Zapisnik s prvog sastanka tematske radne skupine za javne potpore novinarskom i autorskom radu (12.5.2015.)
Zapisnik s prvog sastanka Tematske radne skupine za javne potpore novinarskom i autorskom radu
Prvi sastanak tematske radne skupine za javne potpore novinarskom i autorskom radu održan je u sklopu javne rasprave o medijskoj politici Republike Hrvatske u Ministarstvu kulture, u utorak, 12. svibnja 2015., od 13 do 16 sati. Sudjelovali su Vesna Roller (članica Vijeća za elektroničke medije), Nenad Bartolčić (vlasnik portala Moderna vremena info), Milan F. Živković (glavni savjetnik u Ministarstvu kulture) i Boris Postnikov (voditelj službe za medijsku politiku u Ministarstvu kulture).
Referirajući na radni materijal, prethodno poslan svima koji su se prijavili za sudjelovanje u radu ove tematske skupine, Milan F. Živković je predložio da se dnevni red ovog sastanka posveti preliminarnoj analizi različitih modela javnih potpora radu u medijima. Preuzimajući riječ, gospodin Bartolčić je izrazio svoje nezadovoljstvo. U ekstenzivnijem izlaganju, ne navodeći eksplicitne argumente, Bartolčić je najavio svoje pismeno očitovanje povodom radnih materijala i metodologije javne rasprave o medijskoj politici. Sa svoje strane, Vesna Roller je izrazila zadovoljstvo otvaranjem prostora da se rasprava o modelima potpora proširi, uz one koje je dosad identificiralo Ministarstvo kulture, novim idejama i prijedlozima.
Uvodeći u predmet ove tematske radne skupine, Milan F. Živković je ukratko predstavio tri inicijalna modela potpora novinarskom i autorskom radu u medijima:
(1) poticanje deficitarnih medijskih sadržaja povećanjem i proširenjem Fonda za pluralizam i raznovrsnosti elektroničkih medija na tisak i internet odnosno na novinarstvo i autorski rad u pisanoj formi;
(2) subvencija 50 posto bruto iznosa novinarske plaće;
(3) selektivnija dodjela prava na privilegirane stope PDV-a.
Dok su prednosti i eventualne slabosti potpora određenim vrstama medijske proizvodnje putem postojećeg Fonda za pluralizam uglavnom poznate, očigledna slabost drugog modela, napominje Živković, sastoji se u tomu što, iako njime podupiremo materijalni status novinara, ni po čemu ne možemo predvidjeti hoće li uistinu doprinijeti povećanju ukupne kvalitete novinarstva. Radna pretpostavka jest da će se ovakva potpora preliti i u proizvodnju sadržaja, no to nije zagarantirani rasplet. Svakako, supstancijalna mana horizontalnih subvencija poput ove je nerazlikovanje primatelja – primjerice, nameće se pitanje zbog čega podupirati neki medij koji posluje s profitom. Na razini elementarne provedbe potrebno je odrediti mehanizme sprečavanja zloupotrebe, poput lažno prijavljenih radnih mjesta i sl. Također je tu i siva zona promidžbe, poput prikrivenog oglašavanja, koje mi moglo biti dodatno poticano ovom mjerom. Posebna slabost, navodi Živković, je i visina potpore od 50 posto, koju ocjenjuje nedostatnom za internetske medije koji od oglašavanja teško mogu zaraditi drugu polovicu potrebnih prihoda. S druge strane, povećanje horizontalne subvencije na znatno preko 50 posto bi moglo značiti da više nije riječ o potpori, nego o nekoj vrsti “zapošljavanja” novinara. Unatoč svemu, valja istaknuti, napominje Živković, da je prednost horizontalnih potpora u tome što ne zadiru u uredničke odluke. Za treći model, identificiran u javnoj raspravi povodom posljednjeg sniženja stope PDV-a na dnevne novine, Živković upozorava da ga navodi s popriličnom zadrškom, unatoč evidentno najboljim namjerama svojih zagovarača. Vijećanje nekog, ma koliko neovisnog i kvalificiranog tijela, o tome zavređuje li pojedini medij potporu u vidu sniženog PDV-a ili ne, mogao bi predstavljati uvođenje svojevrsne “komisije za šund”, formacijski izložene najrazličitijim pritiscima, od kojih je opasnost korupcije samo jedan. To nas dovodi, zaključio je Živković, do osnovnoga uvjeta koji moraju ispuniti svi modeli potpora: neovisnost o političko-stranačkim i ekonomskim interesima. U tu svrhu, napominje, potrebno je razviti sustav praćenja i regulacije čitavoga medijskoga polja, posvetiti se sustavnoj redefiniciji kriterija javnog interesa, kao i sofisticirati različite mehanizme raspodjele javnih potpora.
