Sistemski problemi u lokalnim i regionalnim komercijalnim medijima (21.5.2015.)
Petim otvorenim sastankom Radne skupine za raspravu o medijskoj politici Republike Hrvatske 2015 – 2020., koji se održao u četvrtak, 21. svibnja 2015. godine, u Velikoj dvorani Novinarskog doma u Zagrebu, nastavljen je razgovor o komercijalnim medijima, uz poseban osvrt na poteškoće lokalnih televizijskih i radijskih nakladnika.
U prvom dijelu sastanka, uvodna izlaganja održali su Mirjana Rakić, predsjednica Vijeća za elektroničke medije, koja je u općim crtama pojasnila regulatorni okvir djelovanja lokalnih medija, zatim Zrinka Jankov, glavna urednica Nove TV i Denis Mikolić, predsjednik Nezavisne udruge televizija, koji su ukazali na osnovne prepreke djelovanju komercijalnih televizija te Marijan Beljan, predsjednik HURIN-a, koji je to isto učinio iz perspektive lokalnih radiopostaja.
U drugom su dijelu govorili Milan F. Živković, glavni savjetnik za medije u Ministarstvu kulture, Neven Šantić, direktor televizije Kanal Ri, koji se nadovezao na teze gospođe Jankov i gospodina Mikolića te Suzana Kunac koja je ponudila važne uvide u percepciju lokalnih radija.
Regulatorni okvir i djelovanje Agencije za elektroničke medije
Gospođa Mirjana Rakić, predsjednica Vijeća za elektroničke medije, posvetila je svoje izlaganje opisivanju procedure dodjeljivanja koncesija i regulacije izvršavanja obaveza od strane nakladnika.
Dodjelu koncesije opisuje kao početak druženja Agencije s bilo kojim nakladnikom. Procedura se, pojašnjava ona, odvija na sljedeći način: prije svega slijedi upit s terena o tome postoji li slobodna frekvencija ili HAKOM-ova informacija da postoje takve slobodne frekvencije. Zatim slijedi ispitivanje javnog interesa za pokretanje medija na slobodnoj frekvenciji [odnosno području], a ako se utvdi da takav interes postoji, raspisuje javni natječaj. Vijeće pregledava sve ponude i temeljem programa koji ponuditelji predočavaju odlučuje kome će dodijeliti koncesiju. U Hrvatskoj je, navodi Rakić, tu proceduru prošlo 144 nakladnika radija te 23 nakladnika s 27 programa u području televizije. Međutim, zbog teške gospodarske situacije od 2013. do danas, 12 nakladnika se odreklo koncesije, a Vijeće je oduzelo dvije koncesije zbog neemitiranja programa.
Koncesije se dodjeljuju na rok od 9 do 15 godina, ovisno o području, te podrazumijevaju obaveze nakladnika koje se dijele na financijske (naknada za koncesiju, naknada za uporabu radiofrekvencijskog spektra, ZAMP i 0,5 % za rad Agencije), kadrovske (glavni urednik i 2 do 5 zaposlenika), tehničke, prostorne i, naravno, programske. Upravo su programski uvjeti oni koje Vijeće naknadno i najviše promatra.
Kod svakog nakladnika postoje male korekcije u plusu ili minusu (do 10 %) od one programske osnove za koju je dobio koncesiju. Oglašavanje podliježe ograničenjima: mora se razlikovati i biti jasno odvojeno od uredničkog sadržaja, postoje posebna pravila (uređena novim pravilnikom) vezana za maloljetnike, nije dopušteno oglašavanje političkih stranaka osim u vrijeme izborne promidžbe itd. Za nakladnike televizije ograničenje oglašavanja je 12 minuta po satu, uz ostala ograničenja vezana za vrstu i trajanje programa. Ono što za mnoge nakladnike predstavlja veliki problem, napominje Rakić, jesu norme informativnog programa i vlastite proizvodnje, koje su određene udjelima u dnevnom vremenu objavljivanja programa. Ono danas u pravilu obuhvaća puna 24 sata, a bilo je puno kraće kada su nakladnici započinjali s radom [i kada su udjeli normirani]. Gledajući stanje hrvatskoga tržišta, rekla je Rakić, kada se nakladnike počne po programskoj osnovi tražiti da 10 % od 24 sata dnevno izdvajaju na informativne emisije, dovodi ih se u iznimno tešku situaciju. Također, propisani udio vlastite proizvodnje iznosi 20 %, s tim da pola od toga mora biti u udarnom vremenu.
Ono što se najčešće spominje kada se govori o Agenciji je nadzor – nadzor nad radom nakladnika, kao i sudjelovanje u korekciji njihovih programa te reagiranje na pritužbe građana. U 2014. godini, navodi Rakić, zaprimljeno je 7900 pritužbi, od kojih je najveći dio bio upućen elektroničkim publikacijama. Vijeće dodjeljuje upozorenja, opomene (nekoliko opomena ima snagu onemogućivanja sudjelovanja u Fondu), a može doći i do privremenog i trajnog oduzimanje koncesija (zbog neemitiranja programa ili potpunog mijenjanja programske osnove).
Važna tema su pritužbe građana na govor mržnje – Rakić ističe da ih je bilo daleko manje za radio i televiziju nego za publikacije. S ulaskom govora mržnje u Kazneni zakon, Rakić napominje da Agencija ima mogućnost podnositi prijavu DORH-u, što će u nekim situacijama biti spremni i učiniti.
Za kraj, gospođa Rakić najavljuje da će Agencija najesen organizirati okrugli stol s temom govora mržnje u medijima.
Iskustva televizijskih nakladnika
Osvrćući se na probleme s kojima se komercijalni mediji susreću nakon što dobiju koncesiju i pokušaju izvršiti sve ono što im je propisano Zakonom o elektroničkim medijima, gospođa Zrinka Jankov, glavna urednica Nove TV, ponudila je drugu stranu priče koju je otvorila gospođa Rakić.
U zadnjih pet godina, smatra, medijsko tržište u Hrvatskoj se značajno promijenilo i postavilo nove izazove kao što su pojava novih (trenutno deset) kanala s nacionalnom koncesijom, značajno povećanje penetracija kablovskih kanala koji su se lokalizirali, proces digitalizacije, povećanje internetskih korisnika što je potaknulo otvaranje mnogostrukih web stranica te pojava SVOD [Subscriber Video on Demand] i VOD [Video on Demand] servisa – sve navedeno je utjecalo na način praćenja informacija i gledanje programskih sadržaja na potpuno novoj razini. Uz sve te nove načine distribucije i disperziju hrvatskog tržišta u okruženju smanjenog marketinškog prostora, napominje Jankov, komercijalni mediji su suočeni s dodatnim problemom regulacije svih novih tehnologija od strane nadležnih tijela jer se pripadajući pravilnici i Zakoni presporo mijenjaju, ne prateći razvoj medijskog okruženja.
Kao osobit problem izdvaja piratizaciju i kršenje autorskih prava za koje smatra da nanose ogromnu materijalnu štetu svim sudionicima u medijskom poslu.
Navodeći ključne probleme u našem poslovanju, gospođa Jankov svraća pozornost na neravnopravan regulatorni tretman medija ovisno o njihovu položaju, obliku, tehnološkoj osnovi itd. te poziva na dodatan rad na izjednačavanju zakonske regulative kako bi svi mogli ravnopravno sudjelovati na tržištu. Kada govorimo o regulaciji internetskih medija, Jankov smatra da ona podsjeća na Divlji zapad, a u slučaju IPTV usluga ističe da se ne zna ni tko je za njih nadležan. Poseban problem predstavljaju kablovski programi koji emitiraju hrvatske reklame, ali nisu u nadležnosti hrvatskih zakona.
Nadalje, bilo bi neophodno, upozorava Jankov, da se netko pozabavi odnosom reguliranih i registriranih davatelja usluga na zahtjev i ostalih elektroničkih publikacija spram onih koji nisu registrirani i ne podliježu nadzoru. Problem je u tome što prvi podliježu svemu onome što je gospođa Rakić rekla – no ako niste registrirani, onda ne podliježete niti jednom od zakona, čime se nitko dosad nije bavio.
Poteškoću predstavlja i tromost regulative s obzirom na novo medijsko doba, a Jankov u tom smislu posebno ističe ograničavanje koncentracije tj. stjecanja udjela u drugim nakladnicima. Drži da je u današnje vrijeme ta odredba zastarjela te da ne prati pojavu novih medija i tehnologija.
Prilikom donošenja propisa koji imaju direktan utjecaj na komercijalno poslovanje nakladnika – primjerice, putem povećanja troškova – smatra da bi nužan dio procedure trebalo biti davanje takvih prijedloga na uvid nakladnicima koji bi na taj način mogli reagirati i pojasniti kako određene odredbe mogu utjecati na njihovo poslovanje i sam medijski prostor. Time bi, ističe Jankov, nadležna tijela mogla imati više sluha za iznesene primjedbe pri konačnom donošenju regulative, kako bi se, kako je rekla, “svima nama olakšalo postojanje na ovom malom, vrlo koncentriranom tržištu”. Upozorava da se trenutno primjedbe nakladnika, pogotovo komercijalnih, često ne žele razumjeti.
Istovjetni tržišni uvjeti, napominje, osnova su zdravih poslovnih odnosa, no danas imamo primjere u kojima različiti mediji imaju različita pravila – primjerice, jedna pravila o izbornoj promidžbi vrijede za tiskane medije, a druga za elektroničke. Također je nejednako regulirana i zaštita maloljetnika.
Tržišna asimetrija postoji i kada je riječ o javnim medijima. Budući da javna televizija sasvim očito proizvodi i stječe prava na emitiranje komercijalnog sadržaja, bilo bi poželjno da ili komercijalnim nakladnicima bude omogućeno da participiraju u sredstvima koja se prikupljaju od pretplate za proizvodnju programa od javnog interesa ili da se takva praksa u potpunosti prestane primjenjivati jer komercijalnim nakladnicima donosi materijalnu štetu.
Kada je riječ o zaštiti maloljetnika, Jankov priznaje da je zabrana otkrivanja njihovog identiteta svakako značajna i da se čini samom po sebi apsolutno prihvatljivom i razumljivom. Međutim, upitala se Jankov, “na koji način da elektronički nakladnik kvalitetno informira javnost o pitanjima od direktnog utjecaja na život maloljetnika, kad u svojim programima ni na koji način ne smije otkrivati identitet maloljetnika o kojima se radi”.
Poseban problem predstavlja dobivanje kvalitetnog tumačenja novih ili nejasnih odredbi pravilnika i zakona koji se na nakladnike primjenjuju. Umjesto da nadležna tijela usvoje i utvrde praksu suradnje s nakladnicima i pozdravljaju činjenicu da im se nakladnici obraćaju s pitanjima nastojeći svoje poslovanje i svoj program uskladiti s važećom regulativom, u posljednje vrijeme nadležna tijela odbijaju odgovoriti na dobivene upite navodeći da će sav svoj stav i eventualne sankcije ponašanja izvršiti po emitiranju sadržaja. Gospođa Jankov se pita kome bi takva praksa trebala biti u interesu.
Gospodin Denis Mikolić, predsjednik Nezavisne udruge televizija, najprije se u ime televizija koje zastupa zahvalio VEM-u, HAKOM-u, Ministarstvu kulture i Vladi koji su odustali od najavljenog spajanja HAKOM-a i, kako je rekao, “naše Agencije” [za elektroničke medije]. Iako podržava racionalizaciju, Mikolić napominje kako glavni regulator, kao i Fond, moraju ostati izvan utjecaja politike i državnog proračuna. Također čestita g. Hajduku na ponovnom izboru za potpredsjednika EPRA-e te smatra da je to dokaz da su neka rješenja u Hrvatskoj jako dobra, čak i ispred brojnih starih članica Europske unije.
Referirajući se na zapisnik sa zadnjeg sastanka tematske radne skupine za HRT, izražava zadovoljstvo činjenicom da je većina diskutanata na toj raspravi iskazala konstruktivan pristup održavanju javne HRT-ove javne funkcije na nacionalnoj razini te podsjeća da je, pored HRT-a, samo televizijama koje reprezentira – regionalnim TV nakladnicima – zakonom propisana ta ista javna funkcija, samo na području koncesije. Stoga se nada da će i rasprava o komercijalnim lokalnim medijima ići u smjeru olakšavanja kvalitetnijeg i uspješnijeg ispunjavanja te zadaće.
U ime NUT-a objavljuje suglasnost s dobrim dijelom izlaganja gđe. Sandre Bašić Hrvatin, posebno s ocjenom da se slovenska medijska politika radila “napamet”, dok se u Hrvatskoj radi na osnovu istraživanja i snimljenog stanja. Podjednako podržava protivljenje pukom prepisivanju propisa drugih zemalja zajedno sa pogreškama te pozdravlja nastojanje da se zakoni prilagode ovdašnjim javnim potrebama. Ističe da je Hrvatska to učinila, utvrdivši zakonom javnu funkciju regionalnih nakladnika. Mikolić smatra da je bitno imati navedeno u vidu u kontekstu izjave gđe. Bašić Hrvatin da se u Sloveniji iz njihova glavnog fonda sufinanciraju pretežito lokalni i regionalni neprofitni mediji. Kao iznimno sretnu okolnost smatra činjenicu da Hrvatska nije prepisala taj dio zakona, tvrdeći da je takav pristup nakon digitalizacije u Sloveniji doveo do pomora lokalnih i regionalnih komercijalnih TV-postaja. Preostali neprofitni mediji, navodi Mikolić, u cijelosti ovise o dodjeli političkih sredstava, što njihovu neovisnost čini upitnom.
Upozorava na neprimjerenost zakonskog zahtjeva za 30-postotnim ispunjavanjem javne funkcije u lokalnim i regionalnim medijima, dok ti isti mediji ostvaruju financijsku podršku iz Fonda u iznosu od približno 20%. Preostalih 80%, ističe, ostvaruju na tržištu. Netočna je konstatacija da je naše rješenje jedinstveno jer takvih rješenja ima u Europi. Jedinstveni smo jedino po tome što kod nas niste ni mogli pokrenut neprofitnu televiziju. Tko bi uopće bio korisnik sredstava fonda da smo slučajno prepisali takav zakon sa pogreškom.
