"Nagrada Vicko Andrić" za 2019. godinu

Putem elektroničke sjednice Odbora za dodjelu „Nagrade Vicko Andrić“, održane 17. rujna 2020. godine, donesene su odluke o dodjeli ove Nagrade za 2019. godinu.

Nagrada za životno djelo dodijeljena je konzervatorici Lukreciji Pavičić Domijan, danas umirovljenoj djelatnici Konzervatorskog odjela u Zadru.

Godišnja nagrada dodijeljena je Sandri Čelić Višnjić i Nataši Nefat konzervatoricama Konzervatorskog odjela u Puli za projekte obnove kaštela Morosini-Grimaldi u Svetvičentu i kaštela Pietrapelosa u Buzetu.

Nagrada za doprinos lokalnoj zajednici dodijeljena je Milanu Kranjčeviću utemeljitelju udruge „Katedra Čakavskog sabora“.
 
Odluku o nagrađenima donio je Odbor Nagrade u sastavu: Davor Trupković pomoćnik ministrice kulture, Tajana Pleše, Lidija Nikočević, Zvonko Bojčić, Branka Šulc, Radoslav Bužančić, Zoran Wiewegh, Mirna Sabljak i Tatjana Horvatić.
 

Obrazloženje dodjele “Nagrade Vicko Andrić“ za životno djelo povjesničarki umjetnosti i konzervatorici Lukreciji Pavičić Domijan

Lukrecija Pavičić Domijan rođena je u Kotoru 23. kolovoza 1947. godine. Diplomirala je Povijest umjetnosti te Hrvatskosrpski jezik i jugoslavensku književnost 30. lipnja 1976. na Filozofskom fakultetu u Zadru. Od 1975. godine zaposlena je u Konzervatorskom odjelu u Zadru. Kao konzervatorica obavlja razne poslove u struci, a od 1989. radila je na poslovima evidentiranja i inventarizacije pokretnih kulturnih dobara.

Lukrecija Pavičić Domijan, povjesničarka umjetnosti i umirovljena konzervatorica predložena je za Nagradu „Vicko Andrić“ za životno djelo zbog sveobuhvatnog doprinosa razvoju konzervatorske struke i sustava zaštite kulturne baštine te sustavnog pristupa evidentiranju, inventariziranju i vrjednovanju kulturne baštine. Svoj konzervatorski radni vijek svestrano je i predano provela u Konzervatorskom odjelu u Zadru, a zatim i kao voditeljica Inspekcijske službe za zaštitu kulturne baštine pri Ministarstvu kulture. Godine 2013. odlazi u mirovinu, ali i dalje ostaje radno aktivna. Od 2002. godine imenovana je članicom Stručnog povjerenstva za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra.

Upravo njenom zaslugom i inicijativom sustavno se počela evidentirati do tada zanemarena pokretna kulturna baština brojnih crkava i riznica diljem Hrvatske, a osobito na području Dalmacije. Iz velikog opusa evidentiranih zbirki sakralne umjetnosti, privatnih zbirki, pergamena, evidencija i popisa paške čipke i čipke od agavinih niti, zatim brojnih riznica i njihovih stalnih postava koje je uredila, evidentno je da je Lukrecija Pavičić Domijan jedna od prvih konzervatora koji su se posvetili sustavnoj valorizaciji i popularizaciji pokretne kulturne baštine.

I danas, iako u mirovini, Lukrecija Pavičić Domijan je svojim karakterom, entuzijazmom, iskustvom, znanjem i senzibilitetom poticaj za rad kolegama u struci te nezamjenjiva mentorica mnogim mladim konzervatorima upravo na specifičnim područjima zaštite pokretne kulturne baštine kao što su povijesni tekstil, pergamene i knjižna građa. Zahvaljujući svojoj stručnosti, predanosti i stalnom terenskom radu te bogatom stečenom iskustvu, ali i nepresušnoj radnoj energiji, uspjela je sačuvati od devastacije i propadanja brojne primjerke kulturne baštine.

