Lokalno novinarstvo između medijske i poslovne politike (Osijek, 10.6.2015.)
Prvi regionalni sastanak Radne skupine za raspravu o medijskoj politici Republike Hrvatske 2015 – 2020. održan je u srijedu, 10. lipnja 2015. godine, u prostorijama Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.
Prvi dio tribine otvorio je Milan F. Živković, glavni savjetnik za medije pri Ministarstvu kulture, dajući na raspravu sažetak zaključaka o medijskom sustavu iz Radnih materijala Ministarstva kulture. Novinar Drago Hedl se na to uvodno izlaganje nadovezao prikazom stanja u tiskanim medijima, a ovaj blok izlaganja zaokružio je Davor Lončarić nudeći niz vrijednih uvida u položaj lokalnih i regionalnih HRT-ovih redakcija.
Boris Postnikov, voditelj Službe za javnu komunikaciju Ministarstva kulture, otvorio je drugi dio tribine portretom teških radnih uvjeta u hrvatskom novinarstvu. Potom su svoje osobite perspektive ponudili Goran Flauder, suradnik Osječke televizije i Marijan Beljan, predstavnik Glasa Slavonije i predsjednik HURIN-a. Za kraj, saborski zastupnik Dragan Crnogorac doprinio je raspravi važnim napomenama o medijima i manjinama u Hrvatskoj.
Pet teza o medijskom sustavu
Za otvaranje tribine, Milan F. Živković je izložio sažetak Radnih materijala Ministarstva kulture, koji služe kao polazište javne rasprave o medijskoj politici Republike Hrvatske.
Prva od pet teza iznesenih u sažetku jest da je hrvatski medijski sustav danas dominantno tržišni. Vidi se to, napomenuo je Živković, na najmanje dva načina. Od 3,9 milijardi kuna, koliko su iznosili ukupni prihodi hrvatskih medija 2012. godine, čak 63 posto je otpadalo na komercijalne, privatne medije. Još uvijek snažan javni medijski sektor zadržao je 36 posto, dok dinamični, raznorodni, ali još uvijek mali neprofitni mediji raspolažu s nepunih jedan posto prihoda. Slično ukazuje i struktura 7,7 tisuća zaposlenih iz 2013. godine, s tim da je u njoj zastupljenost radnika u neprofitnim medijima ipak nešto veća, oko 3 posto. To objašnjava i nalaze, poput onog u istraživanju Helene Popović o integritetu medija iz 2014. godine, kako novinari neprofitnih medija najviše ističu opći problem potplaćenosti, neplaćenog rada i samoeksploatacije.
Drugi način da primijetimo dominaciju komercijalnih medija hrvatskim medijskim prostorom, jednostavan je svakodnevni uvid: ono što stoji na naslovnim stranicama dnevnih novina vidjet ćemo redovito u večernjim vijestima ne samo privatnih, nego i one javne televizije. Na taj način se utjecaj i oglašivačko-vlasnički sustavi filtriranja vijesti komercijalnih medija proširuju “ispod radara” bilo kakve regulacije.
Druga teza koja se nametnula tijekom istraživanja jest da je kriza medijskog tržišta dovela je do krize profesionalnog novinarstva i društvene uloge medija.
Dugotrajni problemi na medijskom tržištu uzrokovali su pad novinarske zaposlenosti, koja je pak sa svoje strane dovela do smanjenja informativnosti i upitnog ispunjenja funkcije koji mediji imaju u demokratskom procesu. Recesija hrvatske medijske ekonomije najizravnije se ogleda u eroziji prihoda televizija, radija, novinskih agencija, novina i magazina: od 2008. do 2012., godišnji promet hrvatskih medija je pao s 5,8 na 3,9 milijardi kuna. Dok je prodaja dnevnih novina pala za 36 posto (sa 156 u 2008. na 100 milijuna prodanih primjeraka u 2013. godini), njihov prihod od oglašavanja se prepolovio (s 553 u 2008. na 225 milijuna kuna u 2013. godini); ukupno oglašavanje je u istom razdoblju palo s 2,2 na 1,4 milijarde. Istovremeno, oglašivački prihodi internetskih medija rastu, a najviše novca se prelijeva u Google Adverts i servise koji nemaju veze s proizvodnjom medijskog sadržaja.
Drugi strukturni problem hrvatskih medija je pad zaposlenosti s 12,5 na 9,3 tisuće radnika, odnosno za 25 posto samo u razdoblju od 2008. do 2012. godine, a potom i na ranije navedenih 7,7 tisuća. Restrukturiranju su najviše izložene djelatnosti izdavanja novina i drugih periodičnih publikacija, u kojima je istodobno zabilježen gubitak 49 posto radnih mjesta, najviše novinarskih.
Kontrakciju oglašivačkih prihoda, kao što to predstavnici medijske industrije često ističu, može se objasniti – nejasno je koliko – privremenim smanjenjem ekonomske aktivnosti. Takvo objašnjenje krize prihoda komercijalnih medija ipak je samo djelomično, budući da migracija oglašivačkih ulaganja na internet, posebno na internetske tražilice, započela mnogo prije aktualne ekonomske krize.
U želji da očuvaju profitne margine i podmire dugove u koje su ušli za vrijeme prethodne ekonomske ekspanzije – nerijetko derogirajući integritet medija povezivanjem s nimalo medijskim biznisima poput nekretnina ili turizma – dok prihodi od oglašavanja opadaju, direktori i vlasnici medija odustaju od investicija i režu troškove medijske proizvodnje, prvenstveno plaće. Novinarke i novinari im postaju sve više “skupi” i sve manje važni. Medijski proizvod gubi na informativnosti i, općenito, kvaliteti, što daje dodatni poticaj migraciji publika na internet, gdje su ti sadržaji slabije kvalitete barem besplatno dostupni. Tako prihodi od prodaje novina na kioscima, naravno, dodatno opadaju. Međutim, da situacija bude gora, upola lošiji proizvod, koji proizvodi upola manje novinara, može imati upola manje čitatelja, a to se, kao što je poznato, može negativno odraziti i na interes oglašivača, odnosno dovesti do novog pada prihoda s te strane. Posljedica je da vlasnici kreću u novi krug otkaza novinarima, iako znaju da će to dovesti do daljnjeg pada kvaliteta novinarstva, a s njim i prihoda, i tako dalje, u poznatom smjeru krizne spirale, prema dnu.
Sve navedeno nas, istaknuo je Živković, navodi na treći zaključak: održivo financiranje i razvoj profesionalnog novinarstva ne može se očekivati od tržišnih mehanizama.
Razlozi tome mogu se tražiti u tehnološkim promjenama i ekonomskim nedaćama koje sigurno imaju utjecaja, ali temeljni uzrok krize medija proizlazi iz njihove dubinske, strukturne nesvedivosti na komercijalni odnos. Razlog tog strukturnog problema komercijalnih medija leži u tome što velik dio vrijednosti koju novinarke i novinari – a u Hrvatskoj ih radi oko tri tisuće, upola manje nego prije 10 godina – još uvijek svakodnevno proizvode ide ljudima koji nisu ni u kakvoj tržišnoj relaciji s vlasnicima medija, tj. ljudima koji novine uopće nisu kupili. Jasno je pritom da primjerak novina koji je kupio netko od 284 tisuće ljudi, prema pokazateljima o cirkulaciji dnevnih novina u 2013. godini, ne može posjedovati netko drugi. Teško da ga može i pročitati još pet osoba, kao što tvrde rejting agencije za određivanje cijena oglasnog prostora, ali ljudi uglavnom imaju malo poticaja da vijesti koje su u njima pročitali, i stavove koje su pritom oblikovali, ne podijele s drugima. Čak i ako to ne učine, svi, uključujući i ona 3,26 milijuna odraslih pismenih osoba u Hrvatskoj koje ne kupuju novine, imaju koristi od novinarskog rada na razotkrivanju korupcije, kriminala i mogućih politika za njihovo sprečavanje. Kada medijski nadzor spriječi vladin ili korporacijski nemar, štetu ili naprosto lošu politiku, svi od toga imaju koristi. Svima je bolje ako oni informirani hrvatskim medijima mudrije glasaju na izborima i predsjedniku vlade koji je, recimo, primao mito inozemnih korporacija i izvlačio novac iz državnog proračuna ne povjere drugi mandat. U onolikoj mjeri, u kojoj korist od javnog informiranja ide i onima koji medije ne konzumiraju, medijski vlasnici ne mogu pronaći načina da tu korist pretvore u svoje prihode. Taj raskorak između proizvedene vrijednosti i ostvarenih prihoda za posljedicu ima sistemski nedostatan poticaj komercijalnim medijima da ulažu u proizvodnju vijesti. Ako se putem javne politike ne osmisli zamjena za izgubljeni dotok prihoda, možemo izgubiti i preostalu polovicu novinarstva na čiju se demokratsku ulogu tako često pozivamo.
Upoznavanje s brojnim istraživanjima najraznovrsnijih medijskih polja dovelo je Ministarstvo kulture do četvrtog zaključka: problem s tržištem prepoznat je u mnogobrojnim medijskim politikama širom svijeta, pa i u Hrvatskoj.
Francusko Ministarstvo kulture početkom 2014. godine je objavilo popis novina i informativnih internetskih stranica koji godišnje primaju izravne državne potpore u visini od 400 milijuna eura, koje se s neizravnim olakšicama za poštarine, poreze i transport penju do 700 milijuna eura godišnje, odnosno preko 78 kuna per capita. Italija, recimo, izdvaja 161 milijun eura godišnje za potpore novinama zadruga novinara, a čak i SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo za izravne i neizravne potpore tisku godišnje ulažu od 750 do 800 milijuna eura godišnje. Naravno, značajne potpore široj definiciji novinarstva putem iznimno povoljnih cijena za komercijalnu upotrebu radiofrekvencijskog spektra standard su gotovo svugdje u svijetu. Toga su bili svjesni i kreatori tržišno-pluralističkog modela medija u Hrvatskoj, kada su predvidjeli oko 35 milijuna kuna godišnje potpore lokalnim i regionalnim radijima i televizijama, dodajući tome još nekoliko milijuna za “oglašavanje javnog sektora”. Neizravne potpore u vidu posebno snižene stope PDV-a dnevnim novinama penju se do stotinjak milijuna kuna godišnje.
Uzevši sve navedeno u obzir, peti, ključni zaključak jest da je potrebno napustiti orijentaciju na isključivo tržišni medijski sustav i zamijeniti ga kombinacijom javnih, komercijalnih i neprofitnih medija.
Pragmatičnost kompleksnih modela medijske politike uključuje raznolika rješenja, poput subvencioniranja proizvodnje deficitarnih sadržaja (obrazovanja, vanjske politike i, posebno, istraživačkog novinarstva), poticaja novinarskom zapošljavanju, distribuciji putem pretplate, favoriziranja aplikanata koji žive i rade u gradovima za koje se dodjeljuju radijske i televizijske koncesije, radno zakonodavstvo koje daje snažniji glas redakcijama, trgovačko i porezno zakonodavstvo koje stimulira radničko dioničarstvo, kooperativno vlasništvo i prijelaz na neprofitni režim akumulacije.
Zaključno, mnogobrojni politički odgovori na aktualnu krizu medija imaju smisla, ali jedan je najočigledniji. Stvarni problem, desetkovanje zaposlenih novinarki i novinara odražava nemogućnost medija da ostvare prihode koji bi se i približili stvarnoj vrijednosti koje kvalitetno, provjereno, informirano, različito novinarstvo predstavlja za Hrvatsku. Kako ćemo iz nje izaći ako nemamo informacija niti o tome kako smo se u njoj našli? Uz uvjet udovoljavanja načelu autonomije medija od bilo kakve interferencije vlade ili lokalne vlasti, ako bismo putem fonda za sufinanciranje sadržaja koje bi predlagale same redakcije, ili putem porezne olakšice u visini polovice ukupnog iznosa koji je medij isplatio za plaće novinara zaštitili novinarski rad, onda bi i rasprave o takozvanom javnom interesu u medijima dobile i sasvim novu dimenziju. Jedno, tehnički veoma jednostavno rješenje sastojalo bi se u tome da mediji u godišnjoj prijavi poreza deklariraju ukupan iznos isplaćen za plaće zaposlenih novinarki i novinara u prethodnoj godini, a 50 posto tog iznosa bi se onda odbilo od ukupnih poreznih obaveza medija u istom razdoblju. Već elementarna procjena, na osnovi raspoloživih podataka Državnog zavoda za statistiku, pokazuje kako je riječ o ukupnim sredstvima potpore koja ne bi premašivala 70 milijuna kuna godišnje. Ma koliko najčešće presudni, ekonomski aspekti od sekundarne su važnosti u odnosu društvenu i kulturnu funkcija novinarstva u pisanoj formi. Uzimajući u obzir centralnu demokratsku ulogu pisane vijesti i novinarskog prikaza, tog “rodnog mjesta” novinarstva, naznačena orijentacijska “cijena” javne potpore je, zapravo, simbolična. Za kraj, Živković je izrazio uvjerenost da si tu cijenu hrvatska javnost može i mora priuštiti, jer su njeni učinci, po sudu Ministarstva kulture, neprocjenjivi.
Gubljenje sadržajne hijerarhije
Za početak svojega izlaganja o stanju u tiskanim medijima, gospodin Drago Hedl istaknuo je da je sasvim evidentno da je pad naklade tijekom posljednjih nekoliko godina drastičan. Napominje da nikako ne može biti riječ samo o padu kupovne moći obitelji te razmjere te činjenice pripisuje i slabo razvijenim čitateljskim navikama, unatoč informacijskom zasićenošću u doba općega korištenja interneta. O tome se upravo i radi: današnje informiranje prosječne medijske publike je površno, iz druge ruke, utemeljeno na neprovjerenim izvorima.
Nadalje, ključnim smatra prepolovljene prihode od oglašavanja te upućuje na slučaj kolege čije novine, uz relativno visoku nakladu između petnaest i dvadeset tisuća primjeraka trebaju osigurati petnaest stranica oglasa da bi pokrile troškove, što je u trenutnoj situaciji teško izvedivo. S druge strane, promijenjeni tehnološki kontekst i neprilagođenost novina izazovima brzine internetskog izvještavanja jesu važni, no ne i presudni. Važnim, međutim, Hedl smatra i problem autorskih prava na informacije, navodeći primjer štete koju novine trpe zbog njihova slobodnog dijeljenja u kafićima. Nepoštenim smatra da ugostiteljski objekti plaćaju ozbiljne iznose za korištenje glazbe, a da slična naknada za novine ne postoji, unatoč pokušajima od strane izdavača da bude uvedenom.
Gospodin Hedl napominje sudionicima da bi se valjalo usredotočiti na posljedice svih tih činitelja. Po njemu, osnovni je rezultat tih negativnih pojava da su novine izgubile bilo kakav osjećaj za sadržajnu hijerarhiju, čime se gubi se granica između ozbiljnog i šund- novinarstva. Shvaćajući taj proces kao stanovitu vrst vulgarizacije novina, smatra da je upravo taj pokušaj objedinjavanja nespojivih sadržaja udaljio dobar dio čitateljstva.
