Zapisnik s drugog sastanka Tematske radne skupine o Hrvatskoj radioteleviziji (6.5.2015.)
Zapisnik s drugog sastanka Tematske radne skupine o Hrvatskoj radioteleviziji, 6. svibnja 2015., HRT
Drugi sastanak Tematske radne skupine o Hrvatskoj radioteleviziji održan je u sklopu javne rasprave o medijskoj politici Republike Hrvatske 2015 – 2020. u HRT-ovim prostorijama, u srijedu, 6. svibnja 2015., od 13 do 15 sati.
Sudjelovali su: Goran Radman (glavni ravnatelj HRT-a), Ernest Strika (inženjer tehnolog, HRT), Dario Špelić (predstavnik Sindikata novinara HRT-a), Biljana Romić (urednica, HRT), Maja Flego (Ured pravobraniteljice za djecu), Nevenka Sudar (savjetnica za medije Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova), Tonko Obuljen (predstavnik Odašiljača i veza), Igor Lasić (suradnik na izradi Radnih materijala za raspravu o medijskoj politici), Goran Denis Tomašković (predstavnik udruga gluhih i slijepih osoba), Martina Novak Vukuša (HRT), Janja Miličević (HRT), Milan F. Živković (glavni savjetnik u Ministarstvu kulture) i Boris Postnikov (MK) kao zapisničar.
Uz poziv na ovaj sastanak i prijedlog da se raspravu posveti mjerama za povećanje opsega i kvalitete programa (sadržaja) HRT-a, članovima TRS-a je dostavljen inicijalni prijedlog artikulacije ciljeva medijske politike u ovom području (priložen u kratkom radnom materijalu na kraju ovog zapisnika). U uvodnom dijelu sastanka glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman izložio je kratak povijesni prikaz mehanizama financiranja radiotelevizije, naznačio ciljeve restrukturiranja (povećana troškovna neovisnost i povećanja internih sredstava za programska ulaganja, uz zadržavanje modela dominantno javnog financiranja) i ponudio približnu projekciju optimalnog omjera ulaganja od po trećine prihoda u program, rad i održavanje infrastrukture. Naglasio je probleme s kojima se HRT susreće, poput razdvajanja računovodstva na javno u komercijalno, u skladu s europskim pravilima – a što se pokazalo kao zahtjevan i skup proces – ali i načelnih problema procjene opravdanosti ulaganja javnog novca u, primjerice, određene sportske sadržaje. Radman je podsjetio da prihod HRT-a opada od sedamdesetih godina prošloga stoljeća – dakako, u relativnom, a ne apsolutnom iznosu – tako da “bez povećanja raspoloživih sredstava za temeljnu djelatnost [proizvodnje programa], a da se pritom ne ugroze kompleksni zahtjevi infrastrukture – neće biti niti njenog povećanja”, a kamoli nekadašnje strukture troškova HRT-a, u kojoj je na proizvodnju domaćeg programa odlazilo dvije trećine prihoda. Uz to što je programska proizvodnja radno intenzivna djelatnost, izrazito ovisna o motivaciji autora, istaknuo je Radman, dodatni aspekt o kojem bi, prilikom razgovora o mjerama za povećanje opsega i kvalitete proizvodnje HRT-a, trebalo voditi računa je ugovorna definicija mandata HRT-a koja, kako je rekao, “ograničava programske inovacije”.
Djeca do dvanaeste godine starosti su više pred televizorom, često sama, i do tri sata dnevno. Predstavnica Pravobraniteljice za djecu, Maja Flego, kazala je kako se iz perspektive dječjih prava često govori o zaštiti privatnosti djece i zaštiti djece od neprimjerenih sadržaja, a rjeđe se obraća pozornost na poticanje kvalitetnih sadržaja za djecu. Ističući pravo na sudjelovanje djece u proizvodnji programa, podsjetila je na neke starije preporuke njenog ureda. U osnovi, Ured pravobraniteljice zadovoljan je novoustanovljenim zakonskim omjerima sadržaja, ali sugerira HRT-u da se dodatno potrudi oko podizanja razine njihove kvalitete i prezentacije (najava emisija), kako bi se približili publici. Sudeći prema aktualnom odnosu spram tog segmenta programa, ustvrdila je Flego, čini se “kao da ih se HRT srami”. Maja Flego je istaknula kako u HRT-ovom programu za djecu gotovo da i nema nacionalnih manjina i djece s poteškoćama, te iznijela prijedlog da se potrebi vanjskog vrednovanja sadržaja za djecu udovolji putem posegnog programskog vijeća za djecu.
Nevenka Sudar, predstavnica Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, istaknula je kako je njena institucija zadovoljna što je u Ugovor Vlade RH i HRT-a ušla odredba da će se rodno osviještenim sadržajima, ravnopravnom zastupljenošću i suzbijanjem stereotipa djelovati u smjeru promicanja ravnopravnosti, ali i da – barem prema analizama Ureda – nijedna od tih odredbi nije ispunjena. Teme koje se tiču ravnopravnosti spolova su i dalje podzastupljene, a među neovisnim analitičirama ili punditima, kakvi se često pojavljuju u emisijama HRT-a, malo je žena. Naglasila je i kako u novu medijsku politiku treba uključiti obavezu edukacije zaposlenih na HRT-u.
Goran Denis Tomašković, predstavnik udruga slijepih i gluhih osoba, upitao je ravnatelja HRT-a koliko je izdvojeno za prilagodbu slijepim i gluhim osobama u prošloj godini, a koliko se planira u 2015. godini, te poskupljuje li prilagodba stranog dokumentarnog filma sinkronizacijom umjesto titlom. Goran Radman nije, nažalost, kod sebe imao odgovarajuće podatke.
Naredna dionica rasprave bila je posvećena problemima i mogućnostima rekonceptualizacije sastava i uloge Programskog vijeća HRT-a. U razgovoru u kojem su pretežno sudjelovali Biljana Romić, Dario Špelić, Goran Radman i Milan F. Živković došlo se do zaključka kako Programsko vijeće manje-više predstavlja ekspozituru evidentnih stranačko-političkih opcija – zahvaljujući mehanizmu njegovog izbora – i da zanemaruje daleko najveći dio HRT-ovog programa, koncentrirajući se na nekoliko informativnih emisija. Umjesto toga, istaknuto je, vrijedilo bi bilo imati programsko vijeće koje posreduje mišljenja vrlo široke platforme različitih udruga, predstavnika lokalnih i regionalnih zajednica itd, omogućujući da do HRT-a dođu preciznije, potpunije i korisnije povratne informacije o kvaliteti, sadržaju i smjerovima korekcije programa. U ovoj koncepciji na tragu audience councilea trebalo bi kombinirati zastupljenost struke i šire javnosti.
Sljedeći dio rasprave vođen je oko pitanja prilagodbe sadržaja HRT-a osobama s štećenjem vida i sluha. Sudjelovali su Milan Živković, Dario Špelić, Biljana Romić, Goran Radman, Ernest Strika i Goran Denis Tomašković, a spornim se pokazao problem multiplatformske prilagodbe (radijskog prijenosa koji prati televizijski sadržaj, npr). Ernest Strika je upozorio kako bi raspravu trebalo metodološku učvrstiti, razgovarati o problemu prilagodbe na razini formulacije cilja i sl. U raspravi je izrečen i stav da bi problem prilagodbe trebalo rješavati u domeni standardizacije, temeljem javnog financiranja: svi sadržaji koji su na neki način (su)financirani javnim sredstvima trebali bi imati obavezu prilagodbe, a korištenje medijskih sadržaja od strane osoba s invaliditetom izuzeto od zaštite autorskih i srodnih prava.