U nizu uspješno obavljenih radnih projekata, moramo izdvojiti i osobito naglasiti da je Lukrecija Pavičić Domijan idejna začetnica TEKSTILOTEKE pri Hrvatskome restauratorskom zavodu u Ludbregu, koja bi u svrhu preventivne zaštite i čuvanja ugroženih povijesnih  tekstilnih predmeta te prikupljanja građe trebala postati temelj za budući muzej tekstila.

Lukrecija Pavičić Domijan sustavno je radila na poslovima evidentiranja i inventarizacije pokretnih kulturnih dobara crkvenih inventara u Zadru (Sv. Marija, Sv. Šime, Sv. Mihovil, Riznica Zadarske biskupije),  Župe sv. Šimuna i Tadeja u Bokanjcu, Župe sv. Nikole u Crnom, Župe sv. Kasijana u Sukošanu, Župe sv. Ivana Krstitelja u Tinju, Župe sv. Tome Ap. u Dobropoljani (o. Pašman), Župe Rođenja BDM u Pašmanu (o. Pašman), Župe sv. Tome u Tkonu (o. Pašman), Župe sv. Kuzme i Damjana u Banju (o. Pašman), Župe Presvetog Srca Isusovau Neviđanima (o. Pašman),  Župe Uznesenja BDM u Salima (Dugi otok), Župe sv. Lovre u Lukoranu (o. Ugljan), Župe Uznesenja BDM u Ravi (o. Rava), Župe sv. Petra i Pavla u Sestrunju (o. Sestrunj). Izradila je i popise votivnih predmeta Gospe od Zečeva u Ninu i votiva Gospe u Turnju.
 
Sudjelovala je kao članica stručnog tima Odjela za pokretna kulturna dobra pri izradi popisa inventara Župe Uznesenja BDM u Poreču, Župe sv. Eufemije u Rovinju, Samostana benediktinki na Krku, Župe sv. Mihovila Arh. u Kožinu, Župe sv. Mihovila u Vrsima, Župe sv. Anzelma u Ninu, Župe Pohođenja BDM u Molatu (o. Molat), Župe Rođenja BDM u Zapuntelu (o. Molat), Župe sv. Andrije u Brguljama (o. Molat), Župe sv. Lovre u Kalima (o. Ugljan), Župe Porođenja BDM na Silbi, Župe Sv. Stjepana u Motovunu, Franjevačkog samostana provincije Pres. Otkupitelja i crkve sv. Križa u Živogošću i Župe sv. Stjepana u Starigradu (o. Hvar).
 
Evidentirala je nekoliko privatnih zbirki od kojih su sustavno popisane: zbirka dr. Ive Petriciolija u Salima na Dugom otoku, zbirka Oštrić u Novigradu, zbirka Zchoch u Bokanjcu te zbirka Dobrović na Jelsi.
 
Radila je na popisu pergamena na području djelovanja KO Zadar za registraciju ovog dijela pokretnih kulturnih dobara Samostana benediktinki sv. Margarite u Pagu, Samostana benediktinki sv. Marije u Zadru (1043 kom.), Zadarske nadbiskupije (800 kom.).
 
Radila je na evidenciji i popisu paške čipke i čipke od agavinih niti župe sv. Marije u Pagu, privatne zbirke Paro Vidolin u Pagu, Samostana benediktinki sv. Margarite u Pagu te  Samostana benediktinki u Hvaru.
 
Tijekom godina uredila je niz riznica i oblikovala stalni postav Franjevačkog samostana sv. Duje u Kraju na Pašmanu, Župe Bibinje u crkvici sv. Ivana, pravoslavnog manastira Uspenja Bogorodice u Krupi, Franjevačkog samostana sv. Križa na Krapnju, Franjevačkog samostana trećoredaca sv. Mihovila u Zadru, Franjevačkog samostana sv. Frane u Zadru, Franjevačkog samostana sv. Pavla na Galevcu kod Preka, Franjevačkog muzeja uz crkvu sv. Petra i Pavla – privremeni postav sakralne zbirke  Gorica – Livno te arheološke zbirke u Samostanu sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu.
 
Sudjelovala je na ponovnoj postavi Stalne izložbe crkvene umjetnosti SICU (nakon Domovinskog rata) i postavi Riznice pravoslavne crkve sv. Ilije u Zadru.
 
