Zapisnik s trećeg sastanka Tematske radne skupine o Hrvatskoj radioteleviziji (13.5.2015.)
Zapisnik s trećeg sastanka Tematske radne skupine o Hrvatskoj radioteleviziji, 13. svibnja 2015., HRT
Treći sastanak tematske radne skupine za Hrvatsku radioteleviziju održan je u sklopu javne rasprave o medijskoj politici Republike Hrvatske u HRT-ovim prostorijama, u četvrtak, 30. travnja 2015. godine, od 13.30 do 16 sati.
Sudjelovali su: Janja Miličević (HRT), Boris Postnikov (Ministarstvo kulture), Goran Radman (glavni ravnatelj HRT-a), Biljana Romić (HRT), Ernest Strika (HRT), Dario Špelić (HRT), Martina Novak Vukuša (HRT) i Milan F. Živković (Ministarstvo kulture).
Otvarajući temu univerzalnosti pristupa HRT-ovim sadržajima, Milan F. Živković je podsjetio diskutante na potrebu za razmatranjem ne samo njene tehnološke razine – dostupnosti na različitim platformama itd. – nego i dvaju često zanemarenih aspekata: kulturnog i cjenovnog.
Osnovna, jednostavna premisa jest da HRT-ovi sadržaji trebaju biti besplatno dostupni svima, no postoje brojne prepreke ostvarenju takvog cilja. Primjerice, u svjetlu mogućeg pada terestrijalnog televizijskog emitiranja ispod 30 posto, važnom bi se mogla pokazati činjenica da hrvatski propisi ne definiraju tzv. must-carry obavezu multikanalnih komercijalnih platformi da prenose kanale javne televizije. Iz kulturne perspektive, dostupnost se razotkriva kao razumljivost i zanimljivost sadržaja, što se obično tumači kao njegova spektakularizacija. Umjesto toga, Živković predlaže da riječ bude o pristupačnosti i kontekstualizaciji temâ.
Gospođa Biljana Romić istaknula je da, umjesto o tehnologiji, treba ponajprije razgovarati o sadržaju, čija kvaliteta ne ovisi o mediju kojim se prenosi. Referirajući se na stereotipni (BBC-jev) novinarski kredo „informirati, obrazovati i zabaviti“, napominje da se javni mediji sve češće okreću obrazovnim sadržajima, budući da je na tom polju najslabija konkurencija. Kada je riječ o HRT-u konkretno, njegov informativni program ima premalo istraživačkih novinara i premalo resursa, za razliku od, primjerice, švedske javne televizije koja se upravo kvalitetnim istraživačkim novinarstvom – vlastitim, a ne vanjskim – i ukidanjem oglašavanja obranila od komercijalnih konkurenata.
Potrebno je imati na umu, upozorava Živković, da djeca počinju konzumirati televizijske sadržaje vrlo rano, što predstavlja početak “borbe za izgradnju gledateljstva” u najranijoj dobi, između 3 i 10 godina. Određena istraživanja, naime, pokazuju kako su među najmlađima najgledanije komercijalne televizije, koje najčešće reproduciraju uvozni program za taj uzrast, budući da domaćega ima veoma malo. Mogućnosti internetske distribucije i dostupnost produkcijske tehnologije svaku “borbu za publike”, u najranijoj, kao i starijoj dobi, usmjeravaju ka “nelinearnoj” ponudi obilja televizijskih sadržaja, iz kojeg pripadnici svake interesne “niše” mogu birati upravo ono što njih zanima. Međutim, ne treba zaboraviti da u fragmentarnom “nelinearnom svijetu” potreba za uredničkim medijatorima ne nestaje, nego se radije transformira, u rasponu od urednika playlista na YouTubeu do notornog Googlea. Pritom je jednom od glavnih uloga javnih radiotelevizija uvijek bilo upravo i strukturiranje kolektivnog zajedničkog iskustva. Zahvaljujući HRT-u, cijeli naraštaji su gledali, i prepričavali, epizode serija poput Velog mista ili Kuda idu divlje svinje, što je potom stvorilo referencijalnu bazu književnosti, jezika... ukratko, svega onoga što se obično naziva kulturom nekog vremena, naraštaja ili podneblja. U kontekstu promjena strukture recepcije uslijed tehnološkog usložnjavanja tipova emitiranja, Živković je podsjetio na retoričko pitanje: “Kako se prilagoditi nelinearnom svijetu?”, koje je na Prvoj akademiji o medijskom zakonodavstvu, održanoj na HRT-u u lipnju 2012. godine, postavio njemački ekspert Hendrik Bussiek, ustvrdivši da se javne radiotelevizije tome zapravo uopće ne bi trebale prilagođavati čuvajući neku vrstu oaze zajedničkog iskustva od atomizacije digitalne svakodnevice.
