Zapisnik s prvog sastanka Tematske radne skupine za medijsko obrazovanje i zaštitu djece u medijima (12.5.2015.)
Na prvom sastanku tematske radne skupine za medijsko obrazovanje i zaštitu djece u medijima, održanom 12. svibnja 2015. u Ministarstvu kulture sudjelovali su: Maja Flego (ured Pravobraniteljice za djecu), Janja Pavković (ured Pučke pravobraniteljice), Nevenka Sudar (ured Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova), Robert Tomljenović (Vijeće za elektroničke medije), prof. dr. sc. Nada Zgrabljić Rotar (Hrvatski studiji) te Milan F. Živković i Boris Postnikov (Ministarstvo kulture).
Sastanak je otvorila gospođa Zgrabljić Rotar pregledom osnovnih koordinata koje bi se mogle pokazati važnima za njezin rad. Kao dobar primjer proučavanja medija i medijskog obrazovanja, gospođa Rotar navela je Nordicom, istraživački centar za medije u nordijskoj regiji.
Svaki trud u smjeru medijskoga opismenjavanja djece i mladih, navodi Rotar, problemski se ponajprije rastvara kao pitanje provedbe. Stoga jedan od glavnih ciljeva mora biti osposobiti studente novinarskih studija da i sami predaju u školama. Također, važno je u proces obrazovanja uključiti i sâme medije kao partnere, direktno i indirektno. U tom smislu je presudno i osiguravanje zaštićenosti djece od pornografije, klađenja, tarot-programa i drugog dvojbenog sadržaja. Sve bi navedeno trebalo detaljno i ozbiljno nadzirati, kao što je slučaj u Danskoj ili Švedskoj, a na toj je razini osobito važna uloga Agencije za elektroničke medije, čiji se pravilnici moraju dopuniti primjerenim zadaćama i polugama nadzora i sankcioniranja.
Kao slijepu točku regulacije medija i zaštite djece, gospođa Flego iz Ureda pravobraniteljice za djecu podcrtala je problem nedopuštenog oglašavanja (za “tarot” i npr. “sexy chat” bez vremenskog ograničenja) na teletekstu. Potom je gospodin Robert Tomljenović istaknuo da Agencija za elektroničke medije za teletekst nije nadležna jer nije određen kao medij u Zakonu o elektroničkim medijima. S tezom o nenadležnosti Agencije Milan F. Živković se nije složio, podsjećajući da taj Zakon određuje kako Agencija sva ostala pitanja nedopuštenog oglašavanja – pa tako i putem televizijskog teleteksta – treba propisati odgovarajućim Pravilnikom, smatra pogrešnim tumačenje pravne službe Agencije da taj Pravilnik ne treba uređivati ništa što već nije uređeno Zakonom. Načelno, Živković smatra da zabrane potencijalno štetnih sadržaja nisu jedino niti najefikasnije rješenje – također je moguće, ističe, da se svakome tko ih odluči objavljivati odredi plaćanje odgovarajuće naknade u, primjerice, Fond za pluralizam. Međutim, slaže se da bi korisnicima javnih sredstava i resursa trebalo najstrože zabraniti emitiranje sadržaja kakvi se, nažalost, i dalje šire, ne najmanje putem teleteksta.
Neovisno o detaljima relevantnih propisa, gospođa Rotar smatra da Agencija mora raditi monitoring sadržaja, dok HRT treba proizvoditi najsigurniji program, s ciljem da svaki roditelj hipotetski može ostaviti dijete sâmo pred televizijom, bez straha da će doći u doticaj s ičim dvojbenim.
Robert Tomljenović je izrazilo otvorenost Agencije za preuzimanje zadaće monitoringa u vidu analize kvalitete sadržaja. Prema Ipsosovim istraživanjima, navodi, djeca znatno više gledaju komercijalne od javne televizije. Preporuka Agencije bit će, po uzoru na Francusku, da se djeci do 3 godine ne omogući pristup televizijskom programu. Dostupna istraživanja također pokazuju da od desete godine života gledanje linearnog programa postepeno pada na samo 25 posto. Stoga se važnim pokazuje regulirati što se gleda već u razdoblju od 3. do 10. godine. Upravo bi u tom periodu trebalo ozbiljno djelovati u smjeru medijskoga opismenjavanja. Najavljuje da je i Agencija spremna raditi treninge za medijske profesionalce kako bi ih uputila u sve probleme medija i djece. Replicirajući Milanu Živkoviću, koji je istaknuo da bi, u svrhu bolje regulacije, svaki sadržaj financiran sredstvima
Fonda morao nositi oznaku koja bi tu činjenicu jasno denotirala, Tomljenović je podsjetilo da Agencija to već zahtijeva od medija koje financira te da taj dio nadzora funkcionira uredno.
Gospođa Janja Pavković je upozorila diskutante da ne treba smetnuti s uma najširi medijski kontekst. Uređivanje dosad spomenutih aspekata još uvijek ni izbliza ne jamči sigurnost sadržaja – primjerice, pogrešan način izvještavanja o nasilju može biti itekako štetan za djecu i mlade. Podjednako je važna i reprezentacija žena. Zbog svega navedenog je ključno opismenjavanje svih medijskih djelatnika. Dosadašnje iskustvo s HND-om kao regulatorom, navodi, pokazalo se neefikasnim, dok je kao pozitivan primjer istaknula portal Index.hr koji je samoinicijativno zamaglio štetne sadržaje i uveo pristup isključivo uz prethodnu registraciju.
Nadovezujući se na repliku gospođe Rotar koja je istaknula problem određivanja dijelova interneta koji trebaju biti regulirani, gospođa Pavković je istaknula forumske i slične komentare kao slijepu točku regulacije koju bi valjalo adresirati.
Živković je tim povodom podsjetio kako je javnosti poznat tek jedan slučaj kažnjavanja za “javno poticanje na nasilje i mržnju (...) putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže” temeljem članka 325. Kaznenog zakona. Nedvojbeno je da je kazneno djelo kodificirano, pa ostaje pitanje kako osigurati efikasnu provedbu Kaznenog zakona. Stoga Živković smatra da bi pomoć u tome mogla doći od regulacijskih tijela, dok na raspravu nudi uvođenje odgovornosti za vlasnike internetskih medija, s čime se složila i gospođa Rotar. Problematičnost provedbe članka 325. istaknuo je i gospodin Tomljenović, navodeći da je Agencija tužila Zdravka Mamića za govor mržnje upućen ministru Jovanoviću, ali je tužba bila odbačena.
Živković je potom uputio sudionike na sljedeći niz važnih tema, poput oglašavanja alkoholnih pića ili proširenju financiranja Fonda iz HRT-ove pristojbe, uključujući preusmjeravanje dijela sredstava u materijalnu podlogu proizvodnje programa za djecu i mlade. Tek kada odredimo sredstva namijenjena djeci, napominje Živković, riješili smo temelj politike. U tom smislu, kao ključni se pokazuju i prihodi od internetskih priključaka.
Za kraj, gospođa Flego je sumirala, iz vlastite perspektive, osnovne ciljeve medijske politike u ovom području. To su: (1) medijsko obrazovanje na svim razinama obrazovnog procesa, poticanje osnivanja istraživačkih centara i znanstvenoga proučavanja medijskih navika djece i mladih; (2) obrazovanje medijskih djelatnika o pravilnoj komunikaciji s djecom i pravilnom izvještavanju o relevantnim temama; (3) neformalno medijsko obrazovanje. Navedena bi tri segmenta, napominje, morala biti razrađena u novoj medijskoj politici.
Tijekom rasprave na sastanku radne skupine za medijsko obrazovanje i zaštitu djece u medijima te u pisanim doprinosima koji su uslijedili (u dodatku ovom zapisniku) identificirani su sljedeći problemi u području:
- Nedopušteno oglašavanje na teletekstu
- Obuhvatnost nadzora regulatora (Agencije za elektroničke medije)
- Djeca znatno više gledaju komercijalne, nego javnu televiziju, dok u dobi iznad deset godina gledanost linearne televizije opada na samo 25%
- Nizak udio sredstava Fonda za pluralizam koji se dodjeljuje za proizvodnju sadržaja za djecu i mlade (3,6 milijuna kuna tijekom 2014. godine)
- Nedostatno označavanje sadržaja koji su financirani javnim sredstvima, posebno iz Fonda za pluralizam
- Izvještavanje o nasilju koje se često svodi na spektakularizaciju
- Spolni stereotipi - ne samo u reklamama, iako su u reklamama najvidljiviji - žensko tijelo se u medijima i dalje često koristi kao objekt za privlačenje pažnje na druge sadržaje, dok se vrednovanje žena isključivo temeljem izgleda perpetuira, a partnersko nasilje i silovanje prikazuju kao “nekontrolirani čin iz ljubavi” ili “zabava koja je pošla po krivu”
- Diskriminatorni komentari na internetskim stranicama
- Oglašavanje alkoholnih pića
- Digitalna podjela s obzirom na socioekonomski status
- Nedostatak stručnih kadrova za medijsko opismenjavanje
- Nedostatak razrađenog kurikuluma te pedagoškog i edukacijskog materijala
- Nedovoljna razvijenost civilnog sektora (nastavnici i roditelji, psiholozi, liječnici)
- Nepovezanost medijskog i civilnog sektora
- Nedostatak programskih sadržaja za djecu u javnim i komercijalnim medijima
- Manjak edukacije medijskih kadrova i novinara u segmentu programa za djecu
- Nedovoljna uključenost politike u problematiku
Skromni i realni, ali stabilni izvori sredstava za ostvarenje dugoročnog cilja medijske politike (prema priloženom Prijedlogu ciljeva i zadataka) omogućit će i stvarni razvoj medijske pismenosti, u Nacionalnoj strategiji kulturnog razvoja Republike Hrvatske do 2020. godine istaknute među glavnim strukturnim intervencijama u području medijske politike, odnosno njenih općim mjerama, koje se tiču ostvarenja svih posebnih ciljeva. Medijska pismenost, kao što je upozorila prof. dr. sc. Nada Zgrabljić Rotar, je koncept koji UNESCO razvija već od 70-ih godina prošloga stoljeća izravno i neizravno podržavajući međunarodnu zajednicu da medijskoj pismenosti posveti potrebnu pozornost. U UNESCO-voj Deklaraciji o medijskoj pismenosti iz 1983. naglašena je nužnost opismenjavanja djece i građana za život s medijima jer mediji imaju presudnu važnost u socijalizaciji djece i izgradnji njihova identiteta i obrazovanju kao i u poslovnoj i političkoj aktivnosti građana i razvoju demokracije. Medijska pismenost definirana je kao “sposobnost pristupa (medijima), analize i vrednovanja (medijskih sadržaja) i sposobnost odašiljanja medijskih poruka (posredstvom medija)”. Digitalno doba i nove tehnologije proširile su koncept medijske pismenosti uključujući i potrebu primjerenog informacijskog opismenjavanja pa se govori o “medijskoj i informacijskoj pismenosti”, pri čemu se informacijska pismenost ne smije i ne može shvatiti kao zamjena za sustavno razumijevanje funkcioniranja medija.
