"Nagrada Vicko Andrić" za 2023.
Na sjednici Odbora za dodjelu „Nagrade Vicko Andrić“, održane 22. srpnja 2024. godine u Ministarstvu kulture i medija RH, donesene su odluke o dobitnicima nagrada za 2023. godinu.
Odlukom Odbora „Nagrade Vicko Andrić“ nagradu za životno djelo, koja se dodjeljuje istaknutim pojedincima koji su svojim izvanrednim doprinosom i radom na zaštiti kulturne baštine obilježili vrijeme u kojem su djelovali i čiji rad čini zaokruženu cjelinu, a njihova djela i ostvarenja ostaju trajno dobro Republike Hrvatske, dobila je gđa Zofia Mavar, magistra arhitekture, bivša djelatnica Ministarstva kulture.
Godišnju nagradu, koja se dodjeljuje pojedincima za izvanredan doprinos u zaštiti kulturne baštine, dobila je donedavna konzervatorica i pročelnica Konzervatorskog odjela u Vukovaru Zdenka Predrijevac za projekt rekonstrukcije zidina, zgrade žitnice, podrumarove kuće i franjevačkog samostana u Iloku.
„Nagrada Vicko Andrić“ za doprinos lokalnoj zajednici dodjeljuje se Vladimiru Škrobi-Baji iz Karanca za izuzetno zalaganje za skrb i očuvanje tradicijske baštine.
Predsjednik Odbora „Nagrade Vicko Andrić“: Tomislav Petrinec, d.i.a., te članovi: Mirna Sabljak, d.i.a., Tatjana Horvatić, prof., dr. sc. Vesna Pascuttini-Juraga, dr. sc. Viki Jakaša Borić, Boris Mostarčić, dr. sc. Žarko Španiček i dr. sc. Radoslav Bužančić.
Zofia Mavar, magistra arhitekture i bivša djelatnica Ministarstva kulture, svojim je angažmanom i stručnim radom u području prostorno-planskih mjera zaštite kulturne baštine doprinijela razvoju konzervatorske struke od sedamdesetih godina prošlog stoljeća do 2012. godine, kada je umirovljena. Njezin stručni i znanstveni rad čini zaokruženu cjelinu koja problematizira razvoj urbanih i ruralnih cjelina naselja, prostorno-planske mjere zaštite kulturne baštine, istraživanje i analizu vojne arhitekture i opreme i ta cjelina ostaje trajno dobro Republike Hrvatske. Svojim radom izravno je doprinijela razvoju konzervatorske službe i sustava zaštite kulturne baštine, a posebice unaprjeđenju dokumentiranja, istraživanja, analize i valorizacije svih povijesnih vrijednosti prostora kulturnopovijesnih cjelina. Stečena znanja i iskustva zdušno je prenosila mlađim kolegama konzervatorima, a publiciranjem tada iznimno aktualnih i relevantnih konzervatorskih tema i metodoloških pristupa učinila ih je pristupačnijima široj stručnoj i zainteresiranoj javnosti.
Zofia Mavar rođena je 1947. godine u Tarnowu, gradu na jugu Poljske, u kojem je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje.
Godine 1970. stekla je diplomu magistra inženjera arhitekture na Arhitektonskom fakultetu tehničkog sveučilišta „T. Kosciuszko“ u Krakowu.
Na istom se fakultetu, u Institutu za povijest arhitekture i konzervacije spomenika kulture, stručno usavršava 1983./'84., gdje tijekom osmomjesečnog znanstvenog staža specijalizira zaštitu integralnih vrijednosti prostora.
Radno iskustvo započinje, odmah nakon diplomiranja, u Odjelu izrade dokumentacije i tehničkog nadzora u Gradskoj upravi za održavanje i obnovu stambenih objekata u Tarnowu (srednjovjekovni grad).