Gospodin Ernest Strika podsjeća da i u Velikoj Britaniji traje rasprava koliko bi BBC trebao biti prisutan na novim tehnologijama. Napominje da je iluzorno izbjegavati tehnološki razvoj i prilagodbu televizije novim komunikacijskim modelima – takvo što, upozorava, može samo ugroziti budućnost HRT-a.
Odgovarajući na bojazan da će promjene u strukturi sredstava emitiranja negativno utjecati na HRT-ovu prisutnost, Strika podsjeća da je zemaljska distribucija i dalje stabilno dominantna, smatrajući nerealnim da će, primjerice, pružatelji IPTV usluge moći zaobići uvrštavanje HRT-a u svoje pakete.
Ističe sve snažniju HRT-ovu prisutnost na internetu, napominjući da će kvaliteta slike ubrzo biti na razini zemaljske distribucije. Također, HRT planira ozbiljnije širenje svoje OTT platforme “Gledaj HRT” i na smart-televizore nekih proizvođača i mobilne operativne sustave.
Odmah po usavršavanju televizijske distribucije, Goran Radman najavljuje poboljšanje internetske distribucije i za radio. Hrvatska trenutno nema strategiju razvoja mreže digitalne distribucije radija, a problem s internetskim radijem nastaje u automobilu. Iako su razgovori o standardizaciji digitalnog radija na evropskoj razini započeli, a zemlje poput Slovenije i Poljske strategije imaju, mi tu kasnimo.
Ernest Strika, koji je prije dvije godine sudjelovao u radu nacionalne skupine za digitalni radio , podsjeća kako je ta skupina, u preplitanju programskih, pravnih i tehnoloških aspekata digitalizacije, “zapela” na programskoj razini, jer nije bilo zainteresiranih dionika, odnosno radija zainteresiranih za takav način distribucije. Norveška je odlučila 2017. godine ugasiti analognu mrežu, ali Strika takav iskorak pripisuje forsiranju interesa dvije multikorporacije s koncesijama na digitalni radio u Norveškoj. Činjenica je da troškovi emitiranja s prelaskom na DAB (digital audio broadcast) padaju za osam puta, ali problem je prijem, budući da kvalitetni prijemnici koštaju od tisuću kuna naviše. Promatrajući odnos potrebnih ulaganja i dobitaka na strani smanjenja radijske “kongestije”, tamo gdje postoji, Strika smatra da postoji mogućnost da Hrvatska izravno s FM-a prijeđe na internetski radio, bez digitalne terestrijalne faze, čim tehnologija omogući kvalitetnu internetsku vezu u automobilu, tom omiljenom prijevoznom sredstvu radijskog slušatelja.