Nadalje, sudjelovala je u pisanim projektima i objavila u koautorstvu s Miljenkom Domijanom vodič: Croazia Coste e Isole; Le guide del Gabbiano, Giunti, Firenze 1997.; koautorica je članka uz Željka Laszla Poprsje Svete Stošije, žig na srebrnim vazama u riznici nadbiskupije u Zadru, objavljenog u Vijestima muzealaca i konzervatora, Zagreb, 1/97.; kao  koautorica Zoraide Demori Staničić : Franjevački muzej i galerija Gorica Livno, Privremeni postav sakralne zbirke, franjevački muzej i galerija Livno, 2002.; SICU Zadar, deplijan; Franjevački samostan, crkva i riznica, Zadar 2005.; uz dr. Iva Petriciolija koautor je tekstova za monografiju i katalog Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru, SICU i Samostan benediktinki, Zadar 2004.; Prilog za inventar Župe Presvetog Srca Isusovog u Vinišću, Zbornik otoka Drvenika, Vinišćanski zbornik, sv. 3, str. 197-206; Pabirci o liturgijskim predmetima Župe Marina, Zbornik otoka Drvenika, Vinišćanski zbornik, sv. 3, str. 55-76.
 
Redovito je sudjelovala na velikom broju stručnih skupova s izlaganjima i prezentacijama. Ovdje donosimo neke izabrane naslove kojima je bitno doprinijela razvoju struke: Budimo  učinkovitiji!, Osobna karta kulturnog tekstilnog kulturnog dobra: kako i zašto dokumentirati, Zašto ne galvanizirati predmete od plemenitih materijala,  Knjižnična građa kao pokretno kulturno dobro i njena zaštita (Okrugli stol HKD-au Tuheljskim Toplicama 2011.). Posebno moramo istaknuti predavanje Značaj i vrijednost ostataka povijesnih tkanina jer je time inicirala osnivanje čuvaonice povijesnih tekstilnih predmeta – tekstiloteke pri HRZ-u, Odjel za tekstil u radionici u Ludbregu, kao nukleusa za proučavanje tekstila u povijesnom slijedu, zastupljenosti pojedinih radionica te zastupljenosti domaćih tekstilnih i vezilačkih radionica (2008.).
 

Obrazloženje za dodjelu godišnje Nagrade „Vicko Andrić“ Nataši Nefat i Sandri Čelić Višnjić za projekte obnove kaštela Morosini-Grimani u Svetvinčentu i Petrapilosa u Buzetu

Godišnja Nagrada „Vicko Andrić“ za 2019. godinu dodjeljuje se konzervatorici Sandri Čelić Višnjić za vođenje i dovršetak projekta obnove Kaštela Morosini Grimani u Svetvinčentu i konzervatorici Nataši Nefat za vođenje i dovršetak projekta obnove Kaštela Petrapilosa u Buzetu.
 
Osnutkom Konzervatorskog odjela u Puli 2000. godine započelo je provođenje sustavnog programa obnove srednjovjekovnih i renesansnih kaštela Istarske županije (Dvigrad, Possert kod Paza, Kršan, Turnina kod Rovinja, Momjan, Petrapilosa u Buzetu, Morosini-Grimani u Svetvinčentu itd.). U početnim fazama naglasak je stavljen na konstruktivnu sanaciju kako bi se zaustavilo njihovo daljnje urušavanje, nakon čega se pristupilo osmišljavanju i stvaranju uvjeta za prijem posjetitelja i razvoj novih sadržaja (turističkih, znanstveno-istraživačkih, edukativnih, kulturnih).

Na tragu takvih razmišljanja nadovezala se realizacija projekta KulTERRA [1] koji se temeljio na povezivanju dviju zajednica (Svetvinčenat i Buzet) kako bi se putem obnove dvaju kaštela koji se nalaze na njihovom teritoriju stvorio temelj za provedbu integriranoga razvojnog programa destinacije. Integrirani razvojni program predvidio je rekonstrukciju istarskih kaštela Morosini-Grimani i Petrapilosa, razvoj brojnih kulturnih, edukativnih i prezentacijskih sadržaja unutar samih objekata te izradu i dobavu informacijsko-komunikacijskih rješenja za njihovu prezentaciju i promociju. Tijekom realizacije integriranoga razvojnog programa fokus je stavljen na intenzivnu suradnju nadležnoga konzervatorskog odjela s turističkim sektorom i ostalim subjektima važnim za realizaciju projekta.