Nakon preseljenja u Republiku Hrvatsku, godine 1973. zapošljava se u tadašnjem Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu na poslovima zaštite urbanih i ruralnih cjelina naselja. Od 1988. do 1991. koordinatorica je poslova na zaštiti spomeničkih cjelina i spomenika kulture u prostoru. Godine 1991. već kao djelatnica Ministarstva kulture koordinator je službe fizičke i tehničke zaštite graditeljske baštine, a od 1996. do 2004. načelnica Odjela za prostorno-planske mjere zaštite kulturne baštine te od 2004. do umirovljenja voditeljica Odjela za kulturnopovijesne cjeline.
Tijekom svog dugogodišnjeg stručnog rada Zofia Mavar radila je na nizu poslova i projekata inventarizacije, na evidenciji o stanju nepokretne kulturne baštine, njezinoj istraženosti i dokumentiranosti, na uspostavi niza metodoloških osnova kao što su: određivanje sadržaja konzervatorskih studija za planove prostornog uređenja svih razina, pristup terenskoj obradi i prikupljanju dokumentacije, pristup izradi povijesno-urbanističkih studija, pristup izradi elaborata za zaštitne radove na spomenicima kulture, pristup izradi elaborata o stanju spomenika graditeljske baštine i prostornih cjelina i drugih studija te je radila na uspostavi prostorno-planskih mjera zaštite povijesnih cjelina, zaštiti kulturnog krajolika, analizi i valorizaciji fortifikacijske arhitekture.
U poratnom razdoblju devedesetih godina prošlog stoljeća, za potrebe obnove ratom uništenih ruralnih naselja Pakraca i Lipika, koordinirala je stručnu i katalošku obradu te izradu konzervatorskih osnova obnove naselja u kojima je, postavljanjem problemskih zadataka u vezi s pojedinim fazama procesa obnove stradalih područja, koristila komparativne primjere i metode primijenjene u obnovi porušenih gradova poslije Drugog svjetskog rata na području Poljske.
Na istom principu koordinirala je izradu kataloga dokumentiranosti povijesnih ruralnih naselja na području istočne Slavonije, Posavine, ludbreške Podravine, Lonjskog polja i povijesnih naselja područja Grada Ivanić-Grada, kao i izradu Popisa nepokretnih kulturnih dobara Karlovačke županije u kojem je objavljeno stanje evidencije i pravna zaštita kulturnopovijesnih vrijednosti na prostoru Karlovačke županije.
Kontinuirano je u svojoj bogatoj karijeri stručno sudjelovala i koordinirala proces izrade više od dvadeset konzervatorskih podloga za područje otoka Cresa i Lošinja, naselja Motovun, Nacionalnog parka Brijuni, otoka Suska, Općine Čilipi, Grada Daruvara, Općine Vojnić, Općine i naselja Dvor na Uni, Grada Ivanić-Grada, Karlovačke županije za potrebe izrade prostorno-planskih dokumenata u cilju uspostavljanja odgovarajućeg režima zaštite i uređenja analiziranih područja.
Inicirala je i osmislila radionice za učenike strukovnih škola građevinsko-arhitektonskog smjera te interdisciplinarne radionice međunarodnog karaktera za konzervatore, studente, profesore i zainteresirane stručnjake zbog potreba poratne obnove, na području Osijeka, Lipika, napose Konavala, a koje su bile organizirane u sklopu programskih aktivnosti Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture.
U sklopu razvojnog i revitalizacijskog programa Vlade RH za Brijune 2001. godine Zofia Mavar pokreće i Međunarodne radionice arhitekture fortifikacija u suradnji s Javnom ustanovom Nacionalni park Brijuni, koje su se kontinuirano odvijale do 2016. godine na Brijunskom otočju, posebice na Malom Brijunu. Tijekom navedenog razdoblja velik broj studenata, profesora, kao i međunarodnih eksperata za fortifikacijsku arhitekturu, iz više europskih zemalja, sudjelovao je u istraživanju, stručnoj obradi i valorizaciji hrvatske fortifikacijske baštine Istre te je na taj način dokumentirano stanje i raznovrsnost pojavnosti navedene baštine za buduća stručna i znanstvena istraživanja.