HRT je, istaknuo je gospodin Radman, dogurao daleko kada je riječ o digitalizaciji. Stoga će, u iščekivanju državne politike digitalizacije, nastaviti s vlastitim tehnološkim razvitkom, koji bi uskoro trebao objediniti ponudu svih HRT-ovih sadržaja putem integralne platforme za nelinearnu distribuciju nazvane HRTi. “Glas Hrvatske” i “Slika Hrvatske”, satelitske programe za Hrvate izvan Hrvatske, supstituirat će internetska distribucija, koja je već uvedena za radijski program, a uskoro će i za četvrti program televizije, budući da se satelitske usluge za pokrivanje Sjeverne Amerike i Australije otkazuju u travnju 2016. godine. Državni proračun je do sada subvencionirao samo distribuciju programa za inozemstvo, a kako će ona prelaskom na internet značajno pojeftiniti, s Vladinim uredom za Hrvate izvan Hrvatske je postignut dogovor da se tih trinaestak milijuna kuna postupno usmjerava u programsku proizvodnju, što će do sljedeće godine biti provedeno. Ernest Strika je napomenuo da će s novom platformom HRT dobiti i znatno bolji uvid u korisničko iskustvo.
Upozoravajući kako slovensko iskustvo, među ostalima, svjedoči da je utjecaj javne televizije slabio s padom terestrijalne distribucije, Milan F. Živković se založio za naplatu naknada za tzv. reemitiranje HR-ovih programa na kabelskim i IPTV platformama putem određenim propisom određene naknade i obaveze prijenosa, umjesto “slobodnog” ugovaranja, zajedno sa sumnjama kakve su ga pratile. Tako bi se dugotrajno osigurala dostupnost HRT-ovih programa, a visina naknade koju plaćaju internetske kompanije – ostvarujući prihode zahvaljujući također i HRT-u u svojim programskim menijima – ne bi bila sporna.
Ernest Strika je podsjetio da kabelski i internetski distributeri plaćaju neke naknade, poput one za filmsku proizvodnju putem HAVC-a, prema članku 36 Zakona o audiovizualnim djelatnostima (0,5 posto ukupnih godišnjih prihoda).
Odbacujući analogiju sa slovenskom javnom televizijom koja je, kako smatra, “pala zato što nije bila spremna” za konkurenciju, Goran Radman smatra da su distributeri za HRT zainteresirani zbog tržišnih razloga. “Sve dok je HRT proizvođač kvalitetnog programskog sadržaja, nema razloga za strah” od marginalizacije, rekao je, upozoravajući kako je HRT-ov “problem s distributerima u tome što ignoriraju naknadu za reemitiranje. Kada su prodavali pakete distributeri su zavodili korisnike, da time plaćaju i pristojbu”, što ovu relaciju dodatno usložnjava. Radman se složio sa Živkovićevom ocjenom da obaveza plaćanja pristojbe u Hrvatskoj nije najbolje definirana: “Tako i mi tumačimo, da najmanje četvrtina zakupaca internetske distribucije ne plaća pristojbu, a kada to hoćemo riješiti, distributeri pružaju otpor, jer ne žele izgubiti korisnike”, rekao je, upućujući na dva smjera aktualnog redefiniranja pravne osnove naplate pristojbe u Evropi: bilo putem uvođenja poreza, gdje, umjesto domaćinstva, obveznikom postaje individualni građanin, ili temeljem infrastrukture, gdje obveznicima postaju vlasnici objekata.
Ernest Strika je problem stavio u širi kontekst, upozoravajući kako “ne samo da kabelski operateri brojnošću ponude kanala smanjuju gledanost”, nego još veći problem nastaje “onog trenutka kada telekomi započnu ubacivati reklame”, što izravno “smanjuje izvor sredstava za poticanje AV domaće proizvodnje.” Na to se nadovezao Živković, primjećujući da se u europskim forumima polako artikulira stav suprotstavljen Komisiji (i, među ostalima, Ujedinjenom Kraljevstvu) u vezi načela zemlje porijekla u televizijskoj regulaciji. U neku ruku se radi o zalaganju, kako je to izrazio Goran Radman, da “svakom robom upravlja zemlja u kojoj se ta roba prodaje”, budući da je ta zemlja i odgovorna ostvarivanje javnog interesa u medijima, kao i cijeli niz referenci tehnoloških promjena – od uvođenja emitiranja u HD rezoluciji slike, koje HRT-u predstoji, do financiranja troškova infrastrukture i prijemnika iz eventualne “druge digitalne dividende” – spomenutih na kraju sastanka, koji je završio dogovorom da sljedeći bude posvećen temi političkog pluralizma te osiguranja upravne autonomije HRT-a.
