Tonko Maroević: Suvremeni hrvatski crtež
"Od crteža sve započinje. Svako likovno djelo, bez obzira na medij izvođenja, svoju prvu kušnju i provjeru zadobiva u crtačkoj disciplini, najčešće u primarnim odnosima crnine (grafita, ugljena, tuša) i bjeline (papira). Bilo da je riječ o slici, kipu ili čak o građevini, bilo da je riječ o instalaciji, videu ili čak konceptualnoj sugestiji, ishodišna kreativna emanacija uglavnom bira oblik crteža (maka kao skicu, zabilješku, podsjećanje). Nisu slučajno stari renesansni pisci sve vidove plastičkog i figurativnog djelovanja nazivali „le arti del disegno“ (umijećem, umjetnošću crtanja), jer doista – od portretiranja do modeliranja, od dekoriranja do komponiranja, od mimezisa do dizajna – svi likovni izrazi imaju u temeljima i crtačku dionicu.
Naravno, nisu svi crtački ulozi podjednako kreativni ili podjednako osobno obilježeni, ne samo stoga što su poneki nužno odveć općeniti, tek nabačeni, namjerno nedovršeni.
Jezgrovitost i lapidarnost, sumarnost i opuštenost linije ne priječe autentične umjetnike da se uspješno izraze i najškrtijim, najjednostavnijim, najpriručnijim sredstvima. Ali crtež kao autonomno disciplina, kao samostalna tvorevina, kao djelo namijenjeno pokazivanju i izlaganju, može opravdano konkurirati svim ostalim načinima likovnog govora. Dapače, jedino crtež čuva svježinu i čistoću prvotnog viđenja, izravnost i prisnost gestualnog reagiranja, on u najvećoj mogućoj mjeri djeluje kao seizmogram osjetljivosti i doživljaja.
U hrvatskoj je umjetnosti već duboka, stoljetna tradicija njegovanja crtačke vještine i poticanja specifičnih načina prezentacije, od ateljea do salona, od knjige do muzeja. Nećemo kazati da raspolažemo antologijom crteža od srednjovjekovlja do danas, ali možemo spomenuti davnu kaligrafsku i grafičko – linearnu baštinu latiničkih i glagoljaških kodeksa i inkunabula. Od romaničkog i gotičkog crtanja iluminacija i minijatura vodi put do velikoga majstora renesansno-manirističke minijature Jurja Julija Klovića (Giulio Clovio de Croatia. 1498-1578).
Suvremeni hrvatski crtež svjesno i ponosno nasljeđuje domete značajnih predaka, ali se jednako tako otvara i izazovima novih aktualnih, pa i trendovskih tendencija. Ni uz znatno veći opseg izložaka ne bi bilo moguće predstaviti čitav raspon estetskih i poetičkih opredjeljenja, a mnoge snažne umjetničke pojave ni ne staju o okviru ovako koncipirane panoramske manifestacije. Ipak, iz okupljene građe, prikladne za univerzalnu difuziju i komunikaciju, dade se razabrati raznovrsnost i pluralizam stilskih opcija odnosno činjenica da se kroz medij crteža u našoj sredini ravnopravno očituju nastavljači nekih regionalnih i nacionalnih usmjerenja kao i zagovornici izrazito univerzalnih likovnih idioma.
Hrvatski kulturni prostor sam je po sebi već zanimljiva mješavina zemljopisnih i civilizacijskih slojeva. S jedne je strane obilježen mediteranizmom, a time i nekim komponentama grčko-rimske kalokagatije, s druge srednjoeuropskim ambijentom, dakle i utjecajima germanskog kruga (odnosno zračenjem kakvo je karakteriziralo nekadašnju Austro-ugarsku „zajednicu naroda“, no nije zanemariva ni slavenska ukorijenjenost, to jest okrenutost također prema istoku, s talozima bizantskih i islamskih tekovina. Dakle, zanimljivost ambijenta morala je djelovati poticajno na život izraza, pa se lako prepoznaju neki umjetnici po svojim maritimnim ili solarnim inspiracijama, kao što se neki drugi pak odlikuju kontinentalnim, panonskim ili dinarskim ishodištima.
