Kriza tiskanih i internetskih komercijalnih medija (7.5.2015.)

Treći otvoreni sastanak Radne skupine za raspravu o medijskoj politici Republike Hrvatske 2015 – 2020. održan je u četvrtak, 7. svibnja 2015. godine, u Velikoj dvorani Novinarskog doma u Zagrebu. Nakon razgovora posvećenih javnih medijima – Hini i HRT-u – ovaj je susret označio prelazak  

na raspravu o komercijalnim medijima, fokusirajući se na tiskane i internetske te ostavljajući temu televizija i radija za idući sastanak.
     U prvom dijelu sastanka, uvodna izlaganja održali su Andrea Milat, suradnica na izradi Nacionalnog izvještaja o medijima 1990. – 2015., koja je predstavila dio izvještaja posvećen komercijalnim tiskanim medijima, Miroslav Ivić, predstavnik Udruge novinskih izdavača pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca i Anton Filić, predsjednik Sindikata novinara Hrvatske.
     U drugom su dijelu govorili Milan F. Živković, glavni savjetnik u Ministarstvu kulture, Mirko Jurič, vlasnik i direktor Varaždinskih vijesti te predsjednik Grupacije lokalnih i regionalnih izdavača informativnih novina pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, Rajko Naprta, donedavno zaposlen u Sektoru za industriju HGK-a, a danas u mirovini i Slavica Lukić, potpredsjednica Hrvatskog novinarskog društva.
 
Dva pogleda na krizu tiskanih medija

     Andrea Milat u svojoj je prezentaciji naglasila kako danas u Hrvatskoj izlazi 11 dnevnih novina, čak 6 manje nego 2008. godine. Veliku krizu tiskanih medija prikazala je iscrpnim statističkim podacima o padu prihoda i zaposlenosti posljednjih godina, među kojima su neki kasnije u raspravi naišli na osporavanja i propitivanja. Kao posebnu točku silazne krizne putanje komercijalnih tiskanih medija izdvojila je predstečajne nagodbe. Poistovjećivanje krize tiskanih komercijalnih medija sa širom ekonomskom krizom, međutim – ustvrdila je – nije sasvim točno. Umjesto toga, krizu komercijalnog tiska treba shvatiti kao posljedicu različitih uzroka. Jedan je pojava interneta i selidba oglašivača na internetske medije, drugi sveobuhvatna gospodarska kriza, a treći privatizacija tiskanih medija. Prema dostupnim statističkim podacima, istaknula je Milat, razvoj aktualnih problema tiskanih medija može se pratiti još od njihovih prvih privatizacija, on se pogoršava sa svakom idućom i tek potom, u uvjetima ekonomske krize, posve zaoštrava.
     Na kraju svoga izlaganja, Milat je spomenula i tzv. RPO-izaciju novinarskog rada (tj. mogućnost uvrštavanja u Registar obveznika poreza na dohodak koja je svojedobno bila ponuđena novinarkama i novinarima, da bi prije pet ili šest postala snažnom tendencijom pravnog zasnivanja suradnje između novinara i medija u Hrvatskoj). Sustav RPO-a, ustvrdila je Milat, zapravo je podrazumijevao prikrivene radne odnose – novinarke i novinari koji su u njega ušli imali su podjednake obveze kao i njihovi kolege u stalnom radnom odnosu, ali i znatno manja prava od njih. U kasnijoj se diskusiji pokazalo da je tema RPO-a bila jedna od komentiranijih na ovom otvorenom sastanku.