Gospodin Bartolčić je prenio stav nekolicine portala s kojima surađuje o nužnosti sprječavanja zloupotrebe do koje može doći, primjerice, promjenom vlasti. Valjalo bi razraditi model proširenog fonda, osobito načina na koji bi dodatna sredstva bila osigurana. Također, potrebno je pobliže odrediti kakvi mediji bi bilo podupirani – samo općeinformativni ili, primjerice, čitav internetski sektor. Na posljednje je Živković odgovorio stavom da bi potpore novinarskom i autorskom radu morale uključivati širi popis portala od onih koji potpadaju pod zakonsku kategoriju općeinformativnih glasila.
Vraćajući se na načelnu razinu, gospodin Bartolčić napominje da bi svako razmišljanje o temeljnim modelima potpora moralo uvažiti promjene paradigme novinarskog rada. Donedavna se ona oslanjala na redakcijsku organizaciju i stabilno zaposlenje, dok sada njenu osnovu čine freelance rad i portali koji nemaju redakciju, nego funkcioniraju kao mreže suradnika. Na pitanje Vesne Roller smatra li da je riječ o pukoj smjeni paradigmi ili o posljedici iznimno loše situacije u medijima, Bartolčić je ustvrdio da mu se dvojbenim čini svoditi tu činjenicu na jedno od dva navedena objašnjenja.
Vesna Roller ponudila je drugačiji pristup modelima potpora navodeći, prije svega, da je riječ o instrumentima medijske politike proizašlim iz politika socijaldemokratskih europskih vlada tijekom 60-ih i 70-ih. Prema medijima su one djelovale u dva pravca: putem (1) indirektnih, neselektivnih potpora čitavom sektoru, koje nisu zahtijevale nikakvu kvalifikaciju, a davale su se putem smanjenja poreza i sl., uklapajući se u trendove deregulacije i tzv. novog javnog managementa; (2) direktnih, strogo selektivnih potpora. Potonje, dakako, sa sobom donose potrebu za preciznijim i inovativnim definiranjem mehanizma raspodjele. No, bile su to ponajprije potpore konkretnom novinarskom radu – specifičnom sadržaju, radu u manjim, kritičkim medijima, ili određenim tipovima novinarskog rada, poput istraživačkog ili dopisničkog. Roller izražava snažno protivljenje miješanju direktnih i indirektnih potpora, smatrajući da bi se trebalo usredotočiti isključivo na podupiranje kvalitetnog sadržaja.
Milan F. Živković se slaže da je vrlo čest prigovor horizontalnim potporama da podjednako potiču i ozbiljno i tabloidno novinarstvo. Međutim, u uvjetima općih loših uvjeta i visoke nezaposlenosti, ideja u podlozi takvog modela jest da bi stabilnije novinarsko zaposlenje pozitivno utjecalo i na kvalitetu sadržaja. Podupiranje govorna mržnje nije ozbiljan prigovor jer je takvo što ionako zabranjeno ustavom i zakonima.
Vesna Roller, pak, smatra da je takav mehanizam stvar dugoročnoga planiranja, dok se u ovome času već ozbiljno kasni s pomoći novinarima. Ističe da je u trenutno potrebna brza intervencija koja će imati na umu da raspolažemo s malom količinom sredstava za poboljšanje situacije koja je uistinu katastrofalna. Pita se zašto direktno ne poticati zapošljavanje istraživačkih ili vanjskopolitičkih novinara. Indirektne potpore su, još jednom upozorava, u ovom trenutku jednostavno prespore.
Gospodin Bartolčić ipak upozorava da bi se pretjeranim fokusiranjem na zapošljavanje i redakcijski rad zanemarila drukčija struktura novinarskoga rada koja je isto tako rezultat promijenjenih tehnoloških uvjeta. Indirektne potpore portalima, primjerice, otvorile bi prostor za rad brojnim freelance novinarima čiji je porast jednostavno uvjetovan drukčijom strukturom internetskog novinarstva. Valjalo bi pronaći model koji će primjereno uvažiti tu sistemsku činjenicu.
