Nagrađeni autori i dramski tekstovi za 2020.
OBRAZLOŽENJE STRUČNOG POVJERENSTVA - NAGRADA ZA DRAMSKO DJELO „MARIN DRŽIĆ” ZA 2020. GODINU
Na Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić” za 2020. godinu prijavljen je 71 dramski tekst što je u povijesti Nagrade najveći broj prijavljenih dramskih djela i zacijelo je snažan indikator prepoznatosti natječaja u promociji suvremenoga hrvatskog dramskog pisma. Imajući u vidu broj djela pristiglih na natječaj, ne iznenađuje što prijavljeni dramski tekstovi kvantitativno i kvalitativno osciliraju obuhvaćajući i iznimna dramska ostvarenja i tekstove koji pozivaju na daljnju razradu. Kada je pak riječ o tematskim preokupacijama, formalnim odabirima i jezičnome idiomu prijavljenih drama valja naglasiti njihovu mnogolikost i širok dijapazon zastupljenih sadržaja, žanrova i stilova, koji variraju od klasičnijih dramskih struktura preko monodrama do razvedenijih postdramskih tekstova i eksperimenata s intermedijalnim širenjem dramske forme, te se utječu i komornim obiteljskim dramama, i intimnim ispovijedima, i satiričnim prikazima suvremene zbilje, i distopičnim vizijama budućnosti, a uključuju i manji broj dramskih djela za djecu i za lutkarsko kazalište. Evidentno je da se zamjetan broj prijavljenih dramskih tekstova može i mora čitati kao svojevrsna dramska replika na izazove zbilje u proteklih godinu dana, s naglašenim referencama na nedaće koje su zadesile nacionalnu sredinu i/ili globalnu svjetsku zajednicu (pandemija virusa COVID-19, potresi), ali i na njihove mnogolike posljedice i podteme koje se neminovno javljaju kao njihovi derivati s posebnim naglaskom na: problematiku smrti i bolesti, osjećaje usamljenosti i izolacije ali i krivnje, (ne)mogućnost suočavanja s gubitkom voljene osobe, eskalaciju obiteljskoga nasilja i nasilja nad ženama, viševrsne psihičke poremećaje, odnos društva prema njegovim najugroženijim i najranjivijim skupinama (bolesni, stariji, nemoćni, marginalizirani, manjine…), rastvaranje obiteljskih i društvenih trauma (napose i dalje vrlo jakih posljedica rata), egzistencijalnu ugroženost i produbljivanje klasnih i ekonomskih razlika, iseljavanje mladih i poteškoće mladih u ostvarivanju i uopće pronalaženju i definiranju vlastitih životnih ciljeva, medijski senzacionalizam, totalitarnu usmjerenost suvremenog društva i gubitak (ili strah od gubitka) osobnih sloboda… Kao važan provodni motiv većega broja dramskih djela ističe se i tematika pisanja i umjetničkoga stvaranja te dramsko preispitivanje mjesta i položaja umjetnika i umjetnosti u suvremenome društvu i u životu pojedinca. Unutar neospornoga pluralizma ponuđenih dramskih rukopisa, treba istaknuti i neuobičajeno razvedenu zastupljenost poetskih formi i poetskoga izričaja u radovima pristiglim na ovogodišnji natječaj što ukazuje na svojevrsni trend koji nije bilo moguće zaobići ili ne ovjeriti i prilikom odabira nagrađenih tekstova, jednako kao što se zajednički nazivnik gotovo svih nagrađenih dramskih tekstova razabire u njihovoj tematskoj aktualnosti i provokativnosti shvaćenoj kao aktivno poticanje na kritičko promišljanje suvremene zbilje, na osobnoj i kolektivnoj razini podjednako.
Povjerenstvo koje je radilo u sastavu Branka Cvitković (predsjednica Povjerenstva), Nenni Delmestre i dr. sc. Martina Petranović, i ove je godine čitalo dramske tekstove zavedene pod šiframa ne znajući tko su njihovi autori ili autorice. Nagrađeno je šest dramskih djela koje redom potpisuju hrvatske spisateljice, što je nenamjerna ali i dobrodošla posebnost ovogodišnjega izbora, a za čitanje se preporučaju još tri drame. Sve odluke o nagrađenim djelima donesene su jednoglasno.
