobito radiopostaje, na kojima bi učenici na privlačan način mogli steći niz medijskih kompetencija. Nedostatak takvog fonda osjeća se i na postojećim natječajima Ministarstva za neprofitne medije, na koje se javljaju i profesori sa školskim projektima, nažalost neprilagođenim natječajnim kriterijima.
Brojni su, napominje Živković, inozemni primjeri osnivanja školskih radija – na tim mjestima se rastvara prostor i za angažman medijskih profesionalaca u radu s djecom. Potrebne intervencije na izvannastavnom frontu, međutim, nikad nisu bile nejasne, čak ni u pogledu iznalaženja novih izvora financiranja – kao jedan od izglednih modela nametnulo se mjesečno naplaćivanje pružateljima internetskih usluga tzv. „5 kuna za medijsko obrazovanje“ po priključku, čime bi se potencijalno osigurao golemi fond od 160 milijuna kuna godišnje. S druge strane, daleko problematičnijim se pokazalo uključivanje medijske pismenosti u školske kurikule. U tom smislu, Živković pozdravlja iznimno korisne, konkretne smjernice profesora Reškovca, poput sugestije da se medijska politika, između ostalog, posveti izradi kurikuluma medijske pismenosti za gimnazijski predmet i kroskurikularnih tema za međupredmetnu realizaciju. Kada je riječ o temeljnim ciljevima medijskoga opismenjavanja djece, Živković smatra da bi oni ponajprije trebali biti određeni kao osposobljavanje za kritičko čitanje i produkciju medijskog sadržaja.
Profesor Reškovac se slaže da postojanje produkcijske infrastrukture u nizu škola predstavlja strahovito vrijedan kapital, no napominje da je on ipak na raspolaganju manjem dijelu školske populacije. Isto tako, ni izborni predmet, koliko god se činio atraktivnim rješenjem, nije rješenje za ravnopravno medijsko opismenjavanje djece. Također, on je i sam po sebi samo naoko dobro rješenje, budući da ne uvažava postojanje niz momenata koji nije moguće odraditi u okviru predmetne nastave. Stav je ekspertne skupine da je potrebno upravo protresti ideju relativno okoštalog predmetnog kurikuluma, rastvarajući ga i za sadržaje koje je unutar predmeta moguće adresirati, no koji nužno ne pripadaju najbližoj orbiti predmetne jezgre.
Imajući ovo u vidu, boljim se rješenjem čini, primjerice, odabrati nekolicinu temeljnih ciljeva i potom ih razraditi na nekoliko nadpredmetnih razina. Tako bi se cilj razvijanja kritičke recepcije medija mogao uključiti u određenje digitalne pismenosti kao jedne od ključnih kompetencija definiranih europskim obrazovnim okvirom, zatim u kroskurikularnu temu građanskoga odgoja te u jezičko-komunikacijsko područje kurikuluma. Stručne bi skupine za izradu predmetnih kolegija potom u svom radu odlučivale kako da se ti nadređeni elementi realiziraju u sklopu pojedinih predmeta – hrvatskog i prirode i društva na početku osnovne škole, kasnije sociologije i sl. Takva metoda uključivanja medijske pismenosti u skladu je s antinormativnim stavom kurikularne reforme koja teži omogućivanju autonomne realizacije općih kurikularnih ciljeva.
Ostatak rasprave fokusirao se na pitanje dosega pojedinih oblika integracije medijske pismenosti u nastavu. Replicirajući stavu Milana F. Živkovića da je najbolje rješenje promišljeno raspoređivanje željenih ishoda medijskoga opismenjavanja u različite dijelove nastave, gospođa Flego je upozorila da su se takve disperzirane strategije, poput internetskoga opismenjavanja, dosad pokazale neuspješnima. Smatra da je nužan upravo snažnije definiran program namijenjen svima. Trenutni sustav, ističe još jednom, favorizira manjinu najuspješnijih učenika.
Neuspjeh integracije takvih predmetno policentričnih tema, upozorava gospodin Reškovac, proizlazi upravo iz pretjeranoga opterećenja učenika obveznom građom, zbog čega se nastavnici neizbježno fokusiraju isključivo na predmetnu jezgru. Kombinacija planiranog oslobađanja predmetnih kurikuluma i uvođenja obaveznih ishoda medijskoga opismenjavanja omogućila bi normalnu integraciju željenih sadržaja. Napominje da je holistički pristup realan isključivo u formi izbornoga predmeta, kojim se ni izbliza ne bi zahvatilo većinu učeničke populacije.
Živković poziva diskutante da se ponajprije posvete osnovnim koracima – definiranju ciljeva i izvora financiranja. Pritom napominje da ciljevi mogu biti sasvim konkretni; primjerice, željeni ishod može biti da dijete do nekog uzrasta treba usvojiti svijest o neinformativnom karakteru promidžbene poruke. Također, izražava slaganje sa stavom profesora Reškovca da fleksibilnost uvođenja medijske pismenosti nikako ne podrazumijeva njegovu diskriminatornost.
Nadovezujući se na pitanje konkretnih ciljeva, gospođa Zgrabljić Rotar smatra nužnim osposobljavanje djece za kritičko odnošenje prema sadržajima poput Big Brothera, koji smatra jednom od najštetnijih televizijskih pojava. Štoviše, upozorava da je njegova prisutnost na jednoj od komercijalnih televizija rezultat grubog kršenja obećanja da takav sadržaj neće biti emitiran. temeljem kojeg je pravo na koncesiju i ostvareno
U ime druge strane – medijskih profesionalaca i udruga posvećenih medijskom obrazovanju djece – Gordan Antić s Radija 808 ističe da udruga Val nove generacije uspješno organizira edukacijske programe novinarskoga i medijskoga opismenjavanja djece i mladih, dok on sâm surađuje na smjeru medijskoga tehničara u Grafičkoj školi u Zagrebu. Napominje da je riječ o izvrsno opremljenom kabinetu koji može poslužiti kao primjer dobre infrastrukture za, primjerice, srednjoškolsku radijsku proizvodnju. Rašireno poticanje takve nastavne ili vannastavne aktivnosti, međutim, definitivno zahtijeva novi, opsežan izvor potpora.
Za kraj ovoga sastanka, gospodin Reškovac je još jednom istaknuo kako bi idealno bilo kada bi radna skupina definirala željene ishode medijske pismenosti prema trogodišnjih obrazovnim ciklusima, koji bi potom mogli biti uvršteni na onim dijelovima kurikularne hijerarhije obaveznima za sve. Na taj način bi se stvorila osnovna polazišta za realizaciju medijskoga opismenjavanja u samoj nastavi.