Unatoč unisonoj konstataciji kako razvoj interneta, uz mnogobrojne blagodati, donosi i evidentne prijetnje, nerijetke rasprave o potrebi unapređenja medijskog obrazovanja, nažalost, rezultiraju tek pokojom kampanjom protiv cyberbullynga ili stalkinga. Jednako kao što se prilikom registracije automobila plaća naknada za okoliš, doprinos iz sredstva ostvarenih internetskim prometom i oglašavanjem omogućit će sustavno i kontinuirano unapređivanje medijske pismenosti kao prava pristupa, sposobnosti kritičkog čitanja, ali i stvaranja medijskih sadržaja, putem aktivnosti kao što je razvitak kurikularnog i izvankurikularnog medijskog obrazovanja u školama i osnivanje školskih i sveučilišnih medija. U onom momentu, kada predvidimo koliki će se dio internetskih prihoda ulagati u medijsko obrazovanje, neće biti teško predvidjeti niti kada će sva hrvatska sveučilišta (umjesto samo dva ili tri) imati barem svoje radije, a sve škole (umjesto zahvaljujući samo entuzijazmu pojedinih nastavnika) planski financirane medijske radionice koje proizvode obilje informativnih i obrazovnih sadržaja, objavljujući ih bilo samostalno, bilo putem komunalnih medija.
Na taj način će se, napokon, stvoriti i mnogo šira osnova budućih naraštaja medijskih profesionalaca znatno manje sklonih zloupotrebi sredstava masovne komunikacije. To, naravno, ne znači da je one postojeće prihvatljivo i nadalje prepustiti intuiciji, improvizaciji i često, nažalost, uobičajenom setu pritisaka na radnom mjestu, koji se nerijetko očituju medijskim izrazom potencijalno štetnim za djecu. Također, iako su zabrane i upozorenja na takve sadržaje ponekad slabo efikasna, koliko i nepotrebno patronizirajuća, određeni set pravila o tome što se – i u kojim – medijima smije, a što ne treba biti jasan, a mehanizmi nadzora njegove provedbe efikasni. Sasvim je jasno da nitko ne očekuje kako je u današnjoj i sutrašnjoj medijskoj svakodnevici moguće djecu staviti pod “stakleno zvono”. Umjesto toga, potrebno im je ponuditi sposobnost uspostavljanja kritičke relacije spram potencijalno štetnih sadržaja, kao i izbor onih koji to nisu, a jedan od izvora sredstava za financiranje potonjih sasvim sigurno može biti i plaćanje za distribuciju onih prethodnih (prema analogiji s politikama zaštite okoliša – koje ponekad bilježe određene pomake uvođenjem naknada za štetne emisije, bilo da one služe prikupljanju sredstava za financiranje zaštite okoliša, bilo odvraćanju zagađivača od takve prakse – to se već moglo primijeniti prilikom nedavne “liberalizacije” vremena u kojemu je moguće emitirati sadržaje s oznakom “12” u odgovarajuće Pravilniku Agencije za elektroničke medije koji slične naknade, niti u simboličnim iznosima, nije predvidio).
Bez ulaska u razvrstavanje prema razini intervencije, što ostaje za sljedeću fazu, u dosadašnjem radu tematske radne skupine identificirane su sljedeće smjernice, ciljevi ili mjere:
- Uvesti medijsko obrazovanje na svim razinama, uz poticanje referentnih istraživanja
- Uvesti obrazovanje medijskih radnika za komunikaciju s djecom
- Sustavno poticati neformalno medijsko obrazovanje
- Odgovornost i obveze telekomunikacijskih tvrtki i pružatelja audiovizualnih usluga u području zaštite djece i proizvodnje kvalitetnih sadržaja za djecu (Maja Flego)
- Osigurati zaštitu djece u medijima efikasnom provedbom propisa koji uvažavaju načela razmjernosti i slobodu izražavanja (Pravilnik o zaštiti maloljetnika u AV medijima, Zelena karta EU i drugi dokumenti EK)
- Posebnu pažnju usmjeriti HRT-u; predložiti kvantitativno povećanje i kvalitativno poboljšanje programa za djecu i mlade, bilo da je riječ o kupljenim, proizvedenim ili naručenim sadržajima (možda da cijeli Drugi program televizije, uz sport, emitira samo sadržaje za djecu i mlade)
- Pokrenuti obrazovanje nastavnika za medijsku pismenost, produkciju obrazovnih materijala i obrazovanje novinara na Hrvatskim studijima i Fakultetu političkih znanosti, uz suradnju s Hrvatskim novinarskim društvom, organizacijama civilnog društva i drugim dionicima
- Potaknuti Vijeće i Agenciju za elektroničke medije na veću uključenost, nadzor, sankcioniranje i financiranje aktivnosti medijske pismenosti; višak sredstava Agencije za elektroničke medije usmjeriti u osnivanje školskih i studentskih medija
- Definirati odgovornosti svih dijelova medijskog i obrazovnog sustava (prof. dr. sc. Nada Zgrabljić Rotar)
- Naglasiti odgovornost medija pri izvještavanju o pitanjima važnim za manjinske skupine, poput pripadnika nacionalnih manjina i tražitelja azila
- Educirati novinare i urednike o prihvatljivim/stereotipnim načinima izvještavanja, posebno imajući u vidu izvještavanje o ponašanju na sportskim natjecanjima
- Naglasiti važnost samoregulacije - strukovni kodeksi ponašanja (npr. Hrvatskog novinarskog društva) i sankcije koje predviđaju često mogu biti najučinkovitije sredstvo za sprečavanje i osudu neprihvatljivog novinarskog govora
- Suzbiti neprihvatljive, diskriminatorne i mrzilačke komentara na internetu i društvenim mrežama – jačati administratorske kapacitete koji će brisati neprihvatljive komentare, blokirati i sl.
- Educirati policijske službenike i pravosudne dužnosnike za prepoznavanje i promptne reakcije na govor mržnje u javnom prostoru (Janja Pavković)
- Obavezno i sustavno medijsko opismenjavanje djece i mladih kroz odgojno-obrazovni sustav
- Obavezno i sustavno medijsko opismenjavanje budućih odgajatelja i djelatnika/ca u obrazovnom sustavu (onih koji će odgajati i obrazovati djecu i mlade)
- Obavezno i sustavno medijsko opismenjavanje medijskih djelatnika/ca u područjima vezanima uz ljudska prava; izuzetno je važno da se novinari/ke upoznaju s mogućim posljedicama njihovog izvještavanja
- Izraditi smjernice o izvještavanju o nasilju nad ženama i obiteljskom nasilju s metodologijom praćenja provedbe
- Izraditi smjernice za uklanjanje spolnih stereotipa i seksizma iz medijskih sadržaja s metodologijom praćenja provedbe
- Potaknuti medije da promoviraju sliku žene i muškarca neopterećenu stereotipima, a koja se temelji na poštovanju ljudske osobe i ljudskog dostojanstva; da izbjegavaju programe koji povezuju nasilje sa seksom; koliko god je to moguće te bi kriterije trebalo uzeti u obzir i u području novih informacijskih tehnologija
- Potaknuti organiziranje izobrazbe koja će novinare upozoriti na moguće posljedice programa koji povezuju nasilje sa seksom
- Razviti, u suglasju sa slobodom izražavanja, profesionalne smjernice i kodekse ponašanja i druge oblike samoregulacije za promociju ne-stereotipnih slika žena
- Donijeti, u suglasju sa slobodom izražavanja, profesionalne smjernice i kodekse ponašanja vezane za nasilan, degradirajući ili pornografski materijal vezan za žene u medijima, uključujući oglašavanje
- Razviti rodnu perspektivu za sva pitanja od važnosti za zajednice, potrošače i civilno društvo
- Povećati sudjelovanje žena u procesu odlučivanja na svim razinama u medijima (Višnja Ljubičić).
Dodatak – pisani prilozi radu tematske sukupine za medijsko obrazovanje i zaštitu djece u medijima
1. Maja Flego: Preporuke Pravobraniteljice za djecu uz tematsku sjednicu „Medijska pismenost za sigurnost djece u svijetu medija i interneta“, Hrvatski sabor, Zagreb, 10. veljače 2014.