Kritiku upućuje uputi da bi sredstva dodijeljena iz Fonda trebalo pravdati po pravilima državne potpore koja vrijede u Europi – smatra da se sredstva Fonda u Hrvatskoj po pravdaju europskim pravilima već četvrtu godinu zaredom, do u lipu, uz obvezu njihova vođenja na zasebnom računu svakog komercijalnog nakladnika. Ističući da se Fond se puni sa svega 3% prihoda od pristojbi, tvrdi da bi HRT postao „javni servis bez mane“ kada bi se preostalih 97% pravdalo po pravilima koja vrijede za lokalne televizijske kuće koje predstavlja.
Prijedlog da se program korisnika Fonda prilagodi slijepim i gluhim osobama također podržava te ističe da njegova kuća to već radi. Na temelju svega iznesenoga, ocjenjuje da su kontrola i pravdanje sredstava rijetki segmenti u kojima je Hrvatska uspješnija od zemalja u okruženju koje su ranije postale članicama Europe. Zahvaljujući Fondu, napominje da su ukupni sati vlastite produkcije povećani tijekom 6 godina za čak 60%, i to upravo one programske kategorije koje po komercijalnim kriterijima nikada ne bi zaživjele. Nadalje, broj visokoobrazovanih djelatnika povećan je za 30%. Zbog ocjenjivanja kvalitete emisija, smatra, podignuta je ukupna kvaliteta svih programa regionalnih TV nakladnika.
Sljedeći dio izlaganja gospodina Mikolića bio je posvećen inventuri stanja u lokalnim i regionalnim medijima u odnosu na razdoblje prije krize.
Danas, navodi, u Hrvatskoj postoji 19 lokalnih postaja, u usporedbi s nekadašnjih 21, dok ih je 6 ili prošlo ili još uvijek prolazi predstečajne nagodbe. Prije krize lokalne su televizije zapošljavale 544 djelatnika, dok ih je danas 416, što znači približno 20% izgubljenih radnih mjesta u sektoru.
Prije krize u Hrvatskoj je bilo 12 i pol tisuća zaposlenih u medijima ukupno, a danas se ta brojka kreće oko 9.500, od čega na radio i televiziju otpada 5.800, u čemu lokane postaje sudjeluju s 2.000 djelatnika. Dakle, nešto više od 20% zaposlenih u medijskom sektoru čine zaposlenici na lokalnim radijima i televizijama. Za navedenih 2000 zaposlenih, navodi Mikolić, državna potpora iznosi 28 milijuna kuna iz Fonda, a za preostalih 3000 zaposlenika na HRT-u „državna potpora“ pristojbe iznosi milijardu i 100 milijuna kuna godišnje. Sektoru tiskanih medija, koji otprilike broji 3700 zaposlenika, država je izmjenom Zakona od PDV-u dala državnu potporu otprilike u iznosu od 140 milijuna kn godišnje. Posvetimo li se samo televizijskim kućama, napominje Mikolić, dolazimo do sljedećeg stanja: HRT na tri tisuće zaposlenih godišnje raspolaže s milijardom i 400 milijuna kuna ukupnih prihoda; RTL i Nova TV s otprilike 680 milijuna i 500 zaposlenih, dok sve lokalne televizije, zajedno s Fondom, računaju na otprilike 90 milijuna kn prihoda na čak 416 zaposlenih.
Od zakonskih i poslovnih poteškoća, Mikolić kao najhitniju izdvaja previsoku naknadu za emitiranje. Slaže se s ocjenom kolegice s Nove TV da je uvođenje digitalizacije doista olakšalo poslovanje nacionalnih komercijalnih televizija i javne televizije. No, lokalnim je televizijama uvođenje digitalizacije povećalo trošak emitiranja s oko milijun i 700 tisuća na čak 6 i pol milijuna kuna, što je ujedno i glavni razlog da je većina njih danas u predstečajnoj nagodbi ili ugašena. Većina europskih zemalja koje su provele digitalizaciju su se susrele s istim problemom, stoga su, prema Mikoliću, promišljeniji zakonodavci odmah u zakonima o digitalizaciji predvidjeli obeštećenje lokalnih televizija, dok su neki to propustili učiniti. Italija je, primjerice, predvidjela takvu situaciju i odmah zakonski alocirala lokalnim televizijama 10% od ubrane digitalne dividende da bi preživjele, vrativši im na taj način 247 milijuna eura. Kod nas će država, ističe Mikolić, uprihoditi milijardu kuna bez da lokalnim kućama vrati i najmanji dio tog iznosa. Slovenija je, navodi, počinila istu pogrešku u početku, no kad su tamošnji zakonodavci prije dvije godine vidjeli da je došlo do pomora lokalnih televizija, donijeli su zakon od svega dva članka koji propisuje da lokalne televizije koje emitiraju opći program, kao što sve ovdašnje postaje moraju, ne plaćaju naknadu za emitiranje, samo trošak amortizacije.
Mikolić upozorava da je posljedica svega toga da kod dijela lokalnih televizija udio troška za emitiranje iznosi čak 18% ukupnih prihoda, dok se kod nacionalnih radi o 2,5 - 3%, što nas dovodi do ukupnog prosjeka od 8%. Riječ je, dakle, o sistemskom problemu, ne o nesposobnosti pojedinaca. Budući da Hrvatska nije predvidjela nikakvu pomoć lokalnim televizijama, Mikolić se i ume NUT-a zalaže za mi se zalažemo za propisivanje maksimalne naknade za emitiranje po jednom stanovniku, za koju upozorava da je trenutno dvostruko veća nego, primjerice, u Italiji. Smatra da je to potpuno nelogično uzmemo li relevantne podatke u obzir: cijene uređaja su podjednako, radna snaga je jeftinija u Hrvatskoj, infrastruktura je davno sagrađena javnim novcem, energije je jeftinija – ukratko, moralo bi se moći poraditi na cijeni naknade za emitiranje.
Za kraj, gospodin Mikolić se osvrnuo i na problem oglašavanja – konkretno, na odredbu članka 33 Zakona o elektroničkim medijima, a koji državna tijela i subjekte u većinskom državnom vlasništvu obvezuje da će 15% godišnjeg iznosa za promidžbu namijeniti oglašavanju na lokalnim i regionalnim medijima. Ključ je, smatra on, u nepostojanju kaznene odredbe koja bi osiguravala njegovu provedbu.
Sporna je, ističe Mikolić, i odredba članka 35 istog zakona po kojoj političke stranke i koalicije ne smiju biti sponzori medijskog sadržaja, osim u vrijeme izborne kampanje. Smatra da ona služi isključivo očuvanju „lokalnih šerifa“ te da u podupire sivu ekonomiju i netransparentnu političku promociju. Smatra da je daleko poštenije ukinuti tu odredbu te dozvoliti emitiranje jasno deklariranih emisija pod pokroviteljstvom, uz zadržavanje zabrane emitiranja promidžbenih spotova. Ističe da se elektronički mediji trenutno nalaze u neravnopravnoj situaciji, budući da zastupnici u tijelima lokalne i regionalne samouprave svoje naknade za promociju smiju koristiti samo za oglašavanje u tiskanim medijima. To bi, napominje, svakako trebao ispraviti.
Deregulacija i preživljavanje lokalnih radiopostaja
Predsjednik HURIN-a gospodin Marijan Beljan započeo je svoje izlaganje općim uvidom u radijsko polje u Hrvatskoj, navodeći da ono – isključujući javne postaje – obuhvaća 142 koncesije raspoređene na 139 pružatelja medijskih usluga. Raslojimo li taj broj geografski, dobivamo 3 nacionalna koncesionara, 3 regionalna (koji pokrivaju više od tri županije), 21 županijskog, 34 koncesionara na širem području gradova, 72 gradska, 4 koncesionara koji pokrivaju samo gradske dijelove te 9 općinskih koncesionara. Neprofitnih radiopostaja ima 7. Riječ je o podacima koji se mogu provjeriti u radnim materijalima Ministarstva, istaknuo je gospodin Beljan.
U većinskom vlasništvu lokalne uprave po HURIN-ovim saznanjima je 38 radiopostaja, dok su u privatnom vlasništvu 94 postaje. Broj zaposlenih se mijenja, navodi gospodin Beljan, no procjene njegove udruge kreću se oko 900, uz otprilike 500 honorarnih suradnika. Od 2009. godine i početka krize, broj zaposlenika se smanjio otprilike 15%, dok je broj vanjskih suradnika gotovo prepolovljen. U istom razdoblju je sa radom prestalo 16 radiopostaja, trenutno se 3 nalaze u stečajnom postupku, a 6 ih je u predstečajnoj nagodbi. Prihodi radiopostaja su 2009. godine iznosili negdje oko 275 milijuna kuna, dok su 2013. godine pali čak na 175 milijuna kuna što znači pad od oko 36%, dok za 2014. godinu gospodin Beljan sa žaljenjem navodi da još ne raspolaže konsolidiranim podacima, no procjenjuje da je pad prihoda u odnosu na 2013. godinu iznosio otprilike 30-ak milijuna kuna, što u ukupnom razdoblju krize znači njihov gotovo 50-postotni pad. Iz ovih podataka je razvidno, upozorava Beljan, da je radio postajama – prije svega lokalnim – izuzetno teško i da se jednostavno traži poduzimanje mjera i aktivnosti kojima bi se spriječilo daljnje urušavanje radijske djelatnosti. To urušavanje je, smatra on, rezultat višegodišnje gospodarske krize, ali i određenih, ne samo medijskih, zakonskih okvira. Pridodamo li tome da su 2015. godine izmjenama Zakona o porezu na dohodak jedinicama lokalne samouprave – a riječ je ne samo o prirodnim partnerima lokalnih radija, nego i njihovih čestim vlasnicima – značajno smanjeni prihodi, nameće se zaključak da je stanje lokalnih radiopostaja dodatno otežano ove godine.
Što se medijske zakonske regulative tiče, ona je, podsjeća Beljan, donesena prije nešto više od deset godina i u međuvremenu nije značajno mijenjana. Jedan od presudnih ciljeva nove medijske politike morao bi stoga biti donošenje potpuno novih zakona koji bi uvažili značajne društvene i tehnološke promjene do kojih je u međuvremenu došlo. Ti novi zakoni bi, dakako, morali uključivati i prostor za mjere kojima bi se pomoglo lokalnim i regionalnim medijima.
U tom pogledu, jedan od najvažnijih problema iz perspektive HURIN-a su odredbe o nedopuštenoj koncentraciji. Člankom 35 postojećeg Zakona o elektroničkim medijima pravni položaj povezanih osoba reguliran je na način, smatra Beljan, da u velikoj mjeri ograničava i isključuje razvoj obiteljskog posla u ovoj djelatnosti, što HURIN drži neprihvatljivim. Gospodin Beljan je dojma da se u tom pogledu njihove želje slažu s onima predstavnika Nove TV i NUT-a te ističe da će ukidanje tih odredbi biti jedan od glavnih ciljeva njegove udruge.
Nadalje, Člancima 54 i 55 istoga zakona utvrđena je nedopuštena koncentracija s nizom ograničenja koja, upozorava, sputavaju razvoj same djelatnosti, a osobito ograničavaju vlasništvo i poduzetništvo.
HURIN-ov prijedlog je uređivanje nedopuštene koncentracije u elektroničkim medijima po uzoru na tiskovine, na način da se zabrani ukupni udjel u čitanosti ili oglašavanju na pripadajućem tipu elektroničkoga medija, koji će veći od 40%. Kontrolu bi, naravno, trebala provoditi Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja.
Sljedeći važan problem tiče se regulacije informativnog sadržaja, odnosno, obaveze lokalnih radija da 10% programa čine vijesti s područja koncesije. Gospodin Beljan smatra da taj postotak nije realan, pogotovo na nižim razinama koncesije te poziva na njegovo smanjivanje ili na raslojavanje prema koncesijskim razinama.
Potpuno nerealnom smatra obavezu propisanu članom 38 da radiopostaje izdvoje 30% dnevnog emitiranja za vlastitu proizvodnju. Ta odredba je jednostavno prepisana, upozorava Beljan, iz Zakona o telekomunikacijama iz '94. godine, kada su radijske postaje u pravilu dnevno emitirale 6 – 8 sati programa.
HURIN-ov prijedlog je da se vlastitim programom smatra sve što se pusti u eter pojedinih radija, što gospodin Beljan naziva „slovenskim modelom“, ili da se taj udio vlastitog programa smanji na neki primjereniji udio.
Također izražava snažnu podršku zahtjevu kolega iz NUT-a da se pronađu regulatorni, a po potrebi i kazneni mehanizmi koji bi osiguravali provedbu čl. 33 Zakona o elektroničkim medijima. Riječ je, podsjeća Beljan, o vrlo značajnom izvor prihoda koji u ovom trenutku itekako nedostaje lokalnim radijima i televizijama. Nedvosmislenu podršku daje kolegama i kada je riječ o regulaciji političke promidžbe.
No Zakon o elektroničkim medijima, kao što je gospodin Beljan ranije istaknuo, nije jedini okvir koji bi trebalo mijenjati – ubraja on tu još i Zakon o pošti i elektroničkim komunikacijama, Zakon o medijima, Zakon o koncesijama, Zakon o autorskim i srodnim pravima, Zakon o pravu na pristup informacijama i Zakon o PDV-u.
Referirajući se na norveški slučaj uvođenja digitalnog radija, ali i na probleme s digitalizacijom s kojima su se ovdašnje lokalne televizije morale nositi, Beljan poziva na preispitivanje normativnih i tehničkih mogućnosti prelaska na digitalno emitiranje kako bi se izbjegle sve potencijalne poteškoće.
Za kraj, smatra potrebnim da se u sklopu medijske politike razmisli o uvođenju minimalne stope PDV-a od 5% na oglašavanje u svim medijima, neovisno o tehnološkoj platformi. Riječ je o mjeri koja bi, napominje Beljan, bila od velike pomoći u ovom trenutku.
Od zaštite prava djeteta do neprofitnih internetskih radija: aspekti medijske politike
Ističući svoje puno uvažavanje otvorenih tema, izlaganja i ponuđenih materijala, Gospodin Bolković s Jabuke TV pozvao je na veću ozbiljnost Ministarstva pri priređivanju ovakvih skupova i rasprava i pozivanju njihovih učesnika. Izražava začuđenost činjenicom da na raspravu o komercijalnoj televiziji nije pozvana prva takva televizija u Hrvatskoj, i to baš u godini u kojoj je dobila Nagradu Grada Zagreba za 25. godišnjicu djelovanja. Apelira na predstavnike Ministarstva da javne rasprave organiziraju tako da pozivaju one koji su zaista najzainteresiraniji za ponuđene teme – a to su protagonisti medijske scene – te da se obavijesti one kojima su mediji svakodnevni posao. Također poziva da se materijali šalju sudionicima na vrijeme kako bi se izbjeglo impresionističko suđenje o njima.