Treći sastanak tematske radne skupine za Hrvatsku radioteleviziju održan je u sklopu javne rasprave o medijskoj politici Republike Hrvatske u HRT-ovim prostorijama, u četvrtak, 30. travnja 2015. godine, od 13.30 do 16 sati.
Sudjelovali su: Janja Miličević (HRT), Boris Postnikov (Ministarstvo kulture), Goran Radman (glavni ravnatelj HRT-a), Biljana Romić (HRT), Ernest Strika (HRT), Dario Špelić (HRT), Martina Novak Vukuša (HRT) i Milan F. Živković (Ministarstvo kulture).
Otvarajući temu univerzalnosti pristupa HRT-ovim sadržajima, Milan F. Živković je podsjetio diskutante na potrebu za razmatranjem ne samo njene tehnološke razine – dostupnosti na različitim platformama itd. – nego i dvaju često zanemarenih aspekata: kulturnog i cjenovnog.
Osnovna, jednostavna premisa jest da HRT-ovi sadržaji trebaju biti besplatno dostupni svima, no postoje brojne prepreke ostvarenju takvog cilja. Primjerice, u svjetlu mogućeg pada terestrijalnog televizijskog emitiranja ispod 30 posto, važnom bi se mogla pokazati činjenica da hrvatski propisi ne definiraju tzv. must-carry obavezu multikanalnih komercijalnih platformi da prenose kanale javne televizije. Iz kulturne perspektive, dostupnost se razotkriva kao razumljivost i zanimljivost sadržaja, što se obično tumači kao njegova spektakularizacija. Umjesto toga, Živković predlaže da riječ bude o pristupačnosti i kontekstualizaciji temâ.
Gospođa Biljana Romić istaknula je da, umjesto o tehnologiji, treba ponajprije razgovarati o sadržaju, čija kvaliteta ne ovisi o mediju kojim se prenosi. Referirajući se na stereotipni (BBC-jev) novinarski kredo „informirati, obrazovati i zabaviti“, napominje da se javni mediji sve češće okreću obrazovnim sadržajima, budući da je na tom polju najslabija konkurencija. Kada je riječ o HRT-u konkretno, njegov informativni program ima premalo istraživačkih novinara i premalo resursa, za razliku od, primjerice, švedske javne televizije koja se upravo kvalitetnim istraživačkim novinarstvom – vlastitim, a ne vanjskim – i ukidanjem oglašavanja obranila od komercijalnih konkurenata.
Potrebno je imati na umu, upozorava Živković, da djeca počinju konzumirati televizijske sadržaje vrlo rano, što predstavlja početak “borbe za izgradnju gledateljstva” u najranijoj dobi, između 3 i 10 godina. Određena istraživanja, naime, pokazuju kako su među najmlađima najgledanije komercijalne televizije, koje najčešće reproduciraju uvozni program za taj uzrast, budući da domaćega ima veoma malo. Mogućnosti internetske distribucije i dostupnost produkcijske tehnologije svaku “borbu za publike”, u najranijoj, kao i starijoj dobi, usmjeravaju ka “nelinearnoj” ponudi obilja televizijskih sadržaja, iz kojeg pripadnici svake interesne “niše” mogu birati upravo ono što njih zanima. Međutim, ne treba zaboraviti da u fragmentarnom “nelinearnom svijetu” potreba za uredničkim medijatorima ne nestaje, nego se radije transformira, u rasponu od urednika playlista na YouTubeu do notornog Googlea. Pritom je jednom od glavnih uloga javnih radiotelevizija uvijek bilo upravo i strukturiranje kolektivnog zajedničkog iskustva. Zahvaljujući HRT-u, cijeli naraštaji su gledali, i prepričavali, epizode serija poput Velog mista ili Kuda idu divlje svinje, što je potom stvorilo referencijalnu bazu književnosti, jezika... ukratko, svega onoga što se obično naziva kulturom nekog vremena, naraštaja ili podneblja. U kontekstu promjena strukture recepcije uslijed tehnološkog usložnjavanja tipova emitiranja, Živković je podsjetio na retoričko pitanje: “Kako se prilagoditi nelinearnom svijetu?”, koje je na Prvoj akademiji o medijskom zakonodavstvu, održanoj na HRT-u u lipnju 2012. godine, postavio njemački ekspert Hendrik Bussiek, ustvrdivši da se javne radiotelevizije tome zapravo uopće ne bi trebale prilagođavati čuvajući neku vrstu oaze zajedničkog iskustva od atomizacije digitalne svakodnevice.
