Nagrađeni autori i dramski tekstovi za 2023. godinu
NAGRADA ZA DRAMSKO DJELO „MARIN DRŽIĆ” ZA 2023. GODINU -
OBRAZLOŽENJE STRUČNOG POVJERENSTVA
Na Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić” za 2023. godinu pristigla su 52 dramska teksta od kojih je jedan isključen iz razmatranja stručnoga povjerenstva zbog neuvažavanja anonimnosti natječaja. Premda se radi o nešto manjem broju prijavljenih tekstova u odnosu na nekoliko prijašnjih godina, odaziv dramskih pisaca na natječaj i dalje je vrlo dobar, a tematski, žanrovski i formalno-stilski raster pristiglih tekstova istodobno i protežan i raznovrstan kad je riječ o usmjerenosti na istraživanje dramske forme i strukture, o studioznosti u poniranju u odabrane tematske krugove, i o zanatskoj dorađenosti pristiglih rukopisa.
Manje je pritom žanrovski snažnije definiranih ili obilježenih djela, kao što su detektivska ili kriminalistička drama, odnosno komediografskih ili satiričnih dramskih tekstova, premda ni oni ne izostaju. Naprama razmjerno skromnome broju drama koje otvaraju prigodu za scensko oblikovanje razvedenijih ansambl-predstava, u daleko su izrazitijem obimu zastupljene komorne obiteljske drame te nezanemariv broj duodrama i mahom monološki koncipiranih ili osovljenih dramskih struktura unutar kojih dominira osobnost ili perspektiva jedne svijesti što joj ostala scenski prisutna lica mahom služe kao potpora, produžetak ili zrcalo. Kad se govori o dramaturškom eksperimentiranju ili propitivanju mogućnosti dramske forme i izvedbene situacije, upravo je upadljiva mnoštvenost i plodnost drama koja simuliraju neku vrstu online komunikacije, odnosno komunikacije posredstvom mobilnih aplikacija, društvenih mreža poput Instagrama i sl., zazivajući istodobno i traženja novih scenskoprostornih rješenja. Njima valja pridodati i povremeno javljanje djela koja svoju strukturu grade na intertekstualnoj igri s nekim literarnim predloškom ili prototekstom pa i konvencijom teatra u teatru.
Kad je pak riječ o tematskim krugovima u kojima se kreću drame prijavljene na ovogodišnji natječaj, nemoguće je ne zamijetiti nekoliko idejnih čvorišta i problemskih kompleksa. Jedno je od njih i stanovita „top tema“ današnjice, a to je preispitivanje opasnosti i blagodati umjetne inteligencije, posebice prilikom razmatranja mogućnosti njezine (zlo)uporabe u kreativnim i stvaralačkim procesima, odnosno u kulturnoj industriji, kao i (dis)proporcionalnosti u omjerima razvoja tehnologije i razrađenosti etičkih načela u njezinoj primjeni. Veći broj dramskih tekstova kao i prijašnjih godina razmatra tematski sklop socijalnoga položaja žena te sustavne opresije društva nad ženama, femicida i zatiranja ženskih prava i sloboda (u izboru partnera, pravu na pobačaj i raspolaganje vlastitim tijelom, i sl.), pri čemu se, međutim, na trenutke stječe dojam da mnoga iznimno relevantna i akutna društvena pitanja ostaju tek sadržajno plakatno dotaknuta i dramaturški plošno obrađena s ne uvijek dovoljno promišljenim, razrađenim pa i odgovornim uvidom u kompleksnost odabrane problematike. Nekoliko dramskih tekstova okreće se analizi života u poznijoj dobi, što kroz podvlačenja crte ili svođenja računa, što kroz aspekt socijalne i emocionalne osjetljivosti društva za stariju populaciju. Ista vrsta osjetljivosti dramski se u više natječajnih djela testira i na suosjećanju ili razumijevanju za sve one koji su definirani nekom vrstom Drugosti ili alteriteta u odnosu na vladajući većinu, počevši od suvremenih migranata do raznih vrsta manjina na sinkronijskoj i dijakronijskoj razini podjednako (klasnih, socijalnih, nacionalnih, rodnih). Naposljetku, iz pristiglih