Maja Flego, savjetnica pravobraniteljice za djecu izrazila je priličnu iznenađenost primjedbom gospođe Jankov s Nove TV. Pravo djece na zaštitu privatnosti u medijima je, podsjeća, temeljeno pravo propisano Konvencijom o pravima djeteta te ističe da je ono upravo u Zakonu o elektroničkim medijima bolje regulirano jer je Ured pravobraniteljice u njegovoj izradi imao priliku sudjelovati. Ističe da je smisao tog sudjelovanja bio upravo u snažnijem definiranju onih odredbi iz Zakona o medijima za koje se pokazalo da ih novinari i urednici uglavnom nemaju namjeru poštivati. Osobito su se teško provedivim pokazale odredbe da se identitet djeteta ne smije otkriti, odnosno, da je zabranjeno objaviti informaciju kojom se otkriva identitet djeteta ukoliko se time nanosi šteta njegovoj dobrobiti. Otkad postoji Zakon o elektroničkim medijima, ističe gospođa Flego, dogodilo se nešto nevjerojatno što njezin ured nije očekivao – Vijeće za elektroničke medije sada može izreći upozorenje i povući vijest koja krši prava djeteta. Izražava nadu da će takvo što povratno djelovati i na tiskane medije.
Podsjeća na slučaj televizijskog snimanja djecu koja su išla s roditeljica u pučku kuhinju i njihovog neprikrivenog prikazivanja. Djeca ne samo da su dala izjavu, nego se medijska eksploatacija njihova siromaštva sljedećeg dana nastavila i njihovim intervjuiranjem. Gospođa Flego upozorava da je u toj situaciji riječ o nečem što bi svakom novinaru koji se drži minimalnih profesionalnih smjernica trebalo biti jasno da apsolutno nije primjereno napraviti. Međutim, sa žaljenjem konstatira da se doista čini kao da i takve situacije treba staviti u zakon – medije, izgleda, treba zakonski obvezati da misle na djetetovu budućnost. Napominje da Zakon o elektroničkim medijima brani samo otkrivanje djetetova identiteta, ne i izvještavanje o priči, stoga ne razumije na koji način su mediji osobito ograničeni.
Replicirajući gospodinu Bolkoviću, Đurđa Aleksić, glavna urednica Radija Nova Gradiška navodi da je materijale dobila na vrijeme, prije 2 tjedna, te da su svi materijali odavna dostupni na internetskoj stranici Ministarstva kulture.
Za početak, ističe potrebu da pohvali rad Agencije za elektroničke medije i njezinih vijećnika, smatrajući da se u suradnji s HURIN-om na sve načine bore za lokalne medije, no da ih sputavaju one instance koje bi trebale provoditi nužne mjere.
Problem lokalnih medija, smatra Aleksić, sadašnji je Zakon o elektroničkim medijima koji je pun ograničenja i zabrana te medijima stvara velike poteškoće u proizvodnji programa. Primjerice, na lokalnoj razini je jako teško prozvati određenog političara – kada to učinite, izlažete se mogućnosti da ne dobijete sredstva propisana člankom 33 Zakona. Sve spomenute odredbe koje se tiču odnosa politike i oglašavanja treba najhitnije mijenjati, a osobito se to odnosi i na članak 35 jer on lokalne medije sili da funkcioniraju onako kako je to opisao gospodin Mikolić – plaća netko drugi, a govori se, naravno, o radu neke stranke ili političara. Definitivno smatra da bi lokalnoj samoupravi trebalo onemogućiti većinsko vlasništvo nad medijima, jer se time direktno kreira programska politika. Stvar je vrlo jednostavna, smatra gospođa Aleksić, čak i kada nije riječ o direktnom političkom utjecaju: uvijek će mediji više pričati o onima koji su na vlasti.
Zaseban problem koji proizlazi iz širenja pluralizma je raspirivanje nacionalne mržnje. Konkretno, navodi da je njezin radio izložen javnom linču od strane nekolicine udruga u Novoj Gradiškoj, koje ih prozivaju jer daju prostor jednoj nacionalnoj manjini. Smatra da bi trebalo zaštititi medije koji daju prostor za govor onima koji ga inače nemaju.
Goran Denis Tomašković iz Udruge slijepih Zagreb podsjetio je na važnu ulogu Mreže udruga slijepih i gluhih osoba u uređivanju medijskoga polja, navodeći upravo njihov prošlogodišnji projekt kojim se zahtijevala prilagodba televizijskog programa kao značajan poticaj za poboljšanje stanja na HTV-u.
Istaknuo je potrebu za zakonskim reguliranjem postotka prilagodbe televizijskog programa za slijepe i gluhe osobe, što bi uključivalo sinkronizaciju i audio deskripciju za strane sadržaje, a za domaće samo audio deskripciju, dok bi za gluhe podrazumijevala integraciju znakovnoga jezika i titla. Kada je riječ o konzumaciji sadržaja komercijalnih televizija, slijepim osobama najveći problem predstavlja strani program koji je samo titlovan, dok je za gluhe osobe najveći problem informativni program.
Smatra potrebnim da se utvrdi postotak obavezne prilagodbe i razdoblje u kojem će se on povećavati.
Za razliku od gospodina Bolkovića, gospodin Jura Ozmec iz Sportske TV tvrdi da uredno dobiva pozive i uredno dolazim na slične rasprave, no izražava žaljenje jer se specijalizirani mediji na njima nikada ne spominju. Priznaje da ih nema puno u Hrvatskoj, no svejedno smatra da ih se ne bi smjelo ignorirati. Podsjeća da takvi mediji nisu navedeni u relevantnim propisima, što znaju i predstavnici Vijeća, HAKOMA i Ministarstva kulture za koje svakako ističe da su im pokušavali pomoći na razne načine. Napominje da je u četiri godine njezina postojanja Sportska TV bila podloža većini zakonskih odredbi, odnosno zabrana, ali se nije mogla prijaviti na Fond za pluralizam. Ukratko, po njegovu sudu, njegova televizijska kuća ne postoji. Stoga apelira na buduću medijsku strategiju da uzme u obzir postojanje takvih kanala, smatrajući da oni itekako mogu ispunjavati javni interes.
Gospodin Bolković izražava nezadovoljstvo načinom na koji su materijali izrađivani i diseminirani, navodeći brojne nejasnoće vezane uz njihovu cirkulaciju. Također, smatra ih ideološki izuzetno pristranim i „grotesknim“ te se pita koja grupacija je odgovorna za njihovo sastavljanje. Upozorava i na neprimjerenost uspoređivanja sa Švedskom koje se u njima može pronaći, upozoravajući da nam modeli preuzeti iz potpuno drukčijih sredina ne mogu puno koristiti u lokalnom kontekstu. Smatra da je pravi smisao radnih materijala nerealna kritika tržišne privrede, a ne neka promišljena strategija sanacije medijskog polja u postojećim okvirima.
Za kraj, gospodin Gordan Antić s Radija 808 osvrnuo se na probleme neprofitnih lokalnih medija. Problem im predstavlja formalni status koji ih ne izjednačava s nakladnicima, što neprofitne radiopostaje sprečava da se prijave na natječaj Grada Zagreba za područne nakladnike.
Drugi problem, navodi gospodin Antić, je ekonomski jer klasični marketing ne prepoznaje internetski radio bez obzira što dopire do publike koja bi trebala biti oglašivački interesantna, a do koje klasične radio stanice ne mogu doprijeti.
Konačno, važna tema je nedostatak frekvencijskog prostora. Idealno rješenje bi mogla biti digitalizacija radija, o kojoj se puno priča, no navodno je koči nedostatak digitalizacije u BiH. Smatra da bi već jedan digitalni odašiljač u Zagrebu ozbiljno otvorio medijski prostor.
Portret medijskoga polja
Izlaganje Milana F. Živkovića bilo je posvećeno svojevrsnom statističkom portretu stanja u komercijalnim, osobito lokalnim i regionalnim radijima i televizijama.
Ponajprije, valjalo bi imati na umu da komercijalni medijski sektor obuhvaća 19 televizija lokalnoga i regionalnog karaktera koje svoj program emitiraju putem 20 kanala, te 4 nacionalne televizije s pripadajućih 7 kanala. Što se radiopostaja tiče, 132 su lokalni i regionalni koncesionari, dok 3 emitiraju nacionalno.
U tom skupu su neupitno najutjecajnije komercijalne televizije, čiji godišnji prihodi iznose oko 700 milijuna kuna, uz zapošljavanje približno 1000 radnika, od kojih je 2012. godine oko 400 (120 novinara) radilo na lokalnim i regionalnim, a 600 (250) na nacionalnim televizijama.
Očekivano, agregirani prihodi komercijalnih radiopostaja značajno su manji, krećući se oko 200 milijuna kuna godišnje. No, važno je pritom imati na umu da je ukupan broj zaposlenih – oko 1200 u 2012. godini – za čak 20% veći od onoga na komercijalnim televizijama.
Ključan strukturirajući pritisak na komercijalni sektor je značajan pad oglašivačkih prihoda. Konkretno, u razdoblju između 2008. i 2013. godine ti su prihodi na radijima gotovo prepolovili, pavši sa 161 milijuna na 85 milijuna kuna. Iako bi se u relativnim iznosima mogli činiti nešto manje dramatičnima, televizije su u istom razdoblju pretrpjele goleme gubitke: s 981 milijuna, oglašivački prihodi su pali na 730 milijuna kuna – dakle, za iznos trostruko veći od ukupnih prihoda radiopostaja po istoj osnovi u 2013. godini. Ostavimo li po strani tiskane medije, moglo bi se tako reći da su upravo televizije najveći gubitnici razdoblja ekonomske krize.
Navedene gubitke prihoda trenutno je nemoguće nadoknaditi sredstvima Fonda za pluralizam, iako su ona deset godina od njegova osnivanja narasla s 8,9 milijuna kuna za televizije i 8,6 milijuna za radije na po 15 milijuna za jedne i druge. Zanimljiva je činjenica, međutim, da očekivani pad broja zaposlenih prati trend povećanja broja kanala, uz posljedice o kojima, nažalost, još uvijek ne postoje aktualni podaci.
Iluzije postojećih propisa
Gospodin Neven Šantić, direktor televizije Kanal RI, iznio je tezu da zakonska regulativa i propisi u Hrvatskoj siju iluzije i proizvode probleme za opstanak lokalnih i regionalnih radija i televizija. Temeljni problem leži, smatra Šantić, u istovremenom dozvoljavanju postojanja komercijalnih medija i onemogućivanju njihova funkcioniranja na tržištu ograničavanjem uredničkih odluka kroz nefleksibilnu regulativu.
Sudeći po hrvatskim propisima, tvrdi Šantić, elektronički mediji se tretiraju kao da djeluju u državama s višestruko većom populacijom. Ističe da su medijski proizvodi specifična roba koja ovisi o broju korisnika te je nužno da se regulativa tome i prilagođava od sredine do sredine.
Pojašnjavajući položaj Kanala Ri, napominje da on djeluje u petoj digitalnoj regiji u kojoj četiri televizijske kuće dolaze na populaciju od približno 550 tisuća ljudi te da se njegova egzistencija svodi na svakodnevno preživljavanje. Smatra da država mora fleksibilnije regulirati komercijalni sektor, osobito koncesijske ugovore, kako se ne bi ograničavalo subjekte koji se mogu nositi s tržištem. S druge strane, uvažavajući da preko 90% marketinškog prostora drže nacionalni programi te da sve više međunarodnih programa nudi prostor za oglašavanje, Šantić prihvaća iluzornost ideje da će tržište samo sve regulirati.
Nerealnom smatra ideju da lokalni i regionalni mediji mogu bez poteškoća ispunjavati javnu funkciju – nemoguće je pobjeći od infrastrukture koja je nedostatna za pokrivanje svih informacija od javnoga značaja.
Također, izražava sumnju u pojednostavljivanje funkcioniranja medija zbog implementacije nove tehnologije. Štoviše, smatra da će doći do povećanja troškova jednom kad se donese odluka o novom frekvencijskom spektru. Treba imati na umu da, uza sve tehnološke promjene, smisao natjecanja u medijskom polju ostaje isti – konkurencija proizvoda. Stoga, smatra Šantić, strategija treba ići u pravcu omogućivanja pluralizma formi lokalnih i regionalnih televizija, ukidanja uvjeta o sadržaju emitiranja, te daleko intenzivnijeg podupiranja sadržaja od javnog interesa putem regionalnih fondova. Ipak, upozorava, treba omogućiti fleksibilnost programa pojedinih medija.
Zaključno, ističe da medijska politika ne bi trebala favorizirati nijedan oblik vlasništva te poziva da se svakome tko želi sudjelovati u tom niskoprofitnom poslu da maksimizira svoj učinak, istovremeno čuvajući prostor za zaradu. Samo takav okvir, smatra Šantić, može pomiriti potrebe društva i privatni interes.
Politička neovisnost i percepcija lokalnih medija
Znanstveni uvid u percepciju lokalnih medija ponudila je sociologinja Suzana Kunac koja je u otvaranju svojeg izlaganja upozorila na nedostatak novijih istraživanja posvećenih sadržaju radijskih programa i njihovih publika. Pozivajući se na istraživanje Antonija Čuvalo iz Centra za istraživanje medija i komunikacije, Kunac ističe da radio ima jako visoke postotke stalne publike u odnosu na druge tipove medija, osobito kada je riječ o zadovoljavanju informativnih potreba. Navodi Ipsosove podatke prema kojima čak 55% stanovništva koristi lokalne radiopostaje za informiranje, uz primjetnu demografsku razdiobu – radio ponajviše koristi stariji i slabije obrazovani dio populacije, dok se mladi i obrazovaniji dio značajno više služi internetskim portalima. Sveukupno, ipak, radio se pokazuje kao najkorišteniji medij kada je lokalni servis u pitanju.
Najvažniji dio izlaganja gospođe Kunac ticao se dijela istraživanja koje je Ipsos 2014. godine proveo za potrebe Agencije za elektroničke medije, s ciljem analize društvenih učinaka Fonda za pluralizam i raznovrsnost. U njemu su dvama metodološkim pristupima ispitani stavovi građana o neovisnosti lokalnih medija te njihove želje spram sadržaja za koje smatraju da bi na njima trebali biti dostupni.