Priznajući da je medijska pismenost jedna od važnih životnih kompetencija, brojne države članice Europske unije svojim građanima omogućuju različite formalne i neformalne oblike i sadržaje usmjerene podizanju razine medijske pismenosti i kulture, te tako pridonose razvitku demokratskih procesa, istodobno štiteći korisnike medija od mogućih zloporaba i opasnosti. Pritom osobito važno mjesto pripada zaštiti dobrobiti i prava djece, kako bi im se omogućilo siguran pristup i tradicionalnim i novim medijima, te sadržajima važnim za njihovu dobrobit i razvoj.
Programi razvoja medijske pismenosti trebaju omogućiti djeci razumijevanje načina funkcioniranja medija, razvoj kritičkog pristupa medijskim sadržajima, stjecanje vještina digitalne pismenosti te osposobljavanje za korištenje, kao i za vlastito stvaranje pozitivnih sadržaja na internetu i u drugim medijima.
Potaknuti potrebama djece i pozitivnim europskim primjerima predlažemo:
1. Prijedlozi Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić za Medijsku politiku RH 2015.-2020. – medijsko opismenjavanje i zaštita djece, 15. svibnja 2015.
Sukladno dogovoru na sastanku TRS-a od 12. svibnja 2015., a vezano i za referentne dopise Pravobraniteljice koje smo Vam uputili 18. ožujka i 4. svibnja 2015., dostavljamo prijedloge Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova vezano za medijsko opismenjavanje i zaštitu djece u medijima.
Pravobraniteljica smatra da Medijska politika treba uključiti nekoliko aspekata:
1) obavezno i sustavno medijsko opismenjavanje djece i mladih kroz odgojno-obrazovni sustav;
2) obavezno i sustavno medijsko opismenjavanje budućih odgajatelja i djelatnika/ca u obrazovnom sustavu (onih koji će odgajati i obrazovati djecu i mlade)
3) obavezno i sustavno medijsko opismenjavanje medijskih djelatnika/ca u područjima vezanima uz ljudska prava
Mediji odražavaju stvarnost, ali i biraju što će iz te stvarnosti odraziti, što smatraju važnim odraziti i koliko će prostora i vremena dati onim temama koje smatraju važnima. Na taj način značajno doprinose oblikovanju javnog mnijenja.
Stoga je s jedne strane neophodno osigurati brojčanost i kvalitetu dječjih emisija i emisija za mlade, nadzor nad takvim sadržajima kao i uključenost mladih u njihovo stvaranje, a s druge strane je neophodno iz medijskih sadržaja ukloniti one elemente koji su štetni za djecu i mlade, a istovremeno su protivni pozitivnom anti-diskriminacijskom zakonodavstvu Republike Hrvatske kao što su odredbe protiv uvredljivog, ponižavajućeg i omalovažavajućeg prikazivanja žena i muškaraca u medijskim sadržajima. Naime, djeca i mladi su neprekidno okruženi medijskim slikama koje prenose određene poruke o ulogama spolova, o prihvatljivosti određenog ponašanja, o vrednovanju osoba temeljem stereotipa i predrasuda i sl. Stereotipno prikazivanje (uglavnom) žena predstavlja žene u vrlo ograničenim ulogama povezanim s niskom društvenom vrijednošću. Takvo prikazivanje sugerira da žene zaslužuju manje poštovanja od muškaraca i da su svaku kaznu koju dobiju same izazvale.
Kao društvo koje je ravnopravnost spolova upisalo kao jednu od najvećih vrednota ustavnog poretka RH sigurno ne želimo da djeca i mladi usvajaju obrasce neravnopravnih odnosa između žena i muškaraca, a za to je potrebno razviti kritičko promišljanje medija, ali i ukloniti spolne stereotipe i seksizam iz medijskih sadržaja. Za bolju i bržu pozitivnu promjenu provedba mjera mora uključivati oba ova područja istovremeno.
Zaključak svih analiza koje je do sada provela Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova je da mediji i dalje perpetuiraju spolne stereotipe i seksizam i da vrlo uporno koriste uglavnom žensko tijelo kao objekt za privlačenje pažnje na druge sadržaje ili u svrhu vrednovanja žena isključivo temeljem njihovog izgleda. I to se ne odnosi samo na reklame iako je u reklamama najvidljivije.
S tim u vezi, Pravobraniteljica smatra da bi Medijska politika trebala uključiti dvije mjere:
(1) Izradu smjernica o izvještavanju o nasilju nad ženama i obiteljskom nasilju s metodologijom praćenja provedbe
(2) Izradu smjernica vezanih uz uklanjanje spolnih stereotipa i seksizma iz medijskih sadržaja s metodologijom praćenja provedbe
Obrazloženje potrebe donošenja navedenih mjera:
Vijeće Europe smatra da medijsko izvještavanje može imati velik utjecaj u društvu, u pozitivnom i negativnom smislu, te da mediji čak i kada izvještavaju o slučajevima nasilja nad ženama često dolaze u situaciju da promoviraju spolne stereotipe. 2002. u Preporuci Vijeća Europe Rec (2002) 5 Odbora ministara državama članicama o zaštiti žena od nasilja i Memorandumu s objašnjenjima ističe se da bi države članice trebale:
U Memorandumu s objašnjenjima navodi se značajna uloga medija u demokratizaciji društva i odgovornost novinara i drugih predstavnika medija da za nepristrano i nestereotipno prikazivanje žena i muškaraca te potrebu njihove edukacije o pitanjima rodne jednakosti kako bi promicali uravnoteženiji prikaz žena i muškaraca u medijima.
I Platforma za djelovanje Pekinške deklaracije, koju je RH potpisala, govori o poticanju rodno osjetljive edukacije medijskih profesionalaca, uključujući vlasnike medija i rukovoditelje, kako bi se potaklo stvaranje i korištenje ne-stereotipne uravnotežene i raznovrsne slike žena u medijima, poticanju medija da ne predstavljaju žene kao inferiorna bića i eksploatiraju ih kao seksualne objekte i robu, već kao kreativna ljudska bića, ključne čimbenike koji doprinose i imaju koristi od razvojnog procesa te promociju stava da su seksistički stereotipi prikazani u medijima rodno diskriminacijski, degradirajući i uvredljivi. Stoga i predviđa akcije koje bi mediji trebali poduzeti, a to su:
- razviti, u suglasju sa slobodom izražavanja, profesionalne smjernice i kodekse ponašanja i druge oblike samoregulacije za promociju ne-stereotipnih slika žena;
- donijeti, u suglasju sa slobodom izražavanja, profesionalne smjernice i kodekse ponašanja vezane za nasilan, degradirajući ili pornografski materijal vezan za žene u medijima, uključujući oglašavanje;
- razviti rodnu perspektivu za sva pitanja od važnosti za zajednice, potrošače i civilno društvo,
- povećati sudjelovanje žena u procesu odlučivanja na svim razinama u medijima
Predložena izrada smjernica vezanih uz nasilje nad ženama i obiteljsko nasilje itekako uključuju zaštitu djece i mladih. Kao argument navest ću par primjera koji se često nalaze u izvještavanjima o nasilju nad ženama:
(1) Partnersko nasilje kao nekontrolirani čin iz ljubavi u kojem se nanošenje fizičkih ozljeda, koje u nekim slučajevima imaju i smrtne posljedice, stavlja u kontekst ljubomore, ljubavi koja je „pošla po krivu“ i sl., a što dovodi do krive pretpostavke da su nasilnici osobe koje „previše vole“ i koji su samo na trenutak „izgubili kontrolu“. Takav pristup, kao i unošenje humora u izvještavanje o nasilju ili senzacionalistička obrada nasilničkih činova u maniri filmskih najava ili reklame krimića u nastavcima, stvara, pogotovo kod djece i mladih, potpuno krivi dojam o težini i ozbiljnosti takvih nasilničkih djela.
(2) Silovanje kao zabava koja je pošla po krivu - Kada se izvještava o silovanjima često se sugerira da se možda radi o zabavi koja je malo pošla po krivu ili seksualnom odnosu koji možda nije bio sasvim dobrovoljan (djevojka je bila pijana, prvo se družila s mladićem ili mladićima, a onda ih odbila i sl.). Takvim tekstovima dovodi se u sumnju riječ silovane žene, pogotovo ako je bila pod utjecajem alkohola ili je prije toga dobrovoljno bila u društvu onih koji su ju kasnije silovali, što stvara dojam da druženje koje je prethodilo silovanju negira mogućnost kasnijeg počinjenja kaznenog djela.
Budući da prema podacima na jedno prijavljeno silovanje dolazi čak 15-20 neprijavljenih slučajeva silovanja, zbog više razloga među kojima su i strah da im nitko neće vjerovati, strah da će ih se okriviti za preživljeno iskustvo, osjećaj krivnje i odgovornosti te što su u većini slučajeva počinitelji poznate i/ili bliske osobe žrtvi, što dodatno otežava donošenje odluke o prijavi nasilja, izuzetno je važno da se novinari/ke upoznaju s mogućim posljedicama njihovog izvještavanja i shvate da navodi koji dovode u sumnju svjedočanstvo o silovanju od strane žrtve doprinose perpetuiranju upravo ovakvog omjera između prijavljenih i neprijavljenih silovanja. Jer potpuno je irelevantno je li djevojka/žena bila pijana kada je bila silovana, budući da alkoholiziranost nije, a silovanje jest kazneno djelo.
