Analiza izvješća i predloženih programa nacionalnih kazališta i festivala
Vijeće za dramsku i plesnu umjetnost te izvedbene umjetnosti
U Zagrebu 20. siječnja 2014.
- analiza izvješća i predloženih programa nacionalnih kazališta i festivala
Sukladno kriterijima i traženoj analizi izvješća i predloženih programa, Vijeće za dramsku i plesnu umjetnost te izvedbene umjetnosti utvrđuje sljedeće:
· u predloženim programima naših nacionalnih kazališta i nacionalnih festivala teško je zamijetiti pomake prema sadržajnoj inovativnosti repertoara, originalnosti i kvaliteti izvan očekivanih i već viđenih smjernica koje se inercijom ponavljaju godinama. Dovoljno je primijetiti npr. da nijedna od ovih organizacija nije npr. našla nikakvog motiva tematizirati 100 godišnjicu od početka I. svjetskog rata s kojom se bavi cijela Europa te da se osim Dubrovačkih ljetnih igara, nijedna nije sjetila Shakespearea u godini njegove 450. obljetnice rođenja. No, ni DLJI nije oko toga značajnije uobličio program što se moglo očekivati s obzirom na to da Shakespeare čini, sve od utemeljenja toga festivala, jedan od osnovnih repertoarnih krugova i prepoznatljivosti te manifestacije uopće.
Drugo, svi naši nacionalni «pogoni» i dalje teško uspostavljaju kreativni odnos prema lokalnoj zajednici, a još se teže usklađuju s posebnostima iste te i dalje kao da «uživaju» u autističkom odnosu prema stvarnosti u kojoj živimo. Ovdje ističemo kao iznimke rijetke predložene programe koji odskaču od takva trenda te ih Vijeće želi istaknuti kao pozitivne primjere. To su: Magrisov Dunav, Kamovljeva Isušena kaljuža, oba u prijedlogu Talijanske drame HNK-a Ivana pl. Zajca, Solerov Kontra progresa HNK-a Split te Slažem se... Kazališnog studija HNK-a u Varaždinu.
I dalje je moguće, umjesto naslova djela, u prijedlogu zagrebačkog HNK-a vidjeti i ovo: «Suvremeni domaći tekst» i «Velika premijera» što je negativna praksa s kojom bi trebalo prestati. Ovdje moramo spomenuti još jednu poraznu činjenicu, tiče se položaja hrvatske drame u premijernom programu tih kazališta i festivala te se gotovo nevjerojatnima čine podatci iz razrada njihovih programa za 2014. Naime, na našim scenama ćemo ove godine vidjeti samo dvije predstave nastale na klasičnom predlošku (Kamovljeva Isušena kaljuža u Talijanskoj drami HNK Ivana pl. Zajca i Kolarov Svoga tela gospodar u HNK-u Varaždin) te još samo njih sedam, redom komornih koje će biti postavljene po suvremenim predlošcima (proznim, dramskim, poetskim ili još nenapisanim), i to u Osijeku dvije, u Rijeci tri te po jedna u Varaždinu i Splitu. Ovim brojkama treba pridodati i jednu dramsku predstavu zagrebačkog HNK-a kojoj se još ne zna naslov. Vijeće ovaj podatak smatra zabrinjavajućim.
Što se ekipiranja tiče, utvrđujemo da sve više ulazi u tradiciju ponavljanje istih umjetničkih timova te se s tim u vezi primjećuje nedovoljno širenje izbora kvalitetnih i kvalificiranih suradnika, osobito mladih umjetnika. Usto, importiranje «stručnjaka» koji nisu dokazani kao umjetnici visokog ranga, ali u nekim kazalištima redovito režiraju, rade scenografije, kostimografije i sl., iako za to i nisu educirani, i dalje je redovita praksa. I dalje se u premijerne predstave ubrajaju i one koje su već izvedene u prošloj godini i za koje nije predan prijedlog u zadanom roku (riječki Orašar) ili one koje su već zamijenjene drugim naslovom (varaždinska Sablazan u dolini Šentflorijanskoj), što dodatno govori o površnosti i nedovoljnoj odgovornosti vodećih ljudi tih kazališta.