U završnom dijelu rasprave, postavljeno je pitanje može li se unutar postojećih resursa HRT-a dobiti više programskog sadržaja za javnost. Milan F. Živković ponudio je nekoliko ilustracija moguće sinergije HRT-a s drugim javnim resursima i uslugama (arhiva školskih i visokoškolskih predavanja, npr.), ustvrdivši da HRT treba biti (i) sredstvo izraza publike. Nasuprot tome, predstavnici HRT-a iskazali su bojazan da bi takav pristup mogao prouzručiti srozavanje profesionalnih standarda. Općeniti je zaključak na kraju trećeg sastanka TRS-a za HRT bio kako ove dvije razine – održanje profesionalnih standarda i osnaženje inkluzivnosti HRT-a kao javne ustanove – ne bi trebali biti međusobno isključivi.
Radni materijali za raspravu o medijskoj politici Republike Hrvatske
2015 – 2020
Drugi dio: Prijedlozi ciljeva i zadataka medijske politike u području Hrvatske radiotelevizije
Cilj: otvorena institucija
Posebni ciljevi
1. Povećanje opsega i kvalitete proizvodnje
2. Univerzalnost pristupa sadržajima
3. Kulturna i politička raznolikost tema i gledišta
4. HRT kao platforma građanske participacije
Načela
1. Financijska održivost i autonomija
2. Upravna odgovornost građanima
3. Autonomija izbora tema i perspektiva
4. Redakcijska autonomije
5. Suradnja s drugim javnim, komunalnim i neprofitnim medijima
6. Dosljedna primjena prava na ispravak i odgovor, standardi zaštite maloljetnika i sprečavanja govora mržnji
Cilj: otvorena institucija
Politički i ekonomski autonomna javna radiotelevizija kao platforma aktivne demokratske i kulturne participacije građana proizvodi i putem različitih tehnoloških platformi distribuira obilje kvalitetnih i za publike besplatnih medijskih sadržaja koji zadovoljavaju komunikacijske interese mnogobrojnih javnosti.
Posebni ciljevi
Ovaj opći cilj, uz načelo dvije autonomije – od tržišta i od političko-stranačkog monopola, izražava četiri posebna cilja:
1. Povećanje opsega i kvalitete proizvodnje
Vrijeme distribucijskog monopola je prošlo. Nekada su svi gledali i slušali programe HRT-a zato što su bili praktično jedini. Razvitak komercijalnih radija i televizija i, sve više, internetskih kanala distribucije svih vrsta medijskih sadržaja navodi na jednostavan zaključak: buduće publike će pratiti HRT-ove sadržaje samo ako ih bude više, i ako pritom budu kvalitetniji. Umjesto informativne emisije HRT-a, gledatelji mogu prebaciti na isti format u programu komercijalne televizije. Umjesto HRT-ove televizijske serije, mogu s interneta skinuti cijelu sezonu nekog svjetskog hita, a umjesto glazbe na HRT-ovom radiju potražiti na You-Tubeu ili bilo gdje ono što pogađa njihov trenutačni ukus. To, naravno, ne znači da je potreba za HRT-ovom proizvodnjom manja. Upravo suprotno, kao što je više puta istaknuto u prethodnoj raspravi: potreba za više provjerenih informacija u kontekstima koji im daju značenje, potreba za istraživačkim novinarstvom, obrazovanjem, umjetničkim izrazima prepoznatljive zbilje… i, općenito, više emisija i tekstova na hrvatskom i jezicima nacionalnih manjina, s usponom interneta i komercijalnih medija ovisnih o ujednačavanju i filtriranju sadržaja prema oglašivačkim interesima, ne smanjuje se, nego povećava. Također, ne samo s ulaskom u međunarodne asocijacije, Hrvatska mora voditi računa da barem osnove svog društvenog i kulturnog života kontinuirano, i u znatno većem opsegu nego danas, predstavlja na stranim jezicima. Iluzorno je prepustiti zadovoljenje tih i drugih komunikacijskih potreba komercijalnim medijima koji na tržištu jedva pronalaze potporu i za vlastiti opstanak.
2. Univerzalnost pristupa sadržajima
ima kulturnu, cjenovnu i tehnološku dimenziju. Emisije i tekstovi Hrvatske radiotelevizije trebaju biti (1) razumljivi i zanimljivi, (2) besplatni i (3) distribuirani putem bilo koje tehnologije do najšireg kruga prijemnika i publika koje imaju navike njihova korištenja.
3. Kulturna i politička raznolikost tema i gledišta
Vidjeli smo da pluralizam informacija i tema u raznovrsnim medijskim formama i žanrovima – pa niti pluralizam vlasništva – u cjelini medijskog polja ne dolazi sam po sebi kao posljedica privatizacije i digitalizacije. Aktivna uloga medijske politike i javne radiotelevizije i potrebna je kako bi, između ostaloga, teme i forme s malim potencijalom “monetizacije” uopće opstale. “Planirana raznolikost,” kako je naziva James Curran (1996:12) javne radiotelevizije u primjeru britanske, “uključuje dječje obrazovne programe, umjetničke emisije, programe posvećene zaštiti potrošača, zahtjevnije drame koje odbacuju uhodane formule ili emisije koji predstavljaju nekonvencionalne interese i ideje, što bi sve teško bilo proizvedeno u sustavima s tržišnim osloncem. Dostupnost takvih sadržaja u programima javne radiotelevizije znači da publike imaju priliku razviti svoje ukuse i intelektualne horizonte.” Iako se HRT, putem aktivnosti za ostvarenje prvog posebnog cilja, povećanja opsega i kvalitete proizvodnje, tek treba približiti takvom reprezentiranju široke i, često, antagonistične socioekonomske i kulturne sfere, nije prerano upozoriti na opasnosti takve koncepcije javne radiotelevizije kao instrumenta za “popunjavanje praznina” u ponudi komercijalnih medija. Ako bi se HRT shvatio kao poligon samo za nepopularne programe koje, ma kako “visoku javnu vrijednost” imali, malotko prati, to može odvesti u njegovu potpunu marginalizaciju. Čak i u slučaju da se provodi isključivo putem javne radiotelevizije, a ne putem nabave “ozbiljnih sadržaja” od bilo kojeg komercijalnog ponuđača, ta bi, u osnovi neoliberalna koncepcija “popunjavanja praznina” značila prihvaćanje tržišne definicije medija kao sredstva “isporuke seta posebnih roba potrošačima, a ne uspostava komunikacijskog odnosa” (Garnham, 1994: 18). HRT bi to brzo odvelo u zonu elegantne tribine za razmjenu mišljenja intelektualaca, “gubitka podrške široke javnosti, ranjivosti na politički napad ili pritiska na javno financiranje” (Curran, 1996:12). Zato HRT ne smije biti shvaćen kao skup određenih programa (redovito obrazovnih i kulturnih programa za manjine i ostale manje publike) koji se smatraju “javnom uslugom”, nego “uspostava komunikacijskog odnosa” (Garnham, 1994: 18), posebno putem kulturnih i obrazovnih programa, posebno s manjinama i ostalim manjim publikama koje su dragocjene kao i one mnogobrojne.
Jednako tako, niti zastupljenost kontrastnih ideja i gledišta o mnogobrojnim pitanjima ne može se na HRT-u ostvariti samo reprezentacijom, ma kako bogatog, mozaika kulturne raznolikosti u kojem “jednake minutaže” nepristranog prikaza političko-ideoloških pozicija ostaju rezervirane za “balansiranje” između vlasti i oporbe (unaprijed osuđeno na primjedbe mjerača vremena i jednih i drugih). Jedna od najvećih boljki HRT-a je svođenje javne rasprave na smotru folklora “elita (koje) snažno utječu na način predstavljanja i interpretacije vijesti. To je primarno posljedica čvrstog oslonca javnih radiotelevizija na mali repertoar moćnih, autoritativnih i akreditiranih kao izvore vijesti. Iako se ponekad razlikuju jedni od drugih, oni tvore oligopol koji teži isključiti i marginalizirati druge glasove” (Leys, 1999; Curran, 1996). Ne postoji jedna “velika javnost”, niti HRT kao temeljna infrastruktura njene “velike javne sfere” iz koje su mnogi sistemski isključeni i ušutkani. Umjesto toga, javni život se sastoji od medijskog izraza mnogobrojnih socioekonomskih , političko-ideoloških, kulturnih, rodnih, lokalnih, jezičnih, etničkih i drugih pozicija. Sve te javnosti i, kako ih Nancy Fraser naziva, “subalterne kontrajavnosti” često su podijeljene dubokim interesnim konfliktima i gorkim vrijednosnim sukobima. Uvjereni smo da za medije nema većeg izazova od rasprave koja vodi pobjedama, porazima i savezništvima između njih.