Predložena mjera za izradu smjernica vezanih uz uklanjanje spolnih stereotipa i seksizma iz medijskih sadržaja temelji se na već rečenim odredbama obvezujućih međunarodnih dokumenata, ali i zabranama nacionalnog zakonodavstva, da se (uglavnom) žene predstavljaju kao inferiorna bića i eksploatiraju ih kao seksualni objekti i roba. Prema rezultatima istraživanja Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova na 9 najčitanijih news portala, na čak dvije trećine objavljenih fotografija žene prikazuju kao poluobučene (u kupaćem kostimu, donjem rublju ili topless-u), potpuno gole, s fokusom na stražnjicama ili dekolteu te u sugestivnom ležećem ili klečećem položaju. Tretiraju ih kao seksualizirane objekte, ponuđene „konzumaciji“ muških pogleda, nerijetko u gotovo pornografskim kontekstima. Ovakav način javnog prikazivanja žena sugerira nezdrave odnosi među spolovima, a često ima i neprihvatljiv prizvuk nasilja („Sve je na pladnju, navali“, „Guza na izvolte“, „Evo, gledaj sad, ti si platio“, „Mali, izgužvaj me kao plahtu“, „Pastuše pristupi ženi ako imaš muda“, „Pokaži joj tko je muško, ako možeš“, „Nebranjene guzice napadnute s leđa“, „Amaterke na gotovs“, „Evo kako izgleda Bieberova kurva“, „Gole i pijane“i sl.). Osim što je seksizam prepreka u postizanju stvarne ravnopravnosti spolova, ovakvi sadržaji potpuno su neprimjereni za djecu i mlade jer utječu na njihovo usvajanje obrazaca odnosa prema ženama ili odnosa među spolovima.
Istraživanja su također pokazala da većina fotografija u medijima prikazuje mlade i izrazito vitke djevojke popraćene tekstovima poput: melem za oči, tijelo bez mane, savršeno utegnuto tijelo, nevjerojatno golo tijelo, neodoljiva ljepotica, hodajući seksipil, prizor za uživanje, tijelo za poželjeti, bezobrazno seksi, bezobrazno izazovna, prsata ljepotica, najpoznatija stražnjica na svijetu, zapanjujuće lijepa, praznik za oči, san svakog muškarca, besprijekorne linije, božice nevjerojatnog tijela doprinosi obolijevanju (uglavnom) djevojčica i mladih djevojaka od anoreksije, bulimije, poremećaja u prehrani i teških oboljenja. U Hrvatskoj se procjenjuje da ih je danas između 50.000 i 100.000.
Jedna od najpoznatijih nedavnih studija objavljena u časopisu udruženja za psihološke znanosti (Association for Psychological Science) koje je provedeno u 57 zemalja svijeta, pokazalo je da kad su pojedinci u društvu seksisti, muškarci i žene u tom društvu postaju manje ravnopravnima. Stoga možemo zamisliti kakav utjecaj ima seksizam u raznim medijima, kojem smo izloženi svakoga dana. Budući da taj seksizam, kreiraju ili odobravaju pojedinci u medijima, prvi korak prema eliminiranju (ili barem svođenju na zanemarivu mjeru) neželjenih stereotipa je njihovo prepoznavanje i kritiziranje. Stoga ih je neophodno osvijestiti kroz edukaciju upravo medijskih djelatnika/ca.
3. Janja Pavković: Natuknice Pučke pravobraniteljice za izradu Strategije medijske politike
4. Nada Zgrabljić Rotar: Medijska pismenost
Medijska pismenost je koncept koji UNESCO razvija već od 70-ih godina prošloga stoljeća izravno i neizravno podržavajući međunarodnu zajednicu da medijskoj pismenosti posveti potrebnu pozornost. U UNESCO-voj Deklaraciji o medijskoj pismenosti iz 1983. naglašena je nužnost opismenjavanja djece i građana za život s medijima jer mediji imaju presudnu važnost u socijalizaciji djece i izgradnji njihova identiteta i obrazovanju kao i u poslovnoj i političkoj aktivnosti građana i razvoju demokracije. Medijska pismenost definirana je kao „sposobnost pristupa (medijima), analize i vrednovanja (medijskih sadržaja) i sposobnost odašiljanja medijskih poruka (posredstvom medija). Digitalno doba i nove tehnologije proširile su koncept medijske pismenosti uključujući i potrebu primjerenog informacijskog opismenjavanja a se govori o „medijskoj i informacijskoj pismenosti“ (MIL) pri čem se informacijska pismenost ne smije i ne može shvatiti kao zamjena za sustavno razumijevanje funkcioniranja medija.
U knjizi Media and Information literacy, Policy and Strategy Guidlines iz 2013. godine ( autori Alton Grizzle i dr.) istaknuto je šest elemenata za uspješnu implementaciju i razvoj medijske i informacijske pismenosti, a to su :
- Vizija
- Konsenzus
- Inicijative
- Resursi
- Kompetencije
- Akcijski plana.
I Europska komisija zastupa potrebu šireg uključivanja medijske pismenosti u društvo te da se tome trebaju u najvećem mogućem opsegu prilagoditi javne politike prije svega obrazovna politika i medijska politika. U tom smislu je pojam medijske pismenosti uključen u Zakon o HRT-u te Zakon o elektroničkim medijima, a regulatorna tijela, napose Vijeće za elektroničke medije usmjereni su na izravnu podršku razvoju medijske pismenosti.
Na tragu UNESCO- ve strategije i preporuka Europske komisije u Hrvatskoj je potrebno definirati koncept medijske i informacijske pismenosti, definirati važnost kao i očekivanja od pojedinih institucija. Ključni problemi su sljedeći:
- Omogućuje djeci kvalitetnije odrastanje uz medije koji će biti za njih izvor znanja i ugode
- Omogućuje roditeljima nove kompetencije za kvalitetnije bavljenje svojom djecom
- Omogućuje odraslima razumijevanje medija i korištenje medija za vlastiti uspjeh i rad
- Omogućuje da mediji postanu sredstvo razvoja demokracije i participacije u društvu za sve građane
- Omogućuje medijskim stručnjacima kvalitetnije odnose s publikom
Aktivnosti:
1. Potrebno je, uvijek podržavajući načelo razmjernosti odnosno načelo slobode medija, ograničiti pravo medija na štetno djelovanje prema djeci i mladima (temeljem Pravilnika o zaštiti maloljetnika u AV medijima, Zelene karte EU i drugih dokumenata i preporuka Europske komisije);
2. Posebno se treba usmjeriti prema HRT-u; predložiti kvantitativno i kvalitativno poboljšanje programa za djecu i mlade bilo da je riječ o kupljenim, proizvedenim ili naručenim sadržajima; možda da cijeli II. Program HTV-a uz sport, emitira samo sadržaje za djecu
3. Predložiti da se pri fakultetima (Hrvatski studiji i Fakultet političkih znanosti osnuju Centri izvrsnosti u kojima će se obrazovati nastavnici za medijsku pismenost, kreirati edukativni materijali i organizirati radionice sa medijskim stručnjacima i novinarima);
4. Uključiti Hrvatsko novinarsko društvo u sve aktivnosti;
5. Organizirati tribine i sastanke sa stakeholdersima u cilju postizanja konsenzusa oko aktivnosti vezanih uz poticanje medijske pismenosti;
6. Potaknuti regulatorno tijelo VEM na veću uključenost, monitoring, sankcioniranje i financiranje aktivnosti medijske pismenosti;
7. Definirati odgovornosti svih dijelova medijskog i obrazovnog sustava;
8. Potaknuti aktivnosti civilnog društva
Sastanak je otvorila gospođa Zgrabljić Rotar pregledom osnovnih koordinata koje bi se mogle pokazati važnima za njezin rad. Kao dobar primjer proučavanja medija i medijskog obrazovanja, gospođa Rotar navela je Nordicom, istraživački centar za medije u nordijskoj regiji.
Svaki trud u smjeru medijskoga opismenjavanja djece i mladih, navodi Rotar, problemski se ponajprije rastvara kao pitanje provedbe. Stoga jedan od glavnih ciljeva mora biti osposobiti studente novinarskih studija da i sami predaju u školama. Također, važno je u proces obrazovanja uključiti i sâme medije kao partnere, direktno i indirektno. U tom smislu je presudno i osiguravanje zaštićenosti djece od pornografije, klađenja, tarot-programa i drugog dvojbenog sadržaja. Sve bi navedeno trebalo detaljno i ozbiljno nadzirati, kao što je slučaj u Danskoj ili Švedskoj, a na toj je razini osobito važna uloga Agencije za elektroničke medije, čiji se pravilnici moraju dopuniti primjerenim zadaćama i polugama nadzora i sankcioniranja.
Kao slijepu točku regulacije medija i zaštite djece, gospođa Flego iz Ureda pravobraniteljice za djecu podcrtala je problem nedopuštenog oglašavanja (za “tarot” i npr. “sexy chat” bez vremenskog ograničenja) na teletekstu. Potom je gospodin Robert Tomljenović istaknuo da Agencija za elektroničke medije za teletekst nije nadležna jer nije određen kao medij u Zakonu o elektroničkim medijima. S tezom o nenadležnosti Agencije Milan F. Živković se nije složio, podsjećajući da taj Zakon određuje kako Agencija sva ostala pitanja nedopuštenog oglašavanja – pa tako i putem televizijskog teleteksta – treba propisati odgovarajućim Pravilnikom, smatra pogrešnim tumačenje pravne službe Agencije da taj Pravilnik ne treba uređivati ništa što već nije uređeno Zakonom. Načelno, Živković smatra da zabrane potencijalno štetnih sadržaja nisu jedino niti najefikasnije rješenje – također je moguće, ističe, da se svakome tko ih odluči objavljivati odredi plaćanje odgovarajuće naknade u, primjerice, Fond za pluralizam. Međutim, slaže se da bi korisnicima javnih sredstava i resursa trebalo najstrože zabraniti emitiranje sadržaja kakvi se, nažalost, i dalje šire, ne najmanje putem teleteksta.
Neovisno o detaljima relevantnih propisa, gospođa Rotar smatra da Agencija mora raditi monitoring sadržaja, dok HRT treba proizvoditi najsigurniji program, s ciljem da svaki roditelj hipotetski može ostaviti dijete sâmo pred televizijom, bez straha da će doći u doticaj s ičim dvojbenim.