Unatoč nekim zanimljivim opernim repertoarnim prijedlozima (Moskva Trešnjevka u HNK-u Zagreb i zahtjevni Tamerlano na DLJI-u u zanimljvoj koprodukcijskoj ideji), na premijernim opernim repertoarima nema ni dalje opere XX. stoljeća, ali je primjetan nastavak proboja mjuzikala, opereta, čak i rock-opera te u teatrologiji zasad nepoznatih žanrova kao što su rock-melodrama, ili muzički putopis.
Zajednički svim glazbenim granama jest nedostatan broj domaćih opernih i baletnih djela na premijernom programu, iznimka je HNK Split s premijerom baleta Đavo u selu. Ističemo ovdje HNK u Rijeci čiji Balet jedini ima u planu čak dva nova koreografska djela (Pour homme et femme, Also sprach Zarathustra). Začuđuje podatak da baš NITKO nije na repertoar uvrstio neko djelo osnivača hrvatske opere Ivana pl. Zajca u godini stote obljetnice njegove smrti.
Nažalost, i dalje se prečesto, suprotno pravilima repertoarnog kazališta, prednost daje komercijalnom kazalištu u odnosu na ono umjetničko te je i dalje rijetka pojava praćenje suvremenih tendencija u kazalištu, partnerstvo, mobilnost i umrežavanje.
Kad je riječ o programskim prijedlozima za 2014. godinu, zaključujemo da su repertoarne smjernice i dalje ostale u skučenim i neinventivnim okvirima te da nijedna organizacija nema prepoznatljivu repertoarnu liniju te se o njihovoj promišljenoj repertoarnoj politici ne može ni govoriti.
· Nadalje, moramo opet istaknuti negativnu praksu u financijskim planovima i financijskim izvješćima te s tim u vezi praksu nepotrebnog razbacivanja proračunskog novca na «reprezentaciju», «domjenke» «troškove reklame», programske knjižice i razne stavke tipa «potrošni materijal», «ostali nespomenuti rashodi», «cvijeće» i sl., a sve od po 50 do 200 tisuća kuna po stavci. Govoreći o financijskim izvješćima, ona su i dalje nepotpuna te kod svih nedostaju detaljne razrade programskih troškova. Umjesto toga se na uvid Ministarstvu daju računovodstvene bilance što ni u kojem slučaju nije financijsko izvješće (HNK Zagreb, HNK u Osijeku) ili posve nesređena «izvješća» prepuna dubioznih računa za nepotrebne usluge i ugovora izraženih u eurima ili onih potpisanih za nepoznate umjetničke poslove (npr. autorski ugovori za tzv. «prilagodbu scenografije» iako je ugovor za scenografiju sklopljen s drugim umjetnikom), pa ugovora s neumjetnicima, uporaba izraza kao što je u financijama nedopušteno «cca» itd. U nemaru i administrativnom kaosu te po razbacivanju proračunskim novcem (posve neujednačeni autorski honorari i usluge) prednjači HNK u Varaždinu pa je i iz toga jasno da se tome kazalištu nije smio dati status nacionalnog teatra. Zbog svega navedenog Ministarstvo bi trebalo uvesti redovite mjere nadzora u svim ovim institucijama, ali i organizirati cikluse edukacija za zaposlenike u njihovim upravama i administracijama. Natprosječno visoki honorari mogu se zamijetiti na DLJI-u (honorari intendanta koji pokriva i Dramu što nije dobra praksa – pokazalo je to «skidanje» 2/3 prošlogodišnjeg premijernog dramskog programa – i ravnatelja glazbenog programa te u izvješću nespecificiranih «vanjskih suradnika») i na Splitskom ljetu čiji je prošlogodišnji premijerni operni program sa samo 4 izvedbe stajao milijun i pol kuna. Usto, ta manifestacija ni do danas, osim copy-paste financijskog plana nije dostavila niti nacrt programa za sljedeću godinu te nije jasno na što bi se te cifre imale odnositi. Vijeće predlaže preispitivanje odluke o sufinanciranju ove manifestacije od strane Ministarstva.