4. HRT kao platforma građanske participacije
Jednako kao što raznolikost sadržaja treba reflektirati množinu sukobljenih socioekonomskih perspektiva, a ne tek postmoderni kolaž kulturnih interesa, niti univerzalnost pristupa ne smije biti reducirana na mogućnost da svatko može besplatno – na radiju, televizoru ili smartphoneu, svejedno – primati HRT-ove programe i tekstove. Pravo pristupa znači da svatko može sudjelovati u njima (Leys, 1999: 327). Imate li argumentirano mišljenje o nekom javnom pitanju, ili samo sjećanje iz povijesti svog sela koje bi inače moglo ostati zaboravljeno, podijelite ga putem HRT-a. Imate li kvalitetnu ideju za TV-seriju ili dokumentarni film, HRT će je saslušati i uzeti u produkciju. Vjerujete li da ste smislili nov način uštede energije u televizijskom studiju ili originalan radijski softver, donesite ga na HRT. Da, ovo zvuči kao sasvim novi koncept, nazovimo ga otvorenom javnom institucijom, i ne, to ne podrazumijeva iluzije citizen-journalisma kao zamjene za profesionalni medijski pogon. “Aktivnom kulturnom participacijom smatramo situaciju,” Pierluigi Sacco (2011: 5) definira temelj koncepta Kulture 3.0, “situaciju u kojoj se pojedinci ne ograničavaju na pasivnu apsorpciju kulturnih stimulansa, nego su motivirani da zaposle svoje vještine. Dakle, ne samo slušati glazbu, nego svirati; ne samo čitati tekstove, nego pisati, i tako dalje. Čineći to, ljudi prihvaćaju izazov da prošire svoje kapacitete izraza, redefiniraju svoja očekivanja i uvjerenja, da preoblikuju svoj društveni identitet.”
Ulazak u doba mehaničke reprodukcije, socijalne države i fordističke integracije proizvodnje, distribucije i potrošnje revolucionira ponudu i potražnju za kulturnim dobrima, oblikujući ono što Sacco naziva Kulturom 2.0 – paradigmom kulturnih i kreativnih industrija, javne patronaže, velikih publika i ekonomizacije kulture. Kulturu 3.0 obilježava dostupnost digitalne tehnologije, mrežne predodžbe, deindustrijalizacija ekonomije i online svakodnevica, mijenjajući kulturnu proizvodnju, komunikaciju i participaciju u zajednicama ne samo tržišnih praksa, stvaranja prihoda, nego i indirektnih, netržišnih vrijednosti u svim sektorima. Njihova makroekonomska “težina” teško se može izraziti samo kvantitativnim indikatorima poput broja gledatelja, slušatelja ili “noćenja”, ali je veoma opipljiva u potencijalu kulturnih i komunikacijskih aktivnosti za povećanje inovacija, prilagodljivost promjenama u sferi rada, prijateljske interkulturne odnose, održiv odnos prema prirodi, kao i smanjenje socijalnih troškova ili maloljetničke delinkvencije. Ukratko, u svim onim efektima na koje ciljaju programi s naglaskom na sudjelovanje i pravo pristupa. Umjesto ekonomizacije kulture, aktivna participacija cilja na “kulturalizaciju” ekonomije. Umjesto potrošača resursa, kultura postaje jedan od njihovih glavnih kreatora. “Danas možeš lako,” kaže Sacco (2011: 3), “pristupiti tehnologiji koja omogućuje profesionalni tretman teksta, nepokretne ili pokretne slike, zvuka i multimedije po impresivno brzim krivuljama učenja i veoma niskim cijenama – što bi prije eksplozije osobnog računarstva, dakle samo nekoliko desetljeća ranije, bilo jednostavno nezamislivo. Dakle, ako je kulturna 2.0 revolucija bila obilježena eksplozijom veličine kulturnih tržišta, revoluciju Kulture 3.0 karakterizira eksplozija bazena proizvođača, tako da postaje sve teže razlikovati kulturne proizvođače i korisnike.”
Izloženi ciljevi su komplementarni i međusobno uvjetovani. Bez istinski raznovrsnih i svakome dostupnih HRT-ovih programa nemoguće će biti ostvariti koncepciju HRT-a kao otvorene institucije, kao što će i povećanje tako određene kvalitete i opsega proizvodnje bez aktivnog sudjelovanja građana ostati samo lijepom željom na strateškom papiru. Kao ilustraciju da navedeni ciljevi i nisu toliko novi, optimistično-inovativni niti svježi poput netom kompletiranog projekta za neki europski fond, podsjetit ćemo samo na nekoliko primjera koje, kako bi otvorio “put prema koncipiranju konkretnijih oblika održivog razvitka”, u uvodu Strategije kulturnog razvitka, prije više od desetljeća, navodi sociolog Vjeran Katunarić (2003: 16 -17):
“• Zainteresirati domaće i strane posjetitelje za lokalni život kako putem predstavljanja tradicijskih kulturnih običaja tako i razgovorom i druženjem s domaćinima da bi se upoznale i lošije strane njihova života: način da se razumije autentična sredina i možda potaknu ideje i inicijative za pomoć i ulaganja, a dovoljna je katkada i riječ potpore.
• Promišljeno povezivati kulturno profesionalno, amatersko i alternativno djelovanje: prvo osigurava kvalitetniju kreaciju, drugo široku participaciju, a treće neobičnu interpretaciju i izbor mjesta što privlači pozornost većeg broja ljudi.
• Stručnjaci bi laicima trebali prenositi smisao vrijednosti umjetničkih djela i znanstvenih spoznaja na jednostavan, što neposredniji i zanimljiviji način, kako bi se pobudilo zanimanje za visoku kulturu i stvorio dojam da to nisu vrijednosti namijenjene tek odabranima, nego čitavoj sredini.
• Povratiti dostojanstvo i vrijednost ljudskom radu i komunikaciji dokazivanjem da su specijalistička znanja i novi izumi dodane vrijednosti namijenjene povećavanju vrijednosti proizvoda koje ljudi proizvode ili upotrebljavaju, kao i sposobnosti da sudjeluju u životu zajednice. Naprotiv, otpuštanjem s posla ljudi u vitalnoj dobi pod izgovorom da ne umiju proizvoditi ili ponuditi robu ili usluge namijenjene tržištu, tj. da nisu sposobni primijeniti nova znanja – naprosto se tragično odvaja od zajedničkog opstanka pretvarajući pritom sve veći broj ljudi u tzv. otpad. Takvim obezvređivanjem čovjek se kriminalizira i otvaraju se nove mogućnosti širenja ideologija ratovanja i istrebljenja.”