U kvantitativnom, anketnom dijelu, ispitanici su između točnosti informacija, kvalitete sadržaja, šarolikosti programa, zanimljivosti voditelja i političke neovisnosti morali odabrati najvažniju karakteristiku lokalnih medija. Neovisnost je odabralo tek njih 7%, dok je točnost informacija bila najčešći izbor. Iz toga bi se dalo zaključiti, ističe Kunac, da građani nisu najbolje informirani o funkciji i smislu medija. Međutim, upozorava da razlike između prosječne ocjene koju su, na skali od jedan do pet, ispitanici dali točnosti informacija i političkoj neovisnost, nisu toliko dramatične. Pribrojimo li tomu podatak i da su ispitanici u najmanjem postotku (39%) procijenili da se od navedenih kategorija neovisnost uistinu i odnosi na lokalne medije, smatra Kunac, možemo doći do važnih uvida u percepciju toga polja.
Relativno nizak posljednji postotak mogao bi se objasniti općim nepovjerenjem građana u demokratske institucije. Upravo bi nesklad između njega i relativno visoke prosječne ocjene mogao pojasniti i izuzetno nizak prvi postotak: Kunac drži da bismo ga mogli shvatiti kao izraz pomirenja s postojećim stanjem. U tom smislu, objašnjenje neinformiranošću bilo bi promašeno – upravo suprotno, riječ bi mogla biti o prepoznavanju političke zavisnosti kao važne značajke lokalnih medija.
Drugi, kvalitativni dio posvećen je fokus grupama koje su se održavale u Dubrovniku, Ivanić-Gradu, Petrinji, Gospiću, Krapini, Osijeku i Borovu Selu. U značajnom broju slučajeva, navodi Kunac, građani su eksplicitno prepoznavali političku ovisnost dijela lokalnih medija, dok su čak i oni koji nisu posezali za takvim odrednicama smatrali da su informativni programi reducirani i nekritični. Kunac smatra da bi svaka medijska politika morala uvažiti ovakvu percepciju i omogućiti lokalnim medijima da ispunjavaju svoju funkciju nadzora političkih elita.
Ipak, kada je riječ o poželjnom sadržaju, istraživanje je pokazalo da to nije funkcija za koju građani pokazuju najviše interesa – kao najzanimljivije teme teko se pokazuju zdravlje i zdravstvena kultura, za koje je interes iskazalo 50% ispitanika, te život mladih i perspektive srednjoškolaca s 48%. Značajno manje građana – tek 36% – zanimaju lokalne političke teme, uz često ambivalentan stav o načinu na koji bi ih trebalo pratiti. Sumirajući navedene rezultate, Kunac navodi da se pokazalo da je lokalno stanovništvo ponajviše zainteresirano za izgradnju socijalnog kapitala, participativnost i zdravstvo. Nadzor političkih elita, čini se, daleko je od percipirane svrhe lokalnih medija.
Mediji, država i političke strukture
Raspravu je otvorio gospodin Denis Mikolić koji se složio da je većina lokalnih medija, njegovim riječima, „slizana“ s lokalnom vlašću. Međutim, smatra on, na to ih ionako sile trenutni propisi. Podsjeća da župani i gradonačelnici imaju obavezu informiranja javnosti o svojim aktivnostima, što u praksi znači da imaju dva izbora: ili objavljivati svoju propagandu ili potpisati ugovor s komercijalnom RTV i platiti izradu informativnog sadržaja. Razlog zbog kojeg na njegovoj kući nema oporbe je jednostavan: Zakon o elektroničkim medijima im ne dozvoljava da izrađuju plaćene emisije za političke stranke ili kandidate. Potpuno je razumljivo, napominje, da nijednoj komercijalnoj kući ne pada na pamet trošiti skupe resurse da bi nekome besplatno omogućila promidžbu. Ključan problem je u odredbi zakona koja kaže da političke stranke sadržaj smiju objavljivati samo u predizbornom razdoblju. Rješenje je da se tu odredbu jednostavno izbriše. Također, smatra da bi se proračunska sredstva za obavezno informiranje trebala uvećati, a njihov dio alocirati na promidžbu oporbenih opcija. Na taj način, smatra Mikolić, svi bi bili zainteresirani da se ta obveza ozbiljno financira.
Ivan Gračaković s kutinskog Radija Moslavina je podsjetio na jugoslavensku praksu po kojoj proračunska sredstva za medije nisu ovisila o samovolji jednog gradonačelnika, nego se o njima pravednije odlučivalo putem Samoupravnih interesnih zajednica. Postojali su nacionalni, ali i regionalni fondovi kojima se moramo vratiti, kao i građanskim nadzornim tijelima. Ističe primjer Sisačko-moslovačke županije u kojoj je županica imala vlastitu PR skupinu koja je lokalnim medijima onemogućivala normalno informiranje. Smatra da je jedina primjerena opcija da se prepustiti urednicima lokalnih medija da kreiraju informativni sadržaj koji se tiče lokalnih političara.
Referirajući se na radne materijale Ministarstva, Romano Bolković hvali obilje tema i povoda za korisnu diskusiju. Smatra da napor Ministarstva kulture treba shvatiti kao napor državnog servisa da omogući preživljavanje lokalnim medijima. Čini mu se da je presudan problem koji je trenutno izvan kadra diskusije – stanje u hrvatskom gospodarstvu. Da ono nije u lošem stanju, ne bismo govorili o odnosu lokalne politike i medija. Smatra da je situacija sasvim drukčija u Zagrebu u kojem drži da političke korupcije u medijima nema. Čini mu se da je tema korumpiranosti lokalnih televizija samo paravan – njome se pokušava dokazati da je lokalni pogon neodrživ te da ga je potrebno transformirati u komunalni medijsko-informativni pogon. Smatra da bi bilo najbolje kad bi relevantni akteri počeli otvoreno zagovarati komunalizaciju, no apelira da se tržište ne zanemaruje i da se komercijalne medije ne prepušta propasti.
Predsjednik Sindikata novinara Hrvatske Anton Filić prekorio je tim Ministarstva zbog dovođenja Franje Tuđmana u negativan kontekst u radnim materijalima. Također, primjećuje ignoriranje sâmih novinara u raspravi – bez njih, upozorava, nema medija. Poziva vlasnike komercijalnih medija da otvore vrata Sindikatu i HND-u. U trenutnoj situaciji ne dozvoljava se normalno djelovanje Sindikata u pojedinim medijima, što vodi do nezaštićenog i neslobodnijeg novinarstva. Poziva komercijalne medije da odagnaju strah od Sindikata.
Đurđa Aleksić smatra da nije problem u vlasnicima, nego u političkim strukturama. Drži da novinari sami kreiraju medijsku demokraciju, no da ona trenutno u Hrvatskoj jednostavno ne postoji. Poziva lokalne medije na kritičniji odnos prema vlastima.
Neven Šantić smatra da bi umjesto pojma „nezavisni“ bilo korisnije uvesti pojam „otvorenih“ i „zatvorenih“ medija. Važno je u raspravi polaziti od neke ideje javnog dobra, a u medijima je to informacija važna za funkcioniranje demokracije.
Zoran Kovačić s Mreže TV napominje da se politički pritisak spram njegove kuće nije desio u dvadeset godina njezina postojanja. Međutim, kao čovjek iz marketinga je nebrojeno puta naišao na pritiske iz tog sektora. Teme koje se dotiču oglašivača, upozorava gospodin Kovačić, daleko su opasnije – neusporedivo teže ih je uopće otvarati od delikatnih političkih tema. Kako da jedna kuća, pita se, koja otplaćuje kredit nekoj banci, o njoj negativno piše, čak i u slučaju izuzetno važnih tema? Upozorava sve prisutne da imaju na umu da su komercijalne kuće daleko slabije spram oglašivača, nego li spram političara.
Željko Matanić iz HURINA podržava opaske gospodina Kovačića i poziva Ministarstvo da organizira skup posvećen upravo temi oglašavanja. Apelira na Ministarstvo da priprema materijale na vrijeme i da organizira što više susreta da ove važne teme konačno budu iscrpno raspravljene. Također upozorava na zastarjelost dijela građe na koju se materijali Ministarstva pozivaju referirajući na trenutne probleme, navodeći primjere stare i po petnaestak godina.
Mišo Bijelić s Radija Nautik također upozorava na stanovitu neozbiljnost Ministarstva pri pripremanju i diseminaciji radnih materijala. Nošenje s neovisnošću medija pojašnjava na primjeru vlastitih radiopostaja u Visu, Komiži i Šibenik, koje se broje među prve komercijalne postaje u državi te su preživjele sve moguće županijske i lokalne vlasti. Njihovo rješenje je da jednostavno naplaćuju svaku minutu programa bilo kojem predstavniku politike. Cijeli odnos je reguliran preko dvanaest ugovora s lokalnim upravama, koji omogućuju javnu raspravu s predstavnicima vlasti.
Problem je, međutim, nastao u slučaju Radija Nautik koji djeluje na području Visa i Komiže, u kojima vlast drže suprotstavljene opcije. U početku su oba mjesta susretljivo prihvatila osnivanje takvog radija, no u međuvremenu im je Komiža omogućila redakcijski prostor, što je ozbiljno ugrozilo neovisnost te male postaje. Zbog toga smatra da je proširenje fondova za lokalne medije ključno za zaštitu od političkoga utjecaja.
Đurđa Aleksić poziva na donošenje točnih zaključaka. Čini joj se da zakonodavac ima vrlo malo sluha prema lokalnim komercijalnim medijima.
Replicirajući na zadnje opaske, Milan F. Živković ističe da je ovaj razgovor usmjeren artikulaciji problema koji pritišću lokalne medije, manje rješenjima – potonjima su posvećene tematske radne skupine. Izražava žaljenje što se većina sastanaka odvija u Zagrebu, što diskvalificira većinu predstavnika lokalnih medija od normalnog sudjelovanja, no napominje da će velike tribine biti održane u regionalnim središtima kako bi se bar donekle sanirao taj problem.
Član saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Dragan Crnogorac izrazio je razumijevanje za problem političkih i privredničkih pritisaka na lokalne medije. Poziva na povećanje dostupnih sredstava, no napominje i da bi Agencija za elektroničke medije trebala strože regulirati potrošnju sredstava Fonda za pluralizam.
Suzana Kunac se ogradila od raspravljanja o Agenciji, ističući da na tribini nastupa kao znanstvenica, a ne kao članica Vijeća za elektroničke medije. Slaže se s intervencijom gospodina Šantića koji je ranije pozvao da se, umjesto o neovisnim i ovisnim medijima, govori o otvorenim i zatvorenim. Podsjeća i na interne probleme lokalnih medija, poput brojnih suradnika koji ne posjeduju visoku stručnu spremu ili nisu profesionalni novinari. Navodi da se susretala s radijskim novinarima koji nisu poznavali formu reportaže. Smatra da je radio velikim dijelom spao na ono što profesorica Mučalo naziva „džuboks radijem“ – dvominutne formate čija je informacijska površnost tolika da je građani svugdje prepoznaju kao problem. Poziva na otvaranje prostora za radio koji će omogućivati demokratsku raspravu, davati pristup onima koji su inače isključeni. Nužno je stoga posegnuti za nekim relevantnim definicijama i modelima, poput radija zajednice, za koje smatra da u Hrvatskoj postoje na internetu. Posebno usmjerava pozornost na AMARC-ovu definiciju medija zajednice:
„Radiotelevizije zajednice su privatni akteri s javnim ciljevima. Njima upravljaju različiti tipovi neprofitnih organizacija. Njihove temeljne značajke su: participacija zajednice, kako u vlasništvu, tako u kreiranju programa, upravljanju, operativnom radu, financiranju, evaluaciji. Oni su neovisni, nevladini mediji koji ne ovise ni o jednoj političkoj stranci ni o privatnoj tvrtci niti su dio njih.“
Također smatra iznimno korisnom i njihovu definiciju ciljeva:
„promocija društvenog razvoja, ljudskih prava, kulturne raznolikosti, pluralizma informacija i mišljenja, mirnog suživota, jačanje društvenih i kulturnih identiteta. Oni daju mogućnost onima koji nemaju drugu mogućnost da se izraze, osiguravaju medijsku prisutnost zajednicama koje bi bez toga bile zanemarene. Oni moraju jamčiti pristup, dijalog i participaciju svim društvenim pokretima, rasama, etničkim skupinama, rodovima, seksualnim orijentacijama, vjerama i dobnim skupinama.“
Nadovezujući se na proceduralne zamjerke upućene Ministarstvu, Nenad Bartolčić je upozorio i na tešku prohodnost internetske stranice Ministarstva. Predlaže da se jasnije izdvoji direktan link na medijsku strategiju.
Referirajući se na raniji komentar gospodina Matanića o zastarjelosti građe u materijalima, Milan F. Živković ističe da je dijelom uistinu riječ o problemima koji se vuku još ih devedesetih godina. Primjerice, Nova medijska agenda iz 1999. godine kao jedan od glavnih problema prepoznaje distribuciju političkoga utjecaja, no kao njegovo rješenje predlaže privatizaciju. Politika koja se na barem dijelom zasnivala na toj agendi imala je, smatra Živković, osobite posljedice po lokalne i regionalne radijske postaje. Istodobno, mjera ograničavanja vlasničkog udjela lokalne samouprave u lokalnim medijima na 25% prouzrokovala je njegovo prebacivanje na tvrtke u vlasništvu istih tih samouprava. Stoga, smatra Živković, privatizacija nije riješila transfer političkoga utjecaja – štoviše, ona je taj utjecaj učinila prikrivenim dok je, s druge strane, omogućila povećani oglašivački pritisak koji, u konačnici, najčešće dolazi “u paketu” s političkim. To je jedan od primjera koji vrlo dobro pokazuju zbog čega je važno imati na umu i procese otprije petnaest godina. Dugotrajni problemi se, podsjeća, puno izravnije vide u kontekstu djelovanja televizija koje se moraju boriti s konkurencijom kanalâ američkog porijekla, registriranih u npr. Luksemburgu, koji uzimaju novac s oglašivačkog tržišta. Ubrzana privatizacija elektromagnetskog spektra koja omogućuje takvu asimetriju odvija se, napominje Živković, i u Briselu te čini poteškoće našeg medijskog polja još većima. Stoga je važno uvijek imati na umu neugodnu činjenicu da se nalazimo se između starih i nadolazećih, još većih problema.
