Zapisnik s drugog sastanka tematske radne skupine za javne potpore novinarskom i autorskom radu (29.5.2015.)

Zapisnik s drugog sastanka Tematske radne skupine za javne potpore novinarskom i autorskom radu
 

     Drugi sastanak Tematske radne skupine za javne potpore novinarskom i autorskom radu održan je u sklopu javne rasprave o medijskoj politici Republike Hrvatske u Ministarstvu kulture, u petak, 29. svibnja 2015., od 16 do 17.30 sati.
 
     Sudjelovali su: Andrea Milat (Kopmedija), Branimira Lazarin (slobodna novinarka), Anton Filić (predsjednik Sindikata novinara Hrvatske), Saša Leković (predsjednik Hrvatskog novinarskog društva), Nenad Bartolčić (vlasnik portala Moderna vremena info), Vesna Roller (Vijeće za elektroničke medije), Milan F. Živković (glavni savjetnik u Ministarstvu kulture) i Lujo Parežanin (Odjel za medije Ministarstva kulture) kao zapisničar.
 
     U uvodnom izlaganju Živković je podsjetio na tri modela koji su analizirani u dosadašnjoj raspravi: model Fonda za pluralizam, odnosno njegovo proširenje na pisano novinarstvo, model horizontalne potpore odnosno subvencije plaća svih novinara te model selektivnih poreznih olakšica. Tomu je pribrojio prijedloge, artikulirane od strane izdavača, poput snižavanja PDV-a na oglašavanje.
 
     Rasprava koja je uslijedila, uz sudjelovanje većine sudionika skupine, u najvećoj se mjeri doticala uspjelosti poreznih olakšica za izdavače dnevnih novina, ali i općenitog smisla i učinkovitosti horizontalnih potpora medijskim kućama. Andrea Milat je ustvrdila da je potrebna analiza rezultata navedenih olakšica, smatrajući da su one pokazale izuzetno neuspješnima, pomogavši isključivo vlasnicima, te da sljedeći krug mjera nipošto ne bi trebao uključivati njihovo proširenje, a Živković je uputio na izvještajne materijale u kojima su dokumentirani učinci dosadašnjih poreznih olakšica. Kada je riječ o sniženju PDV-a na oglašavanje, čini se da bi, prema podacima Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, godišnji efekt bio na razini 85 milijuna kuna samo za izdavače dnevnih novina.
 
     Nadovezujući se na podatke o daljnje padu prodaje i oglašavanja, Vesna Roller upozorava da je očito i usporedno smanjivanje broja radnih mjesta u novinarstvu. Stoga smatra kako horizontalna potpora nikako ne pomaže ni novinare ni kvalitetan sadržaj, što bi morao biti smisao svake potpore u medijima. Gospođa Roller smatra da analogija s francuskim (horizontalnim) potporama novinarstvu tijekom 70-ih i 80-ih  nije utemeljena.
     Zalaže se za strogo selektirane izravne potpore uredničkim politikama i tipovima novinarskoga rada, poput poticanja istraživačkog novinarstva ili rada dopisnika. Na upit gospodina Filića o problemu vrednovanja, Roller odgovara kako natječaj Fonda za elektroničke medije bez ikakvih poteškoća radi upravo to, provodi vrednovanje bez interesno-političkih pritisaka, ali , zasad, isključuje tiskane medije.
 
     Iako se gospodin Filić slaže da se ne može zaključiti da su porezne olakšice pomogle novinarima, smatra da bi više radnih mjesta bilo izgubljeno bez njih. Umjesto sistemskih problema, krivi neorganizirane zaposlenike koji se nisu znali oduprijeti pritiscima poput onih u Styriji, EPH-u ili Novom listu za vrijeme Alberta Faggiana.
 
     Prebacujući raspravu na općenitiju ravan, Branimira Lazarin smatra da bi horizontalne subvencije novinarskih plaća bile smislene samo ako bi bile ograničene na neprofitne i postkorporativne medije. Replicirajući gospodinu Filiću, smatra da je potpuno neuvjerljivo tvrditi da su postojeće olakšice pomogle ikome osim izdavačima. Podsjeća da čak ni statuti medijskih kuća, kao uvjet stjecanja prava na njih, nisu zaživjeli kao pravni instrumenti. Zaključuje kako polazište mora biti jasna deklaracija određenog tipa medija na koji će potpore biti usredotočene.
 
     Nadovezujući se na tezu Andree Milat da, štoviše, nema dokaza ni da olakšice spašavaju sâme izdavače – čemu se gospodin Filić usprotivio, tvrdeći da bi niz medija bez njih danas propao – Živković podsjeća da snižavanje PDV-a nije dovelo do snižavanja cijena novina, nego da su one u referentnom periodu upravo porasle, zahvaljujući kartelskim dogovorima izdavača. U tom smislu, smatra Živković, olakšica je djelovala protiv sebe, a oslobođeni je novac iskorišten, prema izjavama samih izdavača, u svrhe koje s novinarstvom nemaju mnogo veze, poput sanacije kredita ili propalih investicija u nemedijske poslove. Prebacujući fokus na snižavanje poreza na oglašavanje, Živković smatra da je riječ o posebno dvojbenoj mjeri. Pojašnjava to promjenom prirode internetskoga oglašavanja koje više ne odgovara svojoj tradicionalnoj, novinskoj koncepciji omeđenog i jasno označenog oglasa, mijenjajući se u tzv. „promocijske aktivnosti“ koje efektivno označavaju prikriveno oglašavanje.
 