Prema dvama dostupnim istraživanjima, navodi Živković, udio freelance novinara je 2002. godine u Evropi iznosio prosječno 20 posto, dok je u Hrvatskoj i zemljama tzv. „mediteranskog modela“ bio oko 30 posto. Danas je, međutim, skočio na čak 60 posto. S tim u vidu, postoje prijedlozi da se i njima daju određena unutarredakcijska prava koja treba pažljivo odrediti definiranjem različitih tipova suradničkoga statusa. Takva prava bi, navodi, uključivala i pravnu zaštitu istraživačkih novinara.
Primarna želja portala, ističe gospodin Bartolčić, jest vratiti novinare koji su ostali bez posla. No, nedostaje projekata. Za postojeću situaciju svakako nije odgovorno isključivo Ministarstvo kulture – tu su, napominje, i Ministarstvo financija, gospodarstva itd. Potrebno je, dakle, stvoriti opće pretpostavke za rast sektora.
Problem s navedenim usmjerenjem, upozorava Vesna Roller, je što horizontalne potpore upravo privilegiraju one najsnažnije i najveće medije koji su te novinare i “potjerali” iz radnog odnosa. Selektivnost jedina garantira da će potpore ići tamo gdje su potrebne. Unatoč rečenom, gospodin Bartolčić izražava sklonost očuvanju poduzetničke inicijative, a samim time i protivljenje usitnjavanju potpora, za koje smatra da previše usmjerava rad medija.
Živković smatra da bi prilikom rasprave o promjeni strukture novinarskog rada i dugoročnom planiranju potpora samo-internetskim medijima trebalo imati na umu potencijalne učinke europskih politika poput zajedničkog digitalnog tržišta, koje bi mogle u potpunosti promijeniti internetska “pravila igre”. Također, upućuje i na primjere da se pojedini internetski projekti, zbog nenaplativosti sadržaja na internetu, ponekad “vraćaju” tiskanoj formi.
Govorimo li, pak, o najširem kontekstu internetskog tržišta i usluga, njegovo je najvažnije obilježje tendencija k okrupnjivanju providera. Na našem tržištu, godišnji prihodi dvaju domaćih pružatelja usluga pristupa internetu za vrijeme krize porasli su s 1 na 2,5 milijarde kuna. Na europskoj, pak, razini postoji ideja udruživanja u 3 do 5 kompanija kako bi bilo moguće natjecati se s američkim i azijskim konkurentima. U SAD-u je takva golema moć omogućila providerima da ucjenjuju proizvođače sadržaja, poput slučaja AOL-a i Netflixa. Takav scenarij napuštanja jasnog određenja mrežne neutralnosti, upozorava Živković, omogućuje da neki od globalnih internetskih „reketara“ prije ili kasnije preuzme i kontrolu nad sadržajem.
Gospodin Bartolčić smatra da su ovdašnje tiskovine pogriješile izašavši nepromišljeno na internet pukim dupliranjem vlastitog sadržaja. Međutim, pad kvalitete sadržaja smatra odvojenim procesom. U ovom trenu smatra najvažnijim poticanje novih projekata.
Kao jedan od modela koji mogu osigurati dugoročno održivo financiranje novinarskog i autorskog rada u samo-internetskom okuženju, Živković navodi koncept tzv. cultural flatrate, odnosno različite prijedloge da pružatelji pristupa internetu dio tako inkasiranog novca vrati onima koji internet pune sadržajem. Dakako, u takvom bi modelu presudno bilo osmišljavanje mehanizma i kriterija raspodjele. Financijski, Živković upozorava da bi u ovakvom duopolnom sustavu operateri trošak u prvi mah vjerojatno prebacili na korisnike, no već u srednjem roku bi, i bez aktivnije politike sprečavanja nedopuštene koncentracije tržišta, došlo do kompresije rasta relativnih cijena pristupa. Ističe da bi izdvajanje samo 7 kuna po korisniku mjesečno formiralo ukupni godišnji fond od približno 356 milijuna kuna koji bi se mudrim mehanizmima raspodjele mogli usmjeriti u novinarski i autorski rad te deficitarne vrste medijskog sadržaja od javnog interesa.