Gospodin Ernest Strika podsjeća da i u Velikoj Britaniji traje rasprava koliko bi BBC trebao biti prisutan na novim tehnologijama. Napominje da je iluzorno izbjegavati tehnološki razvoj i prilagodbu televizije novim komunikacijskim modelima – takvo što, upozorava, može samo ugroziti budućnost HRT-a.
Odgovarajući na bojazan da će promjene u strukturi sredstava emitiranja negativno utjecati na HRT-ovu prisutnost, Strika podsjeća da je zemaljska distribucija i dalje stabilno dominantna, smatrajući nerealnim da će, primjerice, pružatelji IPTV usluge moći zaobići uvrštavanje HRT-a u svoje pakete.
Ističe sve snažniju HRT-ovu prisutnost na internetu, napominjući da će kvaliteta slike ubrzo biti na razini zemaljske distribucije. Također, HRT planira ozbiljnije širenje svoje OTT platforme “Gledaj HRT” i na smart-televizore nekih proizvođača i mobilne operativne sustave.
Odmah po usavršavanju televizijske distribucije, Goran Radman najavljuje poboljšanje internetske distribucije i za radio. Hrvatska trenutno nema strategiju razvoja mreže digitalne distribucije radija, a problem s internetskim radijem nastaje u automobilu. Iako su razgovori o standardizaciji digitalnog radija na evropskoj razini započeli, a zemlje poput Slovenije i Poljske strategije imaju, mi tu kasnimo.
Ernest Strika, koji je prije dvije godine sudjelovao u radu nacionalne skupine za digitalni radio , podsjeća kako je ta skupina, u preplitanju programskih, pravnih i tehnoloških aspekata digitalizacije, “zapela” na programskoj razini, jer nije bilo zainteresiranih dionika, odnosno radija zainteresiranih za takav način distribucije. Norveška je odlučila 2017. godine ugasiti analognu mrežu, ali Strika takav iskorak pripisuje forsiranju interesa dvije multikorporacije s koncesijama na digitalni radio u Norveškoj. Činjenica je da troškovi emitiranja s prelaskom na DAB (digital audio broadcast) padaju za osam puta, ali problem je prijem, budući da kvalitetni prijemnici koštaju od tisuću kuna naviše. Promatrajući odnos potrebnih ulaganja i dobitaka na strani smanjenja radijske “kongestije”, tamo gdje postoji, Strika smatra da postoji mogućnost da Hrvatska izravno s FM-a prijeđe na internetski radio, bez digitalne terestrijalne faze, čim tehnologija omogući kvalitetnu internetsku vezu u automobilu, tom omiljenom prijevoznom sredstvu radijskog slušatelja.
HRT je, istaknuo je gospodin Radman, dogurao daleko kada je riječ o digitalizaciji. Stoga će, u iščekivanju državne politike digitalizacije, nastaviti s vlastitim tehnološkim razvitkom, koji bi uskoro trebao objediniti ponudu svih HRT-ovih sadržaja putem integralne platforme za nelinearnu distribuciju nazvane HRTi. “Glas Hrvatske” i “Slika Hrvatske”, satelitske programe za Hrvate izvan Hrvatske, supstituirat će internetska distribucija, koja je već uvedena za radijski program, a uskoro će i za četvrti program televizije, budući da se satelitske usluge za pokrivanje Sjeverne Amerike i Australije otkazuju u travnju 2016. godine. Državni proračun je do sada subvencionirao samo distribuciju programa za inozemstvo, a kako će ona prelaskom na internet značajno pojeftiniti, s Vladinim uredom za Hrvate izvan Hrvatske je postignut dogovor da se tih trinaestak milijuna kuna postupno usmjerava u programsku proizvodnju, što će do sljedeće godine biti provedeno. Ernest Strika je napomenuo da će s novom platformom HRT dobiti i znatno bolji uvid u korisničko iskustvo.