Na oba projekta arhitekt je bio Vjekoslav Gašparović iz Rovinja, a Josip Višnjić (HRZ) stručni suradnik kao voditelj arheoloških istraživanja.
 
Sažetak tijeka obnove  Kaštela Morosini-Grimani u Svetvinčentu
Kaštel Morosini-Grimani jedan je od najvećih i najupečatljivijih istarskih kaštela te jedna od najznačajnijih mletačkih gradnji tog vremena u Istri. Karakterizira ga izvorni trapezoidni oblik s trima obrambenim kulama (dva tornja kružnog i jedan kvadratnog tlocrta) na uglovima. Zapadno od velikog portala podignuta je elegantna palača skošenih zidova prizemlja i jakoga profiliranog krovnog vijenca. Kule su povezane bedemima koji izvana pri dnu imaju potporni zid dok je s unutarnje strane po cijeloj dužini balkon s kojega su stražari motrili kroz otvore puškarnica. Glavni ulaz u kaštel s nasipom i prilaznom rampom okrenut je prema trgu i naselju. Posjed i kaštel oko kojega se formiralo naselje mijenjao je vlasnike više puta, prelazeći iz ruku porečkog biskupa akvilejskom patrijarhu koji ga 1211. godine daje na upravljanje svojim zastupnicima u Istri, obitelji Castropola, da bi zatim složenim političkim i obiteljskim vezama 1348. prešao u posjed venecijanske obitelji Morosini, a u 16. stoljeću obitelji Grimani di Luca. Iako prve podatke o utvrđenoj građevini u kojoj je boravio upravitelj posjeda nalazimo već u drugoj polovini 13. stoljeća, preuređenje kaštela u renesansnu građevinu izvršeno je već krajem 15. st. (1485.), a njegov se oblik u bitnim crtama nije mijenjao ni nakon požara 1586. godine. Kroz renesansnu transformaciju mjesta nastalo je pravilno organizirano naselje. Južno od kaštela formira se glavni gradski trg gdje se smjestila lođa s javnim zgradama, nova župna crkva trolisnog pročelja i niz jednokatnica s renesansnim monoforama.

Nakon stradanja u Drugome svjetskom ratu kaštel je ostao devastiran te se prema njegovoj obnovi i zaštiti krenulo početkom 2000. godine. Zajedničkim sredstvima Ministarstva kulture, Istarske županije, Regione del Veneto i Općine Svetvinčenat krenulo se u obnovu zidina i sanaciju kvadratne kule. Kroz projekt Revitas obnovljena je kula i balustrada. A to su bili tek prvi koraci u obnovi, nakon čega je uslijedio projekt obnove palače kaštela kao najzahtjevnijeg građevinskog projekta u sklopu programa sufinanciranog od EU – KULTERRA-e.

Europskim projektom omogućena je cjelovita obnova renesansnog kaštela, nabava i restauriranje novonabavljene zbirke oružja te otvaranje suvenirnice i prezentacijskog centra – kušaonice Središnje Istre. Prostori dobiveni ovom rekonstrukcijom organizirani su kao izložbeni na svim etažama s mogućnošću višenamjenskog prostora – Kapetanove sobe, izložbenog prostora za prezentaciju tradicije i starih običaja vjenčanja te prostora za organiziranje raznih događanja, opremljenog svom potrebnom opremom.

[1] Izvor: https://www.istriancastles.com/, 19.01.2020. Ukupna vrijednost projekta „KulTERRA“ iznosi 22.594.779,13 kn, od čega je 19.204.801,29 kn (85% iznosa) osigurano bespovratnim sredstvima Europske unije iz Europskog fonda za regionalni razvoj.