Posljedice svega po redakcije bile su pogubne: one su danas desetkovane, svedene na minimum minimuma, dok je posao ostao istog obima. Od novinara se pritom traži da bude sve – da istovremeno piše i za portal, da snima, montira itd. Gospodin Hedl se opravdano pita kako da ti ljudi normalno izvještavaju o važnim pitanjima. Taj pad u kvaliteti informiranja, smatra on, dovodi do nezadovoljstva publike koja nema razumijevanja za uvjete rada u novinarstvu.
Vraćajući se problemu zahtjeva za sve većom brzinom izvještavanja, gospodin Hedl sa žaljenjem podsjeća da se medijima nameće imperativ da budu prvi koji će donijeti vijest, neovisno o kvaliteti i profesionalnim standardnima. Istraživačko novinarstvo smatra upropaštenim, ističući da svega nekoliko redakcija posjeduje sredstva i volju za očuvanjem takvog rada. Danas se, napominjem, radovi uglavnom kompiliraju ili zasnivaju na lako dostupnim, površinskim informacijama. Gospodin Hedl izražava nadu da bi se upravo tu mogao naći prostor za djelovanje Ministarstva, na način da pridonese očuvanju ugroženih vrsta novinarstva, osobito istraživačkog.
Gospodin Hedl podsjeća prisutne da nije prošlo suviše vremena otkako su naklade dnevnih novina prelazile stotinu tisuća primjeraka. Tada je, smatra on, postajalo savezništvo čitatelja i novina. Danas, pak, je na snazi savezništvo čitatelja i oglašivača. Od novinara se traži da stvaraju „ugodno ozračje za oglase“, a to isključuje bavljenje ozbiljnim temama. No to je samo početak – prije je oglas zauzimao minimalan prostor i bio jasno izdvojen; danas on u potpunosti određuje i guta prostor novine, uključujući i naslovnice. Novine se, upozorava, potpuno podređuju oglašivačima, a novinari na to nemaju nikakvog utjecaja.
Oglašivači, nažalost, time kupuju i stanovitu zaštitu od medijskih napisa. Nemoguće je očekivati da će se naći ozbiljan tekst o nekom oglašivaču, ako je on bio uključen u kriminalne aktivnosti. U toj činjenici gospodin Hedl prepoznaje veću opasnost od političkog utjecaja.
Ono što smatra posebno važnim je osobito teška situacija u lokalnim medijima – najteža u državi, po njegovo sudu. U tom će se polju, obilježenom najnižim resursima i najvećim političkim pritiscima, utjecaj medijske politike pokazati najvažnijim.
Kao problematične gospodin Hedl vidi i ugovore o praćenju neke stranke, političara, pa čak i humanitarnih organizacija, smatrajući da je riječ o čistoj kupovini medijskog mira.
Kada je riječ o održavanju tiskanih medija na životu, Hedl podsjeća prisutne na jugoslavenski model dodjele pomoći medijima prema jasno utvrđenim kriterijima, koji su sprovodile komisije pri Socijalističkom savezu radnog naroda. Danas sličan mehanizam ne postoji, osobito kada su tiskani mediji u pitanju.
Jedini način, za kraj napominje Hedl, da se medijsko polje izvuče iz trenutne situacije je da država prepozna da su informativni mediji nacionalno dobro te da ih budućom politikom tako počne i tretirati, pomažući im da u digitaliziranom svijetu zadrže visoke standarde informiranja.
Na periferiji javnog servisa
Davor Lončarić s HRT-a jasnima smatra uzroke postojeće krize u medijima – kako financijske, tako i sadržajne. Prva reakcija vlasnika medija, podsjeća, bila je da ugase dopisništva i srežu plaće zaposlenika. Posljedice toga po novinare u manjim, osobito siromašnijim sredinama, iznimno su teške. Čak i ako ste novinar iz Osijeka, Našica ili Županje, kojem su ugasili dopisništvo, malo je vjerojatno da ćete pronaći drugi posao u struci.
Kolege često znaju reći kako zaposlenicima u javnom servisu bolje zbog sigurnih i pristojnih plaća, zaštite od oglašivačkog i političkog utjecaja itd. No mnogi zaboravljaju da je i HRT, poput velikih tiskanih medija, smanjio broj „izvršitelja“ po regionalnim centrima i dopisništvima u sklopu restrukturiranja. Istok države je osobito pogođen: dopisništva iz Vukovarsko-srijemske županije u potpunosti su izbrisana, a čitavu regiju pokriva vrlo malo novinara koji su istovremeno morali postati snimatelji, ili obrnuto. U takvim uvjetima, rijetki su primjeri kolega koji stignu kvalitetno odraditi sav taj posao za čak tri platforme – televiziju, radio i portal.
Navedena je situacija osobito teška za pojedince koji žele postati novinarima u sredinama koje nisu regionalni HRT-ov centri. Takve osobe, nažalost, jednostavno nemaju izbora nego pristati na obavljanje svih poslova vezanih za proizvodnju sadržaja, od tehničkih do novinarskih. Politika HRT-a, nameće se zaključak, takva mjesta i njihove tamošnje zaposlenike jednostavno tretira neravnopravno.
No problem nije u nerealnom setu kompetencija koji se očekuje od novinara u takvim sredinama – očekivanja poslodavaca su veća i kada je riječ o pokrivanju tema i sektora, uz redovite zahtjeve za poznavanjem najraznovrsnijih, nespojivih područja. Zbog toga vremena za bilo kakvo ozbiljno istraživačko novinarstvo, kao ni prostora za novinarsku specijalizaciju, nema, osim u Zagrebu. Svaki lokalni novinar tako mora biti novinar „opće prakse“ uz nižu plaću od kolega u centrima, a isto se odnosi i na tehničko osoblje. Budući da su, kako navodi gospodin Lončarić, „dovoljno blizu i dovoljno daleko od Zagreba“, novinari u Osijeku su razmjerno zaštićeni od političkog utjecaja. Omogućeno im je prikazivati situaciju objektivno, objavljivati različite informacije – ukratko, ponašati se kao javni servis.
Za kraj, gospodin Lončarić apelira da novinari lokalnih medija budu u istom položaju kao i oni iz centra. Javni servis, napominje, napose ne bi trebao raditi razliku u radnim uvjetima između centra i periferije.
Radni uvjeti u novinarstvu – između tehnoloških i ekonomskih pritisaka
Otvarajući raspravu, moderator Boris Postnikov je zahvalio Davoru Lončariću na dragocjenoj ilustraciji kako se novinari u javnim medijima često suočavaju sa sličnim i istim problemima, kao i oni koji svoj izraz i egzistenciju pokušavaju reproducirati u privatnim, komercijalnim medijima. Referirajući na Lončarićevu kritiku “multipraktik novinarstva”, prvi diskutant Vinko Pejić je pozvao kolege da uvaže vrijeme u kojem živimo. Današnja tehnologija pojednostavljuje postupak proizvodnje, čineći ga bitno drukčijim u odnosu na onaj otprije 10-15 godina. Sve te raznovrsne poslove danas bez problema može obavljati jedan čovjek – sasvim je nepotrebno, smatra Pejić, da bilo tko drugi stoji u redakciji i smeta radom u smjeni. Što se pisanih medija tiče, njihovo propadanje vodi obratu – njihovom pretvaranju u ekskluzivni raritet. Pejić izražava zazor spram učestalog zazivanja države da zaštiti novinare i medijsku proizvodnju – time se, smatra, nepotrebno utječe na uredničke politike.
Replicirajući gospodinu Pejiću, gospodin Lončarić smatra tehnološke promjene evidentnom činjenicom, no podsjeća da je govorio o javnom servisu od kojeg se očekuje razmjerno visoka kvaliteta programa, i tehnička i sadržajna. Problem je kada se preko noći počne od zaposlenika očekivati da postanu nešto za što nisu osposobljeni. Nedvojbeno je da HRT ima golem broj djelatnika – no upravo o tome se i radilo njegovu izlaganju, napominje Lončarić, pitajući se zbog čega se onda štedi na regionalnim dopisništvima, koliko god bilo jasno da je korisno da novinari vladaju različitim vještinama.
Gospodin Hedl se nadovezuje uvažavajući evidentnost činjenice da neke tehnologije omogućuju brži i lakši rad, no one, upozorava, ne garantiraju da je on ujedno i kvalitetniji. Sve je moguće pojednostaviti i pojeftiniti, no problem je što se svugdje naglasak isključivo stavlja na jeftiniji rad, nauštrb kvalitete sadržaja.
Živković napominje da se s tzv. multipraktik novinarstvom i videonovinarima prvi puta upoznao prilikom sada već davnog posjeta Nizozemskoj gdje ga je ugostio jedan zagrebački direktor fotografije koji je radio u Reutersu. Tom su čovjeku, navodi, prvo ukinuli suradnika-vozača, zatim kamermana, a potom i producenticu te se našao u situaciji da je morao, primjerice, istovremeno i snimati i intervjuirati osobu. Neupitno je da današnja tehnologija pojednostavljuje taj proces, no pod plaštom toga razvoja se dešavaju rezovi i srozavaju radni uvjeti, upozorava Živković.
Gospođa Zdenka Knežević s Radija Županja poziva na prikupljanje podataka o novinarima u mirovini, pitajući se tko će zaštititi njihova prava. Kada je riječ o novinarima koji moraju obavljati nekoliko zadaća, smatra da to jest tehnički izvedivo, no vrlo upitnim smatra može li tako proizvođen program biti konzistentno kvalitetan. Logično je upitati se kako da se, primjerice, kolega tonac prekvalificira u novinara, kako da postavlja informirana pitanja i komunicira s građanima na razini osposobljenog voditelja. Najveći domet čovjeka koji sâm radi na radiju je, upozorava, proizvodnja trosatnog programa – sve više od toga je besmisleno. Poziva državu da omogući lokalnim novinarima da na održiv način pokrivaju lokalne teme.
Mira Živković, direktorica Radija Županja napominje da većina lokalnih radija proizvodi informativni program koji zahtijeva ozbiljan rad, no taj sadržaj im nitko ne plaća. Da nema sredstava Fonda za pluralizam, upozorava, mnoge bi se radiopostaje prepolovile. Neophodno je pronaći način da se informativni program očuva. Trenutno, 90% prihoda lokalnih radija čini oglašavanje, što ih postavlja u iznimno tešku pozicija. Osobito bi trebalo osmisliti način financiranja informativnoga programa na radijima u vlasništvu lokalnih samouprava, programa koji čini smisao njihova rada. Nedopustivo je prepustiti stanovništvo informiranju preko društvenih mreža – dovoljno je, napominje Živković, sjetiti se zadnjih velikih poplava i potrebe za najtočnijim informiranjem u svakom trenutku.
Gospođa Živković smatra da su lokalni radiji pomalo zaboravljeni u ovoj teškoj situaciji. Prihvaća da tiskani mediji imaju probleme, no čini joj se da se ipak neće tako skoro ugasiti. Za nacionalne televizije, pak, smatra da su puno boljem položaju od lokalnih radija i tiskanih medija.
Nadovezujući se na prethodno izlaganje, Milan F. Živković ističe da tezu o značajnoj proizvodnji informativnog programa na lokalnim radijima potkrepljuju i podaci o njihovim zaposlenicima – oko 40% ukupnog broja čine novinari, a čak preko 60% osoblje neposredno uključeno u proizvodnju vlastitog programa. Riječ je, upozorava, o omjerima značajno većim čak i u usporedbi s HRT-om.
Branislav Bijelić s Radija Dunav podsjeća da su lokalne radiopostaje najpraćeniji mediji u pripadajućim sredinama. Slaže se s ocjenom gospođe Živković da bi trebalo dodatno potpomoći proizvodnju informativnoga programa na lokalnim medijima. Iako sredstva Fonda za pluralizam jesu solidna, upozorava da se program se previše ograničava želite li povući značajnija sredstva, nužna za širenje redakcije kako bi proizvodnja ozbiljnoga sadržaja uopće bila moguća. Također, vrlo bitan problem predstavljaju marketinške agencije koje su toliko lošega učinile lokalnim medijima. Ljudi iz agencija, napominje, obavljaju malo posla uz veliku zaradu, istovremeno usmjeravajući glavne oglašivače na nacionalne medije, nauštrb lokalnih.
Vinko Pejić osporava tezu da je do javnoga financiranja nemoguće doći u potpuno reduciranim uvjetima činjenicom da je njegova emisija „Imam jedno pitanje“ realizirana uz potporu Fonda za pluralizam. Gospodin Pejić smatra da je ostvarivanje potpora ponajprije pitanje sposobnosti pojedinca da s minimalnim sredstvima kreira kvalitetan program. Poziva još jednom kolege da se suoče s realnom situacijom i ograničenjima koja iz nje proizlaze.
Na pitanje Srđana Kolara hoće li se eventualne nove olakšice za lokalne medije, koje su predstavnici Ministarstva najavili, odnositi na sve zaposlene, s obzirom na njihovu važnost za proizvodnju programa, Milan F. Živković je istaknuo da definiciju novinara svakako ne treba ograničiti na tzv. „kreativno osoblje“. No izražava nesklonost prema takvom širenju definicije koje bi dovelo do poticanja plaća zaposlenih u marketingu.
Nadovezujući se na pitanje autorskih prava novinara, Dragan Crnogorac se pita jesu li novine preskupe s obzirom na trenutnu ekonomsku situaciju, osobito kada je riječ o manjim sredinama. Slaže se da je u Jugoslaviji bilo dobrih načina da se pomaže lokalnim medijima – primjerice, osiguravanjem besplatnog papira. Navodi da je postojala i novčana pomoć nalik doprinosima za školstvo ili vatrogasce te se pita je li moguće računati na pomoć države u nekom sličnom smjeru.
Gospodin Beljan se složio da su novine u današnjim uvjetima zasigurno preskupe. S jedne strane, podsjeća da postoje elementi proizvodnje na koje je nemoguće utjecati, poput repromaterijala, cijene tiska i sl. Ono na što je, međutim, moguće utjecati u suradnji s Ministarstvima jest porezni sustav. Gospod Beljan upozorava da iznosi koji se danas spominju kao pomoć proizišla iz smanjenja PDV-a nakladnicima tiskanih novina nisu ni približno takvi kada ih se prevede na današnju nakladu. To smanjenje, ističe, nije proizišlo tek iz intencije da se pomogne izdavačima, nego i zbog približavanja europskim standardima. Također, iako priznaje da su plaće nedvojbeno male, napominje da je rad i dalje preskup zbog poreznih opterećenja na njih. Uzevši sve navedeno u obzir, gospodin Beljan smatra da postoji još prostora da se prodube porezne olakšice za lokalne tiskovine.
Dario Topić izražava zazor spram skretanja u sindikalni tip rasprave te ističe da ni po čemu nije loše da medijsku djelatnost regulira tržište. Ako se previše okrenemo državnim poticajima, smatra, moramo računati da ćemo time konzervirati postojeće stanje u lokalnim medijima. Topić izražava neslaganje s ocjenom da je medijski sustav u cjelini nacionalno blago, no smatra nedvojbenim da pojedini novinari i izdavači jesu. Ne prepuštajući dio sustava tržištu, smatra, zaboravljamo na publiku kao regulatora. Nužno je razvijati svijest o publici, proučavati njene navike. Moramo uzeti u obzir da djeca danas postaju recipijenti medijskoga sadržaja već s 10-12 godina, formirajući u tom periodu navike konzumiranja internetskog sadržaja. Oni se, upozorava Topić, neće vraćati tiskanim, radijskim ili televizijskim medijima.
