Zapisnik sa četvrtog sastanka Tematske radne skupine o Hrvatskoj radioteleviziji (3.7.2015.)
Zapisnik sa četvrtog sastanka Tematske radne skupine o Hrvatskoj radioteleviziji, 3. srpnja 2015., HRT
Četvrti sastanak tematske radne skupine za Hrvatsku radioteleviziju održan je u sklopu javne rasprave o medijskoj politici Republike Hrvatske u HRT-ovim prostorijama, u petak, 3. srpnja 2015. godine, od 13.30 do 15 sati.
Sudjelovali su: Janja Miličević (HRT), Goran Radman, Biljana Romić (HRT), Ernest Strika (HRT), Dario Špelić (HRT), Goran Denis Tomašković (tajnik Udruge slijepih Zagreb), Danijel Vidaković (HAKOM), Martina Novak Vukuša (HRT) i Milan F. Živković (Ministarstvo kulture).
Slijedeći zahtjev aktualnosti, sastanak koji je trebao biti posvećen pitanjima sastava, načina izbora i političke autonomije upravnih tijela HRT-a, na dnevnom redu je, prema prijedlogu uprave HRT-a, imao samo jednu točku: prijedlog izmjena Ugovora Između Vlade i HRT-a. Goran Radman je uvodno podsjetio na sve već u javnosti identificirane probleme koji proizlaze iz ugovorne definicije: kvantifikaciju javne usluge HRT-a i neosjetljivost na dinamiku promjena u medijskom polju, založivši se za vrijednosnu definiciju odnosa HRT-a i javnosti utemeljenog na povjerenju, odnosno, kako je rekao, ugovor kao neku vrstu “javne povelje”. Priznajući kako je još 2010., prilikom rasprave o Zakonu koji ga je uveo, izražavao skepsu spram ugovorne forme, Milan F. Živković je, unatoč tome, izrazio vlastitu sklonost da se toj vrsti definicije HRT-ova mandata pruži još jedna šansa, kako bi oni koji eventualno još vijek vjeruju da je opseg i sadržaj javne usluge moguće izraziti jezikom poslovne transakcije, pokušali to učiniti kvalitetnije, nego u slučaju postojećeg, kako je, uz ispriku zbog pojednostavljenja, rekao, “zapisa programa bivše Uprave HRT-a na ezoteričan način”. O tome da je relaciju povjerenja spram javnosti moguće postaviti i na drugačiji način, ponešto svjedoči i činjenica da HRT, stjecajem okolnosti, u vrijeme ovog sastanka, već dva i pol mjeseca djeluje bez Nadzornog odbora, tako da je Dario Špelić, “uz dužno poštovanje prema vremenu i trudu njihovih članova”, postavio pitanje “trebaju li nam uopće ta tijela, ako mjesecima radimo bez njih?” Špelić je podsjetio kako, u slučaju prvorazredne javne usluge, programski i poslovni dio ne mogu biti razdvojeni, odnosno da upravna tijela HRT-a trebaju biti i programski, a ne tek poslovno nadležna, upozoravajući kako sadašnje Programsko vijeće HRT-a, zahvaljujući svom sastavu, teško može ponuditi povratnu informaciju publike, dok pritom zadržava tradicionalni nedostatak fokusa na televiziju, uz zanemarivanje radijske dimenzije HRT-a.
Sadržaj prijedloga izmjena Ugovora koji je pripremila HRT-ova uprava, kako ga je u nastavku prezentirao Ernest Strika, unatoč tome, svjedoči da radijski program ima značajnu mogućnosti širenja opsega i kvalitete programa HRT-a, i to u okviru nepromijenjenih financijskih mogućnosti uvjetovanih štednjom radi naslijeđenih dugova. Strika je prijedlog izmjena Ugovora, o kojem će uslijediti javna rasprava prema proceduri propisanoj Zakonom, predstavio putem tri dijela koji se odnose na programske, tehničke i financijske aspekte.