Rezultati rada navedenih multidisciplinarnih radionica i aktivnosti, zahvaljujući uredničkom angažmanu Zofie Mavar, publicirani su u biltenima.
Valja istaknuti da je u razdoblju od 1993. do 2018. godine svojim stručnim angažmanom obilježila i rad Hrvatske sekcije ECOVAST-a.
Svojim izvanrednim doprinosom i radom na zaštiti kulturne baštine Zofia Mavar otvorila je nove teme u području konzervatorske djelatnosti poput prostorno-planskih mjera zaštite kulturnopovijesnih vrijednosti, stupnjevanja zaštite povijesnih cjelina, zaštite kulturnog krajolika, a nova saznanja u konzervatorskoj praksi, osim što je nesebično prenosila novim generacijama konzervatora, učinila je i trajno dostupnima široj zainteresiranoj javnosti publiciranjem samostalnih publikacija, biltena, studija, pregleda.
Zofia Mavar značajno je doprinijela reviziji evidencija dokumentiranosti naše kulturne baštine, osobito kulturnopovijesnih cjelina ruralnih naselja i malih povijesnih gradova te razvoju metodologija valorizacije i obrade kulturnopovijesnih vrijednosti prostora, napose izrade konzervatorskih podloga, a time i unaprjeđenju konzervatorske struke i sustava zaštite kulturne baštine na najvišoj profesionalnoj razini kakvu danas poznajemo.
Gost je predavač na nekoliko fakulteta u zemlji i inozemstvu (godine 2003. i 2005. na Odsjeku za povijest umjetnosti FF u Zagrebu i na Poslijediplomskom studiju zaštite kulturnih dobara 1990., 1992., 1995., 2003. istog fakulteta). Također drži predavanja na poslijediplomskim studijima Arhitektonskog fakulteta u Gliwicama u Poljskoj 1993. i 1994., Sarajevu 2003. i 2005. godine. Mentorica je i konzultant na izradi više diplomskih, magistarskih i doktorskih radnji.
Autorica je mnogih stručnih materijala u javnoj upotrebi; metodoloških osnova i uputa za obradu, dokumentiranje, zaštitu i uređenje graditeljske baštine, povijesnih cjelina i krajolika, više studija i pilot-projekata.
Za svoj stručni doprinos u obnovi Republike Hrvatske 1997. odlikovana je ordenom Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Popis objavljenih radova:
Zofia Mavar svoja je stečena stručna znanja iz područja zaštite kulturne baštine zdušno dijelila u ulozi predavača na brojnim stručnim i znanstvenim, domaćim i međunarodnim skupovima i konferencijama te nova saznanja, prakse i inicijative objavljivala u raznim stručnim publikacijama u zemlji i inozemstvu, čemu u prilog govori respektabilan bibliografski popis radova. Također je autorica i suautorica brojnih stručnih izložbi u zemlji i inozemstvu.
Knjige: autorstvo i uredništvo
1. Mavar, Zofia: Hrvatske obalne utvrde u 19. i 20. stoljeću, Povijesni arhiv Split, Split, 1993.
2. Mavar, Zofia: Katalog ruralnih naselja: Lonjsko polje, Ministarstvo kulture, Zagreb, 2001., Uprava za zaštitu kulturne baštine
3. Mavar, Zofia: Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra Ministarstvo kulture, Zagreb, 2001., Uprava za zaštitu kulturne baštine
4. Mavar, Zofia, Mutak, Katica: Katalog dokumentiranosti ruralnih naselja stradalih u ratu: Općina Sisak, Državna uprava za Zagreb, 1996.