  











Foto: Kaštel Morosini-Grimani, Svetvinčent, KO Pula           Foto: Morosini-Grimani, Svetvinčent, KO Pula

 
Sažetak tijeka obnove Kaštela Petrapilosa u Buzetu
Jedna od najvećih i najznačajnijih srednjovjekovnih utvrda Istre – Petrapilosa (Kostel) – smjestila se na vrhu vapnenačkog grebena, visoko iznad rječice Bračane, u unutrašnjosti sjevernog dijela istarskog poluotoka. Radi se o jednoj od najimpresivnijih ruševina srednjovjekovnog burga u Istri. Zidovi utvrde sačuvani su u znatnoj mjeri pa je tako veći dio perimetralnih zidova sačuvao svoju originalnu visinu koja na pojedinim mjestima doseže i do 20 metara, zahvaljujući čemu Petrapilosa i danas, nekoliko stoljeća od napuštanja, pruža impresivnu sliku. U tipološkom smislu utvrđena feudalna rezidencija Petrapilosa zadržala je sve do kraja svog postojanja osnovni karakter zadan već u ranim fazama njene izgradnje u 12. i 13. stoljeću, a to su dominantna kula koja brani glavni ulaz u utvrdu, uz nju smještena rezidencijalna građevina – palas, visoki obrambeni zidovi uz koje su smještene ostale utilitarne građevine za smještaj posade i opreme utvrde te kapela. Sustavna arheološka istraživanja i konzervatorski zahvati provode se od 2010. godine, što je rezultiralo saniranjem arhitektonskih ostataka glavne kule i palasa utvrde.

Usporedno s istraživanjima lokaliteta tekao je proces osmišljavanja mogućih načina korištenja prostora utvrde. U tu svrhu izrađena je Prostorno-programska studija u cilju definiranja potreba i mogućnosti, odnosno mogućih načina i preduvjeta korištenja. Izvedbena rješenja su naknadno razrađivana i korigirana kroz daljnje projekte, kao i za vrijeme same izvedbe, u cilju postizanja čitljive prostorne cjeline temeljene na jasnom odnosu prema povijesnim datostima i arheološkim strukturama.

Koncept kojim se utvrda obnavljala od samog početka pridržava se načela poštivanja izvornih materijala kod zadiranja u postojeće konstrukcije (sanacije i konsolidacije postojećih zidova) i minimalne nužne intervencije na sačuvanom spomeniku fortifikacijske arhitekture. Sretna je činjenica da je projektu obnove prethodila precizna valorizacija s izradom kvalitetne konzervatorske podloge s najnovijim spoznajama o utvrdi, s detaljnim smjernicama za projektiranje.

Nekoliko je multimedijalnih sadržaja za posjetitelje. Na ulazu u kaštel nalazi se vanjski info-kiosk s ekranom osjetljivim na dodir, s osnovnim informacijama o kaštelu, interaktivnim zemljovidom, brošurama i sličnim informativnim, ali i zabavnim sadržajima poput slanja elektroničkih razglednica, snimanja selfija, slaganja vizualnih slagalica. U prostoru crkvice Sv. Marije Magdalene interaktivni je zidni sustav s četiri ekrana koji omogućava izbor raznovrsnih sadržaja, od povijesti kaštela, legendi i scena iz života kaštela do igara za djecu. Povijest kaštela prikazana je u obliku interaktivne lente vremena gdje se kroz odabir godine može vidjeti sadržaj vezan uz to vremensko razdoblje. U crkvici je interaktivna podna projekcija s fragmentima fresaka pronađenim na lokaciji kaštela.

U vanjskom dvorištu izgrađena je pozornica pogodna za kulturne sadržaje. U unutarnjem dvorištu planirana je projekcija 3D filma na temu razvoja dvorca na zidu palasa koja će biti vidljiva u večernjim satima. U prostoru kule je ekran koji omogućava pogled iz zraka na kaštel i njegovu okolicu.
 
NAGRADE:
  1. Projekt pristupa i prezentacije utvrde Petrapilosa, čiji je arhitekt Vjekoslav Gašparović, nagrađen je s BigSEE Architecture Award 2020 – Winner, u kategoriji Landscape and urban space.
  2. Posebno priznanje žirija Europske nagrade za baštinu – European Heritage Awards / Europa Nostra Awards 2000., čime je uvršten među najbolje projekte konzervacije kulturnih dobara europske baštine.