Bilo bi pogrešno, smatra gospodin Topić, očekivati pojavu vreće s novcem koja će biti jednako darežljiva prema svima. Također, neizbježno je da će dio sudionika u proizvodnji medijskog sadržaja postati nepotrebnima zbog tehnološkog razvitka. Ključno je, podcrtava još jednom, da poticajima ne konzerviramo postojeće stanje.
Destrukcija radne sigurnosti
Trenutno stanje u novinarstvu, započeo je svoje izlaganje Boris Postnikov, obilježava prevladavajući dojam nezadovoljstva njegovom kvalitetom.
Ovisno o poziciji govornika, tomu se obično pripisuju tri uzroka. Tako, primjerice, predstavnici civilnoga društva inzistiraju na nereguliranosti vlasničkih struktura i političkih utjecaja u medijskom polju, koju bi trebalo adresirati povećanjem transparentnosti vlasništva i efikasnijim nadzorom. Drugo je, pak, najčešće pojašnjenje ekonomska kriza, s kojom uistinu i koincidira najdramatičniji pad medijskoga sustava. Među prosječnom publikom je često i direktno krivljenje novinara, njihova integriteta ili navodne političke pristranosti. Nijedno od ovih pojašnjenja, međutim, problem ne zahvaća adekvatno: transparentnost vlasništva ne uvažava druge tipove kompromitirajućih relacija, poput financijske ovisnosti o bankama ili drugim partnerima; vremensko sužavanje fokusa na razdoblje krize ispušta iz vidokruga širi tijek procesa privatizacije i tržišne orijentacije medija, dok okrivljavanje novinara najmanje pogađa poantu, propuštajući uvidjeti ograničenost novinarskog utjecaja na opremanje teksta i izbor tema te zanemarujući pitanja radnih uvjeta i prava i mogućnosti profesionalnoga razvoja.
Upravo su potonja pitanja presudna za shvaćanje stanja u medijima, a kao jedan od najradikalnijih primjera srozavanja radnih uvjeta u novinarstvu Postnikov je istaknuo RPO-izaciju radnih odnosa, kojom se značajan dio novinara pretvara iz stalno zaposlenih, relativno sigurnijih radnika u ugroženi prekarijat. Kao dobru ilustraciju toga procesa Postnikov je prenio izvadak iz komentara koji je novinarka Slavica Lukić dala za potrebe radnog materijala br.1 Ministarstva (Rad u medijima):
„Pozicija novinara dodatno je oslabljena gospodarskom krizom, otkazima, rezanjem plaća, jednostranim kršenjima i raskidima kolektivnih ugovora u medijima. Gospodarska kriza je često korištena i kao izgovor za srozavanje novinarskih materijalnih i radnih prava. Otpuštani su iskusni novinari, a na njihova mjesta, kroz RPO-ugovore, angažirani manje iskusni i jeftiniji. Novinari i skupine novinara koji su ustali u zaštitu prava iz kolektivnog ugovora doživjeli su odmazdu poslodavaca. Najočitiji primjer je štrajk u Večernjem listu organiziran u ožujku 2011., kad su se novinari usprotivili raskidu kolektivnog ugovora i sklapanju novog koji je srozavao dotadašnju razinu njihovih prava. Pokušaj novinara da poslodavca natjeraju na kolektivno pregovaranje i krajnjim sredstvom, zaustavljanjem izlaska Večernjeg lista, nije uspio, jer je Styria, dok su stalno zaposleni štrajkali, angažirala novinare u RPO-statusu“
Nažalost, istaknuo je Postnikov, egzaktni podaci kojima bi bilo moguće ilustrirati destrukciju radne sigurnosti ovim mehanizmom još uvijek nisu dostupni, no dovoljnu težinu nose i opći pokazatelji koje je Ministarstvo prikupilo pri istraživanju medijskog polja. Tako je utvrđeno da je tijekom posljednjih deset godina bilo čak 5206 upisa novinara u evidenciju nezaposlenih. U srpnju prošle godine, pak, nezaposlena su bila 842 medijska radnika, od čega su 770 novinari. Jedan od najdramatičnijih pokazatelja je pad broja plaćenih radnika u tiskanim medijima s 5600 u 2008. na tek 2200 u 2013. godini. Procjena ukupnog broja novinara kreće se oko 4000, no njemu treba pribrojiti velik broj freelancera i nesigurnih radnika, dok popis stanovništva iz 2011. godine otkriva da svaki peti novinar, ako je zaposlen, ne radi u svom zanimanju, uz najčešće prelaske u odnose s javnošću i marketing.
Anketa o iskustvima i stavovima medijskih djelatnika koju je Ministarstvo kulture 2014. godine provelo na slučajnom uzorku od 650 novinara, potvrdila je sve pretpostavke na kojima raniji opći dojmovi počivaju. Tako je 60% novinara – od toga 80% u dnevnom tisku – navelo da radi prekovremeno, uz poražavajućih 10% koji su naveli da im je taj rad uistinu i plaćen. Što se sadržaja rada tiče, vrlo je izražen gubitak sektorske specijalizacije – jednostavnije rečeno, dubinskog poznavanja nekog specifičnog područja – tek 15% ispitanika smatra da ih je mimoišla tematska „fleksibilizacija“ rada, a između 50-80% navodi da im rad bitno određuje stalno prilagođavanje novim područjima.
Druga važna stavka novinarske svakodnevice su raznovrsni pritisci na njihov rad: osim političkog, koji je istaknulo 70-80% ispitanika, čak 85-92% je istaknulo pritisak vlasnika, 90% senzacionalizma, skoro 90% pritisak pripisuje ganjanjem profita, 80% konkurenciji, a PR industriji njih 65%. Očito je, dakle, da smo usporedo s političkim pritiskom na koji se najčešće upozorava dobili i niz drugih, ponekad i izraženijih pritisaka. Sve navedeno daje nam nešto jasniji kontekst dojmu o padu kvalitete novinarstva.
Za kraj, Postnikov je napomenuo da sva relevantna istraživanja pokazuju izravnu vezu kvalitete radnih i profesionalnih uvjeta s čitanošću i konzumacijom medija, a posljedično i s informiranošću i kvalitetom političkih odluka građana. Skandinavske zemlje, poznate po čitanosti medija, ali i po višim demokratskim standardima, imaju upravo visoku razinu stabilnosti rada u novinarstvu.
Banalna je činjenica da se smanjivanjem broja zaposlenih narušava kvaliteta informiranja, a do njenoga nas podizanja zasigurno neće dovesti rasprava o zaštiti tržišnoga funkcioniranja medija. Ulog je, kao što podcrtavaju dokazani odnosi između kvalitete medija i razvijenosti demokracije, puno važniji od zaštite medijskih kapitalista od državnog intervencionizma.
Protiv neinformirane većine
Na početku svojega izlaganja, gospodin Goran Flauder istaknuo je da nije ni zaposlen, niti dio RPO sustava. Ukazuje na to zbog činjenice da statistički podaci o medijskom polju ne obuhvaćaju takve pravno „izmještene“ novinare koji čine značajan dio medijske populacije. Svoj rad na Osječkoj televiziji, navodi, obavlja u zamjenu za dvije minute oglasnoga prostora koji potom prodaje partnerima koje sâm pronalazi na tržištu. Takav status, srećom, omogućuje određeni stupanj slobode.
Kada je riječ o raznim oblicima ovisnosti lokalnih medija, gospodin Flauder drži da je poznato da lokalni mediji žive od interesnih poveznica. Čak i ono što se od oglašavanja pojavljuje na njima vođeno je ponajprije PR-ovskim interesima određenih skupina ili pojedinaca. Povezanost lokalne politike i medija, napominje, više se ni ne skriva – postoje slučajevi glavnih urednika u službi voditelja političkih kampanja, dok se čak i novinari koji sudjeluju u informativnom programu znaju pojavljivati u promidžbenim spotovima.
Kao dobar primjer načina oglašivačke kontrole nad medijima gospodin Flauder navodi slučaj dvotjednih novina koje je tijekom devedesetih godina bio pokrenuo s gospodinom Hedlom. Spominje slučaj lokalne slastičarne koja je kod njih zakupljivala vrlo malen oglasni prostor, za svega koju stotinu kuna, da bi im vrlo brzo započeli problemi sa sanitarnim inspekcijama. Nakon obrade, nadležni inspektor je vlasnicima slastičarne savjetovao da se reklamiraju u drugim, politički podobnijim novinama.
Referirajući se na dosadašnji tijek tribine, gospodin Flauder iznosi sud da se na njoj uglavnom govorilo iz vlastitih, uskih perspektiva. Smatra da je budućnost neke nove medijske politike dvojbena, uzevši u obzir da trenutno stanje predstavlja upravo ono što odgovara svakoj vlasti: mediji su prepušteni tržištu koje ne postoji, upravljani od strane politike, dok su pokazatelji zaposlenosti katastrofalni. Nadalje, Flauder smatra da bi, izradivši analizu što trenutno zaposleni novinari uopće rade, svatko došao do zaključka da, po sadržaju koji proizvode, velik dio tih ljudi uopće nisu novinari.
Kada je riječ o kontroli nad vlasništvom u medijima, Flauder upozorava da nam ono ne govori ni približno sve. Navodi slučajeve medija u Osijeku koji imaju vlasnike koji su puki paravan za ortačke ugovore preko kojih politički moćnici njima upravljaju. Lako je formalno-pravno transparentno utvrditi vlasništvo, no to ništa ne govori o pravim utjecajima na medije. Štoviše, Flauder funkcioniranje pravne države u medijima smatra uopće upitnim, unatoč djelomičnom postojanju kvalitetnih propisa, ističući da se ne sjeća da je itko ikad bio osuđen za govor mržnje u medijima.
Kao najugroženiju, pak, Flauder ističe vjerodostojnost sadržaja. Iako postoji obaveza prikazivanja obje strane priče, nju se redovito ne poštuje. Svojedobno je, napominje, radio za jedan lokalni medij u kojemu su svi tekstovi prvo išli direktoru za marketing, a tek onda uredniku. U drugom mediju u kojem je kritizirao vlast Flauder navodi da su se i direktor i glavni urednik javno ogradili od njegovih članaka.
Daljnje zanemarivanje ove profesije, upozorava Flauder, dovest će samo do još katastrofalnih rezultata referenduma na kojima će odlučivati neinformirana većina. Samo jako novinarstvo dovodi do jake demokracije. Ključna poluga u tom smjeru, ističe, jače je financiranje od strane Fonda – samo na taj način moguće je izbjeći utjecaj izvora kapitala i politike i svođenje novinarstva na PR ispostave interesnih skupina.
Za kraj, nadovezujući se na komentare gospodina Hedla, napominje da bi bilo dobro uvesti tantijeme za javno korištenje informacija, analogno ZAMP-u. Rezultati novinarskih istraga podjednako su eksploatirani kao i glazba, no oni nemaju nikakve koristi od toga. Dobar model, smatra Flauder, mogao bi biti da se novac uplaćuje nekom fondu koji bi potom distribuirao ta sredstva prema sadržajnim kriterijima.
HURIN-ovi prijedlozi za održivost lokalnih i regionalnih medija
Gospodin Marijan Beljan iz Glasa Slavonije za početak ističe dobru suradnju njegovih novina s beogradskim Blicom, u kojem su rad i radno okružje organizirani na osobit način: redakcijski prostor je adaptiran iz šivače tvornice, bez fiksnih radnih mjesta. Pored rada na matičnoj tiskovini i pripadajućem portalu, novinari pišu i za novine namijenjene mlađoj populaciji te tabloidni magazin Alo. Tu se, napominje Beljan, dešava neka vrst multimedijalnog rada, no valjalo bi istaknuti da multipraktik novinarstvo nije poželjna pojava.
Govorimo li o cijeni tiskovina, u Srbiji ona iznosi oko 2,5-3 kn. Važno je, napominje, uzeti u obzir tamošnje znatno niže cijene tiska, energije i rada, kao i niže porezno opterećenje. Iako izdavači bilježe pad naklade, Blic se i dalje drži iznad 100,000 primjeraka.
Gospodin Beljan ističe da prostora za podupiranje novina ima pa tako kao dobar smjer za našu medijsku politiku navodi talijanski model po kojem oko 160.000.000,00 eura biva godišnje raspoređeno svim novinskim izdavačima temeljem utrošenog papira. Ipak, smatra važnim odrediti kakvi će se sadržaji financirati.
Ipak, napominje, ne bi trebalo zaboraviti presudnu ulogu Fonda koji uistinu jest omogućio preživljavanje lokalnih medija. Da njega nema, smatra Beljan, lokalni mediji ne bi bili u stanju generirati ovoliko vlastitog sadržaja.
Referirajući se na sektorske podjele medijskoga polja, gospodin Beljan sklon je stavu da se njima olako barata, smatrajući da je riječ o pukim verbalnim formama koje ne odražavaju realne sadržajne razlike u hrvatskim medijima. Tako ističe da je većina lokalnih postaja sadržajno daleko bliža javnim, a ne komercijalnim medijima. Lokalne radiopostaje, napominje, de facto funkcioniraju kao lokalni javni servisi. Da je tomu tako pokazuje i niz odredaba koje djeluju u tom smjeru, poput obveze izdvajanja 10% programa za vijesti posvećene lokalnom i regionalnom informativnom sadržaju. Ukratko, kada je riječ o lokalnim medijima, njihov sadržaj nije toliko značajno uvjetovan tipom vlasničke strukture.
Tezu da ne postoji nikakva demokratska kontrola nad lokalnim medijima gospodin Beljan smatra krajnje nekorektnom – ne samo prema tim medijima, nego i prema Agenciji za elektroničke medije koja svoju zadaću obavlja vrlo savjesno. Sve navedeno ukazuje na postojanje prostora za zaokret u definiranju lokalnih medija, čija je informativna važnost u funkciji javnog servisa u njihovim zajednicama često značajno veća od HRT-ove.
Gospodin Beljan se svakako pridružuje stavu da su snažni javni mediji temelj našeg medijskog polja te izražava osobitu podršku zakonskom jačanju položaja Hine, kao i žaljenje zbog sudbine Vjesnika.
Da bi odnos javnoga servisa i lokalnih medija mogao biti uređen, Beljan ističe potrebu za jasnim definiranje HRT-ove uloge u medijskom polju, strogim razgraničenjem njegovih komercijalnih aktivnosti, učinkovitom kontrolom troškova te ravnopravnijim nadmetanjem s tržišnim takmacima. Primjerice, Hrvatski radio Osijek se čuje do Zagreba – daleko šire od lokalnih komercijalnih radija – što ga čini oglašivački neusporedivo atraktivnijim. Trebalo bi, smatra, postupno ukidati oglašavanje na HRT-u, čime bi se omogućio oporavak i razvoj cjelokupnog medijskog tržišta. HRT ostvaruje oko milijardu tristo milijuna prihoda od pristojbe, uz nešto više od stotinu milijuna kuna od oglašavanja. Za usporedbu, 2009. godine je imao 430 milijuna prihoda od oglašavanja. Taj volumen, upozorava Beljan, nije se smanjio zbog pada potražnje, nego zato što je HRT značajno smanjio cijene oglašavanja, čime je ugrožena konkurentnost oglašivačkog prostora u komercijalnim medija.