U dijelu programskih izmjena glavno mjesto zauzima pokretanje novog regionalnog radijskog programa HRT-a, Radio Sjever, koji će se emitirati iz HRT-ovog Regionalnog centra u Varaždinu, a informativno pokrivati nedostatak lokalnih sadržaja u Međimurskoj, Varaždinskoj i dijelovima Koprivničko-krževačke i Bjelovarsko-bilogorske županije, kao i promijeniti određenu neravnotežu u regionalnoj rasprostanjenosti HRT-a, koji danas ima šest priobalnih i tek dvije kontinentalne radijske postaje. HRT je proveo i anketno istraživanje među budućim slušateljima, koje svjedoči o velikom interesu (60 posto ispitanika) za lokalni radio s dimenzijom HRT-ovskog profesionalizma. “Unatoč gustoj radijskoj mreži u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, građani su zakinuti za ozbiljne sadržaje iz područja kulture, obrazovanja..., jer se,” kako je istaknuto u prezentaciji, “komercijalne radio postaje više baziraju na zabavnim sadržajima.” Uz to, HRT u izmjenama Ugovora predlaže da se Radio Knin nazove “Šibensko-kninskim radijem” (ili “Radijem Promina”, prema brdu s odašiljačem), kako bi novo ime reflektiralo širi dijapazon programa, koji se sada može emitirati i iz studija u Šibeniku. Korekcija programskih udjela sporta (sa 9 na 2,3 posto) i glazbe (s 41,5 na 48,2 posto) na Radiju Zadar svjedoči o ograničenjima ugovorne kvantifikacije programske sheme, tako da se predlaže transpozicija odredbe članka 23 Zakona o elektroničkim medijima, prema kojoj se izmjena do 10 posto strukture programa ne bi smatrala izmjenom programskih obaveza.
Raspravu je izazvao prijedlog “preseljenja” prijenosa crkvenih obreda i sportskih susreta s drugog na prvi i četvrti kanal televizije, kao i mogućnost – zahvaljujući razvoj “OTT [over the top] platforme za visokokvalitetnu distribuciju linearnih i nelineranih programa” – da se određeni (televizijski) sadržaji ubuduće emitiraju samo putem interneta. Odobravajući podršku Danijela Vidakovića takvom, hvalevrijednom, pozicioniranju HRT-a kao predvodnika u tehnologiji televizijske distribucije sadržaja na hrvatskom jeziku, Biljana Romić i Milan F. Živković izrazili su zabrinutost izgledima da prevladavajući kriterij odabira emisija za samo-internetsku distribuciju bude njihova (relativno) mala gledanost, što bi u perspektivi moglo djelovati kao poticaj za dodatno smanjenje njihova produkcijskog budžeta i, napokon, ukidanje. Odnosno, kako je rekao Dario Špelić, “ne znamo tko će za nekoliko mjeseci postati urednikom i reći: ‘‘Ovo mi se ne sviđa, neka ide na internet’, za koji nitko neće budžetirati emisiju”. Iako se ponekad čini kao internetski, pa i samo-internetski, način distribucije televizijskih emisija “nema alternative”, u Hrvatskoj je DVB-T (digitalno-zemaljski odnosno tradicionalni) način prijema među najrasprostranjenijima u Europi: još uvijek se, slično Španjolskoj, Portugalu i Ujedinjenom Kraljevstvu, antenom usmjerenom ka odašiljaču na najvišem brijegu, služi velika većina domaćinstava. Pritom ne treba izgubiti iz vida kako je raširenost interneta u Hrvatskoj relativno mala (70 posto), brzine slabe, a pristup uvjetovan oligopolno određenom cijenom. U takvoj perspektivi, uz dužno poštovanje “over the top” poslovnim strategijama producenata poput Netflixa, dio sudionika sastanka smatra da bi povećanje opsega proizvodnje HRT-a još neko vrijeme trebalo biti uvjetovano njenom “multicast” (dvostrukom) distribucijom i garancijom da to neće značiti i marginalizaciju njenog relativno manje gledanog dijela. Goran Denis Tomašković se složio da je samo-internetska distribucija može biti prihvatljiva za npr., dodatne sportske prijenose, ali se ne slaže da se “dodatnim” smatra sadržaj od javnog interesa. Kao odgovor na zabrinutost da bi, u najboljem scenariju tehnološkog utjecaja na televizijsku proizvodnju, samo-internetski sadržaji mogli postati nekom vrstom “ekskluzive” samo za one gledatelje koji si mogu priuštiti dovoljno kvalitetnu internetsku vezu, Goran Radman je istaknuo zalaganje za to da u bliskoj budućnosti takva internetska veza bude svakome besplatno dostupna (tj. da troškovi njenog održavanja budu ravnomjerno raspodijeljeni, čemu služe porezi porezni prihodi).