Uz najavu sastanaka tematskih radnih skupina i sljedeće javne rasprave na istom mjestu, u HND-u, koja će 1. lipnja biti posvećena problematici neprofitnih medija, moderator skupa, novinar Igor Lasić je svima zahvalio na sudjelovanju.
U prvom dijelu sastanka, uvodna izlaganja održali su Mirjana Rakić, predsjednica Vijeća za elektroničke medije, koja je u općim crtama pojasnila regulatorni okvir djelovanja lokalnih medija, zatim Zrinka Jankov, glavna urednica Nove TV i Denis Mikolić, predsjednik Nezavisne udruge televizija, koji su ukazali na osnovne prepreke djelovanju komercijalnih televizija te Marijan Beljan, predsjednik HURIN-a, koji je to isto učinio iz perspektive lokalnih radiopostaja.
U drugom su dijelu govorili Milan F. Živković, glavni savjetnik za medije u Ministarstvu kulture, Neven Šantić, direktor televizije Kanal Ri, koji se nadovezao na teze gospođe Jankov i gospodina Mikolića te Suzana Kunac koja je ponudila važne uvide u percepciju lokalnih radija.
Regulatorni okvir i djelovanje Agencije za elektroničke medije
Gospođa Mirjana Rakić, predsjednica Vijeća za elektroničke medije, posvetila je svoje izlaganje opisivanju procedure dodjeljivanja koncesija i regulacije izvršavanja obaveza od strane nakladnika.
Dodjelu koncesije opisuje kao početak druženja Agencije s bilo kojim nakladnikom. Procedura se, pojašnjava ona, odvija na sljedeći način: prije svega slijedi upit s terena o tome postoji li slobodna frekvencija ili HAKOM-ova informacija da postoje takve slobodne frekvencije. Zatim slijedi ispitivanje javnog interesa za pokretanje medija na slobodnoj frekvenciji [odnosno području], a ako se utvdi da takav interes postoji, raspisuje javni natječaj. Vijeće pregledava sve ponude i temeljem programa koji ponuditelji predočavaju odlučuje kome će dodijeliti koncesiju. U Hrvatskoj je, navodi Rakić, tu proceduru prošlo 144 nakladnika radija te 23 nakladnika s 27 programa u području televizije. Međutim, zbog teške gospodarske situacije od 2013. do danas, 12 nakladnika se odreklo koncesije, a Vijeće je oduzelo dvije koncesije zbog neemitiranja programa.
Koncesije se dodjeljuju na rok od 9 do 15 godina, ovisno o području, te podrazumijevaju obaveze nakladnika koje se dijele na financijske (naknada za koncesiju, naknada za uporabu radiofrekvencijskog spektra, ZAMP i 0,5 % za rad Agencije), kadrovske (glavni urednik i 2 do 5 zaposlenika), tehničke, prostorne i, naravno, programske. Upravo su programski uvjeti oni koje Vijeće naknadno i najviše promatra.
Kod svakog nakladnika postoje male korekcije u plusu ili minusu (do 10 %) od one programske osnove za koju je dobio koncesiju. Oglašavanje podliježe ograničenjima: mora se razlikovati i biti jasno odvojeno od uredničkog sadržaja, postoje posebna pravila (uređena novim pravilnikom) vezana za maloljetnike, nije dopušteno oglašavanje političkih stranaka osim u vrijeme izborne promidžbe itd. Za nakladnike televizije ograničenje oglašavanja je 12 minuta po satu, uz ostala ograničenja vezana za vrstu i trajanje programa. Ono što za mnoge nakladnike predstavlja veliki problem, napominje Rakić, jesu norme informativnog programa i vlastite proizvodnje, koje su određene udjelima u dnevnom vremenu objavljivanja programa. Ono danas u pravilu obuhvaća puna 24 sata, a bilo je puno kraće kada su nakladnici započinjali s radom [i kada su udjeli normirani]. Gledajući stanje hrvatskoga tržišta, rekla je Rakić, kada se nakladnike počne po programskoj osnovi tražiti da 10 % od 24 sata dnevno izdvajaju na informativne emisije, dovodi ih se u iznimno tešku situaciju. Također, propisani udio vlastite proizvodnje iznosi 20 %, s tim da pola od toga mora biti u udarnom vremenu.
Ono što se najčešće spominje kada se govori o Agenciji je nadzor – nadzor nad radom nakladnika, kao i sudjelovanje u korekciji njihovih programa te reagiranje na pritužbe građana. U 2014. godini, navodi Rakić, zaprimljeno je 7900 pritužbi, od kojih je najveći dio bio upućen elektroničkim publikacijama. Vijeće dodjeljuje upozorenja, opomene (nekoliko opomena ima snagu onemogućivanja sudjelovanja u Fondu), a može doći i do privremenog i trajnog oduzimanje koncesija (zbog neemitiranja programa ili potpunog mijenjanja programske osnove).
Važna tema su pritužbe građana na govor mržnje – Rakić ističe da ih je bilo daleko manje za radio i televiziju nego za publikacije. S ulaskom govora mržnje u Kazneni zakon, Rakić napominje da Agencija ima mogućnost podnositi prijavu DORH-u, što će u nekim situacijama biti spremni i učiniti.
Za kraj, gospođa Rakić najavljuje da će Agencija najesen organizirati okrugli stol s temom govora mržnje u medijima.
Iskustva televizijskih nakladnika
Osvrćući se na probleme s kojima se komercijalni mediji susreću nakon što dobiju koncesiju i pokušaju izvršiti sve ono što im je propisano Zakonom o elektroničkim medijima, gospođa Zrinka Jankov, glavna urednica Nove TV, ponudila je drugu stranu priče koju je otvorila gospođa Rakić.
U zadnjih pet godina, smatra, medijsko tržište u Hrvatskoj se značajno promijenilo i postavilo nove izazove kao što su pojava novih (trenutno deset) kanala s nacionalnom koncesijom, značajno povećanje penetracija kablovskih kanala koji su se lokalizirali, proces digitalizacije, povećanje internetskih korisnika što je potaknulo otvaranje mnogostrukih web stranica te pojava SVOD [Subscriber Video on Demand] i VOD [Video on Demand] servisa – sve navedeno je utjecalo na način praćenja informacija i gledanje programskih sadržaja na potpuno novoj razini. Uz sve te nove načine distribucije i disperziju hrvatskog tržišta u okruženju smanjenog marketinškog prostora, napominje Jankov, komercijalni mediji su suočeni s dodatnim problemom regulacije svih novih tehnologija od strane nadležnih tijela jer se pripadajući pravilnici i Zakoni presporo mijenjaju, ne prateći razvoj medijskog okruženja.
Kao osobit problem izdvaja piratizaciju i kršenje autorskih prava za koje smatra da nanose ogromnu materijalnu štetu svim sudionicima u medijskom poslu.
Navodeći ključne probleme u našem poslovanju, gospođa Jankov svraća pozornost na neravnopravan regulatorni tretman medija ovisno o njihovu položaju, obliku, tehnološkoj osnovi itd. te poziva na dodatan rad na izjednačavanju zakonske regulative kako bi svi mogli ravnopravno sudjelovati na tržištu. Kada govorimo o regulaciji internetskih medija, Jankov smatra da ona podsjeća na Divlji zapad, a u slučaju IPTV usluga ističe da se ne zna ni tko je za njih nadležan. Poseban problem predstavljaju kablovski programi koji emitiraju hrvatske reklame, ali nisu u nadležnosti hrvatskih zakona.
Nadalje, bilo bi neophodno, upozorava Jankov, da se netko pozabavi odnosom reguliranih i registriranih davatelja usluga na zahtjev i ostalih elektroničkih publikacija spram onih koji nisu registrirani i ne podliježu nadzoru. Problem je u tome što prvi podliježu svemu onome što je gospođa Rakić rekla – no ako niste registrirani, onda ne podliježete niti jednom od zakona, čime se nitko dosad nije bavio.
Poteškoću predstavlja i tromost regulative s obzirom na novo medijsko doba, a Jankov u tom smislu posebno ističe ograničavanje koncentracije tj. stjecanja udjela u drugim nakladnicima. Drži da je u današnje vrijeme ta odredba zastarjela te da ne prati pojavu novih medija i tehnologija.
Prilikom donošenja propisa koji imaju direktan utjecaj na komercijalno poslovanje nakladnika – primjerice, putem povećanja troškova – smatra da bi nužan dio procedure trebalo biti davanje takvih prijedloga na uvid nakladnicima koji bi na taj način mogli reagirati i pojasniti kako određene odredbe mogu utjecati na njihovo poslovanje i sam medijski prostor. Time bi, ističe Jankov, nadležna tijela mogla imati više sluha za iznesene primjedbe pri konačnom donošenju regulative, kako bi se, kako je rekla, “svima nama olakšalo postojanje na ovom malom, vrlo koncentriranom tržištu”. Upozorava da se trenutno primjedbe nakladnika, pogotovo komercijalnih, često ne žele razumjeti.
Istovjetni tržišni uvjeti, napominje, osnova su zdravih poslovnih odnosa, no danas imamo primjere u kojima različiti mediji imaju različita pravila – primjerice, jedna pravila o izbornoj promidžbi vrijede za tiskane medije, a druga za elektroničke. Također je nejednako regulirana i zaštita maloljetnika.
Tržišna asimetrija postoji i kada je riječ o javnim medijima. Budući da javna televizija sasvim očito proizvodi i stječe prava na emitiranje komercijalnog sadržaja, bilo bi poželjno da ili komercijalnim nakladnicima bude omogućeno da participiraju u sredstvima koja se prikupljaju od pretplate za proizvodnju programa od javnog interesa ili da se takva praksa u potpunosti prestane primjenjivati jer komercijalnim nakladnicima donosi materijalnu štetu.
Kada je riječ o zaštiti maloljetnika, Jankov priznaje da je zabrana otkrivanja njihovog identiteta svakako značajna i da se čini samom po sebi apsolutno prihvatljivom i razumljivom. Međutim, upitala se Jankov, “na koji način da elektronički nakladnik kvalitetno informira javnost o pitanjima od direktnog utjecaja na život maloljetnika, kad u svojim programima ni na koji način ne smije otkrivati identitet maloljetnika o kojima se radi”.
Poseban problem predstavlja dobivanje kvalitetnog tumačenja novih ili nejasnih odredbi pravilnika i zakona koji se na nakladnike primjenjuju. Umjesto da nadležna tijela usvoje i utvrde praksu suradnje s nakladnicima i pozdravljaju činjenicu da im se nakladnici obraćaju s pitanjima nastojeći svoje poslovanje i svoj program uskladiti s važećom regulativom, u posljednje vrijeme nadležna tijela odbijaju odgovoriti na dobivene upite navodeći da će sav svoj stav i eventualne sankcije ponašanja izvršiti po emitiranju sadržaja. Gospođa Jankov se pita kome bi takva praksa trebala biti u interesu.
Gospodin Denis Mikolić, predsjednik Nezavisne udruge televizija, najprije se u ime televizija koje zastupa zahvalio VEM-u, HAKOM-u, Ministarstvu kulture i Vladi koji su odustali od najavljenog spajanja HAKOM-a i, kako je rekao, “naše Agencije” [za elektroničke medije]. Iako podržava racionalizaciju, Mikolić napominje kako glavni regulator, kao i Fond, moraju ostati izvan utjecaja politike i državnog proračuna. Također čestita g. Hajduku na ponovnom izboru za potpredsjednika EPRA-e te smatra da je to dokaz da su neka rješenja u Hrvatskoj jako dobra, čak i ispred brojnih starih članica Europske unije.
Referirajući se na zapisnik sa zadnjeg sastanka tematske radne skupine za HRT, izražava zadovoljstvo činjenicom da je većina diskutanata na toj raspravi iskazala konstruktivan pristup održavanju javne HRT-ove javne funkcije na nacionalnoj razini te podsjeća da je, pored HRT-a, samo televizijama koje reprezentira – regionalnim TV nakladnicima – zakonom propisana ta ista javna funkcija, samo na području koncesije. Stoga se nada da će i rasprava o komercijalnim lokalnim medijima ići u smjeru olakšavanja kvalitetnijeg i uspješnijeg ispunjavanja te zadaće.
U ime NUT-a objavljuje suglasnost s dobrim dijelom izlaganja gđe. Sandre Bašić Hrvatin, posebno s ocjenom da se slovenska medijska politika radila “napamet”, dok se u Hrvatskoj radi na osnovu istraživanja i snimljenog stanja. Podjednako podržava protivljenje pukom prepisivanju propisa drugih zemalja zajedno sa pogreškama te pozdravlja nastojanje da se zakoni prilagode ovdašnjim javnim potrebama. Ističe da je Hrvatska to učinila, utvrdivši zakonom javnu funkciju regionalnih nakladnika. Mikolić smatra da je bitno imati navedeno u vidu u kontekstu izjave gđe. Bašić Hrvatin da se u Sloveniji iz njihova glavnog fonda sufinanciraju pretežito lokalni i regionalni neprofitni mediji. Kao iznimno sretnu okolnost smatra činjenicu da Hrvatska nije prepisala taj dio zakona, tvrdeći da je takav pristup nakon digitalizacije u Sloveniji doveo do pomora lokalnih i regionalnih komercijalnih TV-postaja. Preostali neprofitni mediji, navodi Mikolić, u cijelosti ovise o dodjeli političkih sredstava, što njihovu neovisnost čini upitnom.
Upozorava na neprimjerenost zakonskog zahtjeva za 30-postotnim ispunjavanjem javne funkcije u lokalnim i regionalnim medijima, dok ti isti mediji ostvaruju financijsku podršku iz Fonda u iznosu od približno 20%. Preostalih 80%, ističe, ostvaruju na tržištu. Netočna je konstatacija da je naše rješenje jedinstveno jer takvih rješenja ima u Europi. Jedinstveni smo jedino po tome što kod nas niste ni mogli pokrenut neprofitnu televiziju. Tko bi uopće bio korisnik sredstava fonda da smo slučajno prepisali takav zakon sa pogreškom.
Kritiku upućuje uputi da bi sredstva dodijeljena iz Fonda trebalo pravdati po pravilima državne potpore koja vrijede u Europi – smatra da se sredstva Fonda u Hrvatskoj po pravdaju europskim pravilima već četvrtu godinu zaredom, do u lipu, uz obvezu njihova vođenja na zasebnom računu svakog komercijalnog nakladnika. Ističući da se Fond se puni sa svega 3% prihoda od pristojbi, tvrdi da bi HRT postao „javni servis bez mane“ kada bi se preostalih 97% pravdalo po pravilima koja vrijede za lokalne televizijske kuće koje predstavlja.