tekstova izdvaja se i provodni motiv kulture mladih, odrastanja u manjim sredinama, razotkrivanja i demontiranja kalupa, stereotipa i društvenih i rodnih uloga u koje mlade uglavljuje patrijarhalni i tradicionalni odgoj, kao i pritisci roditelja, obiteljskoga naslijeđa, generacijskih jazova i zamjeranja, odnosno prinude vršnjaka, obrazovnoga sustava te društva u cjelini nad oblikovanjem vlastitoga identiteta. U nekoliko dramskih tekstova, sustavno ili pak samo lateralno, osnovnu dramsku potku čine i motivi kazališnoga i uopće umjetničkoga stvaranja, mehanizama funkcioniranja kazališnoga života na sceni i iza nje (nepotizam, klijentelizam, zlostavljanje), odnosa zbilje kao neobrađene ali duboko osobne građe i njezine umjetničke preobrazbe, te društvene pozicije glumaca, pisaca i umjetnika u suvremenome svijetu.
Zaključno gledano čini se opravdanim reći kako je mahom riječ o dramskim djelima koja niti mogu niti žele ostati imuna na mnoge neuralgične točke suvremenoga čovjeka - intimne koliko i javne - bez obzira govore li o njima sukcesivno ili simultano, i bez obzira govore li pritom s osloncem u nizanju klasičnijih dramskih situacija i dijaloškom dramskom ustroju radnje ili se upuštaju u izgradnju hermetičnije impostiranih dramskih struktura u kojima prevagu odnose monološka svijest i monološki diskurs(i).
Povjerenstvo koje je radilo u sastavu: Jasen Boko (predsjednik Povjerenstva), dr. sc. Martina Petranović i Doris Šarić-Kukuljica, i ove je godine čitalo dramske tekstove zavedene pod šiframa ne znajući tko su njihovi autori ili autorice. Nagrađeno je šest dramskih djela, a za čitanje se preporuča još jedna drama. Sve odluke o nagrađenim djelima donesene su jednoglasno.
- nagrada
Drama Tuđe topline Espija Tomičića komorna je, poetska drama za tri lika koja minuciozno i takoreći kirurškom preciznošću, a istodobno vulkanski emotivno, secira početak, trajanje i kraj ljubavnog odnosa između Njega i Nje. Usred frontalnog i neizbježnog sudara s Njezinom terminalnom bolešću Ona, On i Onaj koji je - kao Njegov alter ego, unutarnji moralni kompas, otjelovljena svijest i savjest, nepatvoreno i skriveno „ja“ - iz prizora u prizor ljušte i odbacuju slojeve suvišnoga i nevažnoga što vode od nenaborane površine privida do širom razjapljenih ponora najintimnijih misli, želja, osjećaja, strahova i očekivanja od života, društva, obitelji, partnera, odnosa ili pak samoga sebe. U iskrenoj i bespoštedno ogoljavajućoj ispovijedi dramskih lica, kroz najčešće monološki građene dionice i povremene kraće dijaloške ekskurse, tri pomno gradirane dramske cjeline (Stvaranje, Gubljenje i Nestajanje) prelaze put od uspostave i sazrijevanja ljubavnoga odnosa dvoje ljudi, preko vivisekcije načina na koji bolest i suočenje sa mogućnošću gubitka voljene osobe razaraju ne samo par nego i svaku pojedinu jedinku unutar njega, sve do trenutka u kojem dolazi do prihvaćanja i mirenja oba partnera s tuđom i vlastitom smr(tnoš)ću. Aludirajući naslovom na (ne)moguće prostore zbjegova od tuge vlastitih života te razobličujući osobne strahove i slabosti, hrabrosti i požrtvovnosti, kukavičluke i izdaje, kao i osjećaje krivnje zbog učinjenog i neučinjenog, Tuđe topline na koncu ipak poručuju, dramskome glasu („Tebi unutar mene“) koliko i čitatelju/gledatelju samom („Meni, unutar tebe“), kako ljudska jedinka ne bi trebala dopustiti strahu od smrti i gubitka da je paralizira, okljaštri ili zakine za osjećaje bliskosti, ljubavi, predavanja i življenja u sadašnjosti trenutka i povezanosti s drugim bićem, kolikogod da joj mnogo ili malo vremena ostaje do posljednjeg izdaha. Pritom se čitaju i spoznaju - bez daha i u dahu.