U međuvremenu, HRT će nastaviti investirati u hvatanje koraka s brzim tehnološkim razvojem, pa se predlažu i izmjene Ugovora koje se odnose na poboljšanje OTT-platforme (HRT na zahtjev) u smislu tehničke kvalitete televizijske slike, mogućnosti praćenja gledanosti i preferencija gledatelja te veće ponude sadržaja (VOD, catch-up). Četvrti televizijski program će se (u pogledu autorskih prava) prilagoditi svjetskoj distribuciji putem interneta, tako da će se troškovi distribucije programa za Hrvate u inozemstvu smanjiti, a proračunska sredstva za to prije predviđena uložiti u proizvodnju. Satelitski prijenos za Sjevernu Ameriku i Australiju će se ugasiti, dok će se Eutelsatov transfer zadržati, primarno zbog potreba u pokrivanju hrvatskog teritorija.
U financijskom aspektu predloženih izmjena ugovora predviđa se korekcija planova do 2017. godine, koji su svojedobno napravljeni na osnovi u međuvremenu promijenjenih socioekonomskih pokazatelja, a među prilagodbama na prihodovnoj i rashodovnoj strani HRT najavljuje nastavak provedbe restrukturiranja “u svim segmentima”, posebno ističući “investicijska ulaganja u tehnološku modernizaciju” i “optimizaciju troškova rada”.
Četvrti sastanak tematske radne skupine za Hrvatsku radioteleviziju održan je u sklopu javne rasprave o medijskoj politici Republike Hrvatske u HRT-ovim prostorijama, u petak, 3. srpnja 2015. godine, od 13.30 do 15 sati.
Sudjelovali su: Janja Miličević (HRT), Goran Radman, Biljana Romić (HRT), Ernest Strika (HRT), Dario Špelić (HRT), Goran Denis Tomašković (tajnik Udruge slijepih Zagreb), Danijel Vidaković (HAKOM), Martina Novak Vukuša (HRT) i Milan F. Živković (Ministarstvo kulture).
Slijedeći zahtjev aktualnosti, sastanak koji je trebao biti posvećen pitanjima sastava, načina izbora i političke autonomije upravnih tijela HRT-a, na dnevnom redu je, prema prijedlogu uprave HRT-a, imao samo jednu točku: prijedlog izmjena Ugovora Između Vlade i HRT-a. Goran Radman je uvodno podsjetio na sve već u javnosti identificirane probleme koji proizlaze iz ugovorne definicije: kvantifikaciju javne usluge HRT-a i neosjetljivost na dinamiku promjena u medijskom polju, založivši se za vrijednosnu definiciju odnosa HRT-a i javnosti utemeljenog na povjerenju, odnosno, kako je rekao, ugovor kao neku vrstu “javne povelje”. Priznajući kako je još 2010., prilikom rasprave o Zakonu koji ga je uveo, izražavao skepsu spram ugovorne forme, Milan F. Živković je, unatoč tome, izrazio vlastitu sklonost da se toj vrsti definicije HRT-ova mandata pruži još jedna šansa, kako bi oni koji eventualno još vijek vjeruju da je opseg i sadržaj javne usluge moguće izraziti jezikom poslovne transakcije, pokušali to učiniti kvalitetnije, nego u slučaju postojećeg, kako je, uz ispriku zbog pojednostavljenja, rekao, “zapisa programa bivše Uprave HRT-a na ezoteričan način”. O tome da je relaciju povjerenja spram javnosti moguće postaviti i na drugačiji način, ponešto svjedoči i činjenica da HRT, stjecajem okolnosti, u vrijeme ovog sastanka, već dva i pol mjeseca djeluje bez Nadzornog odbora, tako da je Dario Špelić, “uz dužno poštovanje prema vremenu i trudu njihovih članova”, postavio pitanje “trebaju li nam uopće ta tijela, ako mjesecima radimo bez njih?” Špelić je podsjetio kako, u slučaju prvorazredne javne usluge, programski i poslovni dio ne mogu biti razdvojeni, odnosno da upravna tijela HRT-a trebaju biti i programski, a ne tek poslovno nadležna, upozoravajući kako sadašnje Programsko vijeće HRT-a, zahvaljujući svom sastavu, teško može ponuditi povratnu informaciju publike, dok pritom zadržava tradicionalni nedostatak fokusa na televiziju, uz zanemarivanje radijske dimenzije HRT-a.