     Nakon Andree Milat, pogled na krizu medija iz perspektive vlasnika ponudio je Miroslav Ivić iz Hrvatske udruge poslodavaca. Situacija, kazao je, nije toliko loša kao što je prikazana u prethodnom izlaganju, ali je i dalje vrlo loša. Suprotstavio se tezi o privatizaciji kao jednom od uzroka današnje krize, podsjetivši na primjer Vjesnika, dnevnih novina koje nisu bile privatizirane pa su ugašene, što se, smatra Ivić, možda ne bi dogodilo da su dobile privatnog vlasnika.
     Temeljni problem u komercijalnim tiskanim medijima danas detektirao je u njihovoj neprofitabilnosti. Ona stvara nezadovoljstvo novinara, koji ostaju bez posla, ili rade za manje prihode i pod većim radnim opterećenjem nego prije; stvara i nezadovoljstvo cjelokupnog društva, koje je – zbog ušteda na edukaciji novinara, nestanku specijaliziranih novinara i sve izraženijem trendu novinarskog „svaštarenja“, ukidanju troškova za lekturu i brojnih ostalih vidova rušenja kvalitete medija u uvjetima krize – ostalo uskraćeno za bolji sadržaj i obuhvatnije informacije; stvara, naposljetku, i nezadovoljstvo vlasnika, koji više ne uspijevaju vratiti uložena sredstva, a zbog brojnih otkaza i smanjivanja novinarskih prihoda javnost ih negativno percipira. Sadržaj današnjih medija, nakon ukidanja brojnih rubrika koje su se pokazale kao „neisplative“, Ivić je okarakterizirao sintagmom „okoliša za oglašivače“. Nakon ovoga presjeka lošeg stanja, ponudio je i četiri prijedloga Udruge novinskih izdavača koji bi, prema njegovom mišljenju, omogućili da tisak preživi još otprilike deset godina, a nakon toga – smatra – možemo se samo nadati da će završiti i opća ekonomska kriza u Hrvatskoj, omogućivši tako ponovni rast komercijalnih tiskanih medija. Četiri prijedloga UNI-ja su: 1. proširenje najniže stope PDV-a, koju je aktualna Vlada odobrila nakladnicima dnevnih nacionalnih novina, s prihoda na prodanu nakladu na sve djelatnosti kojima se mediji bave te na sve općeinformativne tiskane medije, uključujući lokalne, regionalne i tjedne. Svi bi oni, smatra Ivić, na sve svoje poslove trebati plaćati najnižu poreznu stopu kako bi im se rasterećenjem omogućio rast; 2. uvrštavanje dnevnih novina u sustav potpore preko studentskih iskaznica, tzv. „iksica“, kako bi se studenticama i studentima omogućila dostupnost – njima inače uglavnom preskupih – dnevnih novina; 3. zakonska zaštita autorstva u tiskanim medijima, kako bi se spriječila njegova krađa i prenošenje – bilo u obliku nastavka novinarske priče započete u novinama, bilo u obliku kopiranja – u internetskim medijima, na Dnevnicima nacionalnih televizija, na radiju itd; 4. rješenje problema da se, kako je rekao Ivić, „tiskani mediji nezakonito kupuju kako bi se njihov sadržaj preprodavao“, kao što je slučaj u brojnim ugostiteljskim objektima gdje, prema njegovim informacijama, u prosjeku dvadeset ljudi čita jedne novine. „ZAMP je riješio ono što je u zraku, a što je na stolu nije nitko riješio“, zaključio je Ivić, založivši se za zakonsko rješenje ovog problema i implementaciju sve četiri predložene mjere u nacrt prijedloga nacionalne medijske politike.
 