Za početak sam prvo htio istaknuti kao predsjednik Udruge lokalnih radija i novina. U Hrvatskoj imamo 142 medija na 139 pružatelja medijskih usluga. Državne koncesije 3, regionalne 3, županijsko 21, šire gradske 34 gradske 72 dio grada 4 općine 9. Neprofitnih 7 radiopostaja. U većinskom vlasništvu lokalnih samouprava 38, privatno 94. Oko 900 zaposlenih i 500 suradnika. Od 2009 se broj smanjuje, postotak smanjenja je puno veći od informacija s kojima trenutno raspolažemo. Otad je 16 postaja prestalo s radom, 3 u stečajnom postupku, 6 u predstečajnoj nagodbi. Prihodi su se s 275 milijuna kuna 2009. godine, smanjili 175, a zatim, 2014. godine za dodatnih 30 milijuna. Među brojnim razlozima tog pada, zasigurno je ekonomska kriza najvažnija, osobito u našoj regiji.
Prebacujući fokus na opći zakonski okvir, gospodin Beljan predviđa da će se provedba zakona po kojem će biti umanjeni prihodi lokalnih samouprava posebno štetno odraziti na financiranje lokalnih radiopostaja, osobito onih u javnom vlasništvu. Također, nedvojbeno bi trebalo izmijeniti odredbe koje ne uvažavaju sve bitne promjene koje su se desile u posljednjih 25 godina. Osobito je u tom pogledu važno ograničavanje vlasništva i nedopuštene koncentracije. HURIN-ov prijedlog, koji gospodin Beljan zastupa, je da bi koncentraciju u elektroničkim medijima ZEM-om trebalo regulirati na način na koji to Zakon o medijima regulira u tiskanim medijima. Značajan problem je i neprovođenje članka 33 ZEM-a, čija se provedba mora osigurati. HURIN spornim smatra i članak 35, u smislu u kojem se njime zabranjuje emitiranje sponzoriranih emisija, što je uobičajena praksa u EU.
Što se tiče programskih obaveza, gospodin Beljan napominje da je odredbu o izdvajanju 10% programa na informiranje o temama s područja koncesije vrlo teško ispoštovati u manjim sredinama u kojima nema dovoljno sadržaja te poziva zakonodavca da uvede fleksibilnije zahtjeve. Problematičnim smatra i 30-postotni udio vlastite proizvodnje u programu za koji smatra da treba biti reguliran na ravnopravniji način kada je u pitanju odnos lokalnih medija i javnog servisa.
Ove dvije odredbe smatra utemeljenima na funkcioniranju radiopostaja otprije dvadesetak godina, kada se program emitirao od 14 do 20 h pa su navedeni udjeli mogli biti toliki. Nužno je u sljedećim zakonodavnim izmjenama konačno uzeti u obzir da današnje postaje emitiraju 24 sata dnevno. Pritom nije potrebno mijenjati samo dva krovna medijska zakona: odnosi se to i na zakone o pošti, elektroničkim komunikacijama, koncesijama, autorskim i srodnim pravima itd.
Što se tiče Zakona o PDV-u, HURIN se zalaže da svi prihodi koje lokalni mediji generiraju budu oporezivi s 5%. Na taj bi način lokalni mediji postali prihvatljiviji oglašivačima.
Komunikacijska prava manjina
Svoje izlaganje je zastupnik u Hrvatskom saboru Dragan Crnogorac započeo izražavanjem zadovoljstva zbog prostora za kreativnost koji se otvorio radom na i javnom raspravom o medijskoj strategiji. Koliko će kvalitetnih ideja u tom procesu proći, međutim, ističe da zavisi od angažmana svih sudionika.
Kao izuzetno bitan segment budućeg uređenja medijskog polja gospodin Crnogorac ističe medije koji objavljuju svoje sadržaje na jezicima i pismima manjina. Iako je Republika Hrvatska dužna – temeljem Ustava, Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima, bilateralnim sporazumima itd. – imati i podržavati medije manjina te iako ih nekolicina postoji u ovdašnjem medijskom polju, propisi ih ne definiraju kao zasebnu kategoriju.
Problem medijske ravnopravnosti manjina najbolje je riješiti tako im se omoguće vlastiti mediji zajednice – one najbolje znaju kakav medijski sadržaj odgovara njihovim potrebama.
Da je tu osjetljivu funkciju nemoguće prepustiti srednjestrujaškom medijskom sustavu pokazuje činjenica da mu govor mržnje i diskriminatorni govor podižu čitanost. Uzevši to u obzir, gospodin Crnogorac se pita kako da očekujemo da neki vlasnik ili marketinški stručnjak objavi vijest o nekoj manjini, napominjući da mediji nisu objavljivali ni rezultate državnih izbora za predstavnike manjina.
Predstavnicima manjina izuzetno je bitno da u okviru nove medijske politike manjinski mediji budu dobro definirani. Pitanje je kako da im se osigura preživljavanje, izvori financiranja, da se definira njihovo vlasništvo. Obratimo li se potporama Fonda za pluralizam, one zahtijevaju i pronalaženje vanjskih financijskih izvora, što je manjinskim medijima gotovo nemoguće. Također, primjetan je i pad broja prijavljenih manjinskih emisija.
Mogući okvir za pokretanje manjinske radijske ili televizijske postaje gospodin Crnogorac vidi u izdvajanju 3% HRT-ove pristojbe za potrebe manjinskih medija. Za tu svrhu potrebno je imati infrastrukturu, minimalan propisani prostor, tehniku za realizaciju programa, kadar, definirani program – elemente koje je, upozorava, nemoguće osigurati u postojećim uvjetima.
Kada je riječ o definiciji, gospodin Crnogorac podsjeća da Zakon o medijima do 2011. godine nije predviđao da postoji medij koji emitira na manjinskom jeziku. Razlog zbog kojeg ne raspolažemo zakonskom definicijom manjinskoga medija ležao je u argumentima da ih taj pojam ne bi jasno razdvajao od, primjerice, osoba s invaliditetom. Kao sasvim dobro rješenje gospodin Crnogorac navodi prijedlog da ih se pobliže odredi kao „medije na manjinskim jezicima i pismima“.
Problem, međutim, nije samo u nepostojanju, primjerice, nijedna manjinske radiotelevizije u Hrvatskoj. Predstavnici manjina nisu zadovoljni ni HRT-om koji, po njihovu sudu, ne emitira dovoljno emisija za manjine. Kao što ističe gospodin Crnogorac, riječ je uglavnom o emisijama posvećenim manjinama, no ne i emisijama usmjerenima na specifično informiranje manjinskih zajednica o nekim za njih aktualnim temama.
Uzmemo li u obzir opći zakonski i financijski okvir, kao i najavljene promjene, poput propisa o stečaju i predstečaju, gospodin Crnogorac smatra da preživljavanje lokalnih medija može u budućnosti biti samo još teže. Na lokalne se samouprave mediji najviše mogu osloniti za opstanak, no to u ovim uvjetima nosi značajnu političku ovisnost. Gospodin Crnogorac izražava nadu da se povezivanjem medijske strategije s drugim strategijama, poput obrazovne ili one posvećene uređenju lokalnih samouprava, može navedenim problemima stati na kraj. Za kraj, također izražava želju da se kroz raspravu više čuju konkretni problemi novinara i medija te se nada da će se ovom medijskom politikom konačno ispuniti zadaća države da zaštiti javni interes.
Za ravnopravan i održiv medijski sustav
Biljana Pavlović pozive predstavnike Ministarstva da u raspravama uvaži pismo koje im je NUT uputio s 5 točaka prijedloga, čiji dio je spomenuo i gospodin Beljan. Gospođa Pavlović izražava neslaganje s tezom da su lokalni mediji nebitni ili štetni. Priznaje nemogućnost eliminacije političkog utjecaja, no smatra da gledatelji itekako znaju prepoznati neovisan sadržaj. Lokalni mediji, ističe, lokalnoj publici pružaju informacije koje nacionalni mediji ne mogu.
Postojeći Zakon o elektroničkim medijima smatra jako ograničavajućim, osobito kada je ograničavanje programske osnove u pitanju. Također, konstantni su problemi s člankom 35, no to je samo dio poteškoća lokalnih medija vezanih za oglašavanje. Važno je, primjerice, imati na umu da ih veliki oglašivači uglavnom zaobilaze. Što se tiče članka 33, gospođa Pavlović upozorava da agencije koje zastupaju lokalne samouprave elegantno zaobilaze tu obvezu dajući njihove oglase na području Zagreba.
Izražavajući svoje protivljenje ideji videonovinara, gospođa Pavlović sa žaljenjem ustvrđuje da se i njezinoj redakciji dešavaju slične situacije, koje drži štetnima za kvalitetu novinarstva.
Za kraj svoje replike, gospođa Pavlović smatra da bi Fond trebao manje ograničavati programe prijavitelja. Problematičnim smatra guranje neprofitnih medija u istih 3% pristojbe, smatrajući da se njima ili moraju iznaći dodatna sredstva ili također nametnuti programske obaveze.
Nadovezujući se na izlaganje gospodina Crnogorca, Branislav Bijelić ističe da je program Radija Dunav 80% zasnovan na jeziku srpske manjine, kao i emitirana glazba. Navodi veliku slušanost postaje, unatoč činjenici da, primjerice, ne dobiva sredstva od lokalne samouprave. Zanimljivom smatra ideju manjinskog medija koji svoj program ima na jeziku nacionalne manjine u obimu od 50% i više, što smatra dobro definiranom osnovom za dobivanje sredstava Ministarstva kulture i Fonda.
Napominje da je njegova radiopostaja zbog incidenata oko ćiriličnih natpisa izgubila oglase lokalnih hrvatskih tvrtki. Gospodin Bijelić smatra da je riječ o prešutnoj zabrani oglašavanja na njegovom radiju, iako je slušaniji i oglašivački povoljniji od ostalih. Stoga smatra da bi im postojanje definicije manjinskog radija možda olakšalo rad. Slaže se s ocjenom gospodina Crnogorca da oni mogu najbolje informirati o vlastitoj zajednici.
Srđan Kolar se, pak, nadovezuje na pitanje autorskih prava novinara. Podsjeća da najmanja radiostanica mjesečno izdvaja minimalno 200-250 eura za zaštitu muzičkih autorskih prava, od čega izvođači ne dobivaju gotovo ništa. Na takvim modelima uglavnom profitiraju institucije zadužene za njihovu provedbu, dok osobe koje sudjeluju u proizvodnji nemaju nikakve koristi od njih. Gospodin Kolar smatra da bi u slučaju uvođenja nečeg sličnog u medijsko polje trebalo voditi osobitu brigu da najveću korist iz toga izvuku upravo novinari.
Replicirajući gospođi Pavlović, Milan F. Živković ističe da je jedan od modela koji se na radnim skupinama razmatrao zajedno s NUT-ovim prijedlozima bio model građanske donacije za novinarstvo po kojem bi, primjerice, svaki porezni obveznik u Republici Hrvatskoj prilikom ispunjavanja svoje porezne prijave mogao dodijeliti određeni iznos redakciji po svojem izboru. Tim bi se načinom dodjeljivanja javnih sredstava zaobišli prigovori protivnika državnih potpora, osobito njihov dio koji se odnosi na problem političke kontrole sadržaja. Kada je izbor prepušten afinitetu građana, dobivamo stanoviti supstitut tržišnog natjecanja. Moguće izvorište sredstava, smatra Živković, mogli bi se pronaći u prihodima pružatelja internetskih usluga, koji su se, za razliku od dramatično sniženih prihoda medijskih nakladnika, od 2007. godine povećali gotovo 2,5 puta. Živković podsjeća da se internet uvelike koristi upravo zbog pristupa izvorima informiranja i medijima, no autori tih sadržaja od toga ne dobivaju ništa. Sa samo pet kuna mjesečno po svakom priključku, napominje Živković, bilo bi prikupljeno preko sto milijuna kuna godišnje koje bi građani mogli podijeliti medijima prema svojem izbor. Taj je model pritom moguće razrađivati koliko god je potrebno, a njegovo uvođenje ni po čemu ne bi isključilo ni Fond za pluralizam ni ostale tipove potpora. Rješenje manjka sredstava Živković prepoznaje u oslanjanju na izvanproračunske izvore, poput HRT-ove pristojbe ili ranije opisanoga modela.
Gospodin Topić pozdravlja činjenicu da postoje predloženi modeli i sustavi podupiranja medija, međutim, upozorava da oni ne rješavaju problem kriterija. Pozivajući se na izlaganje gospodina Flaudera, podsjeća da su, unatoč regulativi koja podrazumijeva njihovu transparentnost, vlasničke strukture u medijima vrlo netransparentne. Upitnim smatra rješenje koje samo doliti nova javna sredstva u takav problematičan sustav opterećen političkim i drugim utjecajima.
Goran Flauder smatra da je spominjanje “ugodnog medijskog okruženja” najbolji pokazatelj što oglašivači, koji raspolažu čitavim istraživačkim timovima za proučavanje tržišta, zapravo misle o građanima. Dok god se oni žele reklamirati u takvom okruženju – određenom odsutnošću kritičkih tekstova u korist zabavno-estradnih sadržaja – napominje, imamo ogledalo nas kao publike i demokratskih građana
Dragan Crnogorac izražava bojazan da su danas preživjeli samo politički povezani mediji. Nužnim smatra osiguravanje sredstava za alternativne medije, inače će dugotrajna reprodukcija postojećega stanja biti zajamčena. Tek uz osiguranje optimalne visine i načina raspodjele javne potpore tada možemo početi razmišljati o istraživačkom novinarstvu i kritičkim medijima.
Marijan Beljan napominje da je iz pozicije vlasnika medija pritisak svakodnevnih financijskih obaveza jednostavno prevelik da bi razmišljali van njegovih okvira. Vlasnici ne mogu izbjeći odgovornost da se “prilagode situaciji” jer bez toga njihovi mediji ne mogu preživjeti. Za razliku od Njemačke, u kojoj su se radiopostaje nakon Drugog svjetskog rata otvarale samo tamo gdje su postojali ekonomski preduvjeti za to, gospodin Beljan smatra da se u Hrvatskoj one pokreću god se procijeni da postoji javni interes, što onda dovodi do potrebe da se financijski okvir “malo nategne”. Zato nova medijska politika ne smije biti samo zakon, nego čitava strategija koja će osigurati preživljavanje toga sustava. Novi zakoni, poput onoga o stečaju koji je spomenuo gospodin Crnogorac, bit će samo još jedna prepreka na tom putu.
Za kraj, Milan F. Živković podcrtava da je pozicija Ministarstva da treba postojati mješoviti medijski sustav u kojem bi funkcionirali i komercijalni i javni i neprofitni mediji najrazličitijih zajednica – manjinskih ili bilo kojih drugih – koji ne bi bili prisiljeni na svakodnevnu međusobnu borbu za ograničena sredstva.