· Iz svega proizlazi i to da kod svih organizacija segment planiranja zabrinjavajuće zaostaje za profesionalnim te bi, sukladno takvim lošim i neprofesionalnim navikama, Ministarstvo trebalo postrožiti pravila o predaji izvješća i načinu pisanja prijedloga programa. Tako se npr. u aplikacijama HNK-a u Osijeku i HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci nalaze podatci koji nemaju veze sa stvarnosti, npr. Vijeću nije poznato, a ne može se iščitati ni iz njihovih izvješća i programa, u kojim to projektima EU fonda Kultura 2007. – 2013. sudjeluju ta kazališta i zašto navode da će i dalje u njima sudjelovati kad se već iz naziva vidi da je taj fond završen te bi im trebalo biti poznato da je otvoren natječaj za novi EU fond Kreativna Europa. Nadalje, iz razloga lošeg planiranja, kazališta uopće ne navode precizno umjetničke cijele umjetničke timove za sve najavljene predstave. Primjerice, za premijeru koja se treba odigrati već ovoga mjeseca u u Osijeku nije naveden ni prevoditelj, za ostale predstave jedva da se znaju redatelji, a o ostalim suradnicima i o svim podjelama može se samo nagađati. Jednako tako, nejasno je zašto osječko kazalište koje ima svoj orkestar, zbor i svoje soliste mora angažirati za manifestacije tipa «novogodišnji koncert» ili «lipanjska operna noć» vanjske glazbenike i još uvijek nepoznate soliste ne dajući priliku svojim umjetnicima da nastupe na takvim prigodnicama pa zbog toga troškovi za 8 koncerata prelaze 230 000 kuna.
Slična je situacija s lošim planiranjem i u Rijeci gdje su također poznati redatelji i eventualno adaptatori te su npr. potpuno nerazrađeni programi brojnih predloženih «koprodukcija» s kazalištima i festivalima u RH i u regiji. Tko što od partnera radi u tim produkcijama ostaje nepoznanicom, a njihovi su troškovnici sastavljeni neuredno i neprecizno, s cjenicima koji su u najmanju ruku – nelogični.
Ne možemo se složiti ni s upornim zadržavanjem dugodišnje loše prakse našeg najvećeg festivala kojom se konačni program definira ceremonijalno tek početkom veljače za tekuću godinu. Taj zastarjeli običaj treba žurno mijenjati jer dovodi u pitanje konkurentnost te manifestacije. Dovoljno je spomenuti da je Salzburški festival pustio u prodaju ulaznice za ovogodišnji festival već 20. studenog 2013. godine te će, kao i obično, sve ulaznice biti rasprodane do trenutka kad DLJI tek «otkriva» svoj program. Apeliramo na osnivače i Vijeće DLJI-a da ukaže ravnateljstvu na tu negativnu praksu i nužnost promjene smjera u planiranju repertoara.
· Nadalje, uvidom u izvješća koja su poslana Ministarstvu za prvih šest mjeseci prošle godine, u svim nacionalnim kazalištima i na festivalima primjetna je visoka neekonomičnost i kratkotrajnost programa. Kriterij promicanja hrvatske kulture u svijetu i uključenost u međunarodne kulturne mreže i projekte za sve je ove organizacije – suprotno preporukama ovoga Vijeća – velika nepoznanica te se na temelju toga doista ne može reći da djeluju u cilju općeg interesa za kulturni razvoj u Republici Hrvatskoj što je jedan od važnijih kriterija za dodjelu sredstava Ministarstva.
Općenito, što se stila i tona samih «izvješća» tiče, SVA su (osim HNK-a u Varaždinu, HNK-a Split i HNK-a Zagreb koji izvješća nisu ni dostavili te apeliramo da se ona ŽURNO zatraže) pisana s visokim stupnjem emocionalnosti kojom intendanti i suradnici preuzetno ističu svoje nemjerljive zasluge te slijedom njih i visoke domete programa, U tim se dokumentima prečesto služe izrazima poput: maestralno, impresivno, iznimno, pun pogodak, sjajno, fantastično i sl. Pritom nijedan dokument od analiziranih nije prošao lekturu te je zamjetna jezična i svakovrsna stilska zbrka.
