Zapisnik s drugog sastanka Tematske radne skupine za medijsko obrazovanje i zaštitu djece u medijima (22.5.2015.)
Na drugom sastanku tematske radne skupine za medijsko obrazovanje i zaštitu djece u medijima, održanom 22. svibnja 2015. u Ministarstvu kulture sudjelovali su: Maja Flego (ured Pravobraniteljice za djecu), Nevenka Sudar (ured Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova), Robert Tomljenović (Vijeće za elektroničke medije), prof. dr. sc. Nada Zgrabljić Rotar (Hrvatski studiji) te Milan F. Živković i Boris Postnikov (Ministarstvo kulture).
Sastanak posvećen analizi i razvrstavanju prikupljenih prijedloga ciljeva i mjera u ovom području medijske politike (prikazanih u zapisniku s prvog sastanka skupine) prof. Zgrabljić Rotar je započela upućivanjem na UNESC-ov vodič za medijsku pismenost i druge publikacije koje svjedoče o ustrajnom angažmanu te organizacije na razvitku medijske pismenosti. Upozoravajući na nedostatak kvalitetnih sadržaja za djecu i mlade u domaćim medijima, Zgrabljić Rotar je predložila da bi cijeli drugi televizijski program HRT-a bilo dobro posvetiti obrazovnom i dječjem programu. Gospođa Maja Flego je upozorila na noviji odnos uredništva tog televizijskog kanala prema svojim javnim obavezama – među ostalim, određenim i Ugovorom HRT-a – koji se očituje u programu pod naslovom “Juhuhu”, koji je Flego nazvala “jeftinim odrađivanjem minutaže”, prepunim spornih momenata.
S tim opaskama se Robert Tomljenović nije složio, istaknuvši da je Drugi program određen kao “opći” kanal, te da ne bilo dobro da se specijalizira. Pozivajući se na raširene dojmove o tome kako djeca i mladi “linearno” televizijsko iskustvo zamjenjuju “online” participacijom, Tomljenović se založio za usmjeravanje programske proizvodnje HRT-a za djecu i mlade u “over-the-top” distribucijski kanal, tj. samo putem interneta. Milan F. Živković je podsjetio na raspravu koja se 2014. godine vodila u Ujedinjenom Kraljevstvu povodom delegiranja programa specijaliziranog za djecu i mlade, BBC 3, samo u internetsku distribuciju, što je ubrzo rezultiralo smanjenjem njegove proizvodnje. Tom prilikom, podsjetio je Živković, mogle su se čuti i primjedbe kako su mlade osobe – unatoč svojim online-navikama – tada u prosjeku konzumirale 2,4 sata linearnog programa dnevno, podjednako kao i 2004. godine, što daje slabu podlogu ocjenama o masovnoj migraciji mladih u nelinearni online-svijet. Posebno u zemljama poput Hrvatske i Ujedinjenog Kraljevstva, gdje se većina televizijskog iskustva još uvijek osniva na terestrijalnoj televiziji “s odašiljača na brdu”, a digitalna podjela isključuje tridesetak posto kućanstava, prebacivanje proizvodnje programa za djecu i mlade na internet nije ništa drugo do isključivanja masovne – i, što je posebno važno, buduće – publike te dodatnog slabljenja HRT-ovog utjecaja.
Tomljenović je istaknuo da je prije svega potrebno definirati indikatore “kvalitetnog sadržaja” za djecu i mlade, a zatim uočiti da se komercijalne televizije ne potiče na njegovu prizvodnju. Diskutanti su se složili da hrvatski medijski sustav nedovoljno štiti domaću industriju, ističući pozitivne primjere francuske politike na tom planu. Gospođa Nevenka Sudar je ipak istaknula da – uz poticanje medijske proizvodnje djece i mladih i za njih – medijska politika ne smije ispustiti iz vida aspekt zaštite djece od potencijalno štetnih sadržaja.
Sastanak posvećen analizi i razvrstavanju prikupljenih prijedloga ciljeva i mjera u ovom području medijske politike (prikazanih u zapisniku s prvog sastanka skupine) prof. Zgrabljić Rotar je započela upućivanjem na UNESC-ov vodič za medijsku pismenost i druge publikacije koje svjedoče o ustrajnom angažmanu te organizacije na razvitku medijske pismenosti. Upozoravajući na nedostatak kvalitetnih sadržaja za djecu i mlade u domaćim medijima, Zgrabljić Rotar je predložila da bi cijeli drugi televizijski program HRT-a bilo dobro posvetiti obrazovnom i dječjem programu. Gospođa Maja Flego je upozorila na noviji odnos uredništva tog televizijskog kanala prema svojim javnim obavezama – među ostalim, određenim i Ugovorom HRT-a – koji se očituje u programu pod naslovom “Juhuhu”, koji je Flego nazvala “jeftinim odrađivanjem minutaže”, prepunim spornih momenata.
S tim opaskama se Robert Tomljenović nije složio, istaknuvši da je Drugi program određen kao “opći” kanal, te da ne bilo dobro da se specijalizira. Pozivajući se na raširene dojmove o tome kako djeca i mladi “linearno” televizijsko iskustvo zamjenjuju “online” participacijom, Tomljenović se založio za usmjeravanje programske proizvodnje HRT-a za djecu i mlade u “over-the-top” distribucijski kanal, tj. samo putem interneta. Milan F. Živković je podsjetio na raspravu koja se 2014. godine vodila u Ujedinjenom Kraljevstvu povodom delegiranja programa specijaliziranog za djecu i mlade, BBC 3, samo u internetsku distribuciju, što je ubrzo rezultiralo smanjenjem njegove proizvodnje. Tom prilikom, podsjetio je Živković, mogle su se čuti i primjedbe kako su mlade osobe – unatoč svojim online-navikama – tada u prosjeku konzumirale 2,4 sata linearnog programa dnevno, podjednako kao i 2004. godine, što daje slabu podlogu ocjenama o masovnoj migraciji mladih u nelinearni online-svijet. Posebno u zemljama poput Hrvatske i Ujedinjenog Kraljevstva, gdje se većina televizijskog iskustva još uvijek osniva na terestrijalnoj televiziji “s odašiljača na brdu”, a digitalna podjela isključuje tridesetak posto kućanstava, prebacivanje proizvodnje programa za djecu i mlade na internet nije ništa drugo do isključivanja masovne – i, što je posebno važno, buduće – publike te dodatnog slabljenja HRT-ovog utjecaja.
Tomljenović je istaknuo da je prije svega potrebno definirati indikatore “kvalitetnog sadržaja” za djecu i mlade, a zatim uočiti da se komercijalne televizije ne potiče na njegovu prizvodnju. Diskutanti su se složili da hrvatski medijski sustav nedovoljno štiti domaću industriju, ističući pozitivne primjere francuske politike na tom planu. Gospođa Nevenka Sudar je ipak istaknula da – uz poticanje medijske proizvodnje djece i mladih i za njih – medijska politika ne smije ispustiti iz vida aspekt zaštite djece od potencijalno štetnih sadržaja.