Prvi dio tribine otvorio je Milan F. Živković, glavni savjetnik za medije pri Ministarstvu kulture, dajući na raspravu sažetak zaključaka o medijskom sustavu iz Radnih materijala Ministarstva kulture. Novinar Drago Hedl se na to uvodno izlaganje nadovezao prikazom stanja u tiskanim medijima, a ovaj blok izlaganja zaokružio je Davor Lončarić nudeći niz vrijednih uvida u položaj lokalnih i regionalnih HRT-ovih redakcija.
Boris Postnikov, voditelj Službe za javnu komunikaciju Ministarstva kulture, otvorio je drugi dio tribine portretom teških radnih uvjeta u hrvatskom novinarstvu. Potom su svoje osobite perspektive ponudili Goran Flauder, suradnik Osječke televizije i Marijan Beljan, predstavnik Glasa Slavonije i predsjednik HURIN-a. Za kraj, saborski zastupnik Dragan Crnogorac doprinio je raspravi važnim napomenama o medijima i manjinama u Hrvatskoj.
Pet teza o medijskom sustavu
Za otvaranje tribine, Milan F. Živković je izložio sažetak Radnih materijala Ministarstva kulture, koji služe kao polazište javne rasprave o medijskoj politici Republike Hrvatske.
Prva od pet teza iznesenih u sažetku jest da je hrvatski medijski sustav danas dominantno tržišni. Vidi se to, napomenuo je Živković, na najmanje dva načina. Od 3,9 milijardi kuna, koliko su iznosili ukupni prihodi hrvatskih medija 2012. godine, čak 63 posto je otpadalo na komercijalne, privatne medije. Još uvijek snažan javni medijski sektor zadržao je 36 posto, dok dinamični, raznorodni, ali još uvijek mali neprofitni mediji raspolažu s nepunih jedan posto prihoda. Slično ukazuje i struktura 7,7 tisuća zaposlenih iz 2013. godine, s tim da je u njoj zastupljenost radnika u neprofitnim medijima ipak nešto veća, oko 3 posto. To objašnjava i nalaze, poput onog u istraživanju Helene Popović o integritetu medija iz 2014. godine, kako novinari neprofitnih medija najviše ističu opći problem potplaćenosti, neplaćenog rada i samoeksploatacije.
Drugi način da primijetimo dominaciju komercijalnih medija hrvatskim medijskim prostorom, jednostavan je svakodnevni uvid: ono što stoji na naslovnim stranicama dnevnih novina vidjet ćemo redovito u večernjim vijestima ne samo privatnih, nego i one javne televizije. Na taj način se utjecaj i oglašivačko-vlasnički sustavi filtriranja vijesti komercijalnih medija proširuju “ispod radara” bilo kakve regulacije.
Druga teza koja se nametnula tijekom istraživanja jest da je kriza medijskog tržišta dovela je do krize profesionalnog novinarstva i društvene uloge medija.
Dugotrajni problemi na medijskom tržištu uzrokovali su pad novinarske zaposlenosti, koja je pak sa svoje strane dovela do smanjenja informativnosti i upitnog ispunjenja funkcije koji mediji imaju u demokratskom procesu. Recesija hrvatske medijske ekonomije najizravnije se ogleda u eroziji prihoda televizija, radija, novinskih agencija, novina i magazina: od 2008. do 2012., godišnji promet hrvatskih medija je pao s 5,8 na 3,9 milijardi kuna. Dok je prodaja dnevnih novina pala za 36 posto (sa 156 u 2008. na 100 milijuna prodanih primjeraka u 2013. godini), njihov prihod od oglašavanja se prepolovio (s 553 u 2008. na 225 milijuna kuna u 2013. godini); ukupno oglašavanje je u istom razdoblju palo s 2,2 na 1,4 milijarde. Istovremeno, oglašivački prihodi internetskih medija rastu, a najviše novca se prelijeva u Google Adverts i servise koji nemaju veze s proizvodnjom medijskog sadržaja.
Drugi strukturni problem hrvatskih medija je pad zaposlenosti s 12,5 na 9,3 tisuće radnika, odnosno za 25 posto samo u razdoblju od 2008. do 2012. godine, a potom i na ranije navedenih 7,7 tisuća. Restrukturiranju su najviše izložene djelatnosti izdavanja novina i drugih periodičnih publikacija, u kojima je istodobno zabilježen gubitak 49 posto radnih mjesta, najviše novinarskih.
Kontrakciju oglašivačkih prihoda, kao što to predstavnici medijske industrije često ističu, može se objasniti – nejasno je koliko – privremenim smanjenjem ekonomske aktivnosti. Takvo objašnjenje krize prihoda komercijalnih medija ipak je samo djelomično, budući da migracija oglašivačkih ulaganja na internet, posebno na internetske tražilice, započela mnogo prije aktualne ekonomske krize.
U želji da očuvaju profitne margine i podmire dugove u koje su ušli za vrijeme prethodne ekonomske ekspanzije – nerijetko derogirajući integritet medija povezivanjem s nimalo medijskim biznisima poput nekretnina ili turizma – dok prihodi od oglašavanja opadaju, direktori i vlasnici medija odustaju od investicija i režu troškove medijske proizvodnje, prvenstveno plaće. Novinarke i novinari im postaju sve više “skupi” i sve manje važni. Medijski proizvod gubi na informativnosti i, općenito, kvaliteti, što daje dodatni poticaj migraciji publika na internet, gdje su ti sadržaji slabije kvalitete barem besplatno dostupni. Tako prihodi od prodaje novina na kioscima, naravno, dodatno opadaju. Međutim, da situacija bude gora, upola lošiji proizvod, koji proizvodi upola manje novinara, može imati upola manje čitatelja, a to se, kao što je poznato, može negativno odraziti i na interes oglašivača, odnosno dovesti do novog pada prihoda s te strane. Posljedica je da vlasnici kreću u novi krug otkaza novinarima, iako znaju da će to dovesti do daljnjeg pada kvaliteta novinarstva, a s njim i prihoda, i tako dalje, u poznatom smjeru krizne spirale, prema dnu.
Sve navedeno nas, istaknuo je Živković, navodi na treći zaključak: održivo financiranje i razvoj profesionalnog novinarstva ne može se očekivati od tržišnih mehanizama.
Razlozi tome mogu se tražiti u tehnološkim promjenama i ekonomskim nedaćama koje sigurno imaju utjecaja, ali temeljni uzrok krize medija proizlazi iz njihove dubinske, strukturne nesvedivosti na komercijalni odnos. Razlog tog strukturnog problema komercijalnih medija leži u tome što velik dio vrijednosti koju novinarke i novinari – a u Hrvatskoj ih radi oko tri tisuće, upola manje nego prije 10 godina – još uvijek svakodnevno proizvode ide ljudima koji nisu ni u kakvoj tržišnoj relaciji s vlasnicima medija, tj. ljudima koji novine uopće nisu kupili. Jasno je pritom da primjerak novina koji je kupio netko od 284 tisuće ljudi, prema pokazateljima o cirkulaciji dnevnih novina u 2013. godini, ne može posjedovati netko drugi. Teško da ga može i pročitati još pet osoba, kao što tvrde rejting agencije za određivanje cijena oglasnog prostora, ali ljudi uglavnom imaju malo poticaja da vijesti koje su u njima pročitali, i stavove koje su pritom oblikovali, ne podijele s drugima. Čak i ako to ne učine, svi, uključujući i ona 3,26 milijuna odraslih pismenih osoba u Hrvatskoj koje ne kupuju novine, imaju koristi od novinarskog rada na razotkrivanju korupcije, kriminala i mogućih politika za njihovo sprečavanje. Kada medijski nadzor spriječi vladin ili korporacijski nemar, štetu ili naprosto lošu politiku, svi od toga imaju koristi. Svima je bolje ako oni informirani hrvatskim medijima mudrije glasaju na izborima i predsjedniku vlade koji je, recimo, primao mito inozemnih korporacija i izvlačio novac iz državnog proračuna ne povjere drugi mandat. U onolikoj mjeri, u kojoj korist od javnog informiranja ide i onima koji medije ne konzumiraju, medijski vlasnici ne mogu pronaći načina da tu korist pretvore u svoje prihode. Taj raskorak između proizvedene vrijednosti i ostvarenih prihoda za posljedicu ima sistemski nedostatan poticaj komercijalnim medijima da ulažu u proizvodnju vijesti. Ako se putem javne politike ne osmisli zamjena za izgubljeni dotok prihoda, možemo izgubiti i preostalu polovicu novinarstva na čiju se demokratsku ulogu tako često pozivamo.
Upoznavanje s brojnim istraživanjima najraznovrsnijih medijskih polja dovelo je Ministarstvo kulture do četvrtog zaključka: problem s tržištem prepoznat je u mnogobrojnim medijskim politikama širom svijeta, pa i u Hrvatskoj.
Francusko Ministarstvo kulture početkom 2014. godine je objavilo popis novina i informativnih internetskih stranica koji godišnje primaju izravne državne potpore u visini od 400 milijuna eura, koje se s neizravnim olakšicama za poštarine, poreze i transport penju do 700 milijuna eura godišnje, odnosno preko 78 kuna per capita. Italija, recimo, izdvaja 161 milijun eura godišnje za potpore novinama zadruga novinara, a čak i SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo za izravne i neizravne potpore tisku godišnje ulažu od 750 do 800 milijuna eura godišnje. Naravno, značajne potpore široj definiciji novinarstva putem iznimno povoljnih cijena za komercijalnu upotrebu radiofrekvencijskog spektra standard su gotovo svugdje u svijetu. Toga su bili svjesni i kreatori tržišno-pluralističkog modela medija u Hrvatskoj, kada su predvidjeli oko 35 milijuna kuna godišnje potpore lokalnim i regionalnim radijima i televizijama, dodajući tome još nekoliko milijuna za “oglašavanje javnog sektora”. Neizravne potpore u vidu posebno snižene stope PDV-a dnevnim novinama penju se do stotinjak milijuna kuna godišnje.
Uzevši sve navedeno u obzir, peti, ključni zaključak jest da je potrebno napustiti orijentaciju na isključivo tržišni medijski sustav i zamijeniti ga kombinacijom javnih, komercijalnih i neprofitnih medija.
Pragmatičnost kompleksnih modela medijske politike uključuje raznolika rješenja, poput subvencioniranja proizvodnje deficitarnih sadržaja (obrazovanja, vanjske politike i, posebno, istraživačkog novinarstva), poticaja novinarskom zapošljavanju, distribuciji putem pretplate, favoriziranja aplikanata koji žive i rade u gradovima za koje se dodjeljuju radijske i televizijske koncesije, radno zakonodavstvo koje daje snažniji glas redakcijama, trgovačko i porezno zakonodavstvo koje stimulira radničko dioničarstvo, kooperativno vlasništvo i prijelaz na neprofitni režim akumulacije.
Zaključno, mnogobrojni politički odgovori na aktualnu krizu medija imaju smisla, ali jedan je najočigledniji. Stvarni problem, desetkovanje zaposlenih novinarki i novinara odražava nemogućnost medija da ostvare prihode koji bi se i približili stvarnoj vrijednosti koje kvalitetno, provjereno, informirano, različito novinarstvo predstavlja za Hrvatsku. Kako ćemo iz nje izaći ako nemamo informacija niti o tome kako smo se u njoj našli? Uz uvjet udovoljavanja načelu autonomije medija od bilo kakve interferencije vlade ili lokalne vlasti, ako bismo putem fonda za sufinanciranje sadržaja koje bi predlagale same redakcije, ili putem porezne olakšice u visini polovice ukupnog iznosa koji je medij isplatio za plaće novinara zaštitili novinarski rad, onda bi i rasprave o takozvanom javnom interesu u medijima dobile i sasvim novu dimenziju. Jedno, tehnički veoma jednostavno rješenje sastojalo bi se u tome da mediji u godišnjoj prijavi poreza deklariraju ukupan iznos isplaćen za plaće zaposlenih novinarki i novinara u prethodnoj godini, a 50 posto tog iznosa bi se onda odbilo od ukupnih poreznih obaveza medija u istom razdoblju. Već elementarna procjena, na osnovi raspoloživih podataka Državnog zavoda za statistiku, pokazuje kako je riječ o ukupnim sredstvima potpore koja ne bi premašivala 70 milijuna kuna godišnje. Ma koliko najčešće presudni, ekonomski aspekti od sekundarne su važnosti u odnosu društvenu i kulturnu funkcija novinarstva u pisanoj formi. Uzimajući u obzir centralnu demokratsku ulogu pisane vijesti i novinarskog prikaza, tog “rodnog mjesta” novinarstva, naznačena orijentacijska “cijena” javne potpore je, zapravo, simbolična. Za kraj, Živković je izrazio uvjerenost da si tu cijenu hrvatska javnost može i mora priuštiti, jer su njeni učinci, po sudu Ministarstva kulture, neprocjenjivi.
Gubljenje sadržajne hijerarhije
Za početak svojega izlaganja o stanju u tiskanim medijima, gospodin Drago Hedl istaknuo je da je sasvim evidentno da je pad naklade tijekom posljednjih nekoliko godina drastičan. Napominje da nikako ne može biti riječ samo o padu kupovne moći obitelji te razmjere te činjenice pripisuje i slabo razvijenim čitateljskim navikama, unatoč informacijskom zasićenošću u doba općega korištenja interneta. O tome se upravo i radi: današnje informiranje prosječne medijske publike je površno, iz druge ruke, utemeljeno na neprovjerenim izvorima.
Nadalje, ključnim smatra prepolovljene prihode od oglašavanja te upućuje na slučaj kolege čije novine, uz relativno visoku nakladu između petnaest i dvadeset tisuća primjeraka trebaju osigurati petnaest stranica oglasa da bi pokrile troškove, što je u trenutnoj situaciji teško izvedivo. S druge strane, promijenjeni tehnološki kontekst i neprilagođenost novina izazovima brzine internetskog izvještavanja jesu važni, no ne i presudni. Važnim, međutim, Hedl smatra i problem autorskih prava na informacije, navodeći primjer štete koju novine trpe zbog njihova slobodnog dijeljenja u kafićima. Nepoštenim smatra da ugostiteljski objekti plaćaju ozbiljne iznose za korištenje glazbe, a da slična naknada za novine ne postoji, unatoč pokušajima od strane izdavača da bude uvedenom.
Gospodin Hedl napominje sudionicima da bi se valjalo usredotočiti na posljedice svih tih činitelja. Po njemu, osnovni je rezultat tih negativnih pojava da su novine izgubile bilo kakav osjećaj za sadržajnu hijerarhiju, čime se gubi se granica između ozbiljnog i šund- novinarstva. Shvaćajući taj proces kao stanovitu vrst vulgarizacije novina, smatra da je upravo taj pokušaj objedinjavanja nespojivih sadržaja udaljio dobar dio čitateljstva.