Načela
Prilikom ostvarivanja navedenih ciljeva potrebno je pridržavati se sljedećih načela:
1. Financijska održivost i autonomija
s jedne strane osiguravaju javnu radioteleviziju od nepoželjnih utjecaja tržišnih mehanizama, a s druge strane od podjednako pogubnih direktiva političko-stranačke vlasti. Na primjerima javnih radiotelevizija u više zemalja (Mađarska, Litva, Grčka…) smo vidjeli kako izravno proračunsko financiranje predstavlja stvarnu prijetnju neovisnosti. U domaće primjere sličnih scenarija možemo ubrojiti devalvaciju novina Vjesnik na razinu “biltena vladajuće stranke” koja je prethodila njihovom gašenju, kao i mnogobrojne sumnje na neposrednu instrumentalizaciju lokalnih medija na nepogrešivom tragu novca iz gradskih blagajni pod ekskluzivnom kontrolom demokratski izabranih gradonačelnika i vijećničkih većina. Kad bi se novac HRT-u svake godine dodjeljivao iz državnog proračuna ili putem druge diskrecijske odluke vladajuće većine, zapitajte se: kakvo bi bilo izvještavanje HRT-a o njenim perfomansama, barem u vrijeme rasprave o proračunu? Kako bi bio stvarno neovisan o političko-stranačkom utjecaju, HRT treba imati podjednako neovisan izvor sredstava za rad.
Kada je riječ o uvažavanju načela neovisnosti o tržištu, odnosno oglašavanju u ovom slučaju, problem je nešto kompleksniji. Iako HRT-ova funkcionalnost, vidjeli smo, presudno ne ovisi o prihodima od oglašavanja – koji predstavljaju tek oko 9 posto njegova proračuna od 1,45 milijardi kuna – HRT-ov program je utoliko izložen rangiranju agencije za oglašivački rejting i svime što uz to, u standardnom paketu komercijalnih medija ide. Komercijalni prihodi ovise o oglašavanju, oglašavanje ovisi o maksimizaciji publike, a maksimizacija publike “ovisi o zabavi – ne o političkoj debati” (Leys, 1999: 319). Osim toga, dualno financiranje – iako nije sporno niti iz pozicije zagovornika otvaranja većeg prostora za djelovanje tržišnih aktera (EK, 2009: 57) – nameće potrebu relativno kompleksnog nadzora razdvajanja javnih i komercijalnih prihoda odnosno rashoda. Pod pretpostavkom da bi se komunikacija između HRT-a i nadzora Agencije za elektroničke medije u tom području veoma lako mogla unaprijediti, “nedjeljivi višak” pitanja što je točno “komercijalni program”, a što “javni sadržaj” uporno prijeti da raspravu o HRT-ovom mandatu odvede u slijepu ulicu nadopune komercijalnim medijima, u kojoj su sve krave crne, a sve “javne emisije” toliko dosadne, da bi oglašivači eventualno i platili da se njihova reklama uz njih ne pojavi. Na načelnoj razini, pretpostavljamo da su stvari jasne: HRT ne bi trebao sudjelovati na tržištu oglašavanja, što ne znači da ne bi trebao, unutar razumnog vremenskog okvira, besplatno prenositi nekomercijalne obavijesti različitih javnoobrazovnih kampanja i tome slično, uključujući i političko-izborne oglase. U realnom vremenu, troškovi tehnike i proizvodnje programa za hrvatsku, relativno malobrojnu, publiku su doslovce isti kao i kod javnih radiotelevizija koje se financiraju isključivo pristojbom ili nekim sličnim davanjem obveznika u brojevima od više desetaka milijuna. HRT pritom čekaju i investicije u tehnološku obnovu zasad ne dokraja izvjesne visine. Veoma lako je izračunati, pod uvjetom da ostale varijable ostanu iste, koliko bi trenutačno ukidanje oglašivačkih prihoda HRT-a pristojbu povisilo. Pritom treba imati u vidu da je za mnogobrojna domaćinstva s nedostatnim dohotkom, o čemu svjedoče primjedbe Pučkog pravobranitelja i umirovljeničkih udruga (npr. Izvješće Pučke pravobraniteljice za 2013. godinu: 92, http://www.ombudsman.hr/hr/izvjesca-o-radu-pravobranitelja.html, pristupljeno 30. travnja 2014.) i sadašnja visina pristojbe prevelik trošak. Zbog toga treba predvidjeti postupan prijelaz, kroz više godina, na financiranje HRT-a isključivo putem pristojbe.
2. Upravna odgovornost građanima
osnovni je preduvjet ostvarenja široke platforme građanske participacije u stvaranju programa i zadovoljavanja njihovih komunikacijskih potreba. Kako HRT-om ne bi upravljala nereprezentativna vijeća imenovana jednostavnom stranačkom većinom, niti kvaziautonomni odbori s epitetom struke, nositeljice upravnih mandata trebaju biti odgovorne onima koji na HRT-u rade i onima koji HRT-ove programe i tekstove gledaju, slušaju i čitaju.
3. Autonomija izbora tema i perspektiva
u odnosu na druge medije, ma koliko to izgledalo logično, iz političke i financijske neovisnosti, čini se, ne proizlazi sama od sebe. HRT-ove urednice i novinari na isto tržište novinarskog rada dolaze iz istog socijalnog i obrazovnog habitusa kao i radnici u komercijalnim medijima, tako da gotovo potpuno podudaranje strukture vijesti dana u komercijalnim i javnim medijima ide samo od sebe. Njihovo zaposlenje na HRT-u treba značiti zaštitu od prilagođavanja oglašivačkoj i vlasničkoj strukturnoj inspekciji, koju njihovi kolege u komercijalnim medijima u većoj ili manjoj mjeri ne mogu izbjeći. Dok ekonomska intervencija autorskog prava stimulira kudikamo veća ulaganja u sustav dobro plaćenih voditeljskih osobnosti koje se fokusiraju na osobne aspekte događaja u potrazi za skandalom, na HRT-u sustav javnog financiranja štiti novinare-istraživače, posvećene pronalaženju, provjeri i organiziraju vijesti u smislene povijesti koje vode razumijevanju i solidarnosti. Ma koliko ponekad bilo lakše izbjeći uredničke rizike, bolje je ponekad – posebno kad je neprovjerena – i propustiti neku važnu vijest kojom raspolažu druge redakcije, nego, zahvaljujući “autopilotu” ujednačavanja, propustiti sve što se događa izvan uskog itinerarija službenih izvora. Generativni princip novinarstva u javnim medijima, kojemu HRT s razlogom treba biti uzor, ne treba proizlaziti iz svakodnevnog diktata sfere “elitnih medija”, nego iz svakodnevnog života koji javni mediji dijele s mnogostrukim javnostima.
4. Redakcijska autonomija
medijskih radnika HRT-a prilikom izbora urednica i određivanja drugih standarda profesijske etike treba biti uzor i orijentir svim drugim medijima u Hrvatskoj. Ne radi se tu samo o, za sve medije obaveznom, pridržavanju zakonskih odredbi o statutima medija, nego aktivnoj provedbi načela da bez novinarskog suodlučivanja nema niti novinarske autonomije.
5. Suradnja s drugim javnim, komunalnim i neprofitnim medijima
za HRT je obaveza, distribucijski horizont za njegove sadržaje, ali i izvor informacija, tema, sugovornika i suradnika. HRT treba svakodnevno svoje programe i tekstove nuditi na prerađivanje i emitiranje javnim i neprofitnim medijima, ali i obilato koristiti njihove materijale. Sigurnost zaposlenja nužna je sastavnica novinarske autonomije, ali ona ne znači institucionalnu sklerozu redakcija u Zagrebu. Razmjena kadrova između lokalnih i središnjih redakcija, kao i između onih lokalnih i lokalnih, treba postati uobičajenom relacijom uzajamnog obrazovanja i razmjene iskustava. Ako se ne otvore mreže kadrovske fluktuacije i inovacije, HRT može samo biti žrtvom poziva na nesmiljena kadrovska “restrukturiranja” u periodičnim razmacima.
6. Dosljedna primjena prava na ispravak i odgovor, standardi zaštite maloljetnika i sprečavanja govora mržnji
vrijede za sve druge medije kao i za HRT. Pogrešno je reći da bi takvi standardi za HRT trebali vrijediti imalo “više”, jer bi to impliciralo da se drugi mediji mogu, prema potrebi ili raspoloženju, i ignorantski ponijeti. Međutim, svaki HRT-ov faux pas u tom smislu djeluje izrazito negativno, kao praktični poticaj svima koji konstitucionalne granice slobode govora shvaćaju s omalovažavanjem.