Preporuka za čitanje:
Ružica Aščić: U ISTU RIJEKU UŠLA BIH DVAPUT
Suzana Ćurić: IZABERI SEBE
Vid Hribar: NIKARAGVA
Na Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić” za 2020. godinu prijavljen je 71 dramski tekst što je u povijesti Nagrade najveći broj prijavljenih dramskih djela i zacijelo je snažan indikator prepoznatosti natječaja u promociji suvremenoga hrvatskog dramskog pisma. Imajući u vidu broj djela pristiglih na natječaj, ne iznenađuje što prijavljeni dramski tekstovi kvantitativno i kvalitativno osciliraju obuhvaćajući i iznimna dramska ostvarenja i tekstove koji pozivaju na daljnju razradu. Kada je pak riječ o tematskim preokupacijama, formalnim odabirima i jezičnome idiomu prijavljenih drama valja naglasiti njihovu mnogolikost i širok dijapazon zastupljenih sadržaja, žanrova i stilova, koji variraju od klasičnijih dramskih struktura preko monodrama do razvedenijih postdramskih tekstova i eksperimenata s intermedijalnim širenjem dramske forme, te se utječu i komornim obiteljskim dramama, i intimnim ispovijedima, i satiričnim prikazima suvremene zbilje, i distopičnim vizijama budućnosti, a uključuju i manji broj dramskih djela za djecu i za lutkarsko kazalište. Evidentno je da se zamjetan broj prijavljenih dramskih tekstova može i mora čitati kao svojevrsna dramska replika na izazove zbilje u proteklih godinu dana, s naglašenim referencama na nedaće koje su zadesile nacionalnu sredinu i/ili globalnu svjetsku zajednicu (pandemija virusa COVID-19, potresi), ali i na njihove mnogolike posljedice i podteme koje se neminovno javljaju kao njihovi derivati s posebnim naglaskom na: problematiku smrti i bolesti, osjećaje usamljenosti i izolacije ali i krivnje, (ne)mogućnost suočavanja s gubitkom voljene osobe, eskalaciju obiteljskoga nasilja i nasilja nad ženama, viševrsne psihičke poremećaje, odnos društva prema njegovim najugroženijim i najranjivijim skupinama (bolesni, stariji, nemoćni, marginalizirani, manjine…), rastvaranje obiteljskih i društvenih trauma (napose i dalje vrlo jakih posljedica rata), egzistencijalnu ugroženost i produbljivanje klasnih i ekonomskih razlika, iseljavanje mladih i poteškoće mladih u ostvarivanju i uopće pronalaženju i definiranju vlastitih životnih ciljeva, medijski senzacionalizam, totalitarnu usmjerenost suvremenog društva i gubitak (ili strah od gubitka) osobnih sloboda… Kao važan provodni motiv većega broja dramskih djela ističe se i tematika pisanja i umjetničkoga stvaranja te dramsko preispitivanje mjesta i položaja umjetnika i umjetnosti u suvremenome društvu i u životu pojedinca. Unutar neospornoga pluralizma ponuđenih dramskih rukopisa, treba istaknuti i neuobičajeno razvedenu zastupljenost poetskih formi i poetskoga izričaja u radovima pristiglim na ovogodišnji natječaj što ukazuje na svojevrsni trend koji nije bilo moguće zaobići ili ne ovjeriti i prilikom odabira nagrađenih tekstova, jednako kao što se zajednički nazivnik gotovo svih nagrađenih dramskih tekstova razabire u njihovoj tematskoj aktualnosti i provokativnosti shvaćenoj kao aktivno poticanje na kritičko promišljanje suvremene zbilje, na osobnoj i kolektivnoj razini podjednako.
