Milenijska izložba u Budimpešti 1896.

 

  

 

Godine 1895. i 1896. odvija se u Zagrebu još jedna u nizu ponajprije političkih bitaka između vladajuće mađaronske i oporbenjačkih prohrvatskih stranaka. Razrješenje ovog političkog sukoba u korist vladajuće stranke odrazit će se ovom prilikom međutim povoljno po gospodarski i kulturni život Hrvatske. Naime, mađarski službeni krugovi u 1896. godini obilježavaju i slave tisućitu obljetnicu dolaska Mađara u Karpatsku kotlinu. Krunom prigodničarske serije svečanosti zamišljena je Milenijska izložba u Budimpešti,s osnovnom zadaćom podastiranja svijetu rezultata impozantnog gospodarskog i kulturnog razvoja Ugarske u posljednja tri desetljeća nakon utemeljenja Austro-Ugarske monarhije.

 

Šekspirovsko pitanje biti ili ne biti, na izložbi, postalo je prioritetno političko pitanje u Hrvatskoj. U takovom političkom ozračju na Hrvatskom je saboru bila odluka o sudjelovanju na milenijskoj izložbi u Budimpešti. Obzirom na sastav sabora ishod nije bio dvojben, te je provladina većina na kraju izglasala 100.000 forinti za troškove hrvatskog sudjelovanja na izložbi.[1] 

 

Potom je utvrđen i Zemaljski eksekutivni izložbeni odbor. Sa zemaljske, odnosno državne razine, nadleštva i dužnosti prenosile su se na županije te posredno i na njihove trgovačko-obrtničke komore i kulturno-društvene institucije. Štoviše, gospodarski i kulturni segmenti društva ovom su prilikom plodonosno upotpunjavali svoje djelatnosti i postignuća.[2]

  

Pored prezentacije gospodarstvenih dosega i njegovih proizvoda, s jedne strane, te slika, skulptura i kulturno-povijesnih pisanih dokumenata, s druge[3], Zemaljski eksekutivni izložbeni odbor budimpeštanske Milenijske izložbe ne propušta predstaviti i zastupati nacionalna gospodarstvena i kulturna postignuća niti posredstvom fotografskih izložaka.

 

Fotografija kao relativno nov komunikacijski medij uopće, u našoj sredini od samoga početka drži korak s vremenom. Ilirski preporod nedvojbeno je stvorio pozitivno pronacionalno i kulturno ozračje koje je utjecalo i na razvoj fotografije u nas. Podsjetimo se tako podatka, zabilježenog perom Ivana Kukuljevića Sakcinskog[4], o slikaru i daguerotipistu Novakoviću koji se, veli, već 1839. godine u Parizu upoznaje i okušava u novom fotografskom mediju, da bi već sljedeće godine organizirao istu djelatnost u Zagrebu.[5]

 

U posljednjem desetljeću tisućljeća, uoči održavanja izložbe, fotografska se produkcija omasovila. Uz profesionalne fotografe, fotografiji se posvećuje i ne mali broj fotografa-amatera. Posljednji su 1892. godine zasnovali, na poticaj Društva umjetnosti i njegovog idejnog osnivača Izidora Kršnjavija, Zagrebački klub amater fotografa koji djeluje kao zasebna sekcija društva. Svakako je potrebno i ovom prilikom naglasiti kako je program kluba bio njegovanje isključivo umjetničke fotografije.[6]

 

 U svrhu pripremanja hrvatskog izložbenog paviljona Zemaljski eksekutivni izložbeni odbor po raznim je kulturnim ustanovama tražio dragocjene predmete koji bi u najboljem svjetlu prikazali Hrvate pred očima sveukupne javnosti.

                        

                         

Prigodice, u kolovozu 1895. po nalogu dr. Izidora Kršnjavija, predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu (ili tadašnjeg ministra prosvjete i kulture), odabrana su petorica vrsnih profesionalnih fotografa kako bi snimili kulturno-povijesne spomenike zemlje, ponajprije stare gradine, dvorce i svetišta, ali i školske zgrade te cestovne i mostovne komunikacije. Rudolfu Mosingeru[10] povjereno je tako snimanje gradina i dvoraca u varaždinskoj i zagrebačkoj županiji, Vasi Margetiću[11] u ličko-krbavskoj, Hinku Krapeku[12] u modruško-riječkoj, Dragutinu Inchiostriju[13] u bjelovarsko-križevačkoj i požeškoj, a F. Hodini[14] u tadašnjoj virovitičkoj i srijemskoj županiji.

                 

Uz ovo petoro profesionalnih fotografa na nastup na budimpeštanskoj Milenijskoj izložbi pripremala se također, kako se čita u izvještaju s izložbe, i skupina fotografa udruženih unutar Zagrebačkog kluba amater fotografa.

 

U Izvješću o Milenijskoj izložbi kraljevine Ugarske, tiskanom 1897. godine, iz pera tajnika trgovačko-obrtničke komore Milana Krešića (str. 373), čitamo: „Izlošci gradjenog odsjeka kr. zemaljske vlade zapremiše velik dijel ove prigradnje (op. „opći“ ili gospodarsko-industrijski paviljon). Bilo je tu na stolovima sva sila rukopisa i nacrta, tičućih se javnih zgrada, zatim cesto- i gradjevina, provedenih po gradjevnom odsjeku tečajem zadnjih dvadeset i pet godina. U mjerilu 1 : 144000 sastavljeni zemljovid sviju cestovnih mreža u Hrvatskoj i Slavoniji, a u istom mjerilu i zemljovid sviju vodogradjevina u obim kraljevinama resio je zidove, a do njih bilo je grafičkih pregleda o novčanim troškovima za nabavu cestovnog posipa, fotografija cesta i mostova (70 komada), nacrta tičućih se izvedenih mostova, osušenja nizina, obskrbe Krasa sa vodom, uredjenja Save i velika hidrografska karta“.