Robert Tomljenović je izrazilo otvorenost Agencije za preuzimanje zadaće monitoringa u vidu analize kvalitete sadržaja. Prema Ipsosovim istraživanjima, navodi, djeca znatno više gledaju komercijalne od javne televizije. Preporuka Agencije bit će, po uzoru na Francusku, da se djeci do 3 godine ne omogući pristup televizijskom programu. Dostupna istraživanja također pokazuju da od desete godine života gledanje linearnog programa postepeno pada na samo 25 posto. Stoga se važnim pokazuje regulirati što se gleda već u razdoblju od 3. do 10. godine. Upravo bi u tom periodu trebalo ozbiljno djelovati u smjeru medijskoga opismenjavanja. Najavljuje da je i Agencija spremna raditi treninge za medijske profesionalce kako bi ih uputila u sve probleme medija i djece. Replicirajući Milanu Živkoviću, koji je istaknuo da bi, u svrhu bolje regulacije, svaki sadržaj financiran sredstvima
Fonda morao nositi oznaku koja bi tu činjenicu jasno denotirala, Tomljenović je podsjetilo da Agencija to već zahtijeva od medija koje financira te da taj dio nadzora funkcionira uredno.
Gospođa Janja Pavković je upozorila diskutante da ne treba smetnuti s uma najširi medijski kontekst. Uređivanje dosad spomenutih aspekata još uvijek ni izbliza ne jamči sigurnost sadržaja – primjerice, pogrešan način izvještavanja o nasilju može biti itekako štetan za djecu i mlade. Podjednako je važna i reprezentacija žena. Zbog svega navedenog je ključno opismenjavanje svih medijskih djelatnika. Dosadašnje iskustvo s HND-om kao regulatorom, navodi, pokazalo se neefikasnim, dok je kao pozitivan primjer istaknula portal Index.hr koji je samoinicijativno zamaglio štetne sadržaje i uveo pristup isključivo uz prethodnu registraciju.
Nadovezujući se na repliku gospođe Rotar koja je istaknula problem određivanja dijelova interneta koji trebaju biti regulirani, gospođa Pavković je istaknula forumske i slične komentare kao slijepu točku regulacije koju bi valjalo adresirati.
Živković je tim povodom podsjetio kako je javnosti poznat tek jedan slučaj kažnjavanja za “javno poticanje na nasilje i mržnju (...) putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže” temeljem članka 325. Kaznenog zakona. Nedvojbeno je da je kazneno djelo kodificirano, pa ostaje pitanje kako osigurati efikasnu provedbu Kaznenog zakona. Stoga Živković smatra da bi pomoć u tome mogla doći od regulacijskih tijela, dok na raspravu nudi uvođenje odgovornosti za vlasnike internetskih medija, s čime se složila i gospođa Rotar. Problematičnost provedbe članka 325. istaknuo je i gospodin Tomljenović, navodeći da je Agencija tužila Zdravka Mamića za govor mržnje upućen ministru Jovanoviću, ali je tužba bila odbačena.
Živković je potom uputio sudionike na sljedeći niz važnih tema, poput oglašavanja alkoholnih pića ili proširenju financiranja Fonda iz HRT-ove pristojbe, uključujući preusmjeravanje dijela sredstava u materijalnu podlogu proizvodnje programa za djecu i mlade. Tek kada odredimo sredstva namijenjena djeci, napominje Živković, riješili smo temelj politike. U tom smislu, kao ključni se pokazuju i prihodi od internetskih priključaka.
Za kraj, gospođa Flego je sumirala, iz vlastite perspektive, osnovne ciljeve medijske politike u ovom području. To su: (1) medijsko obrazovanje na svim razinama obrazovnog procesa, poticanje osnivanja istraživačkih centara i znanstvenoga proučavanja medijskih navika djece i mladih; (2) obrazovanje medijskih djelatnika o pravilnoj komunikaciji s djecom i pravilnom izvještavanju o relevantnim temama; (3) neformalno medijsko obrazovanje. Navedena bi tri segmenta, napominje, morala biti razrađena u novoj medijskoj politici.
Tijekom rasprave na sastanku radne skupine za medijsko obrazovanje i zaštitu djece u medijima te u pisanim doprinosima koji su uslijedili (u dodatku ovom zapisniku) identificirani su sljedeći problemi u području:
- Nedopušteno oglašavanje na teletekstu
- Obuhvatnost nadzora regulatora (Agencije za elektroničke medije)
- Djeca znatno više gledaju komercijalne, nego javnu televiziju, dok u dobi iznad deset godina gledanost linearne televizije opada na samo 25%
- Nizak udio sredstava Fonda za pluralizam koji se dodjeljuje za proizvodnju sadržaja za djecu i mlade (3,6 milijuna kuna tijekom 2014. godine)
- Nedostatno označavanje sadržaja koji su financirani javnim sredstvima, posebno iz Fonda za pluralizam
- Izvještavanje o nasilju koje se često svodi na spektakularizaciju
- Spolni stereotipi - ne samo u reklamama, iako su u reklamama najvidljiviji - žensko tijelo se u medijima i dalje često koristi kao objekt za privlačenje pažnje na druge sadržaje, dok se vrednovanje žena isključivo temeljem izgleda perpetuira, a partnersko nasilje i silovanje prikazuju kao “nekontrolirani čin iz ljubavi” ili “zabava koja je pošla po krivu”
- Diskriminatorni komentari na internetskim stranicama
- Oglašavanje alkoholnih pića
- Digitalna podjela s obzirom na socioekonomski status
- Nedostatak stručnih kadrova za medijsko opismenjavanje
- Nedostatak razrađenog kurikuluma te pedagoškog i edukacijskog materijala
- Nedovoljna razvijenost civilnog sektora (nastavnici i roditelji, psiholozi, liječnici)
- Nepovezanost medijskog i civilnog sektora
- Nedostatak programskih sadržaja za djecu u javnim i komercijalnim medijima
- Manjak edukacije medijskih kadrova i novinara u segmentu programa za djecu
- Nedovoljna uključenost politike u problematiku
Skromni i realni, ali stabilni izvori sredstava za ostvarenje dugoročnog cilja medijske politike (prema priloženom Prijedlogu ciljeva i zadataka) omogućit će i stvarni razvoj medijske pismenosti, u Nacionalnoj strategiji kulturnog razvoja Republike Hrvatske do 2020. godine istaknute među glavnim strukturnim intervencijama u području medijske politike, odnosno njenih općim mjerama, koje se tiču ostvarenja svih posebnih ciljeva. Medijska pismenost, kao što je upozorila prof. dr. sc. Nada Zgrabljić Rotar, je koncept koji UNESCO razvija već od 70-ih godina prošloga stoljeća izravno i neizravno podržavajući međunarodnu zajednicu da medijskoj pismenosti posveti potrebnu pozornost. U UNESCO-voj Deklaraciji o medijskoj pismenosti iz 1983. naglašena je nužnost opismenjavanja djece i građana za život s medijima jer mediji imaju presudnu važnost u socijalizaciji djece i izgradnji njihova identiteta i obrazovanju kao i u poslovnoj i političkoj aktivnosti građana i razvoju demokracije. Medijska pismenost definirana je kao “sposobnost pristupa (medijima), analize i vrednovanja (medijskih sadržaja) i sposobnost odašiljanja medijskih poruka (posredstvom medija)”. Digitalno doba i nove tehnologije proširile su koncept medijske pismenosti uključujući i potrebu primjerenog informacijskog opismenjavanja pa se govori o “medijskoj i informacijskoj pismenosti”, pri čemu se informacijska pismenost ne smije i ne može shvatiti kao zamjena za sustavno razumijevanje funkcioniranja medija.
Unatoč unisonoj konstataciji kako razvoj interneta, uz mnogobrojne blagodati, donosi i evidentne prijetnje, nerijetke rasprave o potrebi unapređenja medijskog obrazovanja, nažalost, rezultiraju tek pokojom kampanjom protiv cyberbullynga ili stalkinga. Jednako kao što se prilikom registracije automobila plaća naknada za okoliš, doprinos iz sredstva ostvarenih internetskim prometom i oglašavanjem omogućit će sustavno i kontinuirano unapređivanje medijske pismenosti kao prava pristupa, sposobnosti kritičkog čitanja, ali i stvaranja medijskih sadržaja, putem aktivnosti kao što je razvitak kurikularnog i izvankurikularnog medijskog obrazovanja u školama i osnivanje školskih i sveučilišnih medija. U onom momentu, kada predvidimo koliki će se dio internetskih prihoda ulagati u medijsko obrazovanje, neće biti teško predvidjeti niti kada će sva hrvatska sveučilišta (umjesto samo dva ili tri) imati barem svoje radije, a sve škole (umjesto zahvaljujući samo entuzijazmu pojedinih nastavnika) planski financirane medijske radionice koje proizvode obilje informativnih i obrazovnih sadržaja, objavljujući ih bilo samostalno, bilo putem komunalnih medija.