Prijedlog da se program korisnika Fonda prilagodi slijepim i gluhim osobama također podržava te ističe da njegova kuća to već radi. Na temelju svega iznesenoga, ocjenjuje da su kontrola i pravdanje sredstava rijetki segmenti u kojima je Hrvatska uspješnija od zemalja u okruženju koje su ranije postale članicama Europe. Zahvaljujući Fondu, napominje da su ukupni sati vlastite produkcije povećani tijekom 6 godina za čak 60%, i to upravo one programske kategorije koje po komercijalnim kriterijima nikada ne bi zaživjele. Nadalje, broj visokoobrazovanih djelatnika povećan je za 30%. Zbog ocjenjivanja kvalitete emisija, smatra, podignuta je ukupna kvaliteta svih programa regionalnih TV nakladnika.
Sljedeći dio izlaganja gospodina Mikolića bio je posvećen inventuri stanja u lokalnim i regionalnim medijima u odnosu na razdoblje prije krize.
Danas, navodi, u Hrvatskoj postoji 19 lokalnih postaja, u usporedbi s nekadašnjih 21, dok ih je 6 ili prošlo ili još uvijek prolazi predstečajne nagodbe. Prije krize lokalne su televizije zapošljavale 544 djelatnika, dok ih je danas 416, što znači približno 20% izgubljenih radnih mjesta u sektoru.
Prije krize u Hrvatskoj je bilo 12 i pol tisuća zaposlenih u medijima ukupno, a danas se ta brojka kreće oko 9.500, od čega na radio i televiziju otpada 5.800, u čemu lokane postaje sudjeluju s 2.000 djelatnika. Dakle, nešto više od 20% zaposlenih u medijskom sektoru čine zaposlenici na lokalnim radijima i televizijama. Za navedenih 2000 zaposlenih, navodi Mikolić, državna potpora iznosi 28 milijuna kuna iz Fonda, a za preostalih 3000 zaposlenika na HRT-u „državna potpora“ pristojbe iznosi milijardu i 100 milijuna kuna godišnje. Sektoru tiskanih medija, koji otprilike broji 3700 zaposlenika, država je izmjenom Zakona od PDV-u dala državnu potporu otprilike u iznosu od 140 milijuna kn godišnje. Posvetimo li se samo televizijskim kućama, napominje Mikolić, dolazimo do sljedećeg stanja: HRT na tri tisuće zaposlenih godišnje raspolaže s milijardom i 400 milijuna kuna ukupnih prihoda; RTL i Nova TV s otprilike 680 milijuna i 500 zaposlenih, dok sve lokalne televizije, zajedno s Fondom, računaju na otprilike 90 milijuna kn prihoda na čak 416 zaposlenih.
Od zakonskih i poslovnih poteškoća, Mikolić kao najhitniju izdvaja previsoku naknadu za emitiranje. Slaže se s ocjenom kolegice s Nove TV da je uvođenje digitalizacije doista olakšalo poslovanje nacionalnih komercijalnih televizija i javne televizije. No, lokalnim je televizijama uvođenje digitalizacije povećalo trošak emitiranja s oko milijun i 700 tisuća na čak 6 i pol milijuna kuna, što je ujedno i glavni razlog da je većina njih danas u predstečajnoj nagodbi ili ugašena. Većina europskih zemalja koje su provele digitalizaciju su se susrele s istim problemom, stoga su, prema Mikoliću, promišljeniji zakonodavci odmah u zakonima o digitalizaciji predvidjeli obeštećenje lokalnih televizija, dok su neki to propustili učiniti. Italija je, primjerice, predvidjela takvu situaciju i odmah zakonski alocirala lokalnim televizijama 10% od ubrane digitalne dividende da bi preživjele, vrativši im na taj način 247 milijuna eura. Kod nas će država, ističe Mikolić, uprihoditi milijardu kuna bez da lokalnim kućama vrati i najmanji dio tog iznosa. Slovenija je, navodi, počinila istu pogrešku u početku, no kad su tamošnji zakonodavci prije dvije godine vidjeli da je došlo do pomora lokalnih televizija, donijeli su zakon od svega dva članka koji propisuje da lokalne televizije koje emitiraju opći program, kao što sve ovdašnje postaje moraju, ne plaćaju naknadu za emitiranje, samo trošak amortizacije.
Mikolić upozorava da je posljedica svega toga da kod dijela lokalnih televizija udio troška za emitiranje iznosi čak 18% ukupnih prihoda, dok se kod nacionalnih radi o 2,5 - 3%, što nas dovodi do ukupnog prosjeka od 8%. Riječ je, dakle, o sistemskom problemu, ne o nesposobnosti pojedinaca. Budući da Hrvatska nije predvidjela nikakvu pomoć lokalnim televizijama, Mikolić se i ume NUT-a zalaže za mi se zalažemo za propisivanje maksimalne naknade za emitiranje po jednom stanovniku, za koju upozorava da je trenutno dvostruko veća nego, primjerice, u Italiji. Smatra da je to potpuno nelogično uzmemo li relevantne podatke u obzir: cijene uređaja su podjednako, radna snaga je jeftinija u Hrvatskoj, infrastruktura je davno sagrađena javnim novcem, energije je jeftinija – ukratko, moralo bi se moći poraditi na cijeni naknade za emitiranje.
Za kraj, gospodin Mikolić se osvrnuo i na problem oglašavanja – konkretno, na odredbu članka 33 Zakona o elektroničkim medijima, a koji državna tijela i subjekte u većinskom državnom vlasništvu obvezuje da će 15% godišnjeg iznosa za promidžbu namijeniti oglašavanju na lokalnim i regionalnim medijima. Ključ je, smatra on, u nepostojanju kaznene odredbe koja bi osiguravala njegovu provedbu.
Sporna je, ističe Mikolić, i odredba članka 35 istog zakona po kojoj političke stranke i koalicije ne smiju biti sponzori medijskog sadržaja, osim u vrijeme izborne kampanje. Smatra da ona služi isključivo očuvanju „lokalnih šerifa“ te da u podupire sivu ekonomiju i netransparentnu političku promociju. Smatra da je daleko poštenije ukinuti tu odredbu te dozvoliti emitiranje jasno deklariranih emisija pod pokroviteljstvom, uz zadržavanje zabrane emitiranja promidžbenih spotova. Ističe da se elektronički mediji trenutno nalaze u neravnopravnoj situaciji, budući da zastupnici u tijelima lokalne i regionalne samouprave svoje naknade za promociju smiju koristiti samo za oglašavanje u tiskanim medijima. To bi, napominje, svakako trebao ispraviti.
Deregulacija i preživljavanje lokalnih radiopostaja
Predsjednik HURIN-a gospodin Marijan Beljan započeo je svoje izlaganje općim uvidom u radijsko polje u Hrvatskoj, navodeći da ono – isključujući javne postaje – obuhvaća 142 koncesije raspoređene na 139 pružatelja medijskih usluga. Raslojimo li taj broj geografski, dobivamo 3 nacionalna koncesionara, 3 regionalna (koji pokrivaju više od tri županije), 21 županijskog, 34 koncesionara na širem području gradova, 72 gradska, 4 koncesionara koji pokrivaju samo gradske dijelove te 9 općinskih koncesionara. Neprofitnih radiopostaja ima 7. Riječ je o podacima koji se mogu provjeriti u radnim materijalima Ministarstva, istaknuo je gospodin Beljan.
U većinskom vlasništvu lokalne uprave po HURIN-ovim saznanjima je 38 radiopostaja, dok su u privatnom vlasništvu 94 postaje. Broj zaposlenih se mijenja, navodi gospodin Beljan, no procjene njegove udruge kreću se oko 900, uz otprilike 500 honorarnih suradnika. Od 2009. godine i početka krize, broj zaposlenika se smanjio otprilike 15%, dok je broj vanjskih suradnika gotovo prepolovljen. U istom razdoblju je sa radom prestalo 16 radiopostaja, trenutno se 3 nalaze u stečajnom postupku, a 6 ih je u predstečajnoj nagodbi. Prihodi radiopostaja su 2009. godine iznosili negdje oko 275 milijuna kuna, dok su 2013. godine pali čak na 175 milijuna kuna što znači pad od oko 36%, dok za 2014. godinu gospodin Beljan sa žaljenjem navodi da još ne raspolaže konsolidiranim podacima, no procjenjuje da je pad prihoda u odnosu na 2013. godinu iznosio otprilike 30-ak milijuna kuna, što u ukupnom razdoblju krize znači njihov gotovo 50-postotni pad. Iz ovih podataka je razvidno, upozorava Beljan, da je radio postajama – prije svega lokalnim – izuzetno teško i da se jednostavno traži poduzimanje mjera i aktivnosti kojima bi se spriječilo daljnje urušavanje radijske djelatnosti. To urušavanje je, smatra on, rezultat višegodišnje gospodarske krize, ali i određenih, ne samo medijskih, zakonskih okvira. Pridodamo li tome da su 2015. godine izmjenama Zakona o porezu na dohodak jedinicama lokalne samouprave – a riječ je ne samo o prirodnim partnerima lokalnih radija, nego i njihovih čestim vlasnicima – značajno smanjeni prihodi, nameće se zaključak da je stanje lokalnih radiopostaja dodatno otežano ove godine.
Što se medijske zakonske regulative tiče, ona je, podsjeća Beljan, donesena prije nešto više od deset godina i u međuvremenu nije značajno mijenjana. Jedan od presudnih ciljeva nove medijske politike morao bi stoga biti donošenje potpuno novih zakona koji bi uvažili značajne društvene i tehnološke promjene do kojih je u međuvremenu došlo. Ti novi zakoni bi, dakako, morali uključivati i prostor za mjere kojima bi se pomoglo lokalnim i regionalnim medijima.
U tom pogledu, jedan od najvažnijih problema iz perspektive HURIN-a su odredbe o nedopuštenoj koncentraciji. Člankom 35 postojećeg Zakona o elektroničkim medijima pravni položaj povezanih osoba reguliran je na način, smatra Beljan, da u velikoj mjeri ograničava i isključuje razvoj obiteljskog posla u ovoj djelatnosti, što HURIN drži neprihvatljivim. Gospodin Beljan je dojma da se u tom pogledu njihove želje slažu s onima predstavnika Nove TV i NUT-a te ističe da će ukidanje tih odredbi biti jedan od glavnih ciljeva njegove udruge.
Nadalje, Člancima 54 i 55 istoga zakona utvrđena je nedopuštena koncentracija s nizom ograničenja koja, upozorava, sputavaju razvoj same djelatnosti, a osobito ograničavaju vlasništvo i poduzetništvo.
HURIN-ov prijedlog je uređivanje nedopuštene koncentracije u elektroničkim medijima po uzoru na tiskovine, na način da se zabrani ukupni udjel u čitanosti ili oglašavanju na pripadajućem tipu elektroničkoga medija, koji će veći od 40%. Kontrolu bi, naravno, trebala provoditi Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja.
Sljedeći važan problem tiče se regulacije informativnog sadržaja, odnosno, obaveze lokalnih radija da 10% programa čine vijesti s područja koncesije. Gospodin Beljan smatra da taj postotak nije realan, pogotovo na nižim razinama koncesije te poziva na njegovo smanjivanje ili na raslojavanje prema koncesijskim razinama.
Potpuno nerealnom smatra obavezu propisanu članom 38 da radiopostaje izdvoje 30% dnevnog emitiranja za vlastitu proizvodnju. Ta odredba je jednostavno prepisana, upozorava Beljan, iz Zakona o telekomunikacijama iz '94. godine, kada su radijske postaje u pravilu dnevno emitirale 6 – 8 sati programa.
HURIN-ov prijedlog je da se vlastitim programom smatra sve što se pusti u eter pojedinih radija, što gospodin Beljan naziva „slovenskim modelom“, ili da se taj udio vlastitog programa smanji na neki primjereniji udio.
Također izražava snažnu podršku zahtjevu kolega iz NUT-a da se pronađu regulatorni, a po potrebi i kazneni mehanizmi koji bi osiguravali provedbu čl. 33 Zakona o elektroničkim medijima. Riječ je, podsjeća Beljan, o vrlo značajnom izvor prihoda koji u ovom trenutku itekako nedostaje lokalnim radijima i televizijama. Nedvosmislenu podršku daje kolegama i kada je riječ o regulaciji političke promidžbe.
No Zakon o elektroničkim medijima, kao što je gospodin Beljan ranije istaknuo, nije jedini okvir koji bi trebalo mijenjati – ubraja on tu još i Zakon o pošti i elektroničkim komunikacijama, Zakon o medijima, Zakon o koncesijama, Zakon o autorskim i srodnim pravima, Zakon o pravu na pristup informacijama i Zakon o PDV-u.
Referirajući se na norveški slučaj uvođenja digitalnog radija, ali i na probleme s digitalizacijom s kojima su se ovdašnje lokalne televizije morale nositi, Beljan poziva na preispitivanje normativnih i tehničkih mogućnosti prelaska na digitalno emitiranje kako bi se izbjegle sve potencijalne poteškoće.
Za kraj, smatra potrebnim da se u sklopu medijske politike razmisli o uvođenju minimalne stope PDV-a od 5% na oglašavanje u svim medijima, neovisno o tehnološkoj platformi. Riječ je o mjeri koja bi, napominje Beljan, bila od velike pomoći u ovom trenutku.
Od zaštite prava djeteta do neprofitnih internetskih radija: aspekti medijske politike
Ističući svoje puno uvažavanje otvorenih tema, izlaganja i ponuđenih materijala, Gospodin Bolković s Jabuke TV pozvao je na veću ozbiljnost Ministarstva pri priređivanju ovakvih skupova i rasprava i pozivanju njihovih učesnika. Izražava začuđenost činjenicom da na raspravu o komercijalnoj televiziji nije pozvana prva takva televizija u Hrvatskoj, i to baš u godini u kojoj je dobila Nagradu Grada Zagreba za 25. godišnjicu djelovanja. Apelira na predstavnike Ministarstva da javne rasprave organiziraju tako da pozivaju one koji su zaista najzainteresiraniji za ponuđene teme – a to su protagonisti medijske scene – te da se obavijesti one kojima su mediji svakodnevni posao. Također poziva da se materijali šalju sudionicima na vrijeme kako bi se izbjeglo impresionističko suđenje o njima.