Drugi sastanak Tematske radne skupine o Hrvatskoj radioteleviziji održan je u sklopu javne rasprave o medijskoj politici Republike Hrvatske 2015 – 2020. u HRT-ovim prostorijama, u srijedu, 6. svibnja 2015., od 13 do 15 sati.
Sudjelovali su: Goran Radman (glavni ravnatelj HRT-a), Ernest Strika (inženjer tehnolog, HRT), Dario Špelić (predstavnik Sindikata novinara HRT-a), Biljana Romić (urednica, HRT), Maja Flego (Ured pravobraniteljice za djecu), Nevenka Sudar (savjetnica za medije Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova), Tonko Obuljen (predstavnik Odašiljača i veza), Igor Lasić (suradnik na izradi Radnih materijala za raspravu o medijskoj politici), Goran Denis Tomašković (predstavnik udruga gluhih i slijepih osoba), Martina Novak Vukuša (HRT), Janja Miličević (HRT), Milan F. Živković (glavni savjetnik u Ministarstvu kulture) i Boris Postnikov (MK) kao zapisničar.
Uz poziv na ovaj sastanak i prijedlog da se raspravu posveti mjerama za povećanje opsega i kvalitete programa (sadržaja) HRT-a, članovima TRS-a je dostavljen inicijalni prijedlog artikulacije ciljeva medijske politike u ovom području (priložen u kratkom radnom materijalu na kraju ovog zapisnika). U uvodnom dijelu sastanka glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman izložio je kratak povijesni prikaz mehanizama financiranja radiotelevizije, naznačio ciljeve restrukturiranja (povećana troškovna neovisnost i povećanja internih sredstava za programska ulaganja, uz zadržavanje modela dominantno javnog financiranja) i ponudio približnu projekciju optimalnog omjera ulaganja od po trećine prihoda u program, rad i održavanje infrastrukture. Naglasio je probleme s kojima se HRT susreće, poput razdvajanja računovodstva na javno u komercijalno, u skladu s europskim pravilima – a što se pokazalo kao zahtjevan i skup proces – ali i načelnih problema procjene opravdanosti ulaganja javnog novca u, primjerice, određene sportske sadržaje. Radman je podsjetio da prihod HRT-a opada od sedamdesetih godina prošloga stoljeća – dakako, u relativnom, a ne apsolutnom iznosu – tako da “bez povećanja raspoloživih sredstava za temeljnu djelatnost [proizvodnje programa], a da se pritom ne ugroze kompleksni zahtjevi infrastrukture – neće biti niti njenog povećanja”, a kamoli nekadašnje strukture troškova HRT-a, u kojoj je na proizvodnju domaćeg programa odlazilo dvije trećine prihoda. Uz to što je programska proizvodnja radno intenzivna djelatnost, izrazito ovisna o motivaciji autora, istaknuo je Radman, dodatni aspekt o kojem bi, prilikom razgovora o mjerama za povećanje opsega i kvalitete proizvodnje HRT-a, trebalo voditi računa je ugovorna definicija mandata HRT-a koja, kako je rekao, “ograničava programske inovacije”.
Djeca do dvanaeste godine starosti su više pred televizorom, često sama, i do tri sata dnevno. Predstavnica Pravobraniteljice za djecu, Maja Flego, kazala je kako se iz perspektive dječjih prava često govori o zaštiti privatnosti djece i zaštiti djece od neprimjerenih sadržaja, a rjeđe se obraća pozornost na poticanje kvalitetnih sadržaja za djecu. Ističući pravo na sudjelovanje djece u proizvodnji programa, podsjetila je na neke starije preporuke njenog ureda. U osnovi, Ured pravobraniteljice zadovoljan je novoustanovljenim zakonskim omjerima sadržaja, ali sugerira HRT-u da se dodatno potrudi oko podizanja razine njihove kvalitete i prezentacije (najava emisija), kako bi se približili publici. Sudeći prema aktualnom odnosu spram tog segmenta programa, ustvrdila je Flego, čini se “kao da ih se HRT srami”. Maja Flego je istaknula kako u HRT-ovom programu za djecu gotovo da i nema nacionalnih manjina i djece s poteškoćama, te iznijela prijedlog da se potrebi vanjskog vrednovanja sadržaja za djecu udovolji putem posegnog programskog vijeća za djecu.
Nevenka Sudar, predstavnica Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, istaknula je kako je njena institucija zadovoljna što je u Ugovor Vlade RH i HRT-a ušla odredba da će se rodno osviještenim sadržajima, ravnopravnom zastupljenošću i suzbijanjem stereotipa djelovati u smjeru promicanja ravnopravnosti, ali i da – barem prema analizama Ureda – nijedna od tih odredbi nije ispunjena. Teme koje se tiču ravnopravnosti spolova su i dalje podzastupljene, a među neovisnim analitičirama ili punditima, kakvi se često pojavljuju u emisijama HRT-a, malo je žena. Naglasila je i kako u novu medijsku politiku treba uključiti obavezu edukacije zaposlenih na HRT-u.
Goran Denis Tomašković, predstavnik udruga slijepih i gluhih osoba, upitao je ravnatelja HRT-a koliko je izdvojeno za prilagodbu slijepim i gluhim osobama u prošloj godini, a koliko se planira u 2015. godini, te poskupljuje li prilagodba stranog dokumentarnog filma sinkronizacijom umjesto titlom. Goran Radman nije, nažalost, kod sebe imao odgovarajuće podatke.
Naredna dionica rasprave bila je posvećena problemima i mogućnostima rekonceptualizacije sastava i uloge Programskog vijeća HRT-a. U razgovoru u kojem su pretežno sudjelovali Biljana Romić, Dario Špelić, Goran Radman i Milan F. Živković došlo se do zaključka kako Programsko vijeće manje-više predstavlja ekspozituru evidentnih stranačko-političkih opcija – zahvaljujući mehanizmu njegovog izbora – i da zanemaruje daleko najveći dio HRT-ovog programa, koncentrirajući se na nekoliko informativnih emisija. Umjesto toga, istaknuto je, vrijedilo bi bilo imati programsko vijeće koje posreduje mišljenja vrlo široke platforme različitih udruga, predstavnika lokalnih i regionalnih zajednica itd, omogućujući da do HRT-a dođu preciznije, potpunije i korisnije povratne informacije o kvaliteti, sadržaju i smjerovima korekcije programa. U ovoj koncepciji na tragu audience councilea trebalo bi kombinirati zastupljenost struke i šire javnosti.
Sljedeći dio rasprave vođen je oko pitanja prilagodbe sadržaja HRT-a osobama s štećenjem vida i sluha. Sudjelovali su Milan Živković, Dario Špelić, Biljana Romić, Goran Radman, Ernest Strika i Goran Denis Tomašković, a spornim se pokazao problem multiplatformske prilagodbe (radijskog prijenosa koji prati televizijski sadržaj, npr). Ernest Strika je upozorio kako bi raspravu trebalo metodološku učvrstiti, razgovarati o problemu prilagodbe na razini formulacije cilja i sl. U raspravi je izrečen i stav da bi problem prilagodbe trebalo rješavati u domeni standardizacije, temeljem javnog financiranja: svi sadržaji koji su na neki način (su)financirani javnim sredstvima trebali bi imati obavezu prilagodbe, a korištenje medijskih sadržaja od strane osoba s invaliditetom izuzeto od zaštite autorskih i srodnih prava.