Na taj način će se, napokon, stvoriti i mnogo šira osnova budućih naraštaja medijskih profesionalaca znatno manje sklonih zloupotrebi sredstava masovne komunikacije. To, naravno, ne znači da je one postojeće prihvatljivo i nadalje prepustiti intuiciji, improvizaciji i često, nažalost, uobičajenom setu pritisaka na radnom mjestu, koji se nerijetko očituju medijskim izrazom potencijalno štetnim za djecu. Također, iako su zabrane i upozorenja na takve sadržaje ponekad slabo efikasna, koliko i nepotrebno patronizirajuća, određeni set pravila o tome što se – i u kojim – medijima smije, a što ne treba biti jasan, a mehanizmi nadzora njegove provedbe efikasni. Sasvim je jasno da nitko ne očekuje kako je u današnjoj i sutrašnjoj medijskoj svakodnevici moguće djecu staviti pod “stakleno zvono”. Umjesto toga, potrebno im je ponuditi sposobnost uspostavljanja kritičke relacije spram potencijalno štetnih sadržaja, kao i izbor onih koji to nisu, a jedan od izvora sredstava za financiranje potonjih sasvim sigurno može biti i plaćanje za distribuciju onih prethodnih (prema analogiji s politikama zaštite okoliša – koje ponekad bilježe određene pomake uvođenjem naknada za štetne emisije, bilo da one služe prikupljanju sredstava za financiranje zaštite okoliša, bilo odvraćanju zagađivača od takve prakse – to se već moglo primijeniti prilikom nedavne “liberalizacije” vremena u kojemu je moguće emitirati sadržaje s oznakom “12” u odgovarajuće Pravilniku Agencije za elektroničke medije koji slične naknade, niti u simboličnim iznosima, nije predvidio).
Bez ulaska u razvrstavanje prema razini intervencije, što ostaje za sljedeću fazu, u dosadašnjem radu tematske radne skupine identificirane su sljedeće smjernice, ciljevi ili mjere:
- Uvesti medijsko obrazovanje na svim razinama, uz poticanje referentnih istraživanja
- Uvesti obrazovanje medijskih radnika za komunikaciju s djecom
- Sustavno poticati neformalno medijsko obrazovanje
- Odgovornost i obveze telekomunikacijskih tvrtki i pružatelja audiovizualnih usluga u području zaštite djece i proizvodnje kvalitetnih sadržaja za djecu (Maja Flego)
- Osigurati zaštitu djece u medijima efikasnom provedbom propisa koji uvažavaju načela razmjernosti i slobodu izražavanja (Pravilnik o zaštiti maloljetnika u AV medijima, Zelena karta EU i drugi dokumenti EK)
- Posebnu pažnju usmjeriti HRT-u; predložiti kvantitativno povećanje i kvalitativno poboljšanje programa za djecu i mlade, bilo da je riječ o kupljenim, proizvedenim ili naručenim sadržajima (možda da cijeli Drugi program televizije, uz sport, emitira samo sadržaje za djecu i mlade)
- Pokrenuti obrazovanje nastavnika za medijsku pismenost, produkciju obrazovnih materijala i obrazovanje novinara na Hrvatskim studijima i Fakultetu političkih znanosti, uz suradnju s Hrvatskim novinarskim društvom, organizacijama civilnog društva i drugim dionicima
- Potaknuti Vijeće i Agenciju za elektroničke medije na veću uključenost, nadzor, sankcioniranje i financiranje aktivnosti medijske pismenosti; višak sredstava Agencije za elektroničke medije usmjeriti u osnivanje školskih i studentskih medija
- Definirati odgovornosti svih dijelova medijskog i obrazovnog sustava (prof. dr. sc. Nada Zgrabljić Rotar)
- Naglasiti odgovornost medija pri izvještavanju o pitanjima važnim za manjinske skupine, poput pripadnika nacionalnih manjina i tražitelja azila
- Educirati novinare i urednike o prihvatljivim/stereotipnim načinima izvještavanja, posebno imajući u vidu izvještavanje o ponašanju na sportskim natjecanjima
- Naglasiti važnost samoregulacije - strukovni kodeksi ponašanja (npr. Hrvatskog novinarskog društva) i sankcije koje predviđaju često mogu biti najučinkovitije sredstvo za sprečavanje i osudu neprihvatljivog novinarskog govora
- Suzbiti neprihvatljive, diskriminatorne i mrzilačke komentara na internetu i društvenim mrežama – jačati administratorske kapacitete koji će brisati neprihvatljive komentare, blokirati i sl.
- Educirati policijske službenike i pravosudne dužnosnike za prepoznavanje i promptne reakcije na govor mržnje u javnom prostoru (Janja Pavković)
- Obavezno i sustavno medijsko opismenjavanje djece i mladih kroz odgojno-obrazovni sustav
- Obavezno i sustavno medijsko opismenjavanje budućih odgajatelja i djelatnika/ca u obrazovnom sustavu (onih koji će odgajati i obrazovati djecu i mlade)
- Obavezno i sustavno medijsko opismenjavanje medijskih djelatnika/ca u područjima vezanima uz ljudska prava; izuzetno je važno da se novinari/ke upoznaju s mogućim posljedicama njihovog izvještavanja
- Izraditi smjernice o izvještavanju o nasilju nad ženama i obiteljskom nasilju s metodologijom praćenja provedbe
- Izraditi smjernice za uklanjanje spolnih stereotipa i seksizma iz medijskih sadržaja s metodologijom praćenja provedbe
- Potaknuti medije da promoviraju sliku žene i muškarca neopterećenu stereotipima, a koja se temelji na poštovanju ljudske osobe i ljudskog dostojanstva; da izbjegavaju programe koji povezuju nasilje sa seksom; koliko god je to moguće te bi kriterije trebalo uzeti u obzir i u području novih informacijskih tehnologija
- Potaknuti organiziranje izobrazbe koja će novinare upozoriti na moguće posljedice programa koji povezuju nasilje sa seksom
- Razviti, u suglasju sa slobodom izražavanja, profesionalne smjernice i kodekse ponašanja i druge oblike samoregulacije za promociju ne-stereotipnih slika žena
- Donijeti, u suglasju sa slobodom izražavanja, profesionalne smjernice i kodekse ponašanja vezane za nasilan, degradirajući ili pornografski materijal vezan za žene u medijima, uključujući oglašavanje
- Razviti rodnu perspektivu za sva pitanja od važnosti za zajednice, potrošače i civilno društvo
- Povećati sudjelovanje žena u procesu odlučivanja na svim razinama u medijima (Višnja Ljubičić).
Dodatak – pisani prilozi radu tematske sukupine za medijsko obrazovanje i zaštitu djece u medijima
1. Maja Flego: Preporuke Pravobraniteljice za djecu uz tematsku sjednicu „Medijska pismenost za sigurnost djece u svijetu medija i interneta“, Hrvatski sabor, Zagreb, 10. veljače 2014.
Priznajući da je medijska pismenost jedna od važnih životnih kompetencija, brojne države članice Europske unije svojim građanima omogućuju različite formalne i neformalne oblike i sadržaje usmjerene podizanju razine medijske pismenosti i kulture, te tako pridonose razvitku demokratskih procesa, istodobno štiteći korisnike medija od mogućih zloporaba i opasnosti. Pritom osobito važno mjesto pripada zaštiti dobrobiti i prava djece, kako bi im se omogućilo siguran pristup i tradicionalnim i novim medijima, te sadržajima važnim za njihovu dobrobit i razvoj.
Programi razvoja medijske pismenosti trebaju omogućiti djeci razumijevanje načina funkcioniranja medija, razvoj kritičkog pristupa medijskim sadržajima, stjecanje vještina digitalne pismenosti te osposobljavanje za korištenje, kao i za vlastito stvaranje pozitivnih sadržaja na internetu i u drugim medijima.
Potaknuti potrebama djece i pozitivnim europskim primjerima predlažemo:
- da Republika Hrvatska što prije usvoji i u potpunosti provodi i poštuje temeljne europske preporuke i rezolucije koje se odnose na medijsku pismenost te da uvede programe medijskoga obrazovanja i odgoja (uključujući učenje o sigurnom korištenju interneta) na svim razinama odgojno-obrazovnog sustava, kao i kroz institucije i organizacije civilnoga društva koje pružaju neformalno obrazovanje,
- da medijska pismenost dobije mjesto u javnim politikama te da se državna tijela Republike Hrvatske aktivnije uključe u EU program "Stvorimo bolji Internet za djecu", "Sigurniji Internet" te mrežu INSAFE u skladu s Digitalnom agendom Europske unije, s ciljem poticanja škola, učitelja, roditelja i skrbnika na aktivno sudjelovanje u edukaciji djece za primjereno, odgovorno i sigurno korištenje medija, napose interneta,
- da Vlada RH, a osobito Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Ministarstvo kulture i Ministarstvo socijalne politike i mladih te jedinice lokalne i regionalne samouprave, poduzmu sve što je moguće kako bi se svakom djetetu, neovisno o prilikama u kojima živi, osigurao slobodan pristup tradicionalnim i suvremenim, posebno elektroničkim medijima (u školi, knjižnici, domovima i centrima za djecu i mlade i drugim mjestima gdje djeca uče i provode slobodno vrijeme) i odgovarajućim pozitivnim sadržajima za djecu,
- da Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta osigura uvjete za ostvarivanje programa medijske pismenosti i sigurnosti na internetu za svu djecu na svim razinama odgoja i obrazovanja, napose u obveznom školovanju te za obrazovanje i stručno usavršavanje učitelja, odnosno stručnih suradnika u školama, za kompetentno izvođenje ovih programa,
- da sva sveučilišta u Republici Hrvatskoj u svoje nastavne programe uključe nove pristupe istraživanjima i poučavanju medijske pismenosti, da se na sveučilištima i drugim znanstveno-istraživačkim institucijama potiču sustavna istraživanja u ovom području, kao i da se osnivaju centri za istraživanje i razvoj medijske pismenosti (npr. Centar za djecu i medije, Centar za medijsku pismenost i sl.),
- sustavno poticati telekomunikacijske tvrtke i davatelje audiovizualnih usluga na proaktivno djelovanje u zaštiti najmlađih kroz proizvodnju kvalitetnih multimedijskih obrazovnih sadržaja, kao i educiranje korisnika,
- apelirati na tvrtke i institucije da stvaraju pozitivne, kvalitetne, djeci primjerene online sadržaje, štite osobne podatke te da rade na sprječavanju negativnih, nasilnih sadržaja te govora mržnje,
- državne agencije i institucije poput HAKOM-a i Vijeća za elektroničke medije trebaju aktivno poticati i financirati aktivnosti kojima se stvara bolji/sigurniji internet i provodi medijsko opismenjavanje djece,
- potaknuti medijske djelatnike, posebno glavne urednike i vlasnike tiskanih i elektroničkih medija, na sudjelovanje u programima medijske pismenosti, odgovorno ponašanje, poštivanje profesionalnih i etičkih standarda struke, osobito kada je riječ o izvještavanju o djeci, zaštiti njihova dostojanstva i poštivanju prava djece,
- da državne ustanove i nadležna ministarstava sustavno prate provođenje medijskih zakona kojima se štiti sigurnost i pravo na privatnost djece, te ljudska prava mladih i odraslih,
- da pravosudna tijela u Republici Hrvatskoj s posebnim interesom i osjetljivošću u redovitoj sudskoj praksi posvećuju osobitu pažnju zaštiti identiteta djece i mladih.