     Pitajući se postoji li ikakav instrument koji bi mogao sačuvati novinarska radna mjesta, Branimira Lazarin još jednom ističe da bi valjalo promijeniti smjer rasprave i početi razmišljati o mjerama koje bi, umjesto neuspješnog održavanja postojećih na životu, poticale
stvaranje novog tipa medija. Njen stav je da treba odustati od potpomaganja komercijalnih medijskih kuća te da je poželjan model moguće pronaći u podupiranju postkorporativnih medija.
 
     Andrea Milat se slaže, postavljajući općenito pitanje opravdanosti državnog podupiranja komercijalnih medija. Gospodin Bartolčić smatra da iz vida ne bi trebalo izgubiti niz trenutnih problema, poput pitanja što s medijima koje postojeće horizontalne potpore zaobilaze i medija čiji vlasnici nisu dvojbeno poslovali, a kojima trenutne mjere nisu namijenjene.
 
     Referirajući se na koncept javnog interesa koji se, kao i obično, pojavljuje u ulozi kriterija javnih potpora, Milan F. Živković upozorava da definicijom javnog interesa najčešće upravlja privatna, oligopolna struktura. Stoga podcrtava potrebu da se novinarskom pogonu omogući veća uloga u tom procesu, što je, barem načelno, moguće popravljanjem radnih uvjeta novinara, pa i putem subvencioniranja njihovih plaća. Pritom je nužno imati na da su horizontalne subvencije "slijepe za sadržaj" – uključujući i, primjerice, govor mržnje – tako da njihova učinkovitost u pogledu promicanja "javnog interesa" primarno ovisi o mogućnosti demokratizacije procesa njegove definicije, odnosno o mogućnosti da se medijski sadržaj "popravi" zahvaljujući  popravljanju pozicije novinarki i novinara. Također, horizontalne potpore su najčešće "slijepe" za bilance medijskih poduzetnika, što ih čini neučinkovitima za saniranje financijskih asimetrija u medijskom polju, što Andrea Milat podcrtava činjenicom da su određene novine koje su posljednjih godina ostvarivale dobit svejedno rezale plaće novinarima.
     Na tragu tema koje je otvorila Branimira Lazarin, Živković se usredotočuje na medijske projekte koji su se pokazali neprofitabilnima, ali su ih, umjesto gašenja, vlasnici odlučili prepustiti novinarima za minimalnu naknadu. Takve projekte se obično svrstava kategoriju "postkorporativnih medija", sugerirajući da bi možda upravo njima trebalo namijeniti horizontalne subvencije. Smisao bi, smatra Živković, mogao biti u fokusiranju na specifične tipove redakcija koje bi se takvim mjerama potpomagalo. Gospodin Filić je, međutim, još jednom upozorio da tu ne smije stati državna briga za medije, pozivajući na osnaživanje položaja novinara u komercijalnim kućama.
 
     Na pitanje Vesne Roller o zaključku oko zadržavanja ili čak jačanja potpore velikim medijskim kućama, Andrea Milat je odgovorila da subvencije treba preusmjeriti u neprofitne medije. Istaknula je također i potrebu za rigoroznom kontrolom dodijeljenih sredstava preko obaveznih zasebnih podračuna na koje bi se ona isplaćivala.
 
     Milan Živković je kao temeljni zadatak ove grupe istaknuo diversifikaciju potpora i načinâ njihovog dodjeljivanja. Nenad Bartolčić je u tom smislu sugerirao proširivanje tipologije medijskih kuća uvođenjem kategorije niskoprofitnih medija, dok je Branimira Lazarin upozorila da je u podlozi takvog diversificiranog sustava potpora jedinstveni koncept podupiranja autorstva te da on počiva na skliskim kategorijama žanra i novinarske kvalitete. Vesna Roller, međutim, smatra kako ne treba odustati od široko shvaćenog koncepta kvalitetnog redakcijskog novinarstva, pozivajući na omogućivanje povratka srednje i zrele generacije novinara koji su izgubili poslove u komercijalnim medijima, a za koje smatra da predstavljaju ključan moment prenošenja novinarskih znanja. Dio prethodnih govornika izrazio je sumnju u takvo što, uz tezu da klasičan redakcijski koncept novinarstva vjerojatno nema budućnost. Gospodin Bartolčić je za kraj podcrtao potrebu za najtransparentnijim mogućim praćenjem troškova rada subvencioniranih medija te je pozvao da razmišljanje o konkretnim kontrolnim mehanizmima. također je u obzor Skupine uveo i na novinare koji svoj rad obavljaju kao samostalnu djelatnost.
 
     Milan F. Živković je podsjetio da, govoreći o modelima subvencioniranja, neizbježno govorimo o kriterijima te je zaključno pozvao sve prisutne da svoje prijedloge potpora i njihovih ciljeva pokušaju razraditi u pisanoj formi koja bi poslužila kao podloga za sljedeći sastanak.