Prvi sastanak tematske radne skupine za javne potpore novinarskom i autorskom radu održan je u sklopu javne rasprave o medijskoj politici Republike Hrvatske u Ministarstvu kulture, u utorak, 12. svibnja 2015., od 13 do 16 sati. Sudjelovali su Vesna Roller (članica Vijeća za elektroničke medije), Nenad Bartolčić (vlasnik portala Moderna vremena info), Milan F. Živković (glavni savjetnik u Ministarstvu kulture) i Boris Postnikov (voditelj službe za medijsku politiku u Ministarstvu kulture).
Referirajući na radni materijal, prethodno poslan svima koji su se prijavili za sudjelovanje u radu ove tematske skupine, Milan F. Živković je predložio da se dnevni red ovog sastanka posveti preliminarnoj analizi različitih modela javnih potpora radu u medijima. Preuzimajući riječ, gospodin Bartolčić je izrazio svoje nezadovoljstvo. U ekstenzivnijem izlaganju, ne navodeći eksplicitne argumente, Bartolčić je najavio svoje pismeno očitovanje povodom radnih materijala i metodologije javne rasprave o medijskoj politici. Sa svoje strane, Vesna Roller je izrazila zadovoljstvo otvaranjem prostora da se rasprava o modelima potpora proširi, uz one koje je dosad identificiralo Ministarstvo kulture, novim idejama i prijedlozima.
Uvodeći u predmet ove tematske radne skupine, Milan F. Živković je ukratko predstavio tri inicijalna modela potpora novinarskom i autorskom radu u medijima:
(1) poticanje deficitarnih medijskih sadržaja povećanjem i proširenjem Fonda za pluralizam i raznovrsnosti elektroničkih medija na tisak i internet odnosno na novinarstvo i autorski rad u pisanoj formi;
(2) subvencija 50 posto bruto iznosa novinarske plaće;
(3) selektivnija dodjela prava na privilegirane stope PDV-a.
Dok su prednosti i eventualne slabosti potpora određenim vrstama medijske proizvodnje putem postojećeg Fonda za pluralizam uglavnom poznate, očigledna slabost drugog modela, napominje Živković, sastoji se u tomu što, iako njime podupiremo materijalni status novinara, ni po čemu ne možemo predvidjeti hoće li uistinu doprinijeti povećanju ukupne kvalitete novinarstva. Radna pretpostavka jest da će se ovakva potpora preliti i u proizvodnju sadržaja, no to nije zagarantirani rasplet. Svakako, supstancijalna mana horizontalnih subvencija poput ove je nerazlikovanje primatelja – primjerice, nameće se pitanje zbog čega podupirati neki medij koji posluje s profitom. Na razini elementarne provedbe potrebno je odrediti mehanizme sprečavanja zloupotrebe, poput lažno prijavljenih radnih mjesta i sl. Također je tu i siva zona promidžbe, poput prikrivenog oglašavanja, koje mi moglo biti dodatno poticano ovom mjerom. Posebna slabost, navodi Živković, je i visina potpore od 50 posto, koju ocjenjuje nedostatnom za internetske medije koji od oglašavanja teško mogu zaraditi drugu polovicu potrebnih prihoda. S druge strane, povećanje horizontalne subvencije na znatno preko 50 posto bi moglo značiti da više nije riječ o potpori, nego o nekoj vrsti “zapošljavanja” novinara. Unatoč svemu, valja istaknuti, napominje Živković, da je prednost horizontalnih potpora u tome što ne zadiru u uredničke odluke. Za treći model, identificiran u javnoj raspravi povodom posljednjeg sniženja stope PDV-a na dnevne novine, Živković upozorava da ga navodi s popriličnom zadrškom, unatoč evidentno najboljim namjerama svojih zagovarača. Vijećanje nekog, ma koliko neovisnog i kvalificiranog tijela, o tome zavređuje li pojedini medij potporu u vidu sniženog PDV-a ili ne, mogao bi predstavljati uvođenje svojevrsne “komisije za šund”, formacijski izložene najrazličitijim pritiscima, od kojih je opasnost korupcije samo jedan. To nas dovodi, zaključio je Živković, do osnovnoga uvjeta koji moraju ispuniti svi modeli potpora: neovisnost o političko-stranačkim i ekonomskim interesima. U tu svrhu, napominje, potrebno je razviti sustav praćenja i regulacije čitavoga medijskoga polja, posvetiti se sustavnoj redefiniciji kriterija javnog interesa, kao i sofisticirati različite mehanizme raspodjele javnih potpora.
