Nagrađeni autori i dramski tekstovi za 2013.
Na natječaj za nagradu „Marin Držić“ ove godine prijavljene su 62 drame različitih tematskih, svjetonazorskih i estetskih preokupacija. Za razliku od prošle godine kada su dominirale drame koje su se bavile raspadom obitelji i srodnih mikrozajednica, ove godine je u prvi plan iskočila tematika vezana uz materijalno i duhovno siromaštvo a nemali broj tekstova kao okosnicu radnje su uzeli svojevrsno „godotovsko“ čekanje. Očito ima nešto u onoj izreci kako je kazalište „ogledalo života“.
Stručno povjerenstvo u sastavu Helena Sablić-Tomić, Nina Violić i Mario Kovač ove godine dobili su dramske tekstove pod šiframa ne znajući autore pojedinih djela. Zajednički zaključak je kako je to bilo puno ugodnije iskustvo nego prošle godine kada je poznavanje lika i djela kao i opusa pojedinih autora neminovno, barem na podsvjesnoj razini, moglo uticati na rezultate. Osim toga, ovim potezom su već u startu izbijeni aduti iz ruku potencijalnim nezadovoljnicima sklonijima izmišljanju teorija zavjere protiv njihovog „lika i djela“ nego samokritičkom pogledu na vlastite uradke.
Prvu nagradu povjerenstvo je dodijelilo drami „(Pret)posljednja panda ili statika“ Dine Pešuta. Drama je to pisana rafalnim stilom brzih i kratkih rečenica koji iznose sliku odrastanja četvero mladih ljudi iz ratnog i poratnog Siska. Dva muška i dva ženska lika kreću sa istih startnih pozicija, iz podrumskih skloništa bombardiranog grada a život ih zatim oblikuje u potpuno različite ljude isprva malim pomacima koji vremenom postanu tektonski. Drama izrazito precizno i duboko zasjeca neuralgično tkivo poslijeratnog tranzicijskog društva te gotovo bez greške detektira „povijest bolesti“ naših prostora.
Drugu nagradu ravnopravno dijele drame „U meni raste“ Ružice Aščić i „Kod Peregrinovih“ Valentine Galijatović. Drama „U meni raste“ donosi priču neobičnog ljubavnog trokuta Muškarca, Žene i Sestre. Muškarčeva partnerica (Sestra) boluje od nepoznatog psihičkog oboljenja koje napreduje rapidnom progresijom te joj oduzima svaku mogućnost suvisle komunikacije sa vanjskim svijetom. Brinući o njoj Muškarac i Žena se polagano zbližuju bolno svjesni etičkih komplikacija koje ta veza donosi sa sobom. Autor(ica) drame kreira suptilnu mrežu odnosa i emocija među likovima na način koji je izazovan za sva moguća buduća glumačka uprizorenja teksta. Drama „Kod Peregrinovih“ također se zbiva u okrilju obitelji. Samodopadni suprug Peregrin nije svjestan spisateljskog talenta koji kriomice razvija njegova supruga Peregrina. Osim toga, izgleda kao da uzima zdravo za gotovo njenu fizičku ljepotu kao i utjecaj koji ona ima na druge ljude. Dolaskom nećaka Perryja i njegovog društva koje Peregrinu zasipa komplimentima i divljenjem, Peregrin biva uvučen u začudni teatar apsurda iz kojeg se neće lako izvući.
Treću nagradu povjerenstvo je dodijelilo tihoj drami „Umri ženski“ Marine Vujčić . U moru pesimističnih i mračnih tekstova ova drama donosi tračak optimizma. Usprkos tome što je pisana možda i previše školski te donosi priču koja na prvi pogled podsjeća na zaplet „herz“ romana, očito je kako autor(ica) voli svoje likove i navija za njih te piše njihove životne dijaloge iz bogatog vlastitog iskustva. Igrivost i vedrina su prednosti ove drame koja bi vrlo lako mogla naći svoje mjesto na repertoaru brojnih kazališta jer nudi svakom ansamblu paletu zanimljivih i kompleksnih likova srednje generacije.