Zaključak koji se nameće jest da za ravnateljstva naših najvećih kazališta i festivala gotovo nerješiv problem predstavlja profesionalno pisanje evaluacije te s tim u vezi i iznimno značenje toga dokumenta, kao i njegova realizacija. Baš ni jedno dobiveno «izvješće» ni u jednom segmentu ne zadovoljava jasno definirane metode i pokazatelje izrade takvoga dokumenta. Dakle, umjesto «samovrednujućih» lauda ispisanih u prilog svojim programima, trebalo bi, sukladno pravilima struke, u svakom predloženom programu navesti nešto o ciljevima (npr. visoki profesionalni standardi, precizne karakteristike identiteta i sudjelovanja na regionalnoj umjetničkoj sceni) i parametrima (npr. primjena međunarodnih profesionalnih standarda, jasno mjesto na kulturnoj sceni i medijima), razraditi kriterije (npr. diversifikacija publike, uključenost u kulturno-političke akcije, socijalni angažman, međusektorska suradnja), načiniti pokazatelje kvantitativne i kvalitativne evaluacije (osim nagrada, navesti i broj gledatelja, zastupljenost različitih društvenih skupina, obrazovnu i dobnu strukturu gledatelja, vizualnu usuglašenost, gostovanja, pozive na festivale, napise u stručnim medijima) putem jasno mjerljivih i primjenjivih metoda koje se (objektivne, a ne ovako redom – subjektivne i konfuzne), osim autoevaluacijske metode, odnose na: eksternu evaluaciju dosegnutih standarda i analizu stanja na početku i na kraju izvještajnog razdoblja te neizostavno – praćenje publike.
Nasuprot tome, u podnesenim «izvješćima» u prevelikoj su mjeri prisutni izrazi žaljenja zbog brojnih ograničenja na koje nailaze čelni ljudi u svojim mandatima te su zbog njih navodno blokirani u svom umjetničkom i organizacijskom djelovanju. Posljedično, svi redom pokazuju tendenciju prebacivanja odgovornosti za sve propušteno na ostale subjekte kulturne politike u RH. Tako se u vlastitu načinu rada ne naslućuje nikakav osjećaj odgovornosti za možebitne propuste ili pogreške.
O svemu gore navedenom, članovi Vijeća su spremni na sastanku s ministricom Zlatar-Violić dodatno šire obrazložiti sve gore navedeno te iznijeti i neke sugestije za promjenu postojećeg stanja te ovim putem traže termin za što skoriji susret .
Na kraju, Vijeće apelira na sve službe Ministarstva, a posebno na pomoćnika g. Stojsavljevića, da što prije pokrenu niz mjera i postupaka koje će pomoći ravnateljstvima naših nacionalnih kazališnih organizacija da razviju i usavrše svoje stručne vještine u pravcu suvremenog menadžmenta i suvremene kazališne estetike kakvi i dolikuju tim institucijama.
Za Vijeće:
Snježana Banović, predsjednica
U Zagrebu 20. siječnja 2014.
- analiza izvješća i predloženih programa nacionalnih kazališta i festivala
Sukladno kriterijima i traženoj analizi izvješća i predloženih programa, Vijeće za dramsku i plesnu umjetnost te izvedbene umjetnosti utvrđuje sljedeće:
· u predloženim programima naših nacionalnih kazališta i nacionalnih festivala teško je zamijetiti pomake prema sadržajnoj inovativnosti repertoara, originalnosti i kvaliteti izvan očekivanih i već viđenih smjernica koje se inercijom ponavljaju godinama. Dovoljno je primijetiti npr. da nijedna od ovih organizacija nije npr. našla nikakvog motiva tematizirati 100 godišnjicu od početka I. svjetskog rata s kojom se bavi cijela Europa te da se osim Dubrovačkih ljetnih igara, nijedna nije sjetila Shakespearea u godini njegove 450. obljetnice rođenja. No, ni DLJI nije oko toga značajnije uobličio program što se moglo očekivati s obzirom na to da Shakespeare čini, sve od utemeljenja toga festivala, jedan od osnovnih repertoarnih krugova i prepoznatljivosti te manifestacije uopće.
Drugo, svi naši nacionalni «pogoni» i dalje teško uspostavljaju kreativni odnos prema lokalnoj zajednici, a još se teže usklađuju s posebnostima iste te i dalje kao da «uživaju» u autističkom odnosu prema stvarnosti u kojoj živimo. Ovdje ističemo kao iznimke rijetke predložene programe koji odskaču od takva trenda te ih Vijeće želi istaknuti kao pozitivne primjere. To su: Magrisov Dunav, Kamovljeva Isušena kaljuža, oba u prijedlogu Talijanske drame HNK-a Ivana pl. Zajca, Solerov Kontra progresa HNK-a Split te Slažem se... Kazališnog studija HNK-a u Varaždinu.