Posljedice svega po redakcije bile su pogubne: one su danas desetkovane, svedene na minimum minimuma, dok je posao ostao istog obima. Od novinara se pritom traži da bude sve – da istovremeno piše i za portal, da snima, montira itd. Gospodin Hedl se opravdano pita kako da ti ljudi normalno izvještavaju o važnim pitanjima. Taj pad u kvaliteti informiranja, smatra on, dovodi do nezadovoljstva publike koja nema razumijevanja za uvjete rada u novinarstvu.
Vraćajući se problemu zahtjeva za sve većom brzinom izvještavanja, gospodin Hedl sa žaljenjem podsjeća da se medijima nameće imperativ da budu prvi koji će donijeti vijest, neovisno o kvaliteti i profesionalnim standardnima. Istraživačko novinarstvo smatra upropaštenim, ističući da svega nekoliko redakcija posjeduje sredstva i volju za očuvanjem takvog rada. Danas se, napominjem, radovi uglavnom kompiliraju ili zasnivaju na lako dostupnim, površinskim informacijama. Gospodin Hedl izražava nadu da bi se upravo tu mogao naći prostor za djelovanje Ministarstva, na način da pridonese očuvanju ugroženih vrsta novinarstva, osobito istraživačkog.
Gospodin Hedl podsjeća prisutne da nije prošlo suviše vremena otkako su naklade dnevnih novina prelazile stotinu tisuća primjeraka. Tada je, smatra on, postajalo savezništvo čitatelja i novina. Danas, pak, je na snazi savezništvo čitatelja i oglašivača. Od novinara se traži da stvaraju „ugodno ozračje za oglase“, a to isključuje bavljenje ozbiljnim temama. No to je samo početak – prije je oglas zauzimao minimalan prostor i bio jasno izdvojen; danas on u potpunosti određuje i guta prostor novine, uključujući i naslovnice. Novine se, upozorava, potpuno podređuju oglašivačima, a novinari na to nemaju nikakvog utjecaja.
Oglašivači, nažalost, time kupuju i stanovitu zaštitu od medijskih napisa. Nemoguće je očekivati da će se naći ozbiljan tekst o nekom oglašivaču, ako je on bio uključen u kriminalne aktivnosti. U toj činjenici gospodin Hedl prepoznaje veću opasnost od političkog utjecaja.
Ono što smatra posebno važnim je osobito teška situacija u lokalnim medijima – najteža u državi, po njegovo sudu. U tom će se polju, obilježenom najnižim resursima i najvećim političkim pritiscima, utjecaj medijske politike pokazati najvažnijim.
Kao problematične gospodin Hedl vidi i ugovore o praćenju neke stranke, političara, pa čak i humanitarnih organizacija, smatrajući da je riječ o čistoj kupovini medijskog mira.
Kada je riječ o održavanju tiskanih medija na životu, Hedl podsjeća prisutne na jugoslavenski model dodjele pomoći medijima prema jasno utvrđenim kriterijima, koji su sprovodile komisije pri Socijalističkom savezu radnog naroda. Danas sličan mehanizam ne postoji, osobito kada su tiskani mediji u pitanju.
Jedini način, za kraj napominje Hedl, da se medijsko polje izvuče iz trenutne situacije je da država prepozna da su informativni mediji nacionalno dobro te da ih budućom politikom tako počne i tretirati, pomažući im da u digitaliziranom svijetu zadrže visoke standarde informiranja.
Na periferiji javnog servisa
Davor Lončarić s HRT-a jasnima smatra uzroke postojeće krize u medijima – kako financijske, tako i sadržajne. Prva reakcija vlasnika medija, podsjeća, bila je da ugase dopisništva i srežu plaće zaposlenika. Posljedice toga po novinare u manjim, osobito siromašnijim sredinama, iznimno su teške. Čak i ako ste novinar iz Osijeka, Našica ili Županje, kojem su ugasili dopisništvo, malo je vjerojatno da ćete pronaći drugi posao u struci.
Kolege često znaju reći kako zaposlenicima u javnom servisu bolje zbog sigurnih i pristojnih plaća, zaštite od oglašivačkog i političkog utjecaja itd. No mnogi zaboravljaju da je i HRT, poput velikih tiskanih medija, smanjio broj „izvršitelja“ po regionalnim centrima i dopisništvima u sklopu restrukturiranja. Istok države je osobito pogođen: dopisništva iz Vukovarsko-srijemske županije u potpunosti su izbrisana, a čitavu regiju pokriva vrlo malo novinara koji su istovremeno morali postati snimatelji, ili obrnuto. U takvim uvjetima, rijetki su primjeri kolega koji stignu kvalitetno odraditi sav taj posao za čak tri platforme – televiziju, radio i portal.
Navedena je situacija osobito teška za pojedince koji žele postati novinarima u sredinama koje nisu regionalni HRT-ov centri. Takve osobe, nažalost, jednostavno nemaju izbora nego pristati na obavljanje svih poslova vezanih za proizvodnju sadržaja, od tehničkih do novinarskih. Politika HRT-a, nameće se zaključak, takva mjesta i njihove tamošnje zaposlenike jednostavno tretira neravnopravno.
No problem nije u nerealnom setu kompetencija koji se očekuje od novinara u takvim sredinama – očekivanja poslodavaca su veća i kada je riječ o pokrivanju tema i sektora, uz redovite zahtjeve za poznavanjem najraznovrsnijih, nespojivih područja. Zbog toga vremena za bilo kakvo ozbiljno istraživačko novinarstvo, kao ni prostora za novinarsku specijalizaciju, nema, osim u Zagrebu. Svaki lokalni novinar tako mora biti novinar „opće prakse“ uz nižu plaću od kolega u centrima, a isto se odnosi i na tehničko osoblje. Budući da su, kako navodi gospodin Lončarić, „dovoljno blizu i dovoljno daleko od Zagreba“, novinari u Osijeku su razmjerno zaštićeni od političkog utjecaja. Omogućeno im je prikazivati situaciju objektivno, objavljivati različite informacije – ukratko, ponašati se kao javni servis.
Za kraj, gospodin Lončarić apelira da novinari lokalnih medija budu u istom položaju kao i oni iz centra. Javni servis, napominje, napose ne bi trebao raditi razliku u radnim uvjetima između centra i periferije.
Radni uvjeti u novinarstvu – između tehnoloških i ekonomskih pritisaka
Otvarajući raspravu, moderator Boris Postnikov je zahvalio Davoru Lončariću na dragocjenoj ilustraciji kako se novinari u javnim medijima često suočavaju sa sličnim i istim problemima, kao i oni koji svoj izraz i egzistenciju pokušavaju reproducirati u privatnim, komercijalnim medijima. Referirajući na Lončarićevu kritiku “multipraktik novinarstva”, prvi diskutant Vinko Pejić je pozvao kolege da uvaže vrijeme u kojem živimo. Današnja tehnologija pojednostavljuje postupak proizvodnje, čineći ga bitno drukčijim u odnosu na onaj otprije 10-15 godina. Sve te raznovrsne poslove danas bez problema može obavljati jedan čovjek – sasvim je nepotrebno, smatra Pejić, da bilo tko drugi stoji u redakciji i smeta radom u smjeni. Što se pisanih medija tiče, njihovo propadanje vodi obratu – njihovom pretvaranju u ekskluzivni raritet. Pejić izražava zazor spram učestalog zazivanja države da zaštiti novinare i medijsku proizvodnju – time se, smatra, nepotrebno utječe na uredničke politike.
Replicirajući gospodinu Pejiću, gospodin Lončarić smatra tehnološke promjene evidentnom činjenicom, no podsjeća da je govorio o javnom servisu od kojeg se očekuje razmjerno visoka kvaliteta programa, i tehnička i sadržajna. Problem je kada se preko noći počne od zaposlenika očekivati da postanu nešto za što nisu osposobljeni. Nedvojbeno je da HRT ima golem broj djelatnika – no upravo o tome se i radilo njegovu izlaganju, napominje Lončarić, pitajući se zbog čega se onda štedi na regionalnim dopisništvima, koliko god bilo jasno da je korisno da novinari vladaju različitim vještinama.
Gospodin Hedl se nadovezuje uvažavajući evidentnost činjenice da neke tehnologije omogućuju brži i lakši rad, no one, upozorava, ne garantiraju da je on ujedno i kvalitetniji. Sve je moguće pojednostaviti i pojeftiniti, no problem je što se svugdje naglasak isključivo stavlja na jeftiniji rad, nauštrb kvalitete sadržaja.
Živković napominje da se s tzv. multipraktik novinarstvom i videonovinarima prvi puta upoznao prilikom sada već davnog posjeta Nizozemskoj gdje ga je ugostio jedan zagrebački direktor fotografije koji je radio u Reutersu. Tom su čovjeku, navodi, prvo ukinuli suradnika-vozača, zatim kamermana, a potom i producenticu te se našao u situaciji da je morao, primjerice, istovremeno i snimati i intervjuirati osobu. Neupitno je da današnja tehnologija pojednostavljuje taj proces, no pod plaštom toga razvoja se dešavaju rezovi i srozavaju radni uvjeti, upozorava Živković.
Gospođa Zdenka Knežević s Radija Županja poziva na prikupljanje podataka o novinarima u mirovini, pitajući se tko će zaštititi njihova prava. Kada je riječ o novinarima koji moraju obavljati nekoliko zadaća, smatra da to jest tehnički izvedivo, no vrlo upitnim smatra može li tako proizvođen program biti konzistentno kvalitetan. Logično je upitati se kako da se, primjerice, kolega tonac prekvalificira u novinara, kako da postavlja informirana pitanja i komunicira s građanima na razini osposobljenog voditelja. Najveći domet čovjeka koji sâm radi na radiju je, upozorava, proizvodnja trosatnog programa – sve više od toga je besmisleno. Poziva državu da omogući lokalnim novinarima da na održiv način pokrivaju lokalne teme.
Mira Živković, direktorica Radija Županja napominje da većina lokalnih radija proizvodi informativni program koji zahtijeva ozbiljan rad, no taj sadržaj im nitko ne plaća. Da nema sredstava Fonda za pluralizam, upozorava, mnoge bi se radiopostaje prepolovile. Neophodno je pronaći način da se informativni program očuva. Trenutno, 90% prihoda lokalnih radija čini oglašavanje, što ih postavlja u iznimno tešku pozicija. Osobito bi trebalo osmisliti način financiranja informativnoga programa na radijima u vlasništvu lokalnih samouprava, programa koji čini smisao njihova rada. Nedopustivo je prepustiti stanovništvo informiranju preko društvenih mreža – dovoljno je, napominje Živković, sjetiti se zadnjih velikih poplava i potrebe za najtočnijim informiranjem u svakom trenutku.
Gospođa Živković smatra da su lokalni radiji pomalo zaboravljeni u ovoj teškoj situaciji. Prihvaća da tiskani mediji imaju probleme, no čini joj se da se ipak neće tako skoro ugasiti. Za nacionalne televizije, pak, smatra da su puno boljem položaju od lokalnih radija i tiskanih medija.
Nadovezujući se na prethodno izlaganje, Milan F. Živković ističe da tezu o značajnoj proizvodnji informativnog programa na lokalnim radijima potkrepljuju i podaci o njihovim zaposlenicima – oko 40% ukupnog broja čine novinari, a čak preko 60% osoblje neposredno uključeno u proizvodnju vlastitog programa. Riječ je, upozorava, o omjerima značajno većim čak i u usporedbi s HRT-om.
Branislav Bijelić s Radija Dunav podsjeća da su lokalne radiopostaje najpraćeniji mediji u pripadajućim sredinama. Slaže se s ocjenom gospođe Živković da bi trebalo dodatno potpomoći proizvodnju informativnoga programa na lokalnim medijima. Iako sredstva Fonda za pluralizam jesu solidna, upozorava da se program se previše ograničava želite li povući značajnija sredstva, nužna za širenje redakcije kako bi proizvodnja ozbiljnoga sadržaja uopće bila moguća. Također, vrlo bitan problem predstavljaju marketinške agencije koje su toliko lošega učinile lokalnim medijima. Ljudi iz agencija, napominje, obavljaju malo posla uz veliku zaradu, istovremeno usmjeravajući glavne oglašivače na nacionalne medije, nauštrb lokalnih.
Vinko Pejić osporava tezu da je do javnoga financiranja nemoguće doći u potpuno reduciranim uvjetima činjenicom da je njegova emisija „Imam jedno pitanje“ realizirana uz potporu Fonda za pluralizam. Gospodin Pejić smatra da je ostvarivanje potpora ponajprije pitanje sposobnosti pojedinca da s minimalnim sredstvima kreira kvalitetan program. Poziva još jednom kolege da se suoče s realnom situacijom i ograničenjima koja iz nje proizlaze.
Na pitanje Srđana Kolara hoće li se eventualne nove olakšice za lokalne medije, koje su predstavnici Ministarstva najavili, odnositi na sve zaposlene, s obzirom na njihovu važnost za proizvodnju programa, Milan F. Živković je istaknuo da definiciju novinara svakako ne treba ograničiti na tzv. „kreativno osoblje“. No izražava nesklonost prema takvom širenju definicije koje bi dovelo do poticanja plaća zaposlenih u marketingu.
Nadovezujući se na pitanje autorskih prava novinara, Dragan Crnogorac se pita jesu li novine preskupe s obzirom na trenutnu ekonomsku situaciju, osobito kada je riječ o manjim sredinama. Slaže se da je u Jugoslaviji bilo dobrih načina da se pomaže lokalnim medijima – primjerice, osiguravanjem besplatnog papira. Navodi da je postojala i novčana pomoć nalik doprinosima za školstvo ili vatrogasce te se pita je li moguće računati na pomoć države u nekom sličnom smjeru.
Gospodin Beljan se složio da su novine u današnjim uvjetima zasigurno preskupe. S jedne strane, podsjeća da postoje elementi proizvodnje na koje je nemoguće utjecati, poput repromaterijala, cijene tiska i sl. Ono na što je, međutim, moguće utjecati u suradnji s Ministarstvima jest porezni sustav. Gospod Beljan upozorava da iznosi koji se danas spominju kao pomoć proizišla iz smanjenja PDV-a nakladnicima tiskanih novina nisu ni približno takvi kada ih se prevede na današnju nakladu. To smanjenje, ističe, nije proizišlo tek iz intencije da se pomogne izdavačima, nego i zbog približavanja europskim standardima. Također, iako priznaje da su plaće nedvojbeno male, napominje da je rad i dalje preskup zbog poreznih opterećenja na njih. Uzevši sve navedeno u obzir, gospodin Beljan smatra da postoji još prostora da se prodube porezne olakšice za lokalne tiskovine.
Dario Topić izražava zazor spram skretanja u sindikalni tip rasprave te ističe da ni po čemu nije loše da medijsku djelatnost regulira tržište. Ako se previše okrenemo državnim poticajima, smatra, moramo računati da ćemo time konzervirati postojeće stanje u lokalnim medijima. Topić izražava neslaganje s ocjenom da je medijski sustav u cjelini nacionalno blago, no smatra nedvojbenim da pojedini novinari i izdavači jesu. Ne prepuštajući dio sustava tržištu, smatra, zaboravljamo na publiku kao regulatora. Nužno je razvijati svijest o publici, proučavati njene navike. Moramo uzeti u obzir da djeca danas postaju recipijenti medijskoga sadržaja već s 10-12 godina, formirajući u tom periodu navike konzumiranja internetskog sadržaja. Oni se, upozorava Topić, neće vraćati tiskanim, radijskim ili televizijskim medijima.