U uži izbor su ušle sljedeće drame koje povjerenstvo također toplo preporuča za potencijalna buduća uprizorenja: Filip Nola: „Tri iks i ja“ , Elvis Bošnjak: „Rebro“, Damir Markovina „Tukolovka“, Slobodan Prosperov Novak: „Mozartov sin“ te Boris Škifić: „Močvara, livada, svejedno“.
Stručno povjerenstvo u sastavu Helena Sablić-Tomić, Nina Violić i Mario Kovač ove godine dobili su dramske tekstove pod šiframa ne znajući autore pojedinih djela. Zajednički zaključak je kako je to bilo puno ugodnije iskustvo nego prošle godine kada je poznavanje lika i djela kao i opusa pojedinih autora neminovno, barem na podsvjesnoj razini, moglo uticati na rezultate. Osim toga, ovim potezom su već u startu izbijeni aduti iz ruku potencijalnim nezadovoljnicima sklonijima izmišljanju teorija zavjere protiv njihovog „lika i djela“ nego samokritičkom pogledu na vlastite uradke.
Prvu nagradu povjerenstvo je dodijelilo drami „(Pret)posljednja panda ili statika“ Dine Pešuta. Drama je to pisana rafalnim stilom brzih i kratkih rečenica koji iznose sliku odrastanja četvero mladih ljudi iz ratnog i poratnog Siska. Dva muška i dva ženska lika kreću sa istih startnih pozicija, iz podrumskih skloništa bombardiranog grada a život ih zatim oblikuje u potpuno različite ljude isprva malim pomacima koji vremenom postanu tektonski. Drama izrazito precizno i duboko zasjeca neuralgično tkivo poslijeratnog tranzicijskog društva te gotovo bez greške detektira „povijest bolesti“ naših prostora.
Drugu nagradu ravnopravno dijele drame „U meni raste“ Ružice Aščić i „Kod Peregrinovih“ Valentine Galijatović. Drama „U meni raste“ donosi priču neobičnog ljubavnog trokuta Muškarca, Žene i Sestre. Muškarčeva partnerica (Sestra) boluje od nepoznatog psihičkog oboljenja koje napreduje rapidnom progresijom te joj oduzima svaku mogućnost suvisle komunikacije sa vanjskim svijetom. Brinući o njoj Muškarac i Žena se polagano zbližuju bolno svjesni etičkih komplikacija koje ta veza donosi sa sobom. Autor(ica) drame kreira suptilnu mrežu odnosa i emocija među likovima na način koji je izazovan za sva moguća buduća glumačka uprizorenja teksta. Drama „Kod Peregrinovih“ također se zbiva u okrilju obitelji. Samodopadni suprug Peregrin nije svjestan spisateljskog talenta koji kriomice razvija njegova supruga Peregrina. Osim toga, izgleda kao da uzima zdravo za gotovo njenu fizičku ljepotu kao i utjecaj koji ona ima na druge ljude. Dolaskom nećaka Perryja i njegovog društva koje Peregrinu zasipa komplimentima i divljenjem, Peregrin biva uvučen u začudni teatar apsurda iz kojeg se neće lako izvući.
Treću nagradu povjerenstvo je dodijelilo tihoj drami „Umri ženski“ Marine Vujčić . U moru pesimističnih i mračnih tekstova ova drama donosi tračak optimizma. Usprkos tome što je pisana možda i previše školski te donosi priču koja na prvi pogled podsjeća na zaplet „herz“ romana, očito je kako autor(ica) voli svoje likove i navija za njih te piše njihove životne dijaloge iz bogatog vlastitog iskustva. Igrivost i vedrina su prednosti ove drame koja bi vrlo lako mogla naći svoje mjesto na repertoaru brojnih kazališta jer nudi svakom ansamblu paletu zanimljivih i kompleksnih likova srednje generacije.
U uži izbor su ušle sljedeće drame koje povjerenstvo također toplo preporuča za potencijalna buduća uprizorenja: Filip Nola: „Tri iks i ja“ , Elvis Bošnjak: „Rebro“, Damir Markovina „Tukolovka“, Slobodan Prosperov Novak: „Mozartov sin“ te Boris Škifić: „Močvara, livada, svejedno“.