Između raznovrsnih vidova figuracije (od dodira s ekspresionističkim tokovima ili „naivističkih“ priprostih vizija, pa do stripovske narativnosti i fantastične kombinatorike) i jednako diferenciranih verzija apstrakcije (od lirske, organičke, engormelne, do geometrijskih struktura i minimalističkih znakova) rasprostire se široka i bogata lepeza individualnih uloga, u rasponima od virtuoznih rukopisa pripadnika starijih naraštaja pa do dosjetljivih rješenja mlađih i novijih sudionika.
U svakom slučaju suvremeni hrvatski crtež ima dovoljno aduta da participira u svjetskim likovnim kretanjima kao uvjerljiva parcela."
Naravno, nisu svi crtački ulozi podjednako kreativni ili podjednako osobno obilježeni, ne samo stoga što su poneki nužno odveć općeniti, tek nabačeni, namjerno nedovršeni.
Jezgrovitost i lapidarnost, sumarnost i opuštenost linije ne priječe autentične umjetnike da se uspješno izraze i najškrtijim, najjednostavnijim, najpriručnijim sredstvima. Ali crtež kao autonomno disciplina, kao samostalna tvorevina, kao djelo namijenjeno pokazivanju i izlaganju, može opravdano konkurirati svim ostalim načinima likovnog govora. Dapače, jedino crtež čuva svježinu i čistoću prvotnog viđenja, izravnost i prisnost gestualnog reagiranja, on u najvećoj mogućoj mjeri djeluje kao seizmogram osjetljivosti i doživljaja.
U hrvatskoj je umjetnosti već duboka, stoljetna tradicija njegovanja crtačke vještine i poticanja specifičnih načina prezentacije, od ateljea do salona, od knjige do muzeja. Nećemo kazati da raspolažemo antologijom crteža od srednjovjekovlja do danas, ali možemo spomenuti davnu kaligrafsku i grafičko – linearnu baštinu latiničkih i glagoljaških kodeksa i inkunabula. Od romaničkog i gotičkog crtanja iluminacija i minijatura vodi put do velikoga majstora renesansno-manirističke minijature Jurja Julija Klovića (Giulio Clovio de Croatia. 1498-1578).
Suvremeni hrvatski crtež svjesno i ponosno nasljeđuje domete značajnih predaka, ali se jednako tako otvara i izazovima novih aktualnih, pa i trendovskih tendencija. Ni uz znatno veći opseg izložaka ne bi bilo moguće predstaviti čitav raspon estetskih i poetičkih opredjeljenja, a mnoge snažne umjetničke pojave ni ne staju o okviru ovako koncipirane panoramske manifestacije. Ipak, iz okupljene građe, prikladne za univerzalnu difuziju i komunikaciju, dade se razabrati raznovrsnost i pluralizam stilskih opcija odnosno činjenica da se kroz medij crteža u našoj sredini ravnopravno očituju nastavljači nekih regionalnih i nacionalnih usmjerenja kao i zagovornici izrazito univerzalnih likovnih idioma.
Hrvatski kulturni prostor sam je po sebi već zanimljiva mješavina zemljopisnih i civilizacijskih slojeva. S jedne je strane obilježen mediteranizmom, a time i nekim komponentama grčko-rimske kalokagatije, s druge srednjoeuropskim ambijentom, dakle i utjecajima germanskog kruga (odnosno zračenjem kakvo je karakteriziralo nekadašnju Austro-ugarsku „zajednicu naroda“, no nije zanemariva ni slavenska ukorijenjenost, to jest okrenutost također prema istoku, s talozima bizantskih i islamskih tekovina. Dakle, zanimljivost ambijenta morala je djelovati poticajno na život izraza, pa se lako prepoznaju neki umjetnici po svojim maritimnim ili solarnim inspiracijama, kao što se neki drugi pak odlikuju kontinentalnim, panonskim ili dinarskim ishodištima.
Između raznovrsnih vidova figuracije (od dodira s ekspresionističkim tokovima ili „naivističkih“ priprostih vizija, pa do stripovske narativnosti i fantastične kombinatorike) i jednako diferenciranih verzija apstrakcije (od lirske, organičke, engormelne, do geometrijskih struktura i minimalističkih znakova) rasprostire se široka i bogata lepeza individualnih uloga, u rasponima od virtuoznih rukopisa pripadnika starijih naraštaja pa do dosjetljivih rješenja mlađih i novijih sudionika.
U svakom slučaju suvremeni hrvatski crtež ima dovoljno aduta da participira u svjetskim likovnim kretanjima kao uvjerljiva parcela."