Iz sindikalne perspektive

     Predsjednik sindikata novinara Hrvatske Anton Filić govorio je iz perspektive radnika u komercijalnim tiskanim medijima. Osvrćući se na primjedbe, koje su iznesene oko nekih podataka iz Nacionalnog izvještaja o medijima Ministarstva kulture, upozorio je kako do podataka nije lako doći, jer se metodologija razlikuje od institucije do institucije koje ih prikupljaju. Tako danas zapravo ne znamo koliko imamo nezaposlenih novinara, iako približni podaci govore o broju od oko devet stotina (od ukupno 5000). Dobar dio onih koji rade, napomenuo je, uključeni su u sustav RPO-a. To je bio oblik „indirektnog stimuliranja izdavača“, protiv kojeg se sindikat više puta službeno bunio, ali ni od jedne Vlade u protekla tri mandata nije dobio odgovor. Njegove posljedice pokazale su se kada su, primjerice, novinari Večernjeg lista 2011. godine započeli štrajk – njihovi kolege, uključeni u sustav RPO-a, tada im se nisu mogli pridružiti jer im zakon više nije štitio radna prava, pa su se objektivno našli u poziciji štrajkbrehera. Njihov „prikriveni radni odnos ili lažno slobodno novinarstvo“ – kako je sustav RPO-a nazvao Filić – doveo je do toga da je „Hrvatska bila na tragu, a još je uvijek, da bilo kakav štrajk bude onemogućen (…) Bilo je važno podijeliti novinare po toj liniji, jer onda ih se lakše drži u pokornosti“. Upravo to je glavni razlog, smatra Filić, zašto su politička vlast i vlasnici medija u dogovoru osmisli takav sustav, kojim je država bila oštećena za dvadesetak milijuna kuna neplaćenih poreza i doprinosa svake godine. U međuvremenu, ipak, nakon što je šteta učinjena, RPO je zamro: danas je u tom sustavu, procjenjuje Filić, oko 350 novinarki i novinara. Ako je okončanje bujanja RPO-a dobra stvar koju je aktualna vlast napravila, onda je, prema njegovom mišljenju, posebno loša bila gašenje Vjesnika. Nije pritom problem bio u dnevnim novinama, o kojima se i ne mora imati naročito dobro mišljenje; razlog gašenja, ustvrdio je, krupni su poduzetnički interesi vezani uz Vjesnikove nekretnine, vrijedne desetke milijuna eura. Pozvao je zato da se tiskari i ostalim poslovnim prostorima nekadašnjeg Vjesnika onemogući prenamjena: bez obzira na eventualnu prodaju, oni moraju ostati „prostorom novinarstva“. U zaključnom dijelu svoga izlaganja, predsjednik sindikata upozorio je na netransparentnost vlasništva, složio se da je korijen problema današnjih komercijalnih tiskanih medija i jedan od uzroka njihove krize u privatizacijama – podcrtavši posebno primjer Večernjeg lista, koji je prodavan ispod cijene da bi se iz njega izvlačili novci prodajom poslovnih prostora i dionica drugih tvrtki koje je posjedovao – spomenuo je problem naplate sadržaja na internetu koji se ne uspijeva riješiti niti na globalnoj razini, podržao je prijedlog smanjenja PDV-a koji je iznio prethodni govornik i ukazao na činjenicu da ne postoji nikakav propisanih mehanizam nadzora i sankcija za medije u kojima se krše redakcijski statuti.
 
Rasprava o profitnim i neprofitnim medijima

     Raspravu je nakon uvodnih izlaganja otvorila ravnateljica Agencije za elektroničke medije Mirjana Rakić. Napomenula je da je europska praksa danas učiniti zakonodavnu regulaciju elektroničkih medija što jednostavnijom. Naša regulacija, smatra Rakić, nije dobra, jer se komercijalne portale isključilo iz konkurencije za sredstva Fonda za poticanje pluralizma koja dodjeljuje AEM, a za koje se mogu natjecati samo neprofitni portali. Umjesto da ih dijelimo na komercijalne i neprofitne, trebali bismo se skoncentrirati na kvalitetu i sadržaj medija, provjeravajući zadovoljavaju li njima javni interes. 

     Sljedeći diskutant, Nenad Bartolčić iz Inicijative neovisnih internetskih medija, složio se s ovim stavom, ustvrdivši da je „neprihvatljiva diskriminacija medijskih projekata temeljem njihove pravne osobnosti“. Uputio je i niz oštrih kritika Ministarstvu kulture zbog procedure javne rasprave – tj. kašnjenja dostavljanja radnih materijala za raspravu i neprepoznavanja predstavnika neovisnih internetskih medija kao relevantnih aktera medijskog polja – ali i zbog sadržaja radnih materijala koji, prema njegovom mišljenju, ne uvažavaju specifičnost internetskih medija. „Mi od vas nismo dobili nikakvu analizu, nikakvo mapiranje internetskog sektora“, prozvao je Bartolčić Ministarstvo kulture. Na kraju je ustvrdio da se vlasnici neovisnih internetskih medija osjećaju šikanirano zato što ih se uporno uvrštava i komercijalne medije i svrstava nasuprot neprofitnima, te je pozvao da država pomogne svakom tko ima kvalitetan program, bio to neprofitni medij, društvo s ograničenom odgovornošću ili neka velika medijska korporacija.