U završnom dijelu rasprave, postavljeno je pitanje može li se unutar postojećih resursa HRT-a dobiti više programskog sadržaja za javnost. Milan F. Živković ponudio je nekoliko ilustracija moguće sinergije HRT-a s drugim javnim resursima i uslugama (arhiva školskih i visokoškolskih predavanja, npr.), ustvrdivši da HRT treba biti (i) sredstvo izraza publike. Nasuprot tome, predstavnici HRT-a iskazali su bojazan da bi takav pristup mogao prouzručiti srozavanje profesionalnih standarda. Općeniti je zaključak na kraju trećeg sastanka TRS-a za HRT bio kako ove dvije razine – održanje profesionalnih standarda i osnaženje inkluzivnosti HRT-a kao javne ustanove – ne bi trebali biti međusobno isključivi.
Radni materijali za raspravu o medijskoj politici Republike Hrvatske
2015 – 2020
Drugi dio: Prijedlozi ciljeva i zadataka medijske politike u području Hrvatske radiotelevizije
Cilj: otvorena institucija
Posebni ciljevi
1. Povećanje opsega i kvalitete proizvodnje
2. Univerzalnost pristupa sadržajima
3. Kulturna i politička raznolikost tema i gledišta
4. HRT kao platforma građanske participacije
Načela
1. Financijska održivost i autonomija
2. Upravna odgovornost građanima
3. Autonomija izbora tema i perspektiva
4. Redakcijska autonomije
5. Suradnja s drugim javnim, komunalnim i neprofitnim medijima
6. Dosljedna primjena prava na ispravak i odgovor, standardi zaštite maloljetnika i sprečavanja govora mržnji
Cilj: otvorena institucija
Politički i ekonomski autonomna javna radiotelevizija kao platforma aktivne demokratske i kulturne participacije građana proizvodi i putem različitih tehnoloških platformi distribuira obilje kvalitetnih i za publike besplatnih medijskih sadržaja koji zadovoljavaju komunikacijske interese mnogobrojnih javnosti.
Posebni ciljevi
Ovaj opći cilj, uz načelo dvije autonomije – od tržišta i od političko-stranačkog monopola, izražava četiri posebna cilja:
1. Povećanje opsega i kvalitete proizvodnje
Vrijeme distribucijskog monopola je prošlo. Nekada su svi gledali i slušali programe HRT-a zato što su bili praktično jedini. Razvitak komercijalnih radija i televizija i, sve više, internetskih kanala distribucije svih vrsta medijskih sadržaja navodi na jednostavan zaključak: buduće publike će pratiti HRT-ove sadržaje samo ako ih bude više, i ako pritom budu kvalitetniji. Umjesto informativne emisije HRT-a, gledatelji mogu prebaciti na isti format u programu komercijalne televizije. Umjesto HRT-ove televizijske serije, mogu s interneta skinuti cijelu sezonu nekog svjetskog hita, a umjesto glazbe na HRT-ovom radiju potražiti na You-Tubeu ili bilo gdje ono što pogađa njihov trenutačni ukus. To, naravno, ne znači da je potreba za HRT-ovom proizvodnjom manja. Upravo suprotno, kao što je više puta istaknuto u prethodnoj raspravi: potreba za više provjerenih informacija u kontekstima koji im daju značenje, potreba za istraživačkim novinarstvom, obrazovanjem, umjetničkim izrazima prepoznatljive zbilje… i, općenito, više emisija i tekstova na hrvatskom i jezicima nacionalnih manjina, s usponom interneta i komercijalnih medija ovisnih o ujednačavanju i filtriranju sadržaja prema oglašivačkim interesima, ne smanjuje se, nego povećava. Također, ne samo s ulaskom u međunarodne asocijacije, Hrvatska mora voditi računa da barem osnove svog društvenog i kulturnog života kontinuirano, i u znatno većem opsegu nego danas, predstavlja na stranim jezicima. Iluzorno je prepustiti zadovoljenje tih i drugih komunikacijskih potreba komercijalnim medijima koji na tržištu jedva pronalaze potporu i za vlastiti opstanak.
2. Univerzalnost pristupa sadržajima
ima kulturnu, cjenovnu i tehnološku dimenziju. Emisije i tekstovi Hrvatske radiotelevizije trebaju biti (1) razumljivi i zanimljivi, (2) besplatni i (3) distribuirani putem bilo koje tehnologije do najšireg kruga prijemnika i publika koje imaju navike njihova korištenja.
3. Kulturna i politička raznolikost tema i gledišta
Vidjeli smo da pluralizam informacija i tema u raznovrsnim medijskim formama i žanrovima – pa niti pluralizam vlasništva – u cjelini medijskog polja ne dolazi sam po sebi kao posljedica privatizacije i digitalizacije. Aktivna uloga medijske politike i javne radiotelevizije i potrebna je kako bi, između ostaloga, teme i forme s malim potencijalom “monetizacije” uopće opstale. “Planirana raznolikost,” kako je naziva James Curran (1996:12) javne radiotelevizije u primjeru britanske, “uključuje dječje obrazovne programe, umjetničke emisije, programe posvećene zaštiti potrošača, zahtjevnije drame koje odbacuju uhodane formule ili emisije koji predstavljaju nekonvencionalne interese i ideje, što bi sve teško bilo proizvedeno u sustavima s tržišnim osloncem. Dostupnost takvih sadržaja u programima javne radiotelevizije znači da publike imaju priliku razviti svoje ukuse i intelektualne horizonte.” Iako se HRT, putem aktivnosti za ostvarenje prvog posebnog cilja, povećanja opsega i kvalitete proizvodnje, tek treba približiti takvom reprezentiranju široke i, često, antagonistične socioekonomske i kulturne sfere, nije prerano upozoriti na opasnosti takve koncepcije javne radiotelevizije kao instrumenta za “popunjavanje praznina” u ponudi komercijalnih medija. Ako bi se HRT shvatio kao poligon samo za nepopularne programe koje, ma kako “visoku javnu vrijednost” imali, malotko prati, to može odvesti u njegovu potpunu marginalizaciju. Čak i u slučaju da se provodi isključivo putem javne radiotelevizije, a ne putem nabave “ozbiljnih sadržaja” od bilo kojeg komercijalnog ponuđača, ta bi, u osnovi neoliberalna koncepcija “popunjavanja praznina” značila prihvaćanje tržišne definicije medija kao sredstva “isporuke seta posebnih roba potrošačima, a ne uspostava komunikacijskog odnosa” (Garnham, 1994: 18). HRT bi to brzo odvelo u zonu elegantne tribine za razmjenu mišljenja intelektualaca, “gubitka podrške široke javnosti, ranjivosti na politički napad ili pritiska na javno financiranje” (Curran, 1996:12). Zato HRT ne smije biti shvaćen kao skup određenih programa (redovito obrazovnih i kulturnih programa za manjine i ostale manje publike) koji se smatraju “javnom uslugom”, nego “uspostava komunikacijskog odnosa” (Garnham, 1994: 18), posebno putem kulturnih i obrazovnih programa, posebno s manjinama i ostalim manjim publikama koje su dragocjene kao i one mnogobrojne.
Jednako tako, niti zastupljenost kontrastnih ideja i gledišta o mnogobrojnim pitanjima ne može se na HRT-u ostvariti samo reprezentacijom, ma kako bogatog, mozaika kulturne raznolikosti u kojem “jednake minutaže” nepristranog prikaza političko-ideoloških pozicija ostaju rezervirane za “balansiranje” između vlasti i oporbe (unaprijed osuđeno na primjedbe mjerača vremena i jednih i drugih). Jedna od najvećih boljki HRT-a je svođenje javne rasprave na smotru folklora “elita (koje) snažno utječu na način predstavljanja i interpretacije vijesti. To je primarno posljedica čvrstog oslonca javnih radiotelevizija na mali repertoar moćnih, autoritativnih i akreditiranih kao izvore vijesti. Iako se ponekad razlikuju jedni od drugih, oni tvore oligopol koji teži isključiti i marginalizirati druge glasove” (Leys, 1999; Curran, 1996). Ne postoji jedna “velika javnost”, niti HRT kao temeljna infrastruktura njene “velike javne sfere” iz koje su mnogi sistemski isključeni i ušutkani. Umjesto toga, javni život se sastoji od medijskog izraza mnogobrojnih socioekonomskih , političko-ideoloških, kulturnih, rodnih, lokalnih, jezičnih, etničkih i drugih pozicija. Sve te javnosti i, kako ih Nancy Fraser naziva, “subalterne kontrajavnosti” često su podijeljene dubokim interesnim konfliktima i gorkim vrijednosnim sukobima. Uvjereni smo da za medije nema većeg izazova od rasprave koja vodi pobjedama, porazima i savezništvima između njih.