 

 

 

***

Što je u to vrijeme uopće fotografija? Vještina ili umjetnost?![15] I koja je zadaća fotografija izloženih na Milenijskoj izložbi?

Na osnovi sačuvanih izvještaja s izložbe čini se da je njihova osnovna funkcija ilustrativno dokumentiranje gospodarskog i kulturnog razvoja zemlje, dok o njihovoj umjetničkoj vrijednosti možemo tek promišljati.[16] Postoje dakako pretpostavke da su neke od fotografija s Milenijske izložbe nadišle čisto opisni status. Obzirom na fotografe kojima je povjeren zadatak za očekivati je ovom prilikom i pokoju fotografiju koja se svojom osobitom i osobenom kvalitetom izdiže nad prosjekom, primjerice svojom tehničkom izvedbom ili  načinom predstavljanja teme.[17]

Ovom prilikom nije moguće do kraja precizno odrediti koje su fotografije, i od kojih autora, bile izložene u umjetničko-historijskom paviljonu (i je li koja?), a koje u gospodarsko-industrijskom. Prema Krešićevom izvješću znademo da su fotografije što predočuju novosagrađene ceste i mostove bile izložene u gospodarsko-industrijskom odjelu, no jesu li fotografije s prikazima povijesnih spomenika, na primjer starih gradova, dvoraca i svetišta, zasigurno bile izložene u umjetničko-historijskom paviljonu možemo tek nagađati.

 

U svakom slučaju, iz današnje perspektive sagledano sve fotografije izložene na budimpeštanskoj izložbi (i pripadajući im negativi!) imaju neporeciv dokumentarno-historijski značaj!

 

Zaključimo: ideju i inicijativu uvrštavanja fotografskog medija na Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896., a koje proizlaze iz svijetle fotografske tradicije Hrvatske, treba zahvaliti dvojici istaknutih kulturnih radnika: dr. Izidoru Kršnjavom i dr. Josipu Brunšmidu. Izidor Kršnjavi ne samo što je u razdoblju pred Milenijsku izložbu bio predstojnik odjela za bogoštovlje i nastavu, nego je također bio i osnivač Društva umjetnosti s njenom fotografskom sekcijom, a stanovito je vrijeme i obnavljao dužnost predsjednika Hrvatskog arheološkog društva. Također, Josip Brunšmid se, uz sve svoje uvažene funkcije, pa i predstavništvo u Zemaljskom izložbenom odboru, dokazao kao vrstan fotograf-dokumentarist koji je svojim slikama opremao Viestnik društva. 

 

Fototeka Ministarstva kulture, tematski usmjerena na nacionalnu spomeničku baštinu, posjeduje sveukupno 58 originalnih staklenih negativa veličine 24 x 30 cm (28 kom.) i 18 x 24 cm (30 kom.) nastalih tom zgodom, koje ovom prigodom predstavljamo. [18] *više* 

      

 1.        Krešić, M. Izvješće o Milenijskoj izložbi Kraljevine Ugarske i kod te prigode sudjelujuće Bosne i Hercegovine te kraljevina Hrvatske i Slavonije : god. 1896. Zagreb : Tisak Dioničke tiskare,1897.

 2.        Razum, S. Životopis Ivana Krstitelja Tkalčića. // Tkalčić – godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije. 1 (1997)

 3.        Šokčević, D. "U ogledalu, nejasno" : mađarski milenij u očima hrvatske javnosti. // Kolo : časopis Matice hrvatske / [glavni urednik Vlaho Bogišić]. 12 (2002), 3, str. 44-57.

 4.        Tonković, M. Oris povijesti fotografije u Hrvatskoj. // Fotografija u Hrvatskoj : 1848. - 1951. : Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 20. 9. - 20. 11. 1994. / urednik kataloga Vladimir Maleković. Zagreb : Muzej za umjetnost i obrt, 1994.

 5.        Narodne novine : službeni list Republike Hrvatske. Zagreb : Narodne novine, 1861- . Godišta: 1895. i 1896.

 6.        Obzor. Zagreb : Dionička tiskara, 1886-1905. Godišta: 1895. i 1896.

 7.        Jurman-Karaman, D. Ivan Kukuljević, prvi konzervator za Hrvatsku i Slavoniju. // Vijesti društva muzejsko-konzervatorskih radnika NR Hrvatske / [glavni i odgovorni urednik Lelja Dobronić]. IV (1955)

 8.        Despot, M. Darovi i darovatelji Narodnom muzeju s Gospodarske izložbe godine 1864. // Vijesti društva muzejsko-konzervatorskih radnika NR Hrvatske / [glavni i odgovorni urednik Lelja Dobronić]. VIII (1959)

 9.        Kućni red Narodnog muzeja u Zagrebu iz 1913. godine. // Vijesti društva muzejsko-konzervatorskih radnika NR Hrvatske / [glavni i odgovorni urednik Lelja Dobronić]. VIII (1959)