Sadržaj prijedloga izmjena Ugovora koji je pripremila HRT-ova uprava, kako ga je u nastavku prezentirao Ernest Strika, unatoč tome, svjedoči da radijski program ima značajnu mogućnosti širenja opsega i kvalitete programa HRT-a, i to u okviru nepromijenjenih financijskih mogućnosti uvjetovanih štednjom radi naslijeđenih dugova. Strika je prijedlog izmjena Ugovora, o kojem će uslijediti javna rasprava prema proceduri propisanoj Zakonom, predstavio putem tri dijela koji se odnose na programske, tehničke i financijske aspekte.
U dijelu programskih izmjena glavno mjesto zauzima pokretanje novog regionalnog radijskog programa HRT-a, Radio Sjever, koji će se emitirati iz HRT-ovog Regionalnog centra u Varaždinu, a informativno pokrivati nedostatak lokalnih sadržaja u Međimurskoj, Varaždinskoj i dijelovima Koprivničko-krževačke i Bjelovarsko-bilogorske županije, kao i promijeniti određenu neravnotežu u regionalnoj rasprostanjenosti HRT-a, koji danas ima šest priobalnih i tek dvije kontinentalne radijske postaje. HRT je proveo i anketno istraživanje među budućim slušateljima, koje svjedoči o velikom interesu (60 posto ispitanika) za lokalni radio s dimenzijom HRT-ovskog profesionalizma. “Unatoč gustoj radijskoj mreži u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, građani su zakinuti za ozbiljne sadržaje iz područja kulture, obrazovanja..., jer se,” kako je istaknuto u prezentaciji, “komercijalne radio postaje više baziraju na zabavnim sadržajima.” Uz to, HRT u izmjenama Ugovora predlaže da se Radio Knin nazove “Šibensko-kninskim radijem” (ili “Radijem Promina”, prema brdu s odašiljačem), kako bi novo ime reflektiralo širi dijapazon programa, koji se sada može emitirati i iz studija u Šibeniku. Korekcija programskih udjela sporta (sa 9 na 2,3 posto) i glazbe (s 41,5 na 48,2 posto) na Radiju Zadar svjedoči o ograničenjima ugovorne kvantifikacije programske sheme, tako da se predlaže transpozicija odredbe članka 23 Zakona o elektroničkim medijima, prema kojoj se izmjena do 10 posto strukture programa ne bi smatrala izmjenom programskih obaveza.