4. HRT kao platforma građanske participacije
Jednako kao što raznolikost sadržaja treba reflektirati množinu sukobljenih socioekonomskih perspektiva, a ne tek postmoderni kolaž kulturnih interesa, niti univerzalnost pristupa ne smije biti reducirana na mogućnost da svatko može besplatno – na radiju, televizoru ili smartphoneu, svejedno – primati HRT-ove programe i tekstove. Pravo pristupa znači da svatko može sudjelovati u njima (Leys, 1999: 327). Imate li argumentirano mišljenje o nekom javnom pitanju, ili samo sjećanje iz povijesti svog sela koje bi inače moglo ostati zaboravljeno, podijelite ga putem HRT-a. Imate li kvalitetnu ideju za TV-seriju ili dokumentarni film, HRT će je saslušati i uzeti u produkciju. Vjerujete li da ste smislili nov način uštede energije u televizijskom studiju ili originalan radijski softver, donesite ga na HRT. Da, ovo zvuči kao sasvim novi koncept, nazovimo ga otvorenom javnom institucijom, i ne, to ne podrazumijeva iluzije citizen-journalisma kao zamjene za profesionalni medijski pogon. “Aktivnom kulturnom participacijom smatramo situaciju,” Pierluigi Sacco (2011: 5) definira temelj koncepta Kulture 3.0, “situaciju u kojoj se pojedinci ne ograničavaju na pasivnu apsorpciju kulturnih stimulansa, nego su motivirani da zaposle svoje vještine. Dakle, ne samo slušati glazbu, nego svirati; ne samo čitati tekstove, nego pisati, i tako dalje. Čineći to, ljudi prihvaćaju izazov da prošire svoje kapacitete izraza, redefiniraju svoja očekivanja i uvjerenja, da preoblikuju svoj društveni identitet.”
Ulazak u doba mehaničke reprodukcije, socijalne države i fordističke integracije proizvodnje, distribucije i potrošnje revolucionira ponudu i potražnju za kulturnim dobrima, oblikujući ono što Sacco naziva Kulturom 2.0 – paradigmom kulturnih i kreativnih industrija, javne patronaže, velikih publika i ekonomizacije kulture. Kulturu 3.0 obilježava dostupnost digitalne tehnologije, mrežne predodžbe, deindustrijalizacija ekonomije i online svakodnevica, mijenjajući kulturnu proizvodnju, komunikaciju i participaciju u zajednicama ne samo tržišnih praksa, stvaranja prihoda, nego i indirektnih, netržišnih vrijednosti u svim sektorima. Njihova makroekonomska “težina” teško se može izraziti samo kvantitativnim indikatorima poput broja gledatelja, slušatelja ili “noćenja”, ali je veoma opipljiva u potencijalu kulturnih i komunikacijskih aktivnosti za povećanje inovacija, prilagodljivost promjenama u sferi rada, prijateljske interkulturne odnose, održiv odnos prema prirodi, kao i smanjenje socijalnih troškova ili maloljetničke delinkvencije. Ukratko, u svim onim efektima na koje ciljaju programi s naglaskom na sudjelovanje i pravo pristupa. Umjesto ekonomizacije kulture, aktivna participacija cilja na “kulturalizaciju” ekonomije. Umjesto potrošača resursa, kultura postaje jedan od njihovih glavnih kreatora. “Danas možeš lako,” kaže Sacco (2011: 3), “pristupiti tehnologiji koja omogućuje profesionalni tretman teksta, nepokretne ili pokretne slike, zvuka i multimedije po impresivno brzim krivuljama učenja i veoma niskim cijenama – što bi prije eksplozije osobnog računarstva, dakle samo nekoliko desetljeća ranije, bilo jednostavno nezamislivo. Dakle, ako je kulturna 2.0 revolucija bila obilježena eksplozijom veličine kulturnih tržišta, revoluciju Kulture 3.0 karakterizira eksplozija bazena proizvođača, tako da postaje sve teže razlikovati kulturne proizvođače i korisnike.”
Izloženi ciljevi su komplementarni i međusobno uvjetovani. Bez istinski raznovrsnih i svakome dostupnih HRT-ovih programa nemoguće će biti ostvariti koncepciju HRT-a kao otvorene institucije, kao što će i povećanje tako određene kvalitete i opsega proizvodnje bez aktivnog sudjelovanja građana ostati samo lijepom željom na strateškom papiru. Kao ilustraciju da navedeni ciljevi i nisu toliko novi, optimistično-inovativni niti svježi poput netom kompletiranog projekta za neki europski fond, podsjetit ćemo samo na nekoliko primjera koje, kako bi otvorio “put prema koncipiranju konkretnijih oblika održivog razvitka”, u uvodu Strategije kulturnog razvitka, prije više od desetljeća, navodi sociolog Vjeran Katunarić (2003: 16 -17):
“• Zainteresirati domaće i strane posjetitelje za lokalni život kako putem predstavljanja tradicijskih kulturnih običaja tako i razgovorom i druženjem s domaćinima da bi se upoznale i lošije strane njihova života: način da se razumije autentična sredina i možda potaknu ideje i inicijative za pomoć i ulaganja, a dovoljna je katkada i riječ potpore.
• Promišljeno povezivati kulturno profesionalno, amatersko i alternativno djelovanje: prvo osigurava kvalitetniju kreaciju, drugo široku participaciju, a treće neobičnu interpretaciju i izbor mjesta što privlači pozornost većeg broja ljudi.
• Stručnjaci bi laicima trebali prenositi smisao vrijednosti umjetničkih djela i znanstvenih spoznaja na jednostavan, što neposredniji i zanimljiviji način, kako bi se pobudilo zanimanje za visoku kulturu i stvorio dojam da to nisu vrijednosti namijenjene tek odabranima, nego čitavoj sredini.
• Povratiti dostojanstvo i vrijednost ljudskom radu i komunikaciji dokazivanjem da su specijalistička znanja i novi izumi dodane vrijednosti namijenjene povećavanju vrijednosti proizvoda koje ljudi proizvode ili upotrebljavaju, kao i sposobnosti da sudjeluju u životu zajednice. Naprotiv, otpuštanjem s posla ljudi u vitalnoj dobi pod izgovorom da ne umiju proizvoditi ili ponuditi robu ili usluge namijenjene tržištu, tj. da nisu sposobni primijeniti nova znanja – naprosto se tragično odvaja od zajedničkog opstanka pretvarajući pritom sve veći broj ljudi u tzv. otpad. Takvim obezvređivanjem čovjek se kriminalizira i otvaraju se nove mogućnosti širenja ideologija ratovanja i istrebljenja.”
Načela
Prilikom ostvarivanja navedenih ciljeva potrebno je pridržavati se sljedećih načela:
1. Financijska održivost i autonomija
s jedne strane osiguravaju javnu radioteleviziju od nepoželjnih utjecaja tržišnih mehanizama, a s druge strane od podjednako pogubnih direktiva političko-stranačke vlasti. Na primjerima javnih radiotelevizija u više zemalja (Mađarska, Litva, Grčka…) smo vidjeli kako izravno proračunsko financiranje predstavlja stvarnu prijetnju neovisnosti. U domaće primjere sličnih scenarija možemo ubrojiti devalvaciju novina Vjesnik na razinu “biltena vladajuće stranke” koja je prethodila njihovom gašenju, kao i mnogobrojne sumnje na neposrednu instrumentalizaciju lokalnih medija na nepogrešivom tragu novca iz gradskih blagajni pod ekskluzivnom kontrolom demokratski izabranih gradonačelnika i vijećničkih većina. Kad bi se novac HRT-u svake godine dodjeljivao iz državnog proračuna ili putem druge diskrecijske odluke vladajuće većine, zapitajte se: kakvo bi bilo izvještavanje HRT-a o njenim perfomansama, barem u vrijeme rasprave o proračunu? Kako bi bio stvarno neovisan o političko-stranačkom utjecaju, HRT treba imati podjednako neovisan izvor sredstava za rad.