I dalje je moguće, umjesto naslova djela, u prijedlogu zagrebačkog HNK-a vidjeti i ovo: «Suvremeni domaći tekst» i «Velika premijera» što je negativna praksa s kojom bi trebalo prestati. Ovdje moramo spomenuti još jednu poraznu činjenicu, tiče se položaja hrvatske drame u premijernom programu tih kazališta i festivala te se gotovo nevjerojatnima čine podatci iz razrada njihovih programa za 2014. Naime, na našim scenama ćemo ove godine vidjeti samo dvije predstave nastale na klasičnom predlošku (Kamovljeva Isušena kaljuža u Talijanskoj drami HNK Ivana pl. Zajca i Kolarov Svoga tela gospodar u HNK-u Varaždin) te još samo njih sedam, redom komornih koje će biti postavljene po suvremenim predlošcima (proznim, dramskim, poetskim ili još nenapisanim), i to u Osijeku dvije, u Rijeci tri te po jedna u Varaždinu i Splitu. Ovim brojkama treba pridodati i jednu dramsku predstavu zagrebačkog HNK-a kojoj se još ne zna naslov. Vijeće ovaj podatak smatra zabrinjavajućim.
Što se ekipiranja tiče, utvrđujemo da sve više ulazi u tradiciju ponavljanje istih umjetničkih timova te se s tim u vezi primjećuje nedovoljno širenje izbora kvalitetnih i kvalificiranih suradnika, osobito mladih umjetnika. Usto, importiranje «stručnjaka» koji nisu dokazani kao umjetnici visokog ranga, ali u nekim kazalištima redovito režiraju, rade scenografije, kostimografije i sl., iako za to i nisu educirani, i dalje je redovita praksa. I dalje se u premijerne predstave ubrajaju i one koje su već izvedene u prošloj godini i za koje nije predan prijedlog u zadanom roku (riječki Orašar) ili one koje su već zamijenjene drugim naslovom (varaždinska Sablazan u dolini Šentflorijanskoj), što dodatno govori o površnosti i nedovoljnoj odgovornosti vodećih ljudi tih kazališta.
Unatoč nekim zanimljivim opernim repertoarnim prijedlozima (Moskva Trešnjevka u HNK-u Zagreb i zahtjevni Tamerlano na DLJI-u u zanimljvoj koprodukcijskoj ideji), na premijernim opernim repertoarima nema ni dalje opere XX. stoljeća, ali je primjetan nastavak proboja mjuzikala, opereta, čak i rock-opera te u teatrologiji zasad nepoznatih žanrova kao što su rock-melodrama, ili muzički putopis.
Zajednički svim glazbenim granama jest nedostatan broj domaćih opernih i baletnih djela na premijernom programu, iznimka je HNK Split s premijerom baleta Đavo u selu. Ističemo ovdje HNK u Rijeci čiji Balet jedini ima u planu čak dva nova koreografska djela (Pour homme et femme, Also sprach Zarathustra). Začuđuje podatak da baš NITKO nije na repertoar uvrstio neko djelo osnivača hrvatske opere Ivana pl. Zajca u godini stote obljetnice njegove smrti.
Nažalost, i dalje se prečesto, suprotno pravilima repertoarnog kazališta, prednost daje komercijalnom kazalištu u odnosu na ono umjetničko te je i dalje rijetka pojava praćenje suvremenih tendencija u kazalištu, partnerstvo, mobilnost i umrežavanje.
Kad je riječ o programskim prijedlozima za 2014. godinu, zaključujemo da su repertoarne smjernice i dalje ostale u skučenim i neinventivnim okvirima te da nijedna organizacija nema prepoznatljivu repertoarnu liniju te se o njihovoj promišljenoj repertoarnoj politici ne može ni govoriti.