Raspravu je izazvao prijedlog “preseljenja” prijenosa crkvenih obreda i sportskih susreta s drugog na prvi i četvrti kanal televizije, kao i mogućnost – zahvaljujući razvoj “OTT [over the top] platforme za visokokvalitetnu distribuciju linearnih i nelineranih programa” – da se određeni (televizijski) sadržaji ubuduće emitiraju samo putem interneta. Odobravajući podršku Danijela Vidakovića takvom, hvalevrijednom, pozicioniranju HRT-a kao predvodnika u tehnologiji televizijske distribucije sadržaja na hrvatskom jeziku, Biljana Romić i Milan F. Živković izrazili su zabrinutost izgledima da prevladavajući kriterij odabira emisija za samo-internetsku distribuciju bude njihova (relativno) mala gledanost, što bi u perspektivi moglo djelovati kao poticaj za dodatno smanjenje njihova produkcijskog budžeta i, napokon, ukidanje. Odnosno, kako je rekao Dario Špelić, “ne znamo tko će za nekoliko mjeseci postati urednikom i reći: ‘‘Ovo mi se ne sviđa, neka ide na internet’, za koji nitko neće budžetirati emisiju”. Iako se ponekad čini kao internetski, pa i samo-internetski, način distribucije televizijskih emisija “nema alternative”, u Hrvatskoj je DVB-T (digitalno-zemaljski odnosno tradicionalni) način prijema među najrasprostranjenijima u Europi: još uvijek se, slično Španjolskoj, Portugalu i Ujedinjenom Kraljevstvu, antenom usmjerenom ka odašiljaču na najvišem brijegu, služi velika većina domaćinstava. Pritom ne treba izgubiti iz vida kako je raširenost interneta u Hrvatskoj relativno mala (70 posto), brzine slabe, a pristup uvjetovan oligopolno određenom cijenom. U takvoj perspektivi, uz dužno poštovanje “over the top” poslovnim strategijama producenata poput Netflixa, dio sudionika sastanka smatra da bi povećanje opsega proizvodnje HRT-a još neko vrijeme trebalo biti uvjetovano njenom “multicast” (dvostrukom) distribucijom i garancijom da to neće značiti i marginalizaciju njenog relativno manje gledanog dijela. Goran Denis Tomašković se složio da je samo-internetska distribucija može biti prihvatljiva za npr., dodatne sportske prijenose, ali se ne slaže da se “dodatnim” smatra sadržaj od javnog interesa. Kao odgovor na zabrinutost da bi, u najboljem scenariju tehnološkog utjecaja na televizijsku proizvodnju, samo-internetski sadržaji mogli postati nekom vrstom “ekskluzive” samo za one gledatelje koji si mogu priuštiti dovoljno kvalitetnu internetsku vezu, Goran Radman je istaknuo zalaganje za to da u bliskoj budućnosti takva internetska veza bude svakome besplatno dostupna (tj. da troškovi njenog održavanja budu ravnomjerno raspodijeljeni, čemu služe porezi porezni prihodi).
U međuvremenu, HRT će nastaviti investirati u hvatanje koraka s brzim tehnološkim razvojem, pa se predlažu i izmjene Ugovora koje se odnose na poboljšanje OTT-platforme (HRT na zahtjev) u smislu tehničke kvalitete televizijske slike, mogućnosti praćenja gledanosti i preferencija gledatelja te veće ponude sadržaja (VOD, catch-up). Četvrti televizijski program će se (u pogledu autorskih prava) prilagoditi svjetskoj distribuciji putem interneta, tako da će se troškovi distribucije programa za Hrvate u inozemstvu smanjiti, a proračunska sredstva za to prije predviđena uložiti u proizvodnju. Satelitski prijenos za Sjevernu Ameriku i Australiju će se ugasiti, dok će se Eutelsatov transfer zadržati, primarno zbog potreba u pokrivanju hrvatskog teritorija.
U financijskom aspektu predloženih izmjena ugovora predviđa se korekcija planova do 2017. godine, koji su svojedobno napravljeni na osnovi u međuvremenu promijenjenih socioekonomskih pokazatelja, a među prilagodbama na prihodovnoj i rashodovnoj strani HRT najavljuje nastavak provedbe restrukturiranja “u svim segmentima”, posebno ističući “investicijska ulaganja u tehnološku modernizaciju” i “optimizaciju troškova rada”.