Bilo bi pogrešno, smatra gospodin Topić, očekivati pojavu vreće s novcem koja će biti jednako darežljiva prema svima. Također, neizbježno je da će dio sudionika u proizvodnji medijskog sadržaja postati nepotrebnima zbog tehnološkog razvitka. Ključno je, podcrtava još jednom, da poticajima ne konzerviramo postojeće stanje.
Destrukcija radne sigurnosti
Trenutno stanje u novinarstvu, započeo je svoje izlaganje Boris Postnikov, obilježava prevladavajući dojam nezadovoljstva njegovom kvalitetom.
Ovisno o poziciji govornika, tomu se obično pripisuju tri uzroka. Tako, primjerice, predstavnici civilnoga društva inzistiraju na nereguliranosti vlasničkih struktura i političkih utjecaja u medijskom polju, koju bi trebalo adresirati povećanjem transparentnosti vlasništva i efikasnijim nadzorom. Drugo je, pak, najčešće pojašnjenje ekonomska kriza, s kojom uistinu i koincidira najdramatičniji pad medijskoga sustava. Među prosječnom publikom je često i direktno krivljenje novinara, njihova integriteta ili navodne političke pristranosti. Nijedno od ovih pojašnjenja, međutim, problem ne zahvaća adekvatno: transparentnost vlasništva ne uvažava druge tipove kompromitirajućih relacija, poput financijske ovisnosti o bankama ili drugim partnerima; vremensko sužavanje fokusa na razdoblje krize ispušta iz vidokruga širi tijek procesa privatizacije i tržišne orijentacije medija, dok okrivljavanje novinara najmanje pogađa poantu, propuštajući uvidjeti ograničenost novinarskog utjecaja na opremanje teksta i izbor tema te zanemarujući pitanja radnih uvjeta i prava i mogućnosti profesionalnoga razvoja.
Upravo su potonja pitanja presudna za shvaćanje stanja u medijima, a kao jedan od najradikalnijih primjera srozavanja radnih uvjeta u novinarstvu Postnikov je istaknuo RPO-izaciju radnih odnosa, kojom se značajan dio novinara pretvara iz stalno zaposlenih, relativno sigurnijih radnika u ugroženi prekarijat. Kao dobru ilustraciju toga procesa Postnikov je prenio izvadak iz komentara koji je novinarka Slavica Lukić dala za potrebe radnog materijala br.1 Ministarstva (Rad u medijima):
„Pozicija novinara dodatno je oslabljena gospodarskom krizom, otkazima, rezanjem plaća, jednostranim kršenjima i raskidima kolektivnih ugovora u medijima. Gospodarska kriza je često korištena i kao izgovor za srozavanje novinarskih materijalnih i radnih prava. Otpuštani su iskusni novinari, a na njihova mjesta, kroz RPO-ugovore, angažirani manje iskusni i jeftiniji. Novinari i skupine novinara koji su ustali u zaštitu prava iz kolektivnog ugovora doživjeli su odmazdu poslodavaca. Najočitiji primjer je štrajk u Večernjem listu organiziran u ožujku 2011., kad su se novinari usprotivili raskidu kolektivnog ugovora i sklapanju novog koji je srozavao dotadašnju razinu njihovih prava. Pokušaj novinara da poslodavca natjeraju na kolektivno pregovaranje i krajnjim sredstvom, zaustavljanjem izlaska Večernjeg lista, nije uspio, jer je Styria, dok su stalno zaposleni štrajkali, angažirala novinare u RPO-statusu“
Nažalost, istaknuo je Postnikov, egzaktni podaci kojima bi bilo moguće ilustrirati destrukciju radne sigurnosti ovim mehanizmom još uvijek nisu dostupni, no dovoljnu težinu nose i opći pokazatelji koje je Ministarstvo prikupilo pri istraživanju medijskog polja. Tako je utvrđeno da je tijekom posljednjih deset godina bilo čak 5206 upisa novinara u evidenciju nezaposlenih. U srpnju prošle godine, pak, nezaposlena su bila 842 medijska radnika, od čega su 770 novinari. Jedan od najdramatičnijih pokazatelja je pad broja plaćenih radnika u tiskanim medijima s 5600 u 2008. na tek 2200 u 2013. godini. Procjena ukupnog broja novinara kreće se oko 4000, no njemu treba pribrojiti velik broj freelancera i nesigurnih radnika, dok popis stanovništva iz 2011. godine otkriva da svaki peti novinar, ako je zaposlen, ne radi u svom zanimanju, uz najčešće prelaske u odnose s javnošću i marketing.
Anketa o iskustvima i stavovima medijskih djelatnika koju je Ministarstvo kulture 2014. godine provelo na slučajnom uzorku od 650 novinara, potvrdila je sve pretpostavke na kojima raniji opći dojmovi počivaju. Tako je 60% novinara – od toga 80% u dnevnom tisku – navelo da radi prekovremeno, uz poražavajućih 10% koji su naveli da im je taj rad uistinu i plaćen. Što se sadržaja rada tiče, vrlo je izražen gubitak sektorske specijalizacije – jednostavnije rečeno, dubinskog poznavanja nekog specifičnog područja – tek 15% ispitanika smatra da ih je mimoišla tematska „fleksibilizacija“ rada, a između 50-80% navodi da im rad bitno određuje stalno prilagođavanje novim područjima.
Druga važna stavka novinarske svakodnevice su raznovrsni pritisci na njihov rad: osim političkog, koji je istaknulo 70-80% ispitanika, čak 85-92% je istaknulo pritisak vlasnika, 90% senzacionalizma, skoro 90% pritisak pripisuje ganjanjem profita, 80% konkurenciji, a PR industriji njih 65%. Očito je, dakle, da smo usporedo s političkim pritiskom na koji se najčešće upozorava dobili i niz drugih, ponekad i izraženijih pritisaka. Sve navedeno daje nam nešto jasniji kontekst dojmu o padu kvalitete novinarstva.
Za kraj, Postnikov je napomenuo da sva relevantna istraživanja pokazuju izravnu vezu kvalitete radnih i profesionalnih uvjeta s čitanošću i konzumacijom medija, a posljedično i s informiranošću i kvalitetom političkih odluka građana. Skandinavske zemlje, poznate po čitanosti medija, ali i po višim demokratskim standardima, imaju upravo visoku razinu stabilnosti rada u novinarstvu.
Banalna je činjenica da se smanjivanjem broja zaposlenih narušava kvaliteta informiranja, a do njenoga nas podizanja zasigurno neće dovesti rasprava o zaštiti tržišnoga funkcioniranja medija. Ulog je, kao što podcrtavaju dokazani odnosi između kvalitete medija i razvijenosti demokracije, puno važniji od zaštite medijskih kapitalista od državnog intervencionizma.
Protiv neinformirane većine
Na početku svojega izlaganja, gospodin Goran Flauder istaknuo je da nije ni zaposlen, niti dio RPO sustava. Ukazuje na to zbog činjenice da statistički podaci o medijskom polju ne obuhvaćaju takve pravno „izmještene“ novinare koji čine značajan dio medijske populacije. Svoj rad na Osječkoj televiziji, navodi, obavlja u zamjenu za dvije minute oglasnoga prostora koji potom prodaje partnerima koje sâm pronalazi na tržištu. Takav status, srećom, omogućuje određeni stupanj slobode.
Kada je riječ o raznim oblicima ovisnosti lokalnih medija, gospodin Flauder drži da je poznato da lokalni mediji žive od interesnih poveznica. Čak i ono što se od oglašavanja pojavljuje na njima vođeno je ponajprije PR-ovskim interesima određenih skupina ili pojedinaca. Povezanost lokalne politike i medija, napominje, više se ni ne skriva – postoje slučajevi glavnih urednika u službi voditelja političkih kampanja, dok se čak i novinari koji sudjeluju u informativnom programu znaju pojavljivati u promidžbenim spotovima.
Kao dobar primjer načina oglašivačke kontrole nad medijima gospodin Flauder navodi slučaj dvotjednih novina koje je tijekom devedesetih godina bio pokrenuo s gospodinom Hedlom. Spominje slučaj lokalne slastičarne koja je kod njih zakupljivala vrlo malen oglasni prostor, za svega koju stotinu kuna, da bi im vrlo brzo započeli problemi sa sanitarnim inspekcijama. Nakon obrade, nadležni inspektor je vlasnicima slastičarne savjetovao da se reklamiraju u drugim, politički podobnijim novinama.
Referirajući se na dosadašnji tijek tribine, gospodin Flauder iznosi sud da se na njoj uglavnom govorilo iz vlastitih, uskih perspektiva. Smatra da je budućnost neke nove medijske politike dvojbena, uzevši u obzir da trenutno stanje predstavlja upravo ono što odgovara svakoj vlasti: mediji su prepušteni tržištu koje ne postoji, upravljani od strane politike, dok su pokazatelji zaposlenosti katastrofalni. Nadalje, Flauder smatra da bi, izradivši analizu što trenutno zaposleni novinari uopće rade, svatko došao do zaključka da, po sadržaju koji proizvode, velik dio tih ljudi uopće nisu novinari.
Kada je riječ o kontroli nad vlasništvom u medijima, Flauder upozorava da nam ono ne govori ni približno sve. Navodi slučajeve medija u Osijeku koji imaju vlasnike koji su puki paravan za ortačke ugovore preko kojih politički moćnici njima upravljaju. Lako je formalno-pravno transparentno utvrditi vlasništvo, no to ništa ne govori o pravim utjecajima na medije. Štoviše, Flauder funkcioniranje pravne države u medijima smatra uopće upitnim, unatoč djelomičnom postojanju kvalitetnih propisa, ističući da se ne sjeća da je itko ikad bio osuđen za govor mržnje u medijima.
Kao najugroženiju, pak, Flauder ističe vjerodostojnost sadržaja. Iako postoji obaveza prikazivanja obje strane priče, nju se redovito ne poštuje. Svojedobno je, napominje, radio za jedan lokalni medij u kojemu su svi tekstovi prvo išli direktoru za marketing, a tek onda uredniku. U drugom mediju u kojem je kritizirao vlast Flauder navodi da su se i direktor i glavni urednik javno ogradili od njegovih članaka.
Daljnje zanemarivanje ove profesije, upozorava Flauder, dovest će samo do još katastrofalnih rezultata referenduma na kojima će odlučivati neinformirana većina. Samo jako novinarstvo dovodi do jake demokracije. Ključna poluga u tom smjeru, ističe, jače je financiranje od strane Fonda – samo na taj način moguće je izbjeći utjecaj izvora kapitala i politike i svođenje novinarstva na PR ispostave interesnih skupina.
Za kraj, nadovezujući se na komentare gospodina Hedla, napominje da bi bilo dobro uvesti tantijeme za javno korištenje informacija, analogno ZAMP-u. Rezultati novinarskih istraga podjednako su eksploatirani kao i glazba, no oni nemaju nikakve koristi od toga. Dobar model, smatra Flauder, mogao bi biti da se novac uplaćuje nekom fondu koji bi potom distribuirao ta sredstva prema sadržajnim kriterijima.
HURIN-ovi prijedlozi za održivost lokalnih i regionalnih medija
Gospodin Marijan Beljan iz Glasa Slavonije za početak ističe dobru suradnju njegovih novina s beogradskim Blicom, u kojem su rad i radno okružje organizirani na osobit način: redakcijski prostor je adaptiran iz šivače tvornice, bez fiksnih radnih mjesta. Pored rada na matičnoj tiskovini i pripadajućem portalu, novinari pišu i za novine namijenjene mlađoj populaciji te tabloidni magazin Alo. Tu se, napominje Beljan, dešava neka vrst multimedijalnog rada, no valjalo bi istaknuti da multipraktik novinarstvo nije poželjna pojava.
Govorimo li o cijeni tiskovina, u Srbiji ona iznosi oko 2,5-3 kn. Važno je, napominje, uzeti u obzir tamošnje znatno niže cijene tiska, energije i rada, kao i niže porezno opterećenje. Iako izdavači bilježe pad naklade, Blic se i dalje drži iznad 100,000 primjeraka.
Gospodin Beljan ističe da prostora za podupiranje novina ima pa tako kao dobar smjer za našu medijsku politiku navodi talijanski model po kojem oko 160.000.000,00 eura biva godišnje raspoređeno svim novinskim izdavačima temeljem utrošenog papira. Ipak, smatra važnim odrediti kakvi će se sadržaji financirati.
Ipak, napominje, ne bi trebalo zaboraviti presudnu ulogu Fonda koji uistinu jest omogućio preživljavanje lokalnih medija. Da njega nema, smatra Beljan, lokalni mediji ne bi bili u stanju generirati ovoliko vlastitog sadržaja.
Referirajući se na sektorske podjele medijskoga polja, gospodin Beljan sklon je stavu da se njima olako barata, smatrajući da je riječ o pukim verbalnim formama koje ne odražavaju realne sadržajne razlike u hrvatskim medijima. Tako ističe da je većina lokalnih postaja sadržajno daleko bliža javnim, a ne komercijalnim medijima. Lokalne radiopostaje, napominje, de facto funkcioniraju kao lokalni javni servisi. Da je tomu tako pokazuje i niz odredaba koje djeluju u tom smjeru, poput obveze izdvajanja 10% programa za vijesti posvećene lokalnom i regionalnom informativnom sadržaju. Ukratko, kada je riječ o lokalnim medijima, njihov sadržaj nije toliko značajno uvjetovan tipom vlasničke strukture.
Tezu da ne postoji nikakva demokratska kontrola nad lokalnim medijima gospodin Beljan smatra krajnje nekorektnom – ne samo prema tim medijima, nego i prema Agenciji za elektroničke medije koja svoju zadaću obavlja vrlo savjesno. Sve navedeno ukazuje na postojanje prostora za zaokret u definiranju lokalnih medija, čija je informativna važnost u funkciji javnog servisa u njihovim zajednicama često značajno veća od HRT-ove.
Gospodin Beljan se svakako pridružuje stavu da su snažni javni mediji temelj našeg medijskog polja te izražava osobitu podršku zakonskom jačanju položaja Hine, kao i žaljenje zbog sudbine Vjesnika.
Da bi odnos javnoga servisa i lokalnih medija mogao biti uređen, Beljan ističe potrebu za jasnim definiranje HRT-ove uloge u medijskom polju, strogim razgraničenjem njegovih komercijalnih aktivnosti, učinkovitom kontrolom troškova te ravnopravnijim nadmetanjem s tržišnim takmacima. Primjerice, Hrvatski radio Osijek se čuje do Zagreba – daleko šire od lokalnih komercijalnih radija – što ga čini oglašivački neusporedivo atraktivnijim. Trebalo bi, smatra, postupno ukidati oglašavanje na HRT-u, čime bi se omogućio oporavak i razvoj cjelokupnog medijskog tržišta. HRT ostvaruje oko milijardu tristo milijuna prihoda od pristojbe, uz nešto više od stotinu milijuna kuna od oglašavanja. Za usporedbu, 2009. godine je imao 430 milijuna prihoda od oglašavanja. Taj volumen, upozorava Beljan, nije se smanjio zbog pada potražnje, nego zato što je HRT značajno smanjio cijene oglašavanja, čime je ugrožena konkurentnost oglašivačkog prostora u komercijalnim medija.