Gospodin Bartolčić je prenio stav nekolicine portala s kojima surađuje o nužnosti sprječavanja zloupotrebe do koje može doći, primjerice, promjenom vlasti. Valjalo bi razraditi model proširenog fonda, osobito načina na koji bi dodatna sredstva bila osigurana. Također, potrebno je pobliže odrediti kakvi mediji bi bilo podupirani – samo općeinformativni ili, primjerice, čitav internetski sektor. Na posljednje je Živković odgovorio stavom da bi potpore novinarskom i autorskom radu morale uključivati širi popis portala od onih koji potpadaju pod zakonsku kategoriju općeinformativnih glasila.
Vraćajući se na načelnu razinu, gospodin Bartolčić napominje da bi svako razmišljanje o temeljnim modelima potpora moralo uvažiti promjene paradigme novinarskog rada. Donedavna se ona oslanjala na redakcijsku organizaciju i stabilno zaposlenje, dok sada njenu osnovu čine freelance rad i portali koji nemaju redakciju, nego funkcioniraju kao mreže suradnika. Na pitanje Vesne Roller smatra li da je riječ o pukoj smjeni paradigmi ili o posljedici iznimno loše situacije u medijima, Bartolčić je ustvrdio da mu se dvojbenim čini svoditi tu činjenicu na jedno od dva navedena objašnjenja.
Vesna Roller ponudila je drugačiji pristup modelima potpora navodeći, prije svega, da je riječ o instrumentima medijske politike proizašlim iz politika socijaldemokratskih europskih vlada tijekom 60-ih i 70-ih. Prema medijima su one djelovale u dva pravca: putem (1) indirektnih, neselektivnih potpora čitavom sektoru, koje nisu zahtijevale nikakvu kvalifikaciju, a davale su se putem smanjenja poreza i sl., uklapajući se u trendove deregulacije i tzv. novog javnog managementa; (2) direktnih, strogo selektivnih potpora. Potonje, dakako, sa sobom donose potrebu za preciznijim i inovativnim definiranjem mehanizma raspodjele. No, bile su to ponajprije potpore konkretnom novinarskom radu – specifičnom sadržaju, radu u manjim, kritičkim medijima, ili određenim tipovima novinarskog rada, poput istraživačkog ili dopisničkog. Roller izražava snažno protivljenje miješanju direktnih i indirektnih potpora, smatrajući da bi se trebalo usredotočiti isključivo na podupiranje kvalitetnog sadržaja.
Milan F. Živković se slaže da je vrlo čest prigovor horizontalnim potporama da podjednako potiču i ozbiljno i tabloidno novinarstvo. Međutim, u uvjetima općih loših uvjeta i visoke nezaposlenosti, ideja u podlozi takvog modela jest da bi stabilnije novinarsko zaposlenje pozitivno utjecalo i na kvalitetu sadržaja. Podupiranje govorna mržnje nije ozbiljan prigovor jer je takvo što ionako zabranjeno ustavom i zakonima.
Vesna Roller, pak, smatra da je takav mehanizam stvar dugoročnoga planiranja, dok se u ovome času već ozbiljno kasni s pomoći novinarima. Ističe da je u trenutno potrebna brza intervencija koja će imati na umu da raspolažemo s malom količinom sredstava za poboljšanje situacije koja je uistinu katastrofalna. Pita se zašto direktno ne poticati zapošljavanje istraživačkih ili vanjskopolitičkih novinara. Indirektne potpore su, još jednom upozorava, u ovom trenutku jednostavno prespore.
Gospodin Bartolčić ipak upozorava da bi se pretjeranim fokusiranjem na zapošljavanje i redakcijski rad zanemarila drukčija struktura novinarskoga rada koja je isto tako rezultat promijenjenih tehnoloških uvjeta. Indirektne potpore portalima, primjerice, otvorile bi prostor za rad brojnim freelance novinarima čiji je porast jednostavno uvjetovan drukčijom strukturom internetskog novinarstva. Valjalo bi pronaći model koji će primjereno uvažiti tu sistemsku činjenicu.