1. Prijedlozi Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić za Medijsku politiku RH 2015.-2020. – medijsko opismenjavanje i zaštita djece, 15. svibnja 2015.
Sukladno dogovoru na sastanku TRS-a od 12. svibnja 2015., a vezano i za referentne dopise Pravobraniteljice koje smo Vam uputili 18. ožujka i 4. svibnja 2015., dostavljamo prijedloge Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova vezano za medijsko opismenjavanje i zaštitu djece u medijima.
Pravobraniteljica smatra da Medijska politika treba uključiti nekoliko aspekata:
1) obavezno i sustavno medijsko opismenjavanje djece i mladih kroz odgojno-obrazovni sustav;
2) obavezno i sustavno medijsko opismenjavanje budućih odgajatelja i djelatnika/ca u obrazovnom sustavu (onih koji će odgajati i obrazovati djecu i mlade)
3) obavezno i sustavno medijsko opismenjavanje medijskih djelatnika/ca u područjima vezanima uz ljudska prava
Mediji odražavaju stvarnost, ali i biraju što će iz te stvarnosti odraziti, što smatraju važnim odraziti i koliko će prostora i vremena dati onim temama koje smatraju važnima. Na taj način značajno doprinose oblikovanju javnog mnijenja.
Stoga je s jedne strane neophodno osigurati brojčanost i kvalitetu dječjih emisija i emisija za mlade, nadzor nad takvim sadržajima kao i uključenost mladih u njihovo stvaranje, a s druge strane je neophodno iz medijskih sadržaja ukloniti one elemente koji su štetni za djecu i mlade, a istovremeno su protivni pozitivnom anti-diskriminacijskom zakonodavstvu Republike Hrvatske kao što su odredbe protiv uvredljivog, ponižavajućeg i omalovažavajućeg prikazivanja žena i muškaraca u medijskim sadržajima. Naime, djeca i mladi su neprekidno okruženi medijskim slikama koje prenose određene poruke o ulogama spolova, o prihvatljivosti određenog ponašanja, o vrednovanju osoba temeljem stereotipa i predrasuda i sl. Stereotipno prikazivanje (uglavnom) žena predstavlja žene u vrlo ograničenim ulogama povezanim s niskom društvenom vrijednošću. Takvo prikazivanje sugerira da žene zaslužuju manje poštovanja od muškaraca i da su svaku kaznu koju dobiju same izazvale.
Kao društvo koje je ravnopravnost spolova upisalo kao jednu od najvećih vrednota ustavnog poretka RH sigurno ne želimo da djeca i mladi usvajaju obrasce neravnopravnih odnosa između žena i muškaraca, a za to je potrebno razviti kritičko promišljanje medija, ali i ukloniti spolne stereotipe i seksizam iz medijskih sadržaja. Za bolju i bržu pozitivnu promjenu provedba mjera mora uključivati oba ova područja istovremeno.
Zaključak svih analiza koje je do sada provela Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova je da mediji i dalje perpetuiraju spolne stereotipe i seksizam i da vrlo uporno koriste uglavnom žensko tijelo kao objekt za privlačenje pažnje na druge sadržaje ili u svrhu vrednovanja žena isključivo temeljem njihovog izgleda. I to se ne odnosi samo na reklame iako je u reklamama najvidljivije.
S tim u vezi, Pravobraniteljica smatra da bi Medijska politika trebala uključiti dvije mjere:
(1) Izradu smjernica o izvještavanju o nasilju nad ženama i obiteljskom nasilju s metodologijom praćenja provedbe
(2) Izradu smjernica vezanih uz uklanjanje spolnih stereotipa i seksizma iz medijskih sadržaja s metodologijom praćenja provedbe
Obrazloženje potrebe donošenja navedenih mjera:
Vijeće Europe smatra da medijsko izvještavanje može imati velik utjecaj u društvu, u pozitivnom i negativnom smislu, te da mediji čak i kada izvještavaju o slučajevima nasilja nad ženama često dolaze u situaciju da promoviraju spolne stereotipe. 2002. u Preporuci Vijeća Europe Rec (2002) 5 Odbora ministara državama članicama o zaštiti žena od nasilja i Memorandumu s objašnjenjima ističe se da bi države članice trebale:
- Potaknuti medije da promoviraju sliku žene i muškarca neopterećenu stereotipima, a koja se temelji na poštovanju ljudske osobe i ljudskog dostojanstva; da izbjegavaju programe koji povezuju nasilje sa seksom; koliko god je to moguće te bi kriterije trebalo uzeti u obzir i u području novih informacijskih tehnologija; (17)
- Potaknuti organiziranje izobrazbe koja će novinare upozoriti na moguće posljedice programa koji povezuju nasilje sa seksom; (19)
U Memorandumu s objašnjenjima navodi se značajna uloga medija u demokratizaciji društva i odgovornost novinara i drugih predstavnika medija da za nepristrano i nestereotipno prikazivanje žena i muškaraca te potrebu njihove edukacije o pitanjima rodne jednakosti kako bi promicali uravnoteženiji prikaz žena i muškaraca u medijima.
I Platforma za djelovanje Pekinške deklaracije, koju je RH potpisala, govori o poticanju rodno osjetljive edukacije medijskih profesionalaca, uključujući vlasnike medija i rukovoditelje, kako bi se potaklo stvaranje i korištenje ne-stereotipne uravnotežene i raznovrsne slike žena u medijima, poticanju medija da ne predstavljaju žene kao inferiorna bića i eksploatiraju ih kao seksualne objekte i robu, već kao kreativna ljudska bića, ključne čimbenike koji doprinose i imaju koristi od razvojnog procesa te promociju stava da su seksistički stereotipi prikazani u medijima rodno diskriminacijski, degradirajući i uvredljivi. Stoga i predviđa akcije koje bi mediji trebali poduzeti, a to su:
- razviti, u suglasju sa slobodom izražavanja, profesionalne smjernice i kodekse ponašanja i druge oblike samoregulacije za promociju ne-stereotipnih slika žena;
- donijeti, u suglasju sa slobodom izražavanja, profesionalne smjernice i kodekse ponašanja vezane za nasilan, degradirajući ili pornografski materijal vezan za žene u medijima, uključujući oglašavanje;
- razviti rodnu perspektivu za sva pitanja od važnosti za zajednice, potrošače i civilno društvo,
- povećati sudjelovanje žena u procesu odlučivanja na svim razinama u medijima
Predložena izrada smjernica vezanih uz nasilje nad ženama i obiteljsko nasilje itekako uključuju zaštitu djece i mladih. Kao argument navest ću par primjera koji se često nalaze u izvještavanjima o nasilju nad ženama:
(1) Partnersko nasilje kao nekontrolirani čin iz ljubavi u kojem se nanošenje fizičkih ozljeda, koje u nekim slučajevima imaju i smrtne posljedice, stavlja u kontekst ljubomore, ljubavi koja je „pošla po krivu“ i sl., a što dovodi do krive pretpostavke da su nasilnici osobe koje „previše vole“ i koji su samo na trenutak „izgubili kontrolu“. Takav pristup, kao i unošenje humora u izvještavanje o nasilju ili senzacionalistička obrada nasilničkih činova u maniri filmskih najava ili reklame krimića u nastavcima, stvara, pogotovo kod djece i mladih, potpuno krivi dojam o težini i ozbiljnosti takvih nasilničkih djela.
(2) Silovanje kao zabava koja je pošla po krivu - Kada se izvještava o silovanjima često se sugerira da se možda radi o zabavi koja je malo pošla po krivu ili seksualnom odnosu koji možda nije bio sasvim dobrovoljan (djevojka je bila pijana, prvo se družila s mladićem ili mladićima, a onda ih odbila i sl.). Takvim tekstovima dovodi se u sumnju riječ silovane žene, pogotovo ako je bila pod utjecajem alkohola ili je prije toga dobrovoljno bila u društvu onih koji su ju kasnije silovali, što stvara dojam da druženje koje je prethodilo silovanju negira mogućnost kasnijeg počinjenja kaznenog djela.
Budući da prema podacima na jedno prijavljeno silovanje dolazi čak 15-20 neprijavljenih slučajeva silovanja, zbog više razloga među kojima su i strah da im nitko neće vjerovati, strah da će ih se okriviti za preživljeno iskustvo, osjećaj krivnje i odgovornosti te što su u većini slučajeva počinitelji poznate i/ili bliske osobe žrtvi, što dodatno otežava donošenje odluke o prijavi nasilja, izuzetno je važno da se novinari/ke upoznaju s mogućim posljedicama njihovog izvještavanja i shvate da navodi koji dovode u sumnju svjedočanstvo o silovanju od strane žrtve doprinose perpetuiranju upravo ovakvog omjera između prijavljenih i neprijavljenih silovanja. Jer potpuno je irelevantno je li djevojka/žena bila pijana kada je bila silovana, budući da alkoholiziranost nije, a silovanje jest kazneno djelo.