Upozoravajući kako slovensko iskustvo, među ostalima, svjedoči da je utjecaj javne televizije slabio s padom terestrijalne distribucije, Milan F. Živković se založio za naplatu naknada za tzv. reemitiranje HR-ovih programa na kabelskim i IPTV platformama putem određenim propisom određene naknade i obaveze prijenosa, umjesto “slobodnog” ugovaranja, zajedno sa sumnjama kakve su ga pratile. Tako bi se dugotrajno osigurala dostupnost HRT-ovih programa, a visina naknade koju plaćaju internetske kompanije – ostvarujući prihode zahvaljujući također i HRT-u u svojim programskim menijima – ne bi bila sporna.
Ernest Strika je podsjetio da kabelski i internetski distributeri plaćaju neke naknade, poput one za filmsku proizvodnju putem HAVC-a, prema članku 36 Zakona o audiovizualnim djelatnostima (0,5 posto ukupnih godišnjih prihoda).
Odbacujući analogiju sa slovenskom javnom televizijom koja je, kako smatra, “pala zato što nije bila spremna” za konkurenciju, Goran Radman smatra da su distributeri za HRT zainteresirani zbog tržišnih razloga. “Sve dok je HRT proizvođač kvalitetnog programskog sadržaja, nema razloga za strah” od marginalizacije, rekao je, upozoravajući kako je HRT-ov “problem s distributerima u tome što ignoriraju naknadu za reemitiranje. Kada su prodavali pakete distributeri su zavodili korisnike, da time plaćaju i pristojbu”, što ovu relaciju dodatno usložnjava. Radman se složio sa Živkovićevom ocjenom da obaveza plaćanja pristojbe u Hrvatskoj nije najbolje definirana: “Tako i mi tumačimo, da najmanje četvrtina zakupaca internetske distribucije ne plaća pristojbu, a kada to hoćemo riješiti, distributeri pružaju otpor, jer ne žele izgubiti korisnike”, rekao je, upućujući na dva smjera aktualnog redefiniranja pravne osnove naplate pristojbe u Evropi: bilo putem uvođenja poreza, gdje, umjesto domaćinstva, obveznikom postaje individualni građanin, ili temeljem infrastrukture, gdje obveznicima postaju vlasnici objekata.
Ernest Strika je problem stavio u širi kontekst, upozoravajući kako “ne samo da kabelski operateri brojnošću ponude kanala smanjuju gledanost”, nego još veći problem nastaje “onog trenutka kada telekomi započnu ubacivati reklame”, što izravno “smanjuje izvor sredstava za poticanje AV domaće proizvodnje.” Na to se nadovezao Živković, primjećujući da se u europskim forumima polako artikulira stav suprotstavljen Komisiji (i, među ostalima, Ujedinjenom Kraljevstvu) u vezi načela zemlje porijekla u televizijskoj regulaciji. U neku ruku se radi o zalaganju, kako je to izrazio Goran Radman, da “svakom robom upravlja zemlja u kojoj se ta roba prodaje”, budući da je ta zemlja i odgovorna ostvarivanje javnog interesa u medijima, kao i cijeli niz referenci tehnoloških promjena – od uvođenja emitiranja u HD rezoluciji slike, koje HRT-u predstoji, do financiranja troškova infrastrukture i prijemnika iz eventualne “druge digitalne dividende” – spomenutih na kraju sastanka, koji je završio dogovorom da sljedeći bude posvećen temi političkog pluralizma te osiguranja upravne autonomije HRT-a.