- nagrada (ravnopravno dijele)
U kaotičnom svijetu okovanom financijskom moći koja generira mnoga zla, umreženo društvo pokušava djelovati i posložiti kockice kaosa. Razne društvene mreže sugeriraju nam postove, ulijećemo u njih, a dalje algoritmi odrađuju svoj posao. U ovoj drami algoritmi Luciju dovode do potresnih svjedočanstava i strašnih slika rata u Gazi. Putujemo s njom kroz postove ljudi koji se svađaju oko države i Boga, pratimo dramatične sudbine i postajemo svjesni kao i Lucija da nas „zakonitost svijeta u kojem živimo neće pustiti da mislimo o njima stalno“. Kao i Lucija, i mi smo samo promatrači, ponekad smo oni koji smo u sebi, ili se, kao i Lucija (luc556) zaogrćemo našim Instagram osobama. Otvaraju se mnoga pitanja, kako se nositi s činjenicom koju autorica izlaže da je „svijet postao mjesto u kojem vlada teza koja nema svoju pravu antitezu, jer ništa nije odredivo osim neminovnog trošenja, truljenja i propadanja jedne kompleksne civilizacije kojom upravlja skupina gramzivih vođa i njihovih još gramzljivijih podanika“. Lucijina pitanja, dvojbe i razmišljanja zrcale se u svima nama, na većinu njih nemamo odgovor. Ipak Lucija Marković nas potiče da budemo više u sebi pa ćemo možda moći prepoznati zlo koje zarobljava i nas i druge.
Antonela Tošić: BOLNA DJECA U CVIJEĆU
Bolna djeca u cvijeću Antonele Tošić drama je koja kao formu bira sve prisutniji trend mlađe generacije suvremenog društva, a koji je sve naglašeniji i u dramskom pismu: Instagram komunikaciju. Dvoje mladih koji se poznaju još iz srednje škole, premda na potpuno suprotnim društvenim stranama, uspostavljaju kroz dramu zanimljivu komunikaciju. ONA, angažirana feministica i ON, jednako angažirani pripadnik Torcide, teško prihvatljivog društvenog profila, komunikaciju - uz njeno početno odbijanje - ne uspostavljaju lako. Ali kad jednom pristanu izaći iz svoga svijeta, razvija se emotivni odnos koji oboje s margine gura prema mainstremu i prihvaćanju različitosti, kako bi mogli uspostaviti kvalitetan odnos. Vješto pisana Instagram para-jezikom, drama lišena svake banalnosti postaje obostrana virtualna ispovjedaonica u kojoj se otkrivaju skriveni detalji njihovih života. Instagram drama završava u trenutku kad se njenih dvoje protagonista odluči pogledati u oči i susresti se u stvarnom svijetu.
Zahtjevna, ali i inspirativna za scensku realizaciju Bolna djeca u cvijeću, drama suptilnih karakterizacija i vješte dramaturgije, zaslužuje svoje dramsko uprizorenje.