Za početak sam prvo htio istaknuti kao predsjednik Udruge lokalnih radija i novina. U Hrvatskoj imamo 142 medija na 139 pružatelja medijskih usluga. Državne koncesije 3, regionalne 3, županijsko 21, šire gradske 34 gradske 72 dio grada 4 općine 9. Neprofitnih 7 radiopostaja. U većinskom vlasništvu lokalnih samouprava 38, privatno 94. Oko 900 zaposlenih i 500 suradnika. Od 2009 se broj smanjuje, postotak smanjenja je puno veći od informacija s kojima trenutno raspolažemo. Otad je 16 postaja prestalo s radom, 3 u stečajnom postupku, 6 u predstečajnoj nagodbi. Prihodi su se s 275 milijuna kuna 2009. godine, smanjili 175, a zatim, 2014. godine za dodatnih 30 milijuna. Među brojnim razlozima tog pada, zasigurno je ekonomska kriza najvažnija, osobito u našoj regiji.
Prebacujući fokus na opći zakonski okvir, gospodin Beljan predviđa da će se provedba zakona po kojem će biti umanjeni prihodi lokalnih samouprava posebno štetno odraziti na financiranje lokalnih radiopostaja, osobito onih u javnom vlasništvu. Također, nedvojbeno bi trebalo izmijeniti odredbe koje ne uvažavaju sve bitne promjene koje su se desile u posljednjih 25 godina. Osobito je u tom pogledu važno ograničavanje vlasništva i nedopuštene koncentracije. HURIN-ov prijedlog, koji gospodin Beljan zastupa, je da bi koncentraciju u elektroničkim medijima ZEM-om trebalo regulirati na način na koji to Zakon o medijima regulira u tiskanim medijima. Značajan problem je i neprovođenje članka 33 ZEM-a, čija se provedba mora osigurati. HURIN spornim smatra i članak 35, u smislu u kojem se njime zabranjuje emitiranje sponzoriranih emisija, što je uobičajena praksa u EU.
Što se tiče programskih obaveza, gospodin Beljan napominje da je odredbu o izdvajanju 10% programa na informiranje o temama s područja koncesije vrlo teško ispoštovati u manjim sredinama u kojima nema dovoljno sadržaja te poziva zakonodavca da uvede fleksibilnije zahtjeve. Problematičnim smatra i 30-postotni udio vlastite proizvodnje u programu za koji smatra da treba biti reguliran na ravnopravniji način kada je u pitanju odnos lokalnih medija i javnog servisa.
Ove dvije odredbe smatra utemeljenima na funkcioniranju radiopostaja otprije dvadesetak godina, kada se program emitirao od 14 do 20 h pa su navedeni udjeli mogli biti toliki. Nužno je u sljedećim zakonodavnim izmjenama konačno uzeti u obzir da današnje postaje emitiraju 24 sata dnevno. Pritom nije potrebno mijenjati samo dva krovna medijska zakona: odnosi se to i na zakone o pošti, elektroničkim komunikacijama, koncesijama, autorskim i srodnim pravima itd.
Što se tiče Zakona o PDV-u, HURIN se zalaže da svi prihodi koje lokalni mediji generiraju budu oporezivi s 5%. Na taj bi način lokalni mediji postali prihvatljiviji oglašivačima.
Komunikacijska prava manjina
Svoje izlaganje je zastupnik u Hrvatskom saboru Dragan Crnogorac započeo izražavanjem zadovoljstva zbog prostora za kreativnost koji se otvorio radom na i javnom raspravom o medijskoj strategiji. Koliko će kvalitetnih ideja u tom procesu proći, međutim, ističe da zavisi od angažmana svih sudionika.
Kao izuzetno bitan segment budućeg uređenja medijskog polja gospodin Crnogorac ističe medije koji objavljuju svoje sadržaje na jezicima i pismima manjina. Iako je Republika Hrvatska dužna – temeljem Ustava, Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima, bilateralnim sporazumima itd. – imati i podržavati medije manjina te iako ih nekolicina postoji u ovdašnjem medijskom polju, propisi ih ne definiraju kao zasebnu kategoriju.
Problem medijske ravnopravnosti manjina najbolje je riješiti tako im se omoguće vlastiti mediji zajednice – one najbolje znaju kakav medijski sadržaj odgovara njihovim potrebama.
Da je tu osjetljivu funkciju nemoguće prepustiti srednjestrujaškom medijskom sustavu pokazuje činjenica da mu govor mržnje i diskriminatorni govor podižu čitanost. Uzevši to u obzir, gospodin Crnogorac se pita kako da očekujemo da neki vlasnik ili marketinški stručnjak objavi vijest o nekoj manjini, napominjući da mediji nisu objavljivali ni rezultate državnih izbora za predstavnike manjina.
Predstavnicima manjina izuzetno je bitno da u okviru nove medijske politike manjinski mediji budu dobro definirani. Pitanje je kako da im se osigura preživljavanje, izvori financiranja, da se definira njihovo vlasništvo. Obratimo li se potporama Fonda za pluralizam, one zahtijevaju i pronalaženje vanjskih financijskih izvora, što je manjinskim medijima gotovo nemoguće. Također, primjetan je i pad broja prijavljenih manjinskih emisija.
Mogući okvir za pokretanje manjinske radijske ili televizijske postaje gospodin Crnogorac vidi u izdvajanju 3% HRT-ove pristojbe za potrebe manjinskih medija. Za tu svrhu potrebno je imati infrastrukturu, minimalan propisani prostor, tehniku za realizaciju programa, kadar, definirani program – elemente koje je, upozorava, nemoguće osigurati u postojećim uvjetima.
Kada je riječ o definiciji, gospodin Crnogorac podsjeća da Zakon o medijima do 2011. godine nije predviđao da postoji medij koji emitira na manjinskom jeziku. Razlog zbog kojeg ne raspolažemo zakonskom definicijom manjinskoga medija ležao je u argumentima da ih taj pojam ne bi jasno razdvajao od, primjerice, osoba s invaliditetom. Kao sasvim dobro rješenje gospodin Crnogorac navodi prijedlog da ih se pobliže odredi kao „medije na manjinskim jezicima i pismima“.
Problem, međutim, nije samo u nepostojanju, primjerice, nijedna manjinske radiotelevizije u Hrvatskoj. Predstavnici manjina nisu zadovoljni ni HRT-om koji, po njihovu sudu, ne emitira dovoljno emisija za manjine. Kao što ističe gospodin Crnogorac, riječ je uglavnom o emisijama posvećenim manjinama, no ne i emisijama usmjerenima na specifično informiranje manjinskih zajednica o nekim za njih aktualnim temama.
Uzmemo li u obzir opći zakonski i financijski okvir, kao i najavljene promjene, poput propisa o stečaju i predstečaju, gospodin Crnogorac smatra da preživljavanje lokalnih medija može u budućnosti biti samo još teže. Na lokalne se samouprave mediji najviše mogu osloniti za opstanak, no to u ovim uvjetima nosi značajnu političku ovisnost. Gospodin Crnogorac izražava nadu da se povezivanjem medijske strategije s drugim strategijama, poput obrazovne ili one posvećene uređenju lokalnih samouprava, može navedenim problemima stati na kraj. Za kraj, također izražava želju da se kroz raspravu više čuju konkretni problemi novinara i medija te se nada da će se ovom medijskom politikom konačno ispuniti zadaća države da zaštiti javni interes.
Za ravnopravan i održiv medijski sustav
Biljana Pavlović pozive predstavnike Ministarstva da u raspravama uvaži pismo koje im je NUT uputio s 5 točaka prijedloga, čiji dio je spomenuo i gospodin Beljan. Gospođa Pavlović izražava neslaganje s tezom da su lokalni mediji nebitni ili štetni. Priznaje nemogućnost eliminacije političkog utjecaja, no smatra da gledatelji itekako znaju prepoznati neovisan sadržaj. Lokalni mediji, ističe, lokalnoj publici pružaju informacije koje nacionalni mediji ne mogu.
Postojeći Zakon o elektroničkim medijima smatra jako ograničavajućim, osobito kada je ograničavanje programske osnove u pitanju. Također, konstantni su problemi s člankom 35, no to je samo dio poteškoća lokalnih medija vezanih za oglašavanje. Važno je, primjerice, imati na umu da ih veliki oglašivači uglavnom zaobilaze. Što se tiče članka 33, gospođa Pavlović upozorava da agencije koje zastupaju lokalne samouprave elegantno zaobilaze tu obvezu dajući njihove oglase na području Zagreba.
Izražavajući svoje protivljenje ideji videonovinara, gospođa Pavlović sa žaljenjem ustvrđuje da se i njezinoj redakciji dešavaju slične situacije, koje drži štetnima za kvalitetu novinarstva.
Za kraj svoje replike, gospođa Pavlović smatra da bi Fond trebao manje ograničavati programe prijavitelja. Problematičnim smatra guranje neprofitnih medija u istih 3% pristojbe, smatrajući da se njima ili moraju iznaći dodatna sredstva ili također nametnuti programske obaveze.
Nadovezujući se na izlaganje gospodina Crnogorca, Branislav Bijelić ističe da je program Radija Dunav 80% zasnovan na jeziku srpske manjine, kao i emitirana glazba. Navodi veliku slušanost postaje, unatoč činjenici da, primjerice, ne dobiva sredstva od lokalne samouprave. Zanimljivom smatra ideju manjinskog medija koji svoj program ima na jeziku nacionalne manjine u obimu od 50% i više, što smatra dobro definiranom osnovom za dobivanje sredstava Ministarstva kulture i Fonda.
Napominje da je njegova radiopostaja zbog incidenata oko ćiriličnih natpisa izgubila oglase lokalnih hrvatskih tvrtki. Gospodin Bijelić smatra da je riječ o prešutnoj zabrani oglašavanja na njegovom radiju, iako je slušaniji i oglašivački povoljniji od ostalih. Stoga smatra da bi im postojanje definicije manjinskog radija možda olakšalo rad. Slaže se s ocjenom gospodina Crnogorca da oni mogu najbolje informirati o vlastitoj zajednici.
Srđan Kolar se, pak, nadovezuje na pitanje autorskih prava novinara. Podsjeća da najmanja radiostanica mjesečno izdvaja minimalno 200-250 eura za zaštitu muzičkih autorskih prava, od čega izvođači ne dobivaju gotovo ništa. Na takvim modelima uglavnom profitiraju institucije zadužene za njihovu provedbu, dok osobe koje sudjeluju u proizvodnji nemaju nikakve koristi od njih. Gospodin Kolar smatra da bi u slučaju uvođenja nečeg sličnog u medijsko polje trebalo voditi osobitu brigu da najveću korist iz toga izvuku upravo novinari.
Replicirajući gospođi Pavlović, Milan F. Živković ističe da je jedan od modela koji se na radnim skupinama razmatrao zajedno s NUT-ovim prijedlozima bio model građanske donacije za novinarstvo po kojem bi, primjerice, svaki porezni obveznik u Republici Hrvatskoj prilikom ispunjavanja svoje porezne prijave mogao dodijeliti određeni iznos redakciji po svojem izboru. Tim bi se načinom dodjeljivanja javnih sredstava zaobišli prigovori protivnika državnih potpora, osobito njihov dio koji se odnosi na problem političke kontrole sadržaja. Kada je izbor prepušten afinitetu građana, dobivamo stanoviti supstitut tržišnog natjecanja. Moguće izvorište sredstava, smatra Živković, mogli bi se pronaći u prihodima pružatelja internetskih usluga, koji su se, za razliku od dramatično sniženih prihoda medijskih nakladnika, od 2007. godine povećali gotovo 2,5 puta. Živković podsjeća da se internet uvelike koristi upravo zbog pristupa izvorima informiranja i medijima, no autori tih sadržaja od toga ne dobivaju ništa. Sa samo pet kuna mjesečno po svakom priključku, napominje Živković, bilo bi prikupljeno preko sto milijuna kuna godišnje koje bi građani mogli podijeliti medijima prema svojem izbor. Taj je model pritom moguće razrađivati koliko god je potrebno, a njegovo uvođenje ni po čemu ne bi isključilo ni Fond za pluralizam ni ostale tipove potpora. Rješenje manjka sredstava Živković prepoznaje u oslanjanju na izvanproračunske izvore, poput HRT-ove pristojbe ili ranije opisanoga modela.
Gospodin Topić pozdravlja činjenicu da postoje predloženi modeli i sustavi podupiranja medija, međutim, upozorava da oni ne rješavaju problem kriterija. Pozivajući se na izlaganje gospodina Flaudera, podsjeća da su, unatoč regulativi koja podrazumijeva njihovu transparentnost, vlasničke strukture u medijima vrlo netransparentne. Upitnim smatra rješenje koje samo doliti nova javna sredstva u takav problematičan sustav opterećen političkim i drugim utjecajima.
Goran Flauder smatra da je spominjanje “ugodnog medijskog okruženja” najbolji pokazatelj što oglašivači, koji raspolažu čitavim istraživačkim timovima za proučavanje tržišta, zapravo misle o građanima. Dok god se oni žele reklamirati u takvom okruženju – određenom odsutnošću kritičkih tekstova u korist zabavno-estradnih sadržaja – napominje, imamo ogledalo nas kao publike i demokratskih građana
Dragan Crnogorac izražava bojazan da su danas preživjeli samo politički povezani mediji. Nužnim smatra osiguravanje sredstava za alternativne medije, inače će dugotrajna reprodukcija postojećega stanja biti zajamčena. Tek uz osiguranje optimalne visine i načina raspodjele javne potpore tada možemo početi razmišljati o istraživačkom novinarstvu i kritičkim medijima.
Marijan Beljan napominje da je iz pozicije vlasnika medija pritisak svakodnevnih financijskih obaveza jednostavno prevelik da bi razmišljali van njegovih okvira. Vlasnici ne mogu izbjeći odgovornost da se “prilagode situaciji” jer bez toga njihovi mediji ne mogu preživjeti. Za razliku od Njemačke, u kojoj su se radiopostaje nakon Drugog svjetskog rata otvarale samo tamo gdje su postojali ekonomski preduvjeti za to, gospodin Beljan smatra da se u Hrvatskoj one pokreću god se procijeni da postoji javni interes, što onda dovodi do potrebe da se financijski okvir “malo nategne”. Zato nova medijska politika ne smije biti samo zakon, nego čitava strategija koja će osigurati preživljavanje toga sustava. Novi zakoni, poput onoga o stečaju koji je spomenuo gospodin Crnogorac, bit će samo još jedna prepreka na tom putu.
Za kraj, Milan F. Živković podcrtava da je pozicija Ministarstva da treba postojati mješoviti medijski sustav u kojem bi funkcionirali i komercijalni i javni i neprofitni mediji najrazličitijih zajednica – manjinskih ili bilo kojih drugih – koji ne bi bili prisiljeni na svakodnevnu međusobnu borbu za ograničena sredstva.