· Nadalje, moramo opet istaknuti negativnu praksu u financijskim planovima i financijskim izvješćima te s tim u vezi praksu nepotrebnog razbacivanja proračunskog novca na «reprezentaciju», «domjenke» «troškove reklame», programske knjižice i razne stavke tipa «potrošni materijal», «ostali nespomenuti rashodi», «cvijeće» i sl., a sve od po 50 do 200 tisuća kuna po stavci. Govoreći o financijskim izvješćima, ona su i dalje nepotpuna te kod svih nedostaju detaljne razrade programskih troškova. Umjesto toga se na uvid Ministarstvu daju računovodstvene bilance što ni u kojem slučaju nije financijsko izvješće (HNK Zagreb, HNK u Osijeku) ili posve nesređena «izvješća» prepuna dubioznih računa za nepotrebne usluge i ugovora izraženih u eurima ili onih potpisanih za nepoznate umjetničke poslove (npr. autorski ugovori za tzv. «prilagodbu scenografije» iako je ugovor za scenografiju sklopljen s drugim umjetnikom), pa ugovora s neumjetnicima, uporaba izraza kao što je u financijama nedopušteno «cca» itd. U nemaru i administrativnom kaosu te po razbacivanju proračunskim novcem (posve neujednačeni autorski honorari i usluge) prednjači HNK u Varaždinu pa je i iz toga jasno da se tome kazalištu nije smio dati status nacionalnog teatra. Zbog svega navedenog Ministarstvo bi trebalo uvesti redovite mjere nadzora u svim ovim institucijama, ali i organizirati cikluse edukacija za zaposlenike u njihovim upravama i administracijama. Natprosječno visoki honorari mogu se zamijetiti na DLJI-u (honorari intendanta koji pokriva i Dramu što nije dobra praksa – pokazalo je to «skidanje» 2/3 prošlogodišnjeg premijernog dramskog programa – i ravnatelja glazbenog programa te u izvješću nespecificiranih «vanjskih suradnika») i na Splitskom ljetu čiji je prošlogodišnji premijerni operni program sa samo 4 izvedbe stajao milijun i pol kuna. Usto, ta manifestacija ni do danas, osim copy-paste financijskog plana nije dostavila niti nacrt programa za sljedeću godinu te nije jasno na što bi se te cifre imale odnositi. Vijeće predlaže preispitivanje odluke o sufinanciranju ove manifestacije od strane Ministarstva.
· Iz svega proizlazi i to da kod svih organizacija segment planiranja zabrinjavajuće zaostaje za profesionalnim te bi, sukladno takvim lošim i neprofesionalnim navikama, Ministarstvo trebalo postrožiti pravila o predaji izvješća i načinu pisanja prijedloga programa. Tako se npr. u aplikacijama HNK-a u Osijeku i HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci nalaze podatci koji nemaju veze sa stvarnosti, npr. Vijeću nije poznato, a ne može se iščitati ni iz njihovih izvješća i programa, u kojim to projektima EU fonda Kultura 2007. – 2013. sudjeluju ta kazališta i zašto navode da će i dalje u njima sudjelovati kad se već iz naziva vidi da je taj fond završen te bi im trebalo biti poznato da je otvoren natječaj za novi EU fond Kreativna Europa. Nadalje, iz razloga lošeg planiranja, kazališta uopće ne navode precizno umjetničke cijele umjetničke timove za sve najavljene predstave. Primjerice, za premijeru koja se treba odigrati već ovoga mjeseca u u Osijeku nije naveden ni prevoditelj, za ostale predstave jedva da se znaju redatelji, a o ostalim suradnicima i o svim podjelama može se samo nagađati. Jednako tako, nejasno je zašto osječko kazalište koje ima svoj orkestar, zbor i svoje soliste mora angažirati za manifestacije tipa «novogodišnji koncert» ili «lipanjska operna noć» vanjske glazbenike i još uvijek nepoznate soliste ne dajući priliku svojim umjetnicima da nastupe na takvim prigodnicama pa zbog toga troškovi za 8 koncerata prelaze 230 000 kuna.
Slična je situacija s lošim planiranjem i u Rijeci gdje su također poznati redatelji i eventualno adaptatori te su npr. potpuno nerazrađeni programi brojnih predloženih «koprodukcija» s kazalištima i festivalima u RH i u regiji. Tko što od partnera radi u tim produkcijama ostaje nepoznanicom, a njihovi su troškovnici sastavljeni neuredno i neprecizno, s cjenicima koji su u najmanju ruku – nelogični.
Ne možemo se složiti ni s upornim zadržavanjem dugodišnje loše prakse našeg najvećeg festivala kojom se konačni program definira ceremonijalno tek početkom veljače za tekuću godinu. Taj zastarjeli običaj treba žurno mijenjati jer dovodi u pitanje konkurentnost te manifestacije. Dovoljno je spomenuti da je Salzburški festival pustio u prodaju ulaznice za ovogodišnji festival već 20. studenog 2013. godine te će, kao i obično, sve ulaznice biti rasprodane do trenutka kad DLJI tek «otkriva» svoj program. Apeliramo na osnivače i Vijeće DLJI-a da ukaže ravnateljstvu na tu negativnu praksu i nužnost promjene smjera u planiranju repertoara.
