19. TRANSHUMANCA - SEZONSKA SEOBA STOKE
Transhumanca (lat. trans - preko/iza, humus - zemlja/tlo) je sezonske seoba stoke i pastira između različitih predjela, kako bi se stoci u svakom periodu osigurala primjerena ispaša. Najčešće se stoku sezonski izvodi iz nižih u više predjele na ljetnu ispašu, a ponekad se premješta na zimišta niža od matičnih gospodarstava. Ova se kretanja mogu okarakterizirati kao vertikalna transhumanca, dok horizontalna podrazumijeva premještanje u područja sa sezonskom klimom povoljnijom za ispašu, ali bez značajne visinske razlike. U Hrvatskoj se nominacija odnosi na sezonsku seobu stoke i pastira na području Dinarskog gorja.
Tragove transhumance pronalazimo još u neolitiku. Tijekom prvog stoljeća pr. n. e. rimskom ekspanzijom dolazi do daljnjeg širenja korištenja pašnjačkih prostora, dok je srednji vijek razdoblje geneze vlaške/morlačke populacije, nositelja tradicijskih obrazaca transhumance, koji su se u fragmentarnim i izmijenjenim oblicima očuvali do suvremenosti. O transhumanci svjedoči nekoliko epigrafskih spomenika i pisanih dokumenta (Pisani kamen i Dolabelin natpis, Gospićki ugovor iz 1887. godine). Prve značajnije negativne promjene doživjela je tijekom, ali i nakon Drugog svjetskog rata, kada se zbog ubrzane industrijalizacije stanovništvo stočarskih krajeva selilo u urbane centre i plodnije krajeve. Praksa sezonskih seobi na Dinarskom gorju ipak se nastavila u smanjenom obliku sve do početka Domovinskog rata, koji se dijelom odvijao i na planinskim pašnjacima.
Ostaci transhumance danas se fragmentarno mogu pronaći u planinskim područjima Istre, Velebita, Ličke Plješivice i Dinare, a potražnja za tradicijskim proizvodima polako se oporavlja u kontekstu izvorne gastronomske i turističke ponude. Očuvanje ove vrste stočarstva od iznimne je važnosti za Republiku Hrvatsku, kako s aspekta oživljavanja predmetnih područja, prepoznatljivosti identiteta i tradicije, tako i s aspekta bioraznolikosti kroz očuvanje planinskih pašnjačkih staništa i ekonomije putem iskorištavanja marginalnih planinskih tla.
Ispaša na Podinarju, autor fotografije Marko Sinobad
Ispaša na Strmoj Čemernici, autor fotografije Grga Frangeš
, autor fotografije Grga Frangeš.png)
Jakov Čagalj u toru s ovcama i kozama (Biokovo, Čagljeve staje), autor fotografije Grga Frangeš.
, autor fotografije Grga Frangeš.jpg)
Krave Mihovila Jurčića na ispaši na Šegotskim padežima (Sj. Velebit), autor fotografije Grga Frangeš
Ovce Resula Malikija na ispaši ispod Vele Učke, autor fotografije Grga Frangeš
Tragove transhumance pronalazimo još u neolitiku. Tijekom prvog stoljeća pr. n. e. rimskom ekspanzijom dolazi do daljnjeg širenja korištenja pašnjačkih prostora, dok je srednji vijek razdoblje geneze vlaške/morlačke populacije, nositelja tradicijskih obrazaca transhumance, koji su se u fragmentarnim i izmijenjenim oblicima očuvali do suvremenosti. O transhumanci svjedoči nekoliko epigrafskih spomenika i pisanih dokumenta (Pisani kamen i Dolabelin natpis, Gospićki ugovor iz 1887. godine). Prve značajnije negativne promjene doživjela je tijekom, ali i nakon Drugog svjetskog rata, kada se zbog ubrzane industrijalizacije stanovništvo stočarskih krajeva selilo u urbane centre i plodnije krajeve. Praksa sezonskih seobi na Dinarskom gorju ipak se nastavila u smanjenom obliku sve do početka Domovinskog rata, koji se dijelom odvijao i na planinskim pašnjacima.
Ostaci transhumance danas se fragmentarno mogu pronaći u planinskim područjima Istre, Velebita, Ličke Plješivice i Dinare, a potražnja za tradicijskim proizvodima polako se oporavlja u kontekstu izvorne gastronomske i turističke ponude. Očuvanje ove vrste stočarstva od iznimne je važnosti za Republiku Hrvatsku, kako s aspekta oživljavanja predmetnih područja, prepoznatljivosti identiteta i tradicije, tako i s aspekta bioraznolikosti kroz očuvanje planinskih pašnjačkih staništa i ekonomije putem iskorištavanja marginalnih planinskih tla.
Ispaša na Podinarju, autor fotografije Marko Sinobad
Ispaša na Strmoj Čemernici, autor fotografije Grga Frangeš
Jakov Čagalj u toru s ovcama i kozama (Biokovo, Čagljeve staje), autor fotografije Grga Frangeš.
Krave Mihovila Jurčića na ispaši na Šegotskim padežima (Sj. Velebit), autor fotografije Grga Frangeš
Ovce Resula Malikija na ispaši ispod Vele Učke, autor fotografije Grga Frangeš