Prema dvama dostupnim istraživanjima, navodi Živković, udio freelance novinara je 2002. godine u Evropi iznosio prosječno 20 posto, dok je u Hrvatskoj i zemljama tzv. „mediteranskog modela“ bio oko 30 posto. Danas je, međutim, skočio na čak 60 posto. S tim u vidu, postoje prijedlozi da se i njima daju određena unutarredakcijska prava koja treba pažljivo odrediti definiranjem različitih tipova suradničkoga statusa. Takva prava bi, navodi, uključivala i pravnu zaštitu istraživačkih novinara.
Primarna želja portala, ističe gospodin Bartolčić, jest vratiti novinare koji su ostali bez posla. No, nedostaje projekata. Za postojeću situaciju svakako nije odgovorno isključivo Ministarstvo kulture – tu su, napominje, i Ministarstvo financija, gospodarstva itd. Potrebno je, dakle, stvoriti opće pretpostavke za rast sektora.
Problem s navedenim usmjerenjem, upozorava Vesna Roller, je što horizontalne potpore upravo privilegiraju one najsnažnije i najveće medije koji su te novinare i “potjerali” iz radnog odnosa. Selektivnost jedina garantira da će potpore ići tamo gdje su potrebne. Unatoč rečenom, gospodin Bartolčić izražava sklonost očuvanju poduzetničke inicijative, a samim time i protivljenje usitnjavanju potpora, za koje smatra da previše usmjerava rad medija.
Živković smatra da bi prilikom rasprave o promjeni strukture novinarskog rada i dugoročnom planiranju potpora samo-internetskim medijima trebalo imati na umu potencijalne učinke europskih politika poput zajedničkog digitalnog tržišta, koje bi mogle u potpunosti promijeniti internetska “pravila igre”. Također, upućuje i na primjere da se pojedini internetski projekti, zbog nenaplativosti sadržaja na internetu, ponekad “vraćaju” tiskanoj formi.
Govorimo li, pak, o najširem kontekstu internetskog tržišta i usluga, njegovo je najvažnije obilježje tendencija k okrupnjivanju providera. Na našem tržištu, godišnji prihodi dvaju domaćih pružatelja usluga pristupa internetu za vrijeme krize porasli su s 1 na 2,5 milijarde kuna. Na europskoj, pak, razini postoji ideja udruživanja u 3 do 5 kompanija kako bi bilo moguće natjecati se s američkim i azijskim konkurentima. U SAD-u je takva golema moć omogućila providerima da ucjenjuju proizvođače sadržaja, poput slučaja AOL-a i Netflixa. Takav scenarij napuštanja jasnog određenja mrežne neutralnosti, upozorava Živković, omogućuje da neki od globalnih internetskih „reketara“ prije ili kasnije preuzme i kontrolu nad sadržajem.
Gospodin Bartolčić smatra da su ovdašnje tiskovine pogriješile izašavši nepromišljeno na internet pukim dupliranjem vlastitog sadržaja. Međutim, pad kvalitete sadržaja smatra odvojenim procesom. U ovom trenu smatra najvažnijim poticanje novih projekata.
Kao jedan od modela koji mogu osigurati dugoročno održivo financiranje novinarskog i autorskog rada u samo-internetskom okuženju, Živković navodi koncept tzv. cultural flatrate, odnosno različite prijedloge da pružatelji pristupa internetu dio tako inkasiranog novca vrati onima koji internet pune sadržajem. Dakako, u takvom bi modelu presudno bilo osmišljavanje mehanizma i kriterija raspodjele. Financijski, Živković upozorava da bi u ovakvom duopolnom sustavu operateri trošak u prvi mah vjerojatno prebacili na korisnike, no već u srednjem roku bi, i bez aktivnije politike sprečavanja nedopuštene koncentracije tržišta, došlo do kompresije rasta relativnih cijena pristupa. Ističe da bi izdvajanje samo 7 kuna po korisniku mjesečno formiralo ukupni godišnji fond od približno 356 milijuna kuna koji bi se mudrim mehanizmima raspodjele mogli usmjeriti u novinarski i autorski rad te deficitarne vrste medijskog sadržaja od javnog interesa.