     Posljednju repliku u prvom dijelu sastanka dala je Agata Račan iz Hrvatskog pravnog centra. Govoreći iz kuta pravne struke, upozorila je da je smisao dioničkih društava stvaranje profita pa je to njihov osnovni cilj i u medijskom sektoru. Podsjetila je i da je razlika neprofitnog i profitnog sektora ustavno i zakonski utemeljena, te da te pojmove trebamo koristiti u skladu s njivom legislativnim određenjem. Sloboda poduzetništva i sloboda govora dva su temeljna pravna načela kada govorimo o komercijalnim medijima, ustvrdila je. Obje ove slobode mogu se, međutim, prema načelu razmjernosti i ograničiti. Postoji, naime, uz slobodu i pitanje odgovornosti: naš bi zadatak u izradi medijske politike trebao biti i da odgovorimo na pitanje što je odgovornost vlasnika, a što odgovornost urednika i novinara. Račan se također osvrnula na problem RPO-a sugeriravši da se rješava kroz sudsku praksu, kritizirala je institut sramoćenja i založila se za zakonodavnu zaštitu zaposlenika u medijima.
 
Problem s tržištem

     Predstavljajući nalaze Radnog materijala za raspravu o medijskoj politici br. 6, u uvodu drugog dijela rasprave Milan F. Živković iz Ministarstva kulture  pokušao je probleme novinarstva u komercijalnim informativnim novinama i internetskim stranicama staviti u širi ekonomski, politički i geografski kontekst. Činjenica da se prikladna podrška novinarstvu profesionalne kvalitete ne može se očekivati od isključivog oslonca na tržišne mehanizme prodaje i oglašavanja ne proizlazi samo iz ekonomskog pada i tehnološkog uspona, kao niti iz - često sumnjivih - poslovnih strategija hrvatskih vlasnika medija. Ta činjenica, ma koliko ju bilo teško prihvatiti, proizlazi iz karaktera javnog dobra koji je inherentan novinarstvu. Mediji, kao i npr. sustavi zaštite od poplava, podrazumijevaju velike polazne investicije. Troškovi proizvodnje prvog primjerka nekih novina ili “podizanja” sadržaja na internetsku stranicu su iznimno veliki u odnosu na moguću zaradu od uključivanja svakog dodatnog “korisnika”, kao što je slučaj i kod drugih javnih dobara. Velik dio vrijednosti koju novinari svakodnevno proizvode ide ljudima koji nisu ni u kakvoj tržišnoj relaciji s vlasnicima medija. Jasno je pritom da primjerak novina koji je netko kupio ne može posjedovati netko drugi. Teško da ga može i pročitati još pet osoba, kao što tvrde rejting agencije za određivanje cijena oglasnog prostora, ali ljudi uglavnom imaju malo poticaja da vijesti koje su u njima pročitali, i stavove koje su pritom oblikovali, ne podijele s drugima. “Čak i ako to ne učine, svi mi, uključujući i ona 3,26 milijuna odraslih pismenih osoba koje ne kupuju novine,” rekao je Živković, “imamo koristi od novinarskog rada na razotkrivanju korupcije, kriminala i mogućih politika za njihovo sprečavanje. Kada medijski nadzor spriječi vladin ili korporacijski nemar, štetu ili naprosto lošu politiku, svi od toga imamo koristi. Svima nam je bolje ako oni informirani hrvatskim medijima mudrije glasaju na izborima i predsjedniku vlade koji je, recimo, primao mito inozemnih korporacija i izvlačio novac iz državnog proračuna ne povjere drugi mandat.” U onolikoj mjeri, u kojoj korist od javnog informiranja ide i onima koji medije ne konzumiraju, medijski vlasnici ne mogu pronaći načina da tu korist pretvore u svoje prihode. Taj raskorak između proizvedene vrijednosti i ostvarenih prihoda za posljedicu ima sistemski nedostatan poticaj komercijalnim medijima da ulažu u proizvodnju vijesti, zaključio je Živković, referirajući na američkog pravnog znanstvenika C. Edwina Bakera.

