Maleković - Leš - Barac - Osrečak - Bekina

 

              

  

 

 

         

U kontekstu stoljetnog postojanja službe zaštite spomenika kulture, s predanim višedesetljetnim posvećenjem istoj njenog barda Gjure Szabe, a nakon II. svjetskog rata neumornim foto-bilježenjem Nine Vranića, posljednjih osamnaest godina obilježeno je, sukladno dinamičnom načinu suvremenog života, relativno brzom izmjenom petorice fotografa. Iako je njihovo djelovanje unutar matične spomeničke foto-službe bilo vremenski kratkog daha (u pojedinim slučajevima nastavivši se u srodnim institucijama), kvaliteta rada svakog od ovih fotografa ponaosob nije upitna. Ona počiva kako na njihovoj metierskoj izobrazbi, mahom stečenoj u fotografskim usmjerenjima Grafičke škole ili Škole za primijenjenu umjetnosti, tako na izoštrenom pogledu njihova oka, izvježbanom kontinuiranim praktičnim radom. Naposljetku uspjeh njihova rada izvire iz osjećaja i ljubavi prema materiji, subjektu koji promišljajući snimaju: spomeniku i starini, tradiciji općenito.

 

Foto-službu zaštite spomenika kulture u zadnjih dvanaest godina 20. stoljeća i u navršenoj prvoj petoljetci stoljeća koje smo načeli, obilježila su imena i djela petoro fotografa generacije šezdesetih godina. To su, redom kako su službovali: Goran Maleković, Robert Leš, Vidoslav Barac, Zoran Osrečak te Goran Bekina. Većina njih djelovala je u prvoj polovici zadnjeg desetljeća prošlog stoljeća, dakle u vrijeme kad Hrvatska proživljava svoje sudbonosne dane, teške koliko i slavne. Nismo zaboravili, želja njenog pučanstva za neovisnošću naplaćuje se u to vrijeme brojnim ljudskim stradanjima i gubitcima, a njena tisućljetna baština biva razarana pod udarima srbo-četničkih granata, protivno svim UNESCO-vim konvencijama. Mnoge od tih strahota od prvih dana bilježe i kamere naših kolega fotografa: Goran Maleković foto-dokumentira stanje na pakračkom i lipičkom području, Robert Leš u Pokuplju, širem vinkovačkom području, dubrovačkom primorju…

 

Od druge polovice devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon što Republika Hrvatska vojnom akcijom vraća okupirane krajeve, izuzev područja istočne Slavonije s gradom-patnikom Vukovarom, koji se nalaze u sastavu UNPA-zone, te slobodu tek iščekuju, započinje sustavno foto-dokumentiranje ratom razorenih područja i njihovih spomenika. Ovaj posao predano je obavljao fotograf Vidoslav Barac kao član Komisije za popis i procjenu ratnih šteta na spomenicima kulture Ministarstva kulture RH, u svojstvu fotodokumentarista. On je foto-aparatom zabilježio gotovo svaki kutak razorene nam zemlje, uključujući i one u sastavu UNPA-zone.    

 

U isto vrijeme na ratom pošteđenim područjima, kao i u kraćem razdoblju što ratnom vremenu prethodi i konačno u mirnodopskom razdoblju koje slijedi nakon njega, teku dugoročnim planom zacrtane akcije na evidentiranju i zaštiti spomeničke baštine, nepokretne i pokretne, etnografske i prostorno-ambijentalne… Pažnja fotografa, kao i konzervatora, pri tome jednako uvažava i  nacionalne spomenike svjetskog značaja kao i intimistički mikro-svijet ponikao iz duše i žuljnih ruku našeg naroda.  

Pored svih ovih terenskih poslova koji rađaju kvalitetnim autorskim foto-uradcima, fotografi službe zaštite spomenika obavljali su i obavljaju za potrebe matične službe zaštite spomenika, kao i za srodne ustanove te pojedince (prvenstveno studente i učenike) ne manje važne poslove ručnih reproduciranja crno-bijelih fotografija naručenih iz fototeke. Ovakvi su poslovi bili naročito intenzivni do polovice devedesetih godina, dok u posljednjem petoljeću prevladava reproduciranje fotografija putem digitalnog zapisa.