Maja Flego, savjetnica pravobraniteljice za djecu izrazila je priličnu iznenađenost primjedbom gospođe Jankov s Nove TV. Pravo djece na zaštitu privatnosti u medijima je, podsjeća, temeljeno pravo propisano Konvencijom o pravima djeteta te ističe da je ono upravo u Zakonu o elektroničkim medijima bolje regulirano jer je Ured pravobraniteljice u njegovoj izradi imao priliku sudjelovati. Ističe da je smisao tog sudjelovanja bio upravo u snažnijem definiranju onih odredbi iz Zakona o medijima za koje se pokazalo da ih novinari i urednici uglavnom nemaju namjeru poštivati. Osobito su se teško provedivim pokazale odredbe da se identitet djeteta ne smije otkriti, odnosno, da je zabranjeno objaviti informaciju kojom se otkriva identitet djeteta ukoliko se time nanosi šteta njegovoj dobrobiti. Otkad postoji Zakon o elektroničkim medijima, ističe gospođa Flego, dogodilo se nešto nevjerojatno što njezin ured nije očekivao – Vijeće za elektroničke medije sada može izreći upozorenje i povući vijest koja krši prava djeteta. Izražava nadu da će takvo što povratno djelovati i na tiskane medije.
Podsjeća na slučaj televizijskog snimanja djecu koja su išla s roditeljica u pučku kuhinju i njihovog neprikrivenog prikazivanja. Djeca ne samo da su dala izjavu, nego se medijska eksploatacija njihova siromaštva sljedećeg dana nastavila i njihovim intervjuiranjem. Gospođa Flego upozorava da je u toj situaciji riječ o nečem što bi svakom novinaru koji se drži minimalnih profesionalnih smjernica trebalo biti jasno da apsolutno nije primjereno napraviti. Međutim, sa žaljenjem konstatira da se doista čini kao da i takve situacije treba staviti u zakon – medije, izgleda, treba zakonski obvezati da misle na djetetovu budućnost. Napominje da Zakon o elektroničkim medijima brani samo otkrivanje djetetova identiteta, ne i izvještavanje o priči, stoga ne razumije na koji način su mediji osobito ograničeni.
Replicirajući gospodinu Bolkoviću, Đurđa Aleksić, glavna urednica Radija Nova Gradiška navodi da je materijale dobila na vrijeme, prije 2 tjedna, te da su svi materijali odavna dostupni na internetskoj stranici Ministarstva kulture.
Za početak, ističe potrebu da pohvali rad Agencije za elektroničke medije i njezinih vijećnika, smatrajući da se u suradnji s HURIN-om na sve načine bore za lokalne medije, no da ih sputavaju one instance koje bi trebale provoditi nužne mjere.
Problem lokalnih medija, smatra Aleksić, sadašnji je Zakon o elektroničkim medijima koji je pun ograničenja i zabrana te medijima stvara velike poteškoće u proizvodnji programa. Primjerice, na lokalnoj razini je jako teško prozvati određenog političara – kada to učinite, izlažete se mogućnosti da ne dobijete sredstva propisana člankom 33 Zakona. Sve spomenute odredbe koje se tiču odnosa politike i oglašavanja treba najhitnije mijenjati, a osobito se to odnosi i na članak 35 jer on lokalne medije sili da funkcioniraju onako kako je to opisao gospodin Mikolić – plaća netko drugi, a govori se, naravno, o radu neke stranke ili političara. Definitivno smatra da bi lokalnoj samoupravi trebalo onemogućiti većinsko vlasništvo nad medijima, jer se time direktno kreira programska politika. Stvar je vrlo jednostavna, smatra gospođa Aleksić, čak i kada nije riječ o direktnom političkom utjecaju: uvijek će mediji više pričati o onima koji su na vlasti.
Zaseban problem koji proizlazi iz širenja pluralizma je raspirivanje nacionalne mržnje. Konkretno, navodi da je njezin radio izložen javnom linču od strane nekolicine udruga u Novoj Gradiškoj, koje ih prozivaju jer daju prostor jednoj nacionalnoj manjini. Smatra da bi trebalo zaštititi medije koji daju prostor za govor onima koji ga inače nemaju.
Goran Denis Tomašković iz Udruge slijepih Zagreb podsjetio je na važnu ulogu Mreže udruga slijepih i gluhih osoba u uređivanju medijskoga polja, navodeći upravo njihov prošlogodišnji projekt kojim se zahtijevala prilagodba televizijskog programa kao značajan poticaj za poboljšanje stanja na HTV-u.
Istaknuo je potrebu za zakonskim reguliranjem postotka prilagodbe televizijskog programa za slijepe i gluhe osobe, što bi uključivalo sinkronizaciju i audio deskripciju za strane sadržaje, a za domaće samo audio deskripciju, dok bi za gluhe podrazumijevala integraciju znakovnoga jezika i titla. Kada je riječ o konzumaciji sadržaja komercijalnih televizija, slijepim osobama najveći problem predstavlja strani program koji je samo titlovan, dok je za gluhe osobe najveći problem informativni program.
Smatra potrebnim da se utvrdi postotak obavezne prilagodbe i razdoblje u kojem će se on povećavati.
Za razliku od gospodina Bolkovića, gospodin Jura Ozmec iz Sportske TV tvrdi da uredno dobiva pozive i uredno dolazim na slične rasprave, no izražava žaljenje jer se specijalizirani mediji na njima nikada ne spominju. Priznaje da ih nema puno u Hrvatskoj, no svejedno smatra da ih se ne bi smjelo ignorirati. Podsjeća da takvi mediji nisu navedeni u relevantnim propisima, što znaju i predstavnici Vijeća, HAKOMA i Ministarstva kulture za koje svakako ističe da su im pokušavali pomoći na razne načine. Napominje da je u četiri godine njezina postojanja Sportska TV bila podloža većini zakonskih odredbi, odnosno zabrana, ali se nije mogla prijaviti na Fond za pluralizam. Ukratko, po njegovu sudu, njegova televizijska kuća ne postoji. Stoga apelira na buduću medijsku strategiju da uzme u obzir postojanje takvih kanala, smatrajući da oni itekako mogu ispunjavati javni interes.
Gospodin Bolković izražava nezadovoljstvo načinom na koji su materijali izrađivani i diseminirani, navodeći brojne nejasnoće vezane uz njihovu cirkulaciju. Također, smatra ih ideološki izuzetno pristranim i „grotesknim“ te se pita koja grupacija je odgovorna za njihovo sastavljanje. Upozorava i na neprimjerenost uspoređivanja sa Švedskom koje se u njima može pronaći, upozoravajući da nam modeli preuzeti iz potpuno drukčijih sredina ne mogu puno koristiti u lokalnom kontekstu. Smatra da je pravi smisao radnih materijala nerealna kritika tržišne privrede, a ne neka promišljena strategija sanacije medijskog polja u postojećim okvirima.
Za kraj, gospodin Gordan Antić s Radija 808 osvrnuo se na probleme neprofitnih lokalnih medija. Problem im predstavlja formalni status koji ih ne izjednačava s nakladnicima, što neprofitne radiopostaje sprečava da se prijave na natječaj Grada Zagreba za područne nakladnike.
Drugi problem, navodi gospodin Antić, je ekonomski jer klasični marketing ne prepoznaje internetski radio bez obzira što dopire do publike koja bi trebala biti oglašivački interesantna, a do koje klasične radio stanice ne mogu doprijeti.
Konačno, važna tema je nedostatak frekvencijskog prostora. Idealno rješenje bi mogla biti digitalizacija radija, o kojoj se puno priča, no navodno je koči nedostatak digitalizacije u BiH. Smatra da bi već jedan digitalni odašiljač u Zagrebu ozbiljno otvorio medijski prostor.
Portret medijskoga polja
Izlaganje Milana F. Živkovića bilo je posvećeno svojevrsnom statističkom portretu stanja u komercijalnim, osobito lokalnim i regionalnim radijima i televizijama.
Ponajprije, valjalo bi imati na umu da komercijalni medijski sektor obuhvaća 19 televizija lokalnoga i regionalnog karaktera koje svoj program emitiraju putem 20 kanala, te 4 nacionalne televizije s pripadajućih 7 kanala. Što se radiopostaja tiče, 132 su lokalni i regionalni koncesionari, dok 3 emitiraju nacionalno.
U tom skupu su neupitno najutjecajnije komercijalne televizije, čiji godišnji prihodi iznose oko 700 milijuna kuna, uz zapošljavanje približno 1000 radnika, od kojih je 2012. godine oko 400 (120 novinara) radilo na lokalnim i regionalnim, a 600 (250) na nacionalnim televizijama.
Očekivano, agregirani prihodi komercijalnih radiopostaja značajno su manji, krećući se oko 200 milijuna kuna godišnje. No, važno je pritom imati na umu da je ukupan broj zaposlenih – oko 1200 u 2012. godini – za čak 20% veći od onoga na komercijalnim televizijama.
Ključan strukturirajući pritisak na komercijalni sektor je značajan pad oglašivačkih prihoda. Konkretno, u razdoblju između 2008. i 2013. godine ti su prihodi na radijima gotovo prepolovili, pavši sa 161 milijuna na 85 milijuna kuna. Iako bi se u relativnim iznosima mogli činiti nešto manje dramatičnima, televizije su u istom razdoblju pretrpjele goleme gubitke: s 981 milijuna, oglašivački prihodi su pali na 730 milijuna kuna – dakle, za iznos trostruko veći od ukupnih prihoda radiopostaja po istoj osnovi u 2013. godini. Ostavimo li po strani tiskane medije, moglo bi se tako reći da su upravo televizije najveći gubitnici razdoblja ekonomske krize.
Navedene gubitke prihoda trenutno je nemoguće nadoknaditi sredstvima Fonda za pluralizam, iako su ona deset godina od njegova osnivanja narasla s 8,9 milijuna kuna za televizije i 8,6 milijuna za radije na po 15 milijuna za jedne i druge. Zanimljiva je činjenica, međutim, da očekivani pad broja zaposlenih prati trend povećanja broja kanala, uz posljedice o kojima, nažalost, još uvijek ne postoje aktualni podaci.
Iluzije postojećih propisa
Gospodin Neven Šantić, direktor televizije Kanal RI, iznio je tezu da zakonska regulativa i propisi u Hrvatskoj siju iluzije i proizvode probleme za opstanak lokalnih i regionalnih radija i televizija. Temeljni problem leži, smatra Šantić, u istovremenom dozvoljavanju postojanja komercijalnih medija i onemogućivanju njihova funkcioniranja na tržištu ograničavanjem uredničkih odluka kroz nefleksibilnu regulativu.
Sudeći po hrvatskim propisima, tvrdi Šantić, elektronički mediji se tretiraju kao da djeluju u državama s višestruko većom populacijom. Ističe da su medijski proizvodi specifična roba koja ovisi o broju korisnika te je nužno da se regulativa tome i prilagođava od sredine do sredine.
Pojašnjavajući položaj Kanala Ri, napominje da on djeluje u petoj digitalnoj regiji u kojoj četiri televizijske kuće dolaze na populaciju od približno 550 tisuća ljudi te da se njegova egzistencija svodi na svakodnevno preživljavanje. Smatra da država mora fleksibilnije regulirati komercijalni sektor, osobito koncesijske ugovore, kako se ne bi ograničavalo subjekte koji se mogu nositi s tržištem. S druge strane, uvažavajući da preko 90% marketinškog prostora drže nacionalni programi te da sve više međunarodnih programa nudi prostor za oglašavanje, Šantić prihvaća iluzornost ideje da će tržište samo sve regulirati.
Nerealnom smatra ideju da lokalni i regionalni mediji mogu bez poteškoća ispunjavati javnu funkciju – nemoguće je pobjeći od infrastrukture koja je nedostatna za pokrivanje svih informacija od javnoga značaja.
Također, izražava sumnju u pojednostavljivanje funkcioniranja medija zbog implementacije nove tehnologije. Štoviše, smatra da će doći do povećanja troškova jednom kad se donese odluka o novom frekvencijskom spektru. Treba imati na umu da, uza sve tehnološke promjene, smisao natjecanja u medijskom polju ostaje isti – konkurencija proizvoda. Stoga, smatra Šantić, strategija treba ići u pravcu omogućivanja pluralizma formi lokalnih i regionalnih televizija, ukidanja uvjeta o sadržaju emitiranja, te daleko intenzivnijeg podupiranja sadržaja od javnog interesa putem regionalnih fondova. Ipak, upozorava, treba omogućiti fleksibilnost programa pojedinih medija.
Zaključno, ističe da medijska politika ne bi trebala favorizirati nijedan oblik vlasništva te poziva da se svakome tko želi sudjelovati u tom niskoprofitnom poslu da maksimizira svoj učinak, istovremeno čuvajući prostor za zaradu. Samo takav okvir, smatra Šantić, može pomiriti potrebe društva i privatni interes.
Politička neovisnost i percepcija lokalnih medija
Znanstveni uvid u percepciju lokalnih medija ponudila je sociologinja Suzana Kunac koja je u otvaranju svojeg izlaganja upozorila na nedostatak novijih istraživanja posvećenih sadržaju radijskih programa i njihovih publika. Pozivajući se na istraživanje Antonija Čuvalo iz Centra za istraživanje medija i komunikacije, Kunac ističe da radio ima jako visoke postotke stalne publike u odnosu na druge tipove medija, osobito kada je riječ o zadovoljavanju informativnih potreba. Navodi Ipsosove podatke prema kojima čak 55% stanovništva koristi lokalne radiopostaje za informiranje, uz primjetnu demografsku razdiobu – radio ponajviše koristi stariji i slabije obrazovani dio populacije, dok se mladi i obrazovaniji dio značajno više služi internetskim portalima. Sveukupno, ipak, radio se pokazuje kao najkorišteniji medij kada je lokalni servis u pitanju.
Najvažniji dio izlaganja gospođe Kunac ticao se dijela istraživanja koje je Ipsos 2014. godine proveo za potrebe Agencije za elektroničke medije, s ciljem analize društvenih učinaka Fonda za pluralizam i raznovrsnost. U njemu su dvama metodološkim pristupima ispitani stavovi građana o neovisnosti lokalnih medija te njihove želje spram sadržaja za koje smatraju da bi na njima trebali biti dostupni.