Povjerenstvo koje je radilo u sastavu Branka Cvitković (predsjednica Povjerenstva), Nenni Delmestre i dr. sc. Martina Petranović, i ove je godine čitalo dramske tekstove zavedene pod šiframa ne znajući tko su njihovi autori ili autorice. Nagrađeno je šest dramskih djela koje redom potpisuju hrvatske spisateljice, što je nenamjerna ali i dobrodošla posebnost ovogodišnjega izbora, a za čitanje se preporučaju još tri drame. Sve odluke o nagrađenim djelima donesene su jednoglasno.
1. nagrada
Marina Vujčić: PLODNA VODA
Tekst spisateljice Marine Vujčić bavi se vrlo aktualnom temom majčinstva, koja je u našem društvu često poprište kontroverznih svjetonazorskih stavova. U nekoj klinici koja služi za čuvanje trudnoće, močvarom izoliranoj od ostatka svijeta, susreću se osobe vrlo različitih i oprečnih želja i ideja o intimnom ispunjenju, sreći i smislu života. U centru zbivanja dvije su žene: Nora koja ne želi imati dijete jer smatra da bi joj dijete promijenilo život, na način da bi izgubila svoju autonomiju i Eva koja ne vidi smisao svog života bez djeteta te pokušava realizirati svoju želju jednim vrlo neortodoksnim rješenjem. Treća žena, Flora, žrtva je nasilja koje nad njom vrši njezin partner, a četvrta žena zatočena je u svojoj sobi dok ne prođe kritični termin nakon kojeg pobačaj više nije moguć. Ženska lica progovaraju o svojim situacijama koje su tipični primjeri za raspravu o pravima žene na pobačaj, osobito u slučaju silovanja, ili nemogućnost bijega iz veze u kojoj je partner nasilnik. Likovi muškaraca razlikuju se po svojim reakcijama na probleme i dileme njihovih partnerica. Jedno od najzanimljivijih lica je tajanstveni domar Gašpar, kao glas zdravog razuma koji prema životu i smrti ima naizgled ravnodušan stav, ali odiše mudrošću i toplinom. Ostala lica simboli su državne natalitetne politike i vjerskih pritisaka jednog distopijskog društva koje je vrlo blizu našoj zbilji. Radnje u tekstu protječu brzim ritmom koji vješto balansira između atmosfere napetosti i simboličkih i poetskih motiva vode kao začetka i močvare kao kraja života.2. nagrada (ravnopravno dijele)
Monika Herceg: UBIJ SE, TATA
Dramski tekst Ubij se, tata mračna je i mučna poetska drama koja kroz sudbinu jedne obitelji – oca i majke te trojice sinova – brižljivo osmišljenim pjesničkim slikama i cizeliranom pjesničkom rečenicom, glasno i neuvijeno progovara o nasilju u obitelji, ranama koje nikada ne zacjeljuju i životima oblikovanim užasima rata koji se u drami percipira i konstruira kao trajno, nepromjenjivo i gotovo bezizlazno stanje ljudskoga roda. Bez zapadanja u simplifikacije ili banalizacije, dramski tekst na zreo i promišljen način nastoji locirati i artikulirati potencijalna ishodišta obiteljskoga nasilja, njegove mnogovrsne oblike i rukavce te višestruke posljedice na pojedinca, obitelj i društvo u cjelini, skrećući posebnu pozornost na neprekinuto perpetuiranje nasilja koje žrtvu nerijetko pretvara u zlostavljača i produžuje lanac nasilja u takoreći nedogled.Dorotea Šušak: VJEŽBANJE SMRTI ILI PAUZE U DISANJU...