Kada je riječ o uvažavanju načela neovisnosti o tržištu, odnosno oglašavanju u ovom slučaju, problem je nešto kompleksniji. Iako HRT-ova funkcionalnost, vidjeli smo, presudno ne ovisi o prihodima od oglašavanja – koji predstavljaju tek oko 9 posto njegova proračuna od 1,45 milijardi kuna – HRT-ov program je utoliko izložen rangiranju agencije za oglašivački rejting i svime što uz to, u standardnom paketu komercijalnih medija ide. Komercijalni prihodi ovise o oglašavanju, oglašavanje ovisi o maksimizaciji publike, a maksimizacija publike “ovisi o zabavi – ne o političkoj debati” (Leys, 1999: 319). Osim toga, dualno financiranje – iako nije sporno niti iz pozicije zagovornika otvaranja većeg prostora za djelovanje tržišnih aktera (EK, 2009: 57) – nameće potrebu relativno kompleksnog nadzora razdvajanja javnih i komercijalnih prihoda odnosno rashoda. Pod pretpostavkom da bi se komunikacija između HRT-a i nadzora Agencije za elektroničke medije u tom području veoma lako mogla unaprijediti, “nedjeljivi višak” pitanja što je točno “komercijalni program”, a što “javni sadržaj” uporno prijeti da raspravu o HRT-ovom mandatu odvede u slijepu ulicu nadopune komercijalnim medijima, u kojoj su sve krave crne, a sve “javne emisije” toliko dosadne, da bi oglašivači eventualno i platili da se njihova reklama uz njih ne pojavi. Na načelnoj razini, pretpostavljamo da su stvari jasne: HRT ne bi trebao sudjelovati na tržištu oglašavanja, što ne znači da ne bi trebao, unutar razumnog vremenskog okvira, besplatno prenositi nekomercijalne obavijesti različitih javnoobrazovnih kampanja i tome slično, uključujući i političko-izborne oglase. U realnom vremenu, troškovi tehnike i proizvodnje programa za hrvatsku, relativno malobrojnu, publiku su doslovce isti kao i kod javnih radiotelevizija koje se financiraju isključivo pristojbom ili nekim sličnim davanjem obveznika u brojevima od više desetaka milijuna. HRT pritom čekaju i investicije u tehnološku obnovu zasad ne dokraja izvjesne visine. Veoma lako je izračunati, pod uvjetom da ostale varijable ostanu iste, koliko bi trenutačno ukidanje oglašivačkih prihoda HRT-a pristojbu povisilo. Pritom treba imati u vidu da je za mnogobrojna domaćinstva s nedostatnim dohotkom, o čemu svjedoče primjedbe Pučkog pravobranitelja i umirovljeničkih udruga (npr. Izvješće Pučke pravobraniteljice za 2013. godinu: 92, http://www.ombudsman.hr/hr/izvjesca-o-radu-pravobranitelja.html, pristupljeno 30. travnja 2014.) i sadašnja visina pristojbe prevelik trošak. Zbog toga treba predvidjeti postupan prijelaz, kroz više godina, na financiranje HRT-a isključivo putem pristojbe.
2. Upravna odgovornost građanima
osnovni je preduvjet ostvarenja široke platforme građanske participacije u stvaranju programa i zadovoljavanja njihovih komunikacijskih potreba. Kako HRT-om ne bi upravljala nereprezentativna vijeća imenovana jednostavnom stranačkom većinom, niti kvaziautonomni odbori s epitetom struke, nositeljice upravnih mandata trebaju biti odgovorne onima koji na HRT-u rade i onima koji HRT-ove programe i tekstove gledaju, slušaju i čitaju.
3. Autonomija izbora tema i perspektiva
u odnosu na druge medije, ma koliko to izgledalo logično, iz političke i financijske neovisnosti, čini se, ne proizlazi sama od sebe. HRT-ove urednice i novinari na isto tržište novinarskog rada dolaze iz istog socijalnog i obrazovnog habitusa kao i radnici u komercijalnim medijima, tako da gotovo potpuno podudaranje strukture vijesti dana u komercijalnim i javnim medijima ide samo od sebe. Njihovo zaposlenje na HRT-u treba značiti zaštitu od prilagođavanja oglašivačkoj i vlasničkoj strukturnoj inspekciji, koju njihovi kolege u komercijalnim medijima u većoj ili manjoj mjeri ne mogu izbjeći. Dok ekonomska intervencija autorskog prava stimulira kudikamo veća ulaganja u sustav dobro plaćenih voditeljskih osobnosti koje se fokusiraju na osobne aspekte događaja u potrazi za skandalom, na HRT-u sustav javnog financiranja štiti novinare-istraživače, posvećene pronalaženju, provjeri i organiziraju vijesti u smislene povijesti koje vode razumijevanju i solidarnosti. Ma koliko ponekad bilo lakše izbjeći uredničke rizike, bolje je ponekad – posebno kad je neprovjerena – i propustiti neku važnu vijest kojom raspolažu druge redakcije, nego, zahvaljujući “autopilotu” ujednačavanja, propustiti sve što se događa izvan uskog itinerarija službenih izvora. Generativni princip novinarstva u javnim medijima, kojemu HRT s razlogom treba biti uzor, ne treba proizlaziti iz svakodnevnog diktata sfere “elitnih medija”, nego iz svakodnevnog života koji javni mediji dijele s mnogostrukim javnostima.
4. Redakcijska autonomija
medijskih radnika HRT-a prilikom izbora urednica i određivanja drugih standarda profesijske etike treba biti uzor i orijentir svim drugim medijima u Hrvatskoj. Ne radi se tu samo o, za sve medije obaveznom, pridržavanju zakonskih odredbi o statutima medija, nego aktivnoj provedbi načela da bez novinarskog suodlučivanja nema niti novinarske autonomije.
5. Suradnja s drugim javnim, komunalnim i neprofitnim medijima
za HRT je obaveza, distribucijski horizont za njegove sadržaje, ali i izvor informacija, tema, sugovornika i suradnika. HRT treba svakodnevno svoje programe i tekstove nuditi na prerađivanje i emitiranje javnim i neprofitnim medijima, ali i obilato koristiti njihove materijale. Sigurnost zaposlenja nužna je sastavnica novinarske autonomije, ali ona ne znači institucionalnu sklerozu redakcija u Zagrebu. Razmjena kadrova između lokalnih i središnjih redakcija, kao i između onih lokalnih i lokalnih, treba postati uobičajenom relacijom uzajamnog obrazovanja i razmjene iskustava. Ako se ne otvore mreže kadrovske fluktuacije i inovacije, HRT može samo biti žrtvom poziva na nesmiljena kadrovska “restrukturiranja” u periodičnim razmacima.
6. Dosljedna primjena prava na ispravak i odgovor, standardi zaštite maloljetnika i sprečavanja govora mržnji
vrijede za sve druge medije kao i za HRT. Pogrešno je reći da bi takvi standardi za HRT trebali vrijediti imalo “više”, jer bi to impliciralo da se drugi mediji mogu, prema potrebi ili raspoloženju, i ignorantski ponijeti. Međutim, svaki HRT-ov faux pas u tom smislu djeluje izrazito negativno, kao praktični poticaj svima koji konstitucionalne granice slobode govora shvaćaju s omalovažavanjem.