       
Foto: Kaštel Petrapilosa, Buzet, KO Pula                                                Foto: Kaštel Petrapilosa, Buzet, KO Pula
 

Obrazloženje dodjele „Nagrade Vicko Andrić“ za doprinos lokalnoj zajednici Milanu Kranjčeviću
Milan Kranjčević, iako po formalnom obrazovanju diplomirani pravnik, s velikom ljubavlju i entuzijazmom već više od dva desetljeća intenzivno radi na očuvanju i popularizaciji čakavštine u Lici, ali i očuvanju bogate tradicijske baštine ličkog područja.
 
Milan Kranjčević je 1997. godine potaknuo i s grupom entuzijasta utemeljio Katedru Čakavskog sabora pokrajine Gacke, udrugu koja se prvenstveno bavi gackom čakavštinom, ali i zavičajnošću u širem smislu. U udruzi djeluje kao predsjednik, ali i obnaša određene dužnosti u Upravnom odboru.

Osobno se bavi lokalnim čakavskim idiomima, od literarnih pisanja pa sve do stručnih i znanstvenih članaka na čakavštini te je i autor  brojnih radijskih emisija. Svojim je djelovanjem uspio popularizirati gacku čakavštinu i ukloniti stid autohtonih govornika u javnom korištenju svojih mjesnih govora. Na Hrvatskom radiju Otočac autor je brojnih emisija: humorističnih i satiričnih pod naslovom Nanča i Malčika na čakavskomu te Bože sajdi pa obajdi /Bože siđi pa obiđi na čakavskomu i štokavskomu jekavskom dijalektu; Emisije Domaća beseda i Iz naroda za narod govore o tradiciji, običajima i vrijednostima regije Gacke i Otočca; Emisija Naš divan oduvik obrađuje tradicijsku usmenu književnost Gacke; Vako il' nako  je naziv ciklusa emisija o gackoj čakavštini edukativna karaktera;  U emisiji Ugrađeni u grad, u suautorstvu s prof. Manjom Kostelac-Gomerčić, govori o zaboravljenim, a važnim Gačanima i Otočanima.

Katedra je tijekom vremena postala jedan od najvažnijih izdavača knjiga na području Ličko-senjske županije te je do sada izdano 36 naslova, a posebno se poticalo pisanje i tiskanje knjiga na gackoj čakavštini. Milan Kranjčević je uredio 25 knjiga u Katedrinu nakladništvu. 

Zahvaljujući angažmanu Milana Kranjčevića izrada gackog plava, tradicijskog gackog plovila, zaštićena je 2011. kao nematerijalno kulturno dobro, dok su  2018. gacki čakavski govori s područja Otočca postali zaštićeno nematerijalno kulturno dobro i upisani su u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

 Od 2005. do 2013. sudjelovao je u organizaciji kiparskih kolonija pod nazivom Gacka, čime je Otočac  dobio više od šezdeset kamenih skulptura. Posebno treba istaknuti dva ciklusa: Križni put na Fortici  te Gačanski park hrvatske memorije. Kranjčević je kao temu kolonija odabirao važne osobe, povijesne događaje i važne kulturološke činjenice s područja Gacke, ali koje su relevantne i na nacionalnoj razini. Naglasak je stavljen i na promoviranje glagoljice kao svojevremenoga autohtonog pisma u regiji Gackoj.

Milan Kranjčević je 2015. godine organizirao i vodio kolokvij pod nazivom Gačanski park hrvatske memorije – kolonada zavičajne i nacionalne povijesti od 9. do 21. stoljeća, na kojem je sudjelovalo više eminentnih akademika te sveučilišnih profesora iz Zagreba. Također je pokrenuo i organizirao arheološka istraživanja utvrde Fortica u Otočcu. Istraživanje i zaštita utvrde trajali su četiri godine, a 2010. je prezentirana javnosti.
Milan Kranjčević je autor  četrnaest knjiga:
Kompolje – prilog budućem svestranijem istraživanju zemljopisnih, geoloških, povijesnih, socioloških, demografskih, antroponomastičnih, kulturnih i jezičnih značajki sela Kompolja, Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Kompolje, 1998. (monografija), 279 str.
Gacka – zemlja i voda (fotomonografija), Turistička naklada, Zagreb, 1999.
Ričnik gacke čakavšćine – Konpoljski divan (najveći dijalektološki rječnik čakavštine uopće na 1.189 stranica velikoga rječničkoga formata), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Kompolje, 2003.
In Tyrannos I – IV (tiskane radio drame na gackoj čakavštini i dijelom gackoj štokavštini), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2008.
Kičmasa, zbirka novela pisana standardnim hrvatskim jezikom, u dijalozima gackom čakavštinom, Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2009.
Bajke za maće i 'ne malo veće (pisane na gackoj čakavštini i podijeljene djeci u dječjem vrtiću te nižim razredima osnovne škole, s CD-om na kojemu su govorom ispričane bajke), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2009.
Dojčland… Deutschland (tri dramska teksta), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2010.
Suza smaragdna (tri dramska teksta), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2010.
Čarolija kvakâ i kavâ (pripovijesti), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2010.
Tri neobične priče (pripovijesti), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2010.
Status (roman), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2010.
Fortica u Otočcu (monografija), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2016., 123 str.
Patuljci krila nemaju (roman), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2016.
Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke 1997.-2017. (monografija), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2018., 215 str.
 