Vježbanje smrti ili pauze u disanju… dramski je tekst koji kroz monološku formu i izričaj blizak poetskom diskursu, uz povremena uključivanja simbolički impostiranih individualnih (Bez-Ja) ili zborski ustrojenih sugovornika (Kor grobara, Kor liječnika) glavne junakinje (Ja), na slojevit, poetičan, misaono prodoran i emotivno angažiran način progovara o intimnome suočavanju pojedinca s bolešću, gubitkom i smrću bliske osobe, u ovome slučaju bake mlade žene iz čije se perspektive sagledava radnja, ali i o osobnom suočavanju sa samim fenomenom smrti. Pored osjećaja boli, dramskim djelom dominira i osjećaj krivnje onoga koji ostaje zbog učinjenog ili, češće, neučinjenog, odnosno nemoći ljudske jedinke u sudaru s neminovnošću i svakodnevnošću gubitka.3. nagrada (ravnopravno dijele)
Marija Dejanović: NE MORAMO VIŠE GOVORITI, SVI SU OTIŠLI
Dramski tekst Ne moramo više govoriti, svi su otišli drama je o prenapregnutim i tegobnim odnosima unutar jedne obitelji koja je iz Bosne izbjegla u Hrvatsku ponijevši sa sobom teret proživljenoga rata, ali brojnih drugih problemskih mjesta suvremenoga društva kao što su reperkusije pretrpljenoga psihofizičkog nasilja, izbjeglištva, vjerske, nacionalne i rodne (ne)snošljivosti, (de)konstrukcije osobnih i kolektivnih identiteta i tradicije spram potrebe ili prinude za integracijom u novu sredinu te uvriježenih stereotipa o društveno prihvatljivim ulogama žene. Navedena se tematska i konceptualna čvorišta dramskoga teksta uglavnom raspliću na relaciji između dviju kćeri i njihovih roditelja, a ritualno razlaganje obiteljskih tenzija kroz cikluse božićnih obiteljskih okupljanja osigurava tekstu gradaciju dramske napetosti i poetičnu intonaciju. Intenzitet emotivnih stanja pojačan je mjestimičnom ispresijecanošću teksta pjesničkim intermecima i prelijevanjem dijaloga u poetski iskaz, utemeljenima i u činjenici da je lik Djevojke, čija je vizura na obiteljsku povijest i sadašnjost u drami dominantna iako su čitatelju/gledatelju istodobno ponuđena i očišta ostalih likova, ujedno spisateljica i pjesnikinja.Anja Pletikosa: zaivanaradica@gmail.com
Za razliku od većeg broja prijavljenih i odabranih dramskih tekstova usredotočenih na problematiku smrti, rata i društvenih trauma, drama podnaslovljena kao „ljubavna monodrama za ženski ansambl“ britka je, pronicava i duhovita vivisekcija početka, trajanja i propasti jedne mladenačke ljubavne veze. Središnji autorski glas iz čije se perspektive promišlja i sagledava dramska radnja istodobno je i (melo)dramatičan i (auto)ironičan, a dramski je tekst višestruko premrežen referencama na književnost, popularnu kulturu i crtane filmove te glazbenim motivima koji ga istodobno semantički usložnjavaju, podcrtavaju i komentiraju. Tekst je to koji svojom monološkom ispisanošću i otvorenošću svoje forme poziva na vrlo aktivan izvedbeni dijalog s potencijalnim redateljem i izvođačem/izvođačima ostavljajući velik raspon mogućnosti i slobode u konačnom oblikovanju predstave.Nikolina Rafaj: U PAKAO, LIJEPO MOLIM
U pakao, lijepo molim dramski je tekst koji govori o načinima na koji se dvojica središnjih likova, otac i sin, no napose otac, pokušavaju te s većim ili manjim uspjehom uspijevaju nositi sa smrću supruge, odnosno majke, i istodobno uspostaviti kakav-takav međuodnos ili osjećaj uzajamnoga razumijevanja i potpore. Otac tijekom drame prolazi kroz razne depresivne i autodestruktivne faze, dok ga sin pokušava istrgnuti iz osjećaja beznađa i nedostatka želje za nastavkom života. U razvijanju dramske radnje primjenjuje se načelo nelinearnoga slaganja vremena i događaja, retrospekcija i gotovo filmske montaže prizora, te se vješto prepliću sadašnjost i prošlost, dramska zbilja i sjećanja, intimno i javno, unutarnji i vanjski glasovi glavnih likova i glasovi njihove okoline, rodbine i poznanika, a rezultat je precizna dijagnoza najintimnijih međuljudskih odnosa i mentalnih i emotivnih stanja dramskih lica.Preporuka za čitanje:
Ružica Aščić: U ISTU RIJEKU UŠLA BIH DVAPUT
Suzana Ćurić: IZABERI SEBE
Vid Hribar: NIKARAGVA