     Taj problem s tržištem prepoznat je u mnogobrojnim medijskim politikama širom svijeta, pa i u Hrvatskoj. Francusko Ministarstvo kulture nedavno je objavilo popis novina i informativnih internetskih stranica koji godišnje primaju izravne državne potpore u visini od 400 milijuna eura, koje se s neizravnim olakšicama za poštarine, poreze i transport penju do 700 milijuna eura godišnje, odnosno preko 78 kuna per capita. “Italija, recimo, izdvaja 161 milijun eura godišnje za potpore novinama zadruga novinara, a čak i SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo za izravne i neizravne potpore tisku godišnje ulažu od 750 do 800 milijuna eura godišnje”, podsjetio je Živković, dodajući da se “niti u jednoj od tih zemalja novine ne može smatrati ‘kućnim ljubimcem’ vlade.” Naravno, značajne potpore široj definiciji novinarstva putem iznimno povoljnih cijena za komercijalnu upotrebu radiofrekvencijskog spektra standard su gotovo svugdje u svijetu. Toga su bili svjesni i kreatori tržišno-pluralističkog modela medija u Hrvatskoj, kada su predvidjeli oko 35 milijuna kuna godišnje potpore lokalnim i regionalnim radijima i televizijama, bez kojih bi i ostatci novinarstva u lokalnim medijima, nepromišljeno ustanovljenim na dominantno komercijalnoj osnovi, bili odavno nestali, kao što se dogodilo, primjerice, na američkom komercijalnom radiju još krajem devedesetih godina prošlog stoljeća. Neizravne potpore u vidu posebno snižene stope PDV-a dnevnim novinama u aktualnim veličinama iznose oko 100 milijuna kuna godišnje.

     Sve to dokazuje da državne potpore medijima uvijek postoje, a glavno pitanje, na koje odgovor treba ponuditi nova medijska politika, je kako pronaći sredstva da ih se poveća i usmjeri javnom interesu, odnosno razvoju novinarstva, umjesto da, kao što je u prošlosti često bio slučaj, završe u privatnim i političkom-stranačkim sferama.
 
Iz novinarske perspektive

     Mirko Jurič, vlasnik i direktor Varaždinskih vijesti te predsjednik Grupacije lokalnih i regionalnih izdavača informativnih novina pri Hrvatskoj gospodarskoj komori podsjetio je na neravnopravan porezni tretman tjednika, dvotjednika i ostale informativne periodike, na koju se PDV obračunava po stopi od 10 posto, dvostruko višoj od one za dnevne novine. Nasuprot tome, taj sub-sektor, prema podacima Hrvatske gospodarske komore za 2013. godinu, zapošljava skoro 1500 osoba, među kojima nešto manje od 700 novinarki i novinara, ostvarujući dodatno još 3,5 tisuće povremenih ili stalnih autorskih suradnji. Jedan od najinformiranijih pratilaca hrvatskih tiskanih medija, iz Sektora za industriju HGK nedavno umirovljeni Rajko Naprta, argumentirao je zahtjev za sniženje PDV-a na tjedni i ostali informativni tisak podacima o 36 regionalnih i lokalnih tjednika ili dvotjednika koji su 2013. godine prodani u 3,3 milijuna primjeraka (prosječno skoro pet tisuća po broju), ostvarujući ukupne prihode od prodaje u visini 20,8 milijuna, uz 36,3 milijuna prihoda od oglašavanja. Da se u tom, iz zagrebačke perspektive pomalo zaboravljenom, “proizvodnom pogonu” lokalnih vijesti itekako ima što za pročitati, svjedoče i pokazatelji iz “banke podataka” Rajka Naprte o preko petsto radnika, od kojih je 174 stalno, a još dvjesto povremeno angažiranih u novinarskim zanimanjima.