U kvantitativnom, anketnom dijelu, ispitanici su između točnosti informacija, kvalitete sadržaja, šarolikosti programa, zanimljivosti voditelja i političke neovisnosti morali odabrati najvažniju karakteristiku lokalnih medija. Neovisnost je odabralo tek njih 7%, dok je točnost informacija bila najčešći izbor. Iz toga bi se dalo zaključiti, ističe Kunac, da građani nisu najbolje informirani o funkciji i smislu medija. Međutim, upozorava da razlike između prosječne ocjene koju su, na skali od jedan do pet, ispitanici dali točnosti informacija i političkoj neovisnost, nisu toliko dramatične. Pribrojimo li tomu podatak i da su ispitanici u najmanjem postotku (39%) procijenili da se od navedenih kategorija neovisnost uistinu i odnosi na lokalne medije, smatra Kunac, možemo doći do važnih uvida u percepciju toga polja.
Relativno nizak posljednji postotak mogao bi se objasniti općim nepovjerenjem građana u demokratske institucije. Upravo bi nesklad između njega i relativno visoke prosječne ocjene mogao pojasniti i izuzetno nizak prvi postotak: Kunac drži da bismo ga mogli shvatiti kao izraz pomirenja s postojećim stanjem. U tom smislu, objašnjenje neinformiranošću bilo bi promašeno – upravo suprotno, riječ bi mogla biti o prepoznavanju političke zavisnosti kao važne značajke lokalnih medija.
Drugi, kvalitativni dio posvećen je fokus grupama koje su se održavale u Dubrovniku, Ivanić-Gradu, Petrinji, Gospiću, Krapini, Osijeku i Borovu Selu. U značajnom broju slučajeva, navodi Kunac, građani su eksplicitno prepoznavali političku ovisnost dijela lokalnih medija, dok su čak i oni koji nisu posezali za takvim odrednicama smatrali da su informativni programi reducirani i nekritični. Kunac smatra da bi svaka medijska politika morala uvažiti ovakvu percepciju i omogućiti lokalnim medijima da ispunjavaju svoju funkciju nadzora političkih elita.
Ipak, kada je riječ o poželjnom sadržaju, istraživanje je pokazalo da to nije funkcija za koju građani pokazuju najviše interesa – kao najzanimljivije teme teko se pokazuju zdravlje i zdravstvena kultura, za koje je interes iskazalo 50% ispitanika, te život mladih i perspektive srednjoškolaca s 48%. Značajno manje građana – tek 36% – zanimaju lokalne političke teme, uz često ambivalentan stav o načinu na koji bi ih trebalo pratiti. Sumirajući navedene rezultate, Kunac navodi da se pokazalo da je lokalno stanovništvo ponajviše zainteresirano za izgradnju socijalnog kapitala, participativnost i zdravstvo. Nadzor političkih elita, čini se, daleko je od percipirane svrhe lokalnih medija.
Mediji, država i političke strukture
Raspravu je otvorio gospodin Denis Mikolić koji se složio da je većina lokalnih medija, njegovim riječima, „slizana“ s lokalnom vlašću. Međutim, smatra on, na to ih ionako sile trenutni propisi. Podsjeća da župani i gradonačelnici imaju obavezu informiranja javnosti o svojim aktivnostima, što u praksi znači da imaju dva izbora: ili objavljivati svoju propagandu ili potpisati ugovor s komercijalnom RTV i platiti izradu informativnog sadržaja. Razlog zbog kojeg na njegovoj kući nema oporbe je jednostavan: Zakon o elektroničkim medijima im ne dozvoljava da izrađuju plaćene emisije za političke stranke ili kandidate. Potpuno je razumljivo, napominje, da nijednoj komercijalnoj kući ne pada na pamet trošiti skupe resurse da bi nekome besplatno omogućila promidžbu. Ključan problem je u odredbi zakona koja kaže da političke stranke sadržaj smiju objavljivati samo u predizbornom razdoblju. Rješenje je da se tu odredbu jednostavno izbriše. Također, smatra da bi se proračunska sredstva za obavezno informiranje trebala uvećati, a njihov dio alocirati na promidžbu oporbenih opcija. Na taj način, smatra Mikolić, svi bi bili zainteresirani da se ta obveza ozbiljno financira.
Ivan Gračaković s kutinskog Radija Moslavina je podsjetio na jugoslavensku praksu po kojoj proračunska sredstva za medije nisu ovisila o samovolji jednog gradonačelnika, nego se o njima pravednije odlučivalo putem Samoupravnih interesnih zajednica. Postojali su nacionalni, ali i regionalni fondovi kojima se moramo vratiti, kao i građanskim nadzornim tijelima. Ističe primjer Sisačko-moslovačke županije u kojoj je županica imala vlastitu PR skupinu koja je lokalnim medijima onemogućivala normalno informiranje. Smatra da je jedina primjerena opcija da se prepustiti urednicima lokalnih medija da kreiraju informativni sadržaj koji se tiče lokalnih političara.
Referirajući se na radne materijale Ministarstva, Romano Bolković hvali obilje tema i povoda za korisnu diskusiju. Smatra da napor Ministarstva kulture treba shvatiti kao napor državnog servisa da omogući preživljavanje lokalnim medijima. Čini mu se da je presudan problem koji je trenutno izvan kadra diskusije – stanje u hrvatskom gospodarstvu. Da ono nije u lošem stanju, ne bismo govorili o odnosu lokalne politike i medija. Smatra da je situacija sasvim drukčija u Zagrebu u kojem drži da političke korupcije u medijima nema. Čini mu se da je tema korumpiranosti lokalnih televizija samo paravan – njome se pokušava dokazati da je lokalni pogon neodrživ te da ga je potrebno transformirati u komunalni medijsko-informativni pogon. Smatra da bi bilo najbolje kad bi relevantni akteri počeli otvoreno zagovarati komunalizaciju, no apelira da se tržište ne zanemaruje i da se komercijalne medije ne prepušta propasti.
Predsjednik Sindikata novinara Hrvatske Anton Filić prekorio je tim Ministarstva zbog dovođenja Franje Tuđmana u negativan kontekst u radnim materijalima. Također, primjećuje ignoriranje sâmih novinara u raspravi – bez njih, upozorava, nema medija. Poziva vlasnike komercijalnih medija da otvore vrata Sindikatu i HND-u. U trenutnoj situaciji ne dozvoljava se normalno djelovanje Sindikata u pojedinim medijima, što vodi do nezaštićenog i neslobodnijeg novinarstva. Poziva komercijalne medije da odagnaju strah od Sindikata.
Đurđa Aleksić smatra da nije problem u vlasnicima, nego u političkim strukturama. Drži da novinari sami kreiraju medijsku demokraciju, no da ona trenutno u Hrvatskoj jednostavno ne postoji. Poziva lokalne medije na kritičniji odnos prema vlastima.
Neven Šantić smatra da bi umjesto pojma „nezavisni“ bilo korisnije uvesti pojam „otvorenih“ i „zatvorenih“ medija. Važno je u raspravi polaziti od neke ideje javnog dobra, a u medijima je to informacija važna za funkcioniranje demokracije.
Zoran Kovačić s Mreže TV napominje da se politički pritisak spram njegove kuće nije desio u dvadeset godina njezina postojanja. Međutim, kao čovjek iz marketinga je nebrojeno puta naišao na pritiske iz tog sektora. Teme koje se dotiču oglašivača, upozorava gospodin Kovačić, daleko su opasnije – neusporedivo teže ih je uopće otvarati od delikatnih političkih tema. Kako da jedna kuća, pita se, koja otplaćuje kredit nekoj banci, o njoj negativno piše, čak i u slučaju izuzetno važnih tema? Upozorava sve prisutne da imaju na umu da su komercijalne kuće daleko slabije spram oglašivača, nego li spram političara.
Željko Matanić iz HURINA podržava opaske gospodina Kovačića i poziva Ministarstvo da organizira skup posvećen upravo temi oglašavanja. Apelira na Ministarstvo da priprema materijale na vrijeme i da organizira što više susreta da ove važne teme konačno budu iscrpno raspravljene. Također upozorava na zastarjelost dijela građe na koju se materijali Ministarstva pozivaju referirajući na trenutne probleme, navodeći primjere stare i po petnaestak godina.
Mišo Bijelić s Radija Nautik također upozorava na stanovitu neozbiljnost Ministarstva pri pripremanju i diseminaciji radnih materijala. Nošenje s neovisnošću medija pojašnjava na primjeru vlastitih radiopostaja u Visu, Komiži i Šibenik, koje se broje među prve komercijalne postaje u državi te su preživjele sve moguće županijske i lokalne vlasti. Njihovo rješenje je da jednostavno naplaćuju svaku minutu programa bilo kojem predstavniku politike. Cijeli odnos je reguliran preko dvanaest ugovora s lokalnim upravama, koji omogućuju javnu raspravu s predstavnicima vlasti.
Problem je, međutim, nastao u slučaju Radija Nautik koji djeluje na području Visa i Komiže, u kojima vlast drže suprotstavljene opcije. U početku su oba mjesta susretljivo prihvatila osnivanje takvog radija, no u međuvremenu im je Komiža omogućila redakcijski prostor, što je ozbiljno ugrozilo neovisnost te male postaje. Zbog toga smatra da je proširenje fondova za lokalne medije ključno za zaštitu od političkoga utjecaja.
Đurđa Aleksić poziva na donošenje točnih zaključaka. Čini joj se da zakonodavac ima vrlo malo sluha prema lokalnim komercijalnim medijima.
Replicirajući na zadnje opaske, Milan F. Živković ističe da je ovaj razgovor usmjeren artikulaciji problema koji pritišću lokalne medije, manje rješenjima – potonjima su posvećene tematske radne skupine. Izražava žaljenje što se većina sastanaka odvija u Zagrebu, što diskvalificira većinu predstavnika lokalnih medija od normalnog sudjelovanja, no napominje da će velike tribine biti održane u regionalnim središtima kako bi se bar donekle sanirao taj problem.
Član saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Dragan Crnogorac izrazio je razumijevanje za problem političkih i privredničkih pritisaka na lokalne medije. Poziva na povećanje dostupnih sredstava, no napominje i da bi Agencija za elektroničke medije trebala strože regulirati potrošnju sredstava Fonda za pluralizam.
Suzana Kunac se ogradila od raspravljanja o Agenciji, ističući da na tribini nastupa kao znanstvenica, a ne kao članica Vijeća za elektroničke medije. Slaže se s intervencijom gospodina Šantića koji je ranije pozvao da se, umjesto o neovisnim i ovisnim medijima, govori o otvorenim i zatvorenim. Podsjeća i na interne probleme lokalnih medija, poput brojnih suradnika koji ne posjeduju visoku stručnu spremu ili nisu profesionalni novinari. Navodi da se susretala s radijskim novinarima koji nisu poznavali formu reportaže. Smatra da je radio velikim dijelom spao na ono što profesorica Mučalo naziva „džuboks radijem“ – dvominutne formate čija je informacijska površnost tolika da je građani svugdje prepoznaju kao problem. Poziva na otvaranje prostora za radio koji će omogućivati demokratsku raspravu, davati pristup onima koji su inače isključeni. Nužno je stoga posegnuti za nekim relevantnim definicijama i modelima, poput radija zajednice, za koje smatra da u Hrvatskoj postoje na internetu. Posebno usmjerava pozornost na AMARC-ovu definiciju medija zajednice:
„Radiotelevizije zajednice su privatni akteri s javnim ciljevima. Njima upravljaju različiti tipovi neprofitnih organizacija. Njihove temeljne značajke su: participacija zajednice, kako u vlasništvu, tako u kreiranju programa, upravljanju, operativnom radu, financiranju, evaluaciji. Oni su neovisni, nevladini mediji koji ne ovise ni o jednoj političkoj stranci ni o privatnoj tvrtci niti su dio njih.“
Također smatra iznimno korisnom i njihovu definiciju ciljeva:
„promocija društvenog razvoja, ljudskih prava, kulturne raznolikosti, pluralizma informacija i mišljenja, mirnog suživota, jačanje društvenih i kulturnih identiteta. Oni daju mogućnost onima koji nemaju drugu mogućnost da se izraze, osiguravaju medijsku prisutnost zajednicama koje bi bez toga bile zanemarene. Oni moraju jamčiti pristup, dijalog i participaciju svim društvenim pokretima, rasama, etničkim skupinama, rodovima, seksualnim orijentacijama, vjerama i dobnim skupinama.“
Nadovezujući se na proceduralne zamjerke upućene Ministarstvu, Nenad Bartolčić je upozorio i na tešku prohodnost internetske stranice Ministarstva. Predlaže da se jasnije izdvoji direktan link na medijsku strategiju.
Referirajući se na raniji komentar gospodina Matanića o zastarjelosti građe u materijalima, Milan F. Živković ističe da je dijelom uistinu riječ o problemima koji se vuku još ih devedesetih godina. Primjerice, Nova medijska agenda iz 1999. godine kao jedan od glavnih problema prepoznaje distribuciju političkoga utjecaja, no kao njegovo rješenje predlaže privatizaciju. Politika koja se na barem dijelom zasnivala na toj agendi imala je, smatra Živković, osobite posljedice po lokalne i regionalne radijske postaje. Istodobno, mjera ograničavanja vlasničkog udjela lokalne samouprave u lokalnim medijima na 25% prouzrokovala je njegovo prebacivanje na tvrtke u vlasništvu istih tih samouprava. Stoga, smatra Živković, privatizacija nije riješila transfer političkoga utjecaja – štoviše, ona je taj utjecaj učinila prikrivenim dok je, s druge strane, omogućila povećani oglašivački pritisak koji, u konačnici, najčešće dolazi “u paketu” s političkim. To je jedan od primjera koji vrlo dobro pokazuju zbog čega je važno imati na umu i procese otprije petnaest godina. Dugotrajni problemi se, podsjeća, puno izravnije vide u kontekstu djelovanja televizija koje se moraju boriti s konkurencijom kanalâ američkog porijekla, registriranih u npr. Luksemburgu, koji uzimaju novac s oglašivačkog tržišta. Ubrzana privatizacija elektromagnetskog spektra koja omogućuje takvu asimetriju odvija se, napominje Živković, i u Briselu te čini poteškoće našeg medijskog polja još većima. Stoga je važno uvijek imati na umu neugodnu činjenicu da se nalazimo se između starih i nadolazećih, još većih problema.
Uz najavu sastanaka tematskih radnih skupina i sljedeće javne rasprave na istom mjestu, u HND-u, koja će 1. lipnja biti posvećena problematici neprofitnih medija, moderator skupa, novinar Igor Lasić je svima zahvalio na sudjelovanju.