Predložena mjera za izradu smjernica vezanih uz uklanjanje spolnih stereotipa i seksizma iz medijskih sadržaja temelji se na već rečenim odredbama obvezujućih međunarodnih dokumenata, ali i zabranama nacionalnog zakonodavstva, da se (uglavnom) žene predstavljaju kao inferiorna bića i eksploatiraju ih kao seksualni objekti i roba. Prema rezultatima istraživanja Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova na 9 najčitanijih news portala, na čak dvije trećine objavljenih fotografija žene prikazuju kao poluobučene (u kupaćem kostimu, donjem rublju ili topless-u), potpuno gole, s fokusom na stražnjicama ili dekolteu te u sugestivnom ležećem ili klečećem položaju. Tretiraju ih kao seksualizirane objekte, ponuđene „konzumaciji“ muških pogleda, nerijetko u gotovo pornografskim kontekstima. Ovakav način javnog prikazivanja žena sugerira nezdrave odnosi među spolovima, a često ima i neprihvatljiv prizvuk nasilja („Sve je na pladnju, navali“, „Guza na izvolte“, „Evo, gledaj sad, ti si platio“, „Mali, izgužvaj me kao plahtu“, „Pastuše pristupi ženi ako imaš muda“, „Pokaži joj tko je muško, ako možeš“, „Nebranjene guzice napadnute s leđa“, „Amaterke na gotovs“, „Evo kako izgleda Bieberova kurva“, „Gole i pijane“i sl.). Osim što je seksizam prepreka u postizanju stvarne ravnopravnosti spolova, ovakvi sadržaji potpuno su neprimjereni za djecu i mlade jer utječu na njihovo usvajanje obrazaca odnosa prema ženama ili odnosa među spolovima.
Istraživanja su također pokazala da većina fotografija u medijima prikazuje mlade i izrazito vitke djevojke popraćene tekstovima poput: melem za oči, tijelo bez mane, savršeno utegnuto tijelo, nevjerojatno golo tijelo, neodoljiva ljepotica, hodajući seksipil, prizor za uživanje, tijelo za poželjeti, bezobrazno seksi, bezobrazno izazovna, prsata ljepotica, najpoznatija stražnjica na svijetu, zapanjujuće lijepa, praznik za oči, san svakog muškarca, besprijekorne linije, božice nevjerojatnog tijela doprinosi obolijevanju (uglavnom) djevojčica i mladih djevojaka od anoreksije, bulimije, poremećaja u prehrani i teških oboljenja. U Hrvatskoj se procjenjuje da ih je danas između 50.000 i 100.000.
Jedna od najpoznatijih nedavnih studija objavljena u časopisu udruženja za psihološke znanosti (Association for Psychological Science) koje je provedeno u 57 zemalja svijeta, pokazalo je da kad su pojedinci u društvu seksisti, muškarci i žene u tom društvu postaju manje ravnopravnima. Stoga možemo zamisliti kakav utjecaj ima seksizam u raznim medijima, kojem smo izloženi svakoga dana. Budući da taj seksizam, kreiraju ili odobravaju pojedinci u medijima, prvi korak prema eliminiranju (ili barem svođenju na zanemarivu mjeru) neželjenih stereotipa je njihovo prepoznavanje i kritiziranje. Stoga ih je neophodno osvijestiti kroz edukaciju upravo medijskih djelatnika/ca.
3. Janja Pavković: Natuknice Pučke pravobraniteljice za izradu Strategije medijske politike
- Naglasiti/istaknuti odgovornost medija u informiranju javnosti kada se izvještava o pitanjima važnim za i o pojedinim manjinskim skupinama kao npr. pripadnicima nacionalnih manjina, tražiteljima azila – educirati novinare/urednike o prihvatljivim/stereotipnim načinima izvještavanja
-
Naglasiti/istaknuti važnost samoregulacije - strukovni kodeksi ponašanja (npr. Hrvatskog novinarskog društva) i sankcije koje predviđaju često mogu biti najučinkovitije sredstvo za sprečavanje i osudu neprihvatljivog govora u javnom prostoru kojeg su počinili novinari
- Naglasiti/istaknuti odgovornost medija o načinu informiranja javnosti i prihvatljivom ponašanju na sportskim natjecanjima - edukacija
- Naglasiti/istaknuti problem suzbijanja neprihvatljivih, diskriminatornih i mrzilačkih komentara na Internetu i društvenim mrežama – jačati administratorske kapacitete koji će brisati neprihvatljive komentare, blokirati i sl.
- Naglasiti/istaknuti potrebu prepoznavanja i promptne reakcije policijskih službenika i pravosudnih dužnosnika o govoru mržnje u javnom prostoru - edukacija
- Naglasiti/istaknuti problem neosviještenosti mladih o potencijalnoj opasnosti medija poglavito virtualnog svijeta i zaštiti ljudskih prava u njemu – edukacija
4. Nada Zgrabljić Rotar: Medijska pismenost
Medijska pismenost je koncept koji UNESCO razvija već od 70-ih godina prošloga stoljeća izravno i neizravno podržavajući međunarodnu zajednicu da medijskoj pismenosti posveti potrebnu pozornost. U UNESCO-voj Deklaraciji o medijskoj pismenosti iz 1983. naglašena je nužnost opismenjavanja djece i građana za život s medijima jer mediji imaju presudnu važnost u socijalizaciji djece i izgradnji njihova identiteta i obrazovanju kao i u poslovnoj i političkoj aktivnosti građana i razvoju demokracije. Medijska pismenost definirana je kao „sposobnost pristupa (medijima), analize i vrednovanja (medijskih sadržaja) i sposobnost odašiljanja medijskih poruka (posredstvom medija). Digitalno doba i nove tehnologije proširile su koncept medijske pismenosti uključujući i potrebu primjerenog informacijskog opismenjavanja a se govori o „medijskoj i informacijskoj pismenosti“ (MIL) pri čem se informacijska pismenost ne smije i ne može shvatiti kao zamjena za sustavno razumijevanje funkcioniranja medija.
U knjizi Media and Information literacy, Policy and Strategy Guidlines iz 2013. godine ( autori Alton Grizzle i dr.) istaknuto je šest elemenata za uspješnu implementaciju i razvoj medijske i informacijske pismenosti, a to su :
- Vizija
- Konsenzus
- Inicijative
- Resursi
- Kompetencije
- Akcijski plana.
I Europska komisija zastupa potrebu šireg uključivanja medijske pismenosti u društvo te da se tome trebaju u najvećem mogućem opsegu prilagoditi javne politike prije svega obrazovna politika i medijska politika. U tom smislu je pojam medijske pismenosti uključen u Zakon o HRT-u te Zakon o elektroničkim medijima, a regulatorna tijela, napose Vijeće za elektroničke medije usmjereni su na izravnu podršku razvoju medijske pismenosti.
Na tragu UNESCO- ve strategije i preporuka Europske komisije u Hrvatskoj je potrebno definirati koncept medijske i informacijske pismenosti, definirati važnost kao i očekivanja od pojedinih institucija. Ključni problemi su sljedeći:
- Nedostatak stručnih kadrova za medijsko opismenjavanje
- Nedostatak razrađenog curriculuma te pedagoškog i edukacijskog materijala
- Nedovoljna razvijenost civilnog sektora (nastavnici i roditelji, psiholozi, liječnici)
- Nepovezanost medijskog i civilnog sektora
- Nedostatak programskih sadržaja za djecu u javnim i komercijalnim medijima
- Manjak edukacije medijskih kadrova i novinara u segmentu programa za djecu
- Nedovoljna uključenost politike u problematiku.
- Omogućuje djeci kvalitetnije odrastanje uz medije koji će biti za njih izvor znanja i ugode
- Omogućuje roditeljima nove kompetencije za kvalitetnije bavljenje svojom djecom
- Omogućuje odraslima razumijevanje medija i korištenje medija za vlastiti uspjeh i rad
- Omogućuje da mediji postanu sredstvo razvoja demokracije i participacije u društvu za sve građane
- Omogućuje medijskim stručnjacima kvalitetnije odnose s publikom
Aktivnosti:
1. Potrebno je, uvijek podržavajući načelo razmjernosti odnosno načelo slobode medija, ograničiti pravo medija na štetno djelovanje prema djeci i mladima (temeljem Pravilnika o zaštiti maloljetnika u AV medijima, Zelene karte EU i drugih dokumenata i preporuka Europske komisije);
2. Posebno se treba usmjeriti prema HRT-u; predložiti kvantitativno i kvalitativno poboljšanje programa za djecu i mlade bilo da je riječ o kupljenim, proizvedenim ili naručenim sadržajima; možda da cijeli II. Program HTV-a uz sport, emitira samo sadržaje za djecu
3. Predložiti da se pri fakultetima (Hrvatski studiji i Fakultet političkih znanosti osnuju Centri izvrsnosti u kojima će se obrazovati nastavnici za medijsku pismenost, kreirati edukativni materijali i organizirati radionice sa medijskim stručnjacima i novinarima);
4. Uključiti Hrvatsko novinarsko društvo u sve aktivnosti;
5. Organizirati tribine i sastanke sa stakeholdersima u cilju postizanja konsenzusa oko aktivnosti vezanih uz poticanje medijske pismenosti;
6. Potaknuti regulatorno tijelo VEM na veću uključenost, monitoring, sankcioniranje i financiranje aktivnosti medijske pismenosti;
7. Definirati odgovornosti svih dijelova medijskog i obrazovnog sustava;
8. Potaknuti aktivnosti civilnog društva