· Nadalje, uvidom u izvješća koja su poslana Ministarstvu za prvih šest mjeseci prošle godine, u svim nacionalnim kazalištima i na festivalima primjetna je visoka neekonomičnost i kratkotrajnost programa. Kriterij promicanja hrvatske kulture u svijetu i uključenost u međunarodne kulturne mreže i projekte za sve je ove organizacije – suprotno preporukama ovoga Vijeća – velika nepoznanica te se na temelju toga doista ne može reći da djeluju u cilju općeg interesa za kulturni razvoj u Republici Hrvatskoj što je jedan od važnijih kriterija za dodjelu sredstava Ministarstva.
Općenito, što se stila i tona samih «izvješća» tiče, SVA su (osim HNK-a u Varaždinu, HNK-a Split i HNK-a Zagreb koji izvješća nisu ni dostavili te apeliramo da se ona ŽURNO zatraže) pisana s visokim stupnjem emocionalnosti kojom intendanti i suradnici preuzetno ističu svoje nemjerljive zasluge te slijedom njih i visoke domete programa, U tim se dokumentima prečesto služe izrazima poput: maestralno, impresivno, iznimno, pun pogodak, sjajno, fantastično i sl. Pritom nijedan dokument od analiziranih nije prošao lekturu te je zamjetna jezična i svakovrsna stilska zbrka.
Zaključak koji se nameće jest da za ravnateljstva naših najvećih kazališta i festivala gotovo nerješiv problem predstavlja profesionalno pisanje evaluacije te s tim u vezi i iznimno značenje toga dokumenta, kao i njegova realizacija. Baš ni jedno dobiveno «izvješće» ni u jednom segmentu ne zadovoljava jasno definirane metode i pokazatelje izrade takvoga dokumenta. Dakle, umjesto «samovrednujućih» lauda ispisanih u prilog svojim programima, trebalo bi, sukladno pravilima struke, u svakom predloženom programu navesti nešto o ciljevima (npr. visoki profesionalni standardi, precizne karakteristike identiteta i sudjelovanja na regionalnoj umjetničkoj sceni) i parametrima (npr. primjena međunarodnih profesionalnih standarda, jasno mjesto na kulturnoj sceni i medijima), razraditi kriterije (npr. diversifikacija publike, uključenost u kulturno-političke akcije, socijalni angažman, međusektorska suradnja), načiniti pokazatelje kvantitativne i kvalitativne evaluacije (osim nagrada, navesti i broj gledatelja, zastupljenost različitih društvenih skupina, obrazovnu i dobnu strukturu gledatelja, vizualnu usuglašenost, gostovanja, pozive na festivale, napise u stručnim medijima) putem jasno mjerljivih i primjenjivih metoda koje se (objektivne, a ne ovako redom – subjektivne i konfuzne), osim autoevaluacijske metode, odnose na: eksternu evaluaciju dosegnutih standarda i analizu stanja na početku i na kraju izvještajnog razdoblja te neizostavno – praćenje publike.
Nasuprot tome, u podnesenim «izvješćima» u prevelikoj su mjeri prisutni izrazi žaljenja zbog brojnih ograničenja na koje nailaze čelni ljudi u svojim mandatima te su zbog njih navodno blokirani u svom umjetničkom i organizacijskom djelovanju. Posljedično, svi redom pokazuju tendenciju prebacivanja odgovornosti za sve propušteno na ostale subjekte kulturne politike u RH. Tako se u vlastitu načinu rada ne naslućuje nikakav osjećaj odgovornosti za možebitne propuste ili pogreške.
O svemu gore navedenom, članovi Vijeća su spremni na sastanku s ministricom Zlatar-Violić dodatno šire obrazložiti sve gore navedeno te iznijeti i neke sugestije za promjenu postojećeg stanja te ovim putem traže termin za što skoriji susret .
Na kraju, Vijeće apelira na sve službe Ministarstva, a posebno na pomoćnika g. Stojsavljevića, da što prije pokrenu niz mjera i postupaka koje će pomoći ravnateljstvima naših nacionalnih kazališnih organizacija da razviju i usavrše svoje stručne vještine u pravcu suvremenog menadžmenta i suvremene kazališne estetike kakvi i dolikuju tim institucijama.
Za Vijeće:
Snježana Banović, predsjednica