     Potpredsjednica HND-a Slavica Lukić u svom je izlaganju ponudila pregled najspornijih obilježja rada u komercijalnim tiskanim medijima iz, kako je rekla, “žablje perspektive novinara”, pokušavajući ilustrirati kako je, u petnaest godina od stupanja na snagu Zakona o medijima, svaka vlada, bez obzira na stranački predznak, pokazivala razumijevanje za vlasnike medija i zanemarivala interese novinara. Kriza tiskanih medija pritom je “rodno mjesto krize novinarstva”, budući da elektronički mediji, uključujući HRT, ovise o temama koje otvara tisak, tako da se tamošnji pad kvalitete i profesionalnih standarda odrazio uzduž i poprijeko hrvatskog medijskog sustava. Jedno od osnovnih obilježja tiskanih medija je duopol na nacionalnoj razini, što omogućuje dogovor ne samo oko cijena novina - čemu smo imali prilike svjedočiti 2008. godine - nego i “o temama o kojima se ne smije pisati,” jer su “veliki oglašivači u mainstream tiskanim medijima zaštićeni.” Početkom 2012. godine i Visoki upravni sud je potvrdio odluku Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja o kartelskom udruživanju devet dnevnih novina zbog podizanja cijene novina. Ovih dana u novinama možemo pročitati vijesti o sličnoj odluci protiv nedopuštenog udruživanja zaštitarskih tvrtki, ali nikada nismo mogli pročitati da postoji i pravomoćna sudska odluka da su to učinili i novinski nakladnici, niti jesu li oni ikada za to kažnjeni. Do kartelskog udruživanja nakladnika je došlo nepunih godinu dana nakon što im je Vlada Ive Sanadera snizila PDV sa 22 na 10 posto, ali novinarima se od toga, kao niti od više cijene novina, nisu povećale plaće, nije bilo ulaganja u njihovo obrazovanje, niti bilo kakvog poboljšanja uvjeta rada. Novo sniženje PDV-a uslijedilo 2013. godine, u mandatu Vlade Zorana Milanovića, pri čemu je uvjetovano donošenje statuta medija. Osim tog malog pomaka, međutim, od sniženja PDV-a novinari ponovno nisu imali ništa. Na prikriveno zapošljavanje novinara u famoznom RPO-statusu novinari su kontinuirano upozoravali inspekciju rada, no reakcija nadležnih državnih tijela ponovno je izostala, o čemu najbolje može posvjedočiti kolega Filić i iskustvo štrajka u Večernjem listu koji je, na očigled vladinih organa, slomljen zahvaljujući angažmanu honoraraca. Otpuštanje novinara i njihova zamjena RPO-novinarima imali su velikog utjecaja na homogenost redakcija, jer potonji nisu imali sindikalnu zaštitu niti spremnost na bilo kakve zajedničke akcije, upozorila je Slavica Lukić.
 
     Proteklo desetljeće donijelo je i “propast nade u mogućnost samoregulacije medija”, budući da medijski zakonodavac nije propisao nikakve sankcije za vlasnike koji su se statutarnim pravima novinara opirali sve do 2013. godine i uvjetovanja novog sniženja PDV-a njihovim uvođenjem. Pregovarači o statutima tijekom lipnja 2013. su prošli različite pritiske i šikaniranja no uspjeli su, zahvaljujući međusobnoj suradnji i solidarnosti, izboriti statute s važnom odredbom, prema kojoj je većinsko mišljenje redakcije prilikom izbora glavnog urednika obvezujuće. Međutim, redakcijska vijeća, koja bi trebala nadzirati provedbu statuta, u uvjetima povećane radne nesigurnosti nemaju snage poslodavca upozoravati na kršenje statuta. Pritom zakonodavac nije predvidio nikakvu službenu instancu kojoj bi se kršenje statuta i drugih prava novinara moglo prijaviti. Danas imamo statute, a nitko ne mari provode li se. Oni se, međutim, svakodnevno krše. Zbog toga bi Zakon o medijima hitno trebao propisati mehanizam nadzora provedbe statuta i mogućnost da poslodavac koji učestalo i teško krši statut, odnosno novinarsku autonomiju, kraćenjem tekstova, cenzurom i drugim vrstama pritisaka, izgubi povlašteni PDV.