- nagrada (ravnopravno dijele)
Drama o dvoje ljudi na pragu krize srednjih godina započinje kao neuspješan spoj na slijepo. Međutim, kroz niz prvo slučajnih, a zatim režiranih susreta odnos se usložnjava. Dobro dramaturški vođena, nizom lapidarnih monoloških rečenica-ispovijedi i jasnim karakterizacijama, Krivi spoj se vješto dramski razvija kako se odnos dvoje ljudi produbljuje. Samoća je ovdje prisutna kao problem suvremenog (urbanog) svijeta, a dvoje protagonista, nakon niza neuspješnih veza, počinju se osjećati osamljenima, ali ne pristaju lako na vezu pod svaku cijenu. Ta delikatna dvojba između samoće i veze, i traženja osobe koja bi mogla razbiti osamljenost pogonsko je gorivo ove drame.
S razvojem odnosa produbljuje se drama koja kulminira odlukom da se (konačno) pokuša s ozbiljnom vezom.
Reducirani, duhoviti i dramski dobro uobličeni iskazi, oni monološki kao i dijaloški, posebna su kvaliteta nagrađene drame, koja sigurno pruža dobar materijal za scensku izvedbu.
Matej Opolcer: TIGRICE
Mladi ljudi u sobama koje su prerasli, u košuljama small veličine koje su prerasli, sa željama koje nemaju nikakvu potporu unutar njih samih da se realiziraju, stiješnjeni strahovima, stiješnjeni učmalosti provincije, svedeni na život koji počinje subotom i završava u ranim jutarnjim satima nedjelje, a ostale dane popunjavaju dominantnim sadržajima raznih društvenih mreža. Mladi ljudi kojima se duboki i nježni osjećaji sakrivaju pred strahom od odbijanja i neuspjeha, a njihova seksualnost kipi preko praznine. Strah od bilo kakve promjene, strah od odrastanja, okamenjuje im živote. Autor mapira duše svojih junaka, ukazuje nam i na njihovu okrutnost koju delegira frustracija, da bi zatim delikatnim dramskim postupkom njegova lica progovorila u metaforičkim i poetskim slikama koje im nastanjuju dušu. Matej Opolcer zatvara dramsku priču smirajem, ali u tom su smiraju i strah od kometa koji će udariti u Zemlju i nada da će se možda neki anđeo spustiti, u smiraju je čekanje i oprost i sunce koje se probija na nebu.
Dorotea Šušak: TRENUTAK PRIJE - POSLIJE (ILI DJECA ODLAZE NEPOMUĆENIH OČIJU)
U dramskome tekstu Trenutak prije - poslije (ili djeca odlaze nepomućenih očiju) Dorotea Šušak zapitana je nad svrhovitošću i osnovanošću civilizacije koja vlastitu djecu neprekidno i bezuvjetno čini taocima svojih vjekovnih zabluda i zastranjenja, pretvarajući ih u nevine žrtve ratnih stradanja, vjerskih i nacionalnih netrpeljivosti, društvenih psihoza i patologija ili ih pak obučavajući da i sama izrastu u oruđe destrukcije, razdora, agresije i smrti u ime posve bezrazložnih ciljeva. Pritom zauzima i vizuru djece osuđene na nasilne odlaske i vizuru roditelja koji su primorani živjeti nakon gubitaka i s njima, u isti mah ispisujući i društvenu osudu i odlučan prosvjed da se začarani kovitlac stradanja prekine i zaustavi. Poetski oblikovan diskurz likova tek je jedno od autoričinih izražajnih sredstava uprtih u nedvosmisleno postavljen dramaturški zadatak, izdašno računajući i na postdramsku suigru nijemih, pomno koreografiranih i ritmiziranih simboličkih prizora, na stilizirane verbalne i neverbalne korske dionice Roditelja tužnih očiju i Ratnika bijesnih očiju, i na gusto ispredenu mrežu mitoloških, književnih, likovnih i glazbenih reminiscencija i citata, ali i na prepoznatljivu dokumentarnu građu o stvarnim protagonistima, vremenima i mjestima dječjih martirija, s posebnim naglaskom na prostor Hrvatske i zemalja u njezinome neposrednom okružju.
Preporuka za čitanje:
Nikolina Bogdanović: NIKOME NIŠTA