Suautor je četiriju naslova:
Kompolje – narodni život i običaji (etnografsko štivo) autora Jure Grčevića po danoj metodologiji dr. Antuna Radića, Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Kompolje, 2000., 149 str.
GACKA – Program integralnoga upravljanja okolišem i održivi razvoj, Hrvatska gospodarska komora, Zagreb, 2005.
Gačanska tradicijska kuharica – povratak zaboravljenih okusa, Hrvatska gospodarska komora, Zagreb, 2005.
Otočki dekameron I. i II. (10 novela), Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Kompolje, 2016., 2017.
 
Dvije knjige su u tisku:
Tako se nekada živjelo i radilo u Gackoj (osvrt s antropolingvističkog stajališta), što se odnosi na do sada neopisani način života na selu prije modernizacije, ali i na pojmove koji nestankom određenih poslova i uporabnih predmeta padaju u pasivni leksik i gube se)
Coronameron – 50 novela isključivo pisanih na gackoj čakavštini po uzoru na Boccacciov Decameron, iskorišteno je iskustvo pandemije koronavirusa.
 
U pripremi za tisak su četiri članka za monografiju Kompolje – župa i naselje:
Kratki opis mjesnog govora Kompolja
Kratka povijest Kompolja
Crkveni život u Kompolju
Nešto o uskrsnim običajima Kompoljčana u prvoj polovici 20. st.

U različitim tiskanim izdanjima objavio je više od trideset članaka. Kada je u pitanju jezik, odnosno gacka čakavština, onda treba izdvojiti tri članka:
Gacki čakavski govori s područja Otočca – Zaštićeno nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske, objavljeno u Senjskom zborniku 46, 2019.
Deklinacije u čakavštini južne Gacke, objavljeno u zborniku Grad Otočac 8, 2005.
Germanizmi u čakavskim mjesnim govorima južne Gacke, u suautorstvu s Mirjanom Dasović, objavljeno u zborniku Grad Otočac 7.

Sudjelovao je na više znanstvenih skupova:
Identitet Like s radom: Položaj gacke čakavštine u odnosu na čakavsko narječje, tekst objavljen u: Identitet Like – Korijeni i istraživanja, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2009., 16 str.
Gacka i Otočac u srednjem vijeku, održanom u ožujku 2010., s radom: Pojavnost horonima Gacka u hrvatskoj povijesti s refleksijom do suvremenosti (neobjavljeno), u organizaciji Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i Katedre Čakavskog sabora pokrajine Gacke, pod pokroviteljstvom HAZU-a, Odsjeka za povijesne znanosti, 60 str.
Poziv, poslanje i služenje, monografija posvećena 50. obljetnici svećeništva mr. Tomislava Šporčića, s tekstom: Obnova sakralnih objekata u Gackoj, 2017., 30 str.
Milan Kranjčević je pozvan na ovogodišnji međunarodni znanstveni skup na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku pod nazivom Računalno jezikoslovlje i Zlatna formula hrvatskoga jezika s temom Katolički kalendar u zrcalu gacke čakavštine, gdje kroz crkvene blagdane i druge kalendarske odrednice ističe većinu značajki gacke čakavštine nepoznatih široj javnosti.