     Neuralgična točka komercijalnih medija je urednički kadar, istaknula je nadalje Slavica Lukić, “korporativni menadžeri ili, kako ih mi novinari nazivamo, ‘ajkule’ s uredničkim ovlastima su produžena ruka vlasnika” koji insistiraju na korporativnoj lojalnosti, veoma često u sukobu s elementarnom lojalnošću novinarskoj etici. Nije za opravdati, ali je donekle ljudski za razumjeti, da u uvjetima ekonomske krize većina novinara bira lojalnost korporaciji. U takvim uvjetima je utjecaj novinara na izbor tema sve slabiji: teme se u pravilu spuštaju odozgo prema dolje. Novinari koji insistiraju na vlastitim temama i vlastitoj obradi tih tema često su unutar redakcija marginalizirani. “Postoji, naravno, čitav spektar mehanizama tihog bojkota novinara koji ne žele ‘odrađivati’ naručene teme, nego insistiraju na vlastitim,” sažela je Lukić svoja redakcijska iskustva, “no svi se oni se svode na to da vam se tema odobri, ako je dobro argumenirate, no nakon nekoliko dana rada, ništa neće biti objavljeno. Nitko vam, naravno, neće reći da je to zbog interesa oglašivača, vlasnika, ili ove ili one političke struje.” Poseban je problem sprečavanje novinara da javno govore o cenzuri i pritiscima na poslu. Nakon što su se vlasnici privatnih medija dobro zaštitili aktima različitih pravilnika ili kodeksa koji šutnju uvjetuju prijetnjom otkazom, takva praksa je nedavno metastazirala u otkazima na HRT-u. Zbog toga bi u Zakon o medijima trebalo najhitnije - barem kao neku vrstu poruke, ako ne i jamstva slobode govora - ugraditi odredbu prema kojoj novinar koji javno i argumentirano progovori o cenzuri i nedopuštenim pritiscima ne može dobiti otkaz, premještaj niti smanjenje plaće.

     Jačanje kaznenopravne i sudske represije spram novinara je, naravno, poseban problem. Uvođenje kaznenog djela sramoćenja predstavlja korak unatrag u odnosu na ranije određenje djela protiv časti i ugleda. O tome je već bilo dosta riječi, rekla je potpredsjednica HND-a, no u svakom slučaju radi se o mogućnosti da se nad novinarima doslovce iživljavaju moćnici u čije su interese dirnuli, jer nakon tužbe slijedi dugotrajni proces, visoki troškovi pravne zaštite koje novinar najčešće mora snositi individualno, kao i eventualne kazne te troškovi sudskog postupka. “Riječ je o kaznenim odredbama koja imaju imaju strahovit i razoran učinak autocenzure, što mogu posvjedočiti na osnovi razgovora s kolegama koji takve tužbe dobivaju i o njima, nažalost, šute,” rekla je Slavica Lukić, dodavši: “Ja o svojoj tužbi i presudi nisam šutjela jer smatram da moramo javno upozoravati na tu užasnu sudsku praksu, koja je još gora od kaznenih odredbi koje ju omogućuju.” Dodatni problem pritom predstavlja trend sudskih troškova na novinare. Dok je prije nekoliko godina bilo uobičajeno da troškove odvjetnika, postupka i kazne snose nakladnici, oni sada “uvode praksu prema kojoj je profit od tekstova koje pišete njihov, a rizik za objavljeno isključivo vaš,” zaključila je.
 
Državne potpore novinarskom radu

     U nastavku je Željko Anderlon, vlasnik internetskih medija Monitor.hr i Forum.hr, podsjetio na pomanjkanje državnih potpora internetskim medijima, u odnosu na radije, novine ili televizije. Milan F. Živković iz Ministarstva kulture je potvrdio da je to najvećim dijelom točno, istaknuvši kao je jedan od glavnih ciljeva nove medijske politike upravo ispravljanje te deformacije, odnosno uvođenje potpora za novinarstvo u pisanoj formi i na internetskim stranicama. Vijećnica za elektroničke medije Suzana Kunac je podsjetila kako je dio potpora Fonda za pluralizam namijenjen tzv. elektroničkim publikacijama, dok isto vrijedi i za financijske programe Ministarstva kulture. Kunac je iznijela i aktualne podatke iz upisnika elektroničkih publikacija, u koji je upisano 154 informativne internetske stranice, među kojima su i internetske stranice novina, a među upisanima je 54 neprofitne internetske stranice. Na to je Nenad Bartolčić ponovio kako na Fond, prema Zakonu, za razliku od neprofitnih, ne mogu aplicirati komercijalne i niskoprofitne internetske stranice, iako im Agencija za elektroničke medije naplaćuje pristojbu u visini 0,5 godišnjih prihoda (prema članku 66. Zakona o elektroničkim medijima). U izmjeni kratkih replika, Kunac je istaknula kako “možemo govoriti o tome da postoji distinkcija između komercijalnih i neprofitnih nakladnika”, kao i o tome da je Hrvatska među malobrojnim primjerima potpora komercijalnim radijima i televizijama, ali “da nije točno kako je zanemaren internet”, dok je Nenad Bartolčić - vjerojatno i najkonstruktivnije - predložio da se ta i srodna pitanja rasprave unutar posebne tematske radne skupine za internetske medije.

     Riječima da “hrvatskom medijskom zakonodavstvu više nije dovoljan face-lifting”, predsjednik Hrvatske udruge radija i novina Marijan Beljan je vratio raspravu na teme pokrenute uvodnim izlaganjima, koje su, kako je rekao, ponekad ipak podsjećale na iznošenje afera iz crne kronike. Beljan je odbacio optužbe za kartelsko udruživanje i povalio prijedlog, koji je iznio Miroslav Ivić iz Udruženja novinskih izdavača pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca, sniženja PDV-a na stopu od pet posto na sve prihode medija, uključujući oglašavanje kroz koje se “ipak daje neka informacija”. Zalažući se za transparentnost vlasništva medija, Beljan je istaknuo da “ograničavanje vlasništva nije dobro”, referirajući se na pravila o ograničenju koncentracije. Što se tiče razlika između interneta, radija ili novina, ili pak razlika između komercijalnih i neproftinih medija, Beljan je rekao da one nisu toliko važne, kao kvalitet medijskih sadržaja koje objavljuju, te da bi to trebao biti i glavni kriterij za dodjelu državnih potpora, pozivajući kolege na više solidarnosti u doprinosu kvalitetnijim materijalima o medijskoj politici.

     Donedavni predsjednik HND-a, novinar Novog lista Zdenko Duka podsjetio je da su radni materijali za raspravu o medijskoj politici identificirale i druge prijedloge, poput subvencioniranja plaća novinarki i novinara ili projekata od javnog interesa, koje bi mogli zadržati radna mjesta u novinarstvu. Podržavajući prijedlog novinskih izdavača da se PDV-a na sve informativne novine izjednači, pa i potakne razvoj čitateljskih navika kod studenata, Duka se usprotivio snižavanju PDV-a na oglašavanje “jer to nije novinarstvo”, primjećujući kako iznosi javnog novca potrebnog za održavanje novinarstva nisu visoki, posebno ne u usporedbi s drugim zemljama koje su se za takve potpore odlučile.

     Novinar Ante Pavić je podsjetio kako oglašavanje danas ne podrazumijeva samo objavljivanje oglasa, nego i cijeli niz aktivnosti koje se svode na prikriveno oglašavanje, odnosno na mogućnost da sniženje PDV-a na oglašavanje, pa i subvencioniranja svih novinarskih plaća bude subvencioniranje “novinara koji su zapravo copywriteri”.

     Raspravu o potporama novinarstvu, koje će biti u fokusu budućeg rada posebne tematske skupine, Slavica Lukić je zaključila pitanjem “čemu cijeli koncept potpora, ako smo dobili komercijalne medije koji - bojim se - više ne štite javni interes?” Pozivajući na povratak javnom interesu i popravljanje položaja novinara koji ga jedini mogu ostvarivati, Lukić je upozorila da bismo u suprotnom mogli naći u situaciji da “podupiremo jedno područje poduzetništva samo zato što je poduzetništvo ili zato što tamo postoje neka radna mjesta, a ne podupiremo valjda medije samo zbog toga, nego zato da bi informirali i obrazovali. Barem ja tako shvaćam svoj posao, koliko god me stvarnost razuvjeravala,” zaključila je potpredsjednica HND-a.

      Bez obzira na različita polazišta i perspektive sudionika, većina se prisutnih složila da postoji potreba za preciznim i dobro koncipiranim potporama koje uistinu mogu pomoći novinarskom radu, a time onda i poboljšati kvalitetu medija.