5. Mavar, Zofia: Pakrac: konzervatorske osnove programa obnove naselja, Državna uprava za Zagreb, 1996.
6. Mavar, Zofia: Fort Verudela, Aquarium Pula; Zagreb, 2007., Odbor ICOMOS-a; Ministarstvo kulture
7. Mavar, Zofia: Grupa Barbariga - Zofia Mavar, Pula, Zagreb, 2009., Hrvatski odbor ICOMOS-a; Ministarstvo kulture
8. Mavar, Zofia (urednica): Međunarodna ljetna radionica arhitekture Konavle 1998./99., Zagreb, 2003.
9. Mavar, Zofia urednica): Međunarodna ljetna radionica studenata arhitekture i konzervatora kulturne baštine 2002/2003., Ministarstvo kulture, Zagreb, 2006.
10. Mavar, Zofia urednica): Međunarodna ljetna radionica studenata arhitekture i konzervatora kulturne baštine 2004., Ministarstvo kulture, Zagreb, 2009.
11. Mavar , Zofia (urednica): Međunarodna ljetna radionica arhitekture kulturne baštine (2005. Barbariga), Ministarstvo kulture, Zagreb, 2011.
12. Mavar, Zofia (urednica): Fort San Giorgio - Petar Puhmajer, Ministarstvo kulture, Zagreb, 2011., Hrvatski odbor ICOM
13. Mavar, Zofia: Međunarodna ljetna radionica arhitekture (2006.Verudela 2006. i 2008., Ministarstvo kulture RH, Zagreb, 2012.
14. Mavar, Zofia: Radionica: Fortifikacije i gradnja u kamenu (2014.: Brijuni), Javna ustanova Nacionalni park Brijuni, Pula, 2015.
15. Mavar, Zofia: Međunarodna ljetna radionica arhitekture (2013.; Pula): Fort Bourguignon, Ministarstvo kulture, Zagreb, 2016.
16. Mavar, Zofia: Baterija Giacone / Monte Peneda: 2008.-2016 Međunarodna ljetna radionica arhitekture (2001.-2016.; Brijuni) Javna ustanova Nacionalni park Brijuni, Zagreb, 2019.
17. Mavar, Zofia (urednica): Ivanić-grad: katalog/Marija Tusun…et al., Ministarstvo kulture RH, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Zagreb, 2008.
18. Mavar, Zofia (urednica): Katalog dokumentiranosti ruralnih naselja stradalih u ratu s uputama za obnovu: Istočna Slavonija/. Tekstovi, Katica Mutak, Zofia Mavar, Ministarstvo kulture RH, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Zagreb, 1998.
19. Mavar, Zofia: Katalog ruralnih naselja - Lonjsko polje, Ministarstvo kulture RH, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Zagreb, 2001.
Članci u časopisima i zbornicima:
Zdenka Predrijevac rođena je 1963. godine u Osijeku, gdje je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje te dio studija. Diplomirala je 1988. na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Položila je stručni ispit za zvanja u Državnoj upravi.
Nakon studija kao volonter i vanjski suradnik s izraženim interesom za spomeničku baštinu stječe praksu na arhitektonskom snimanju i istraživanju kulturnih dobara u okviru tadašnjeg Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Osijeku. U službi zaštite stalno je zaposlena od 1992. do 2023. te je uz najbolje stručne ocjene prošla sve stupnjeve konzervatorskih zvanja, do statusa konzervatora višeg savjetnika. Bila je u teškim postratnim danima višegodišnja voditeljica izdvojenog Ureda Službe zaštite u još okupiranom Vukovaru od 1997. godine, potom pročelnica Konzervatorskog odjela u Osijeku 2005. - 2007., a od 2007. do 2023. pročelnica je Konzervatorskog odjela u Vukovaru, koji je i utemeljen njezinim osobnim zauzimanjem u vrlo složenim materijalnim, prostornim i kadrovskim uvjetima. Tijekom Domovinskog rata diljem Hrvatske više je godina aktivno sudjelovala u radu Posebne stručne komisije za popis i procjenu ratnih šteta na spomenicima kulture u okviru koje je stekla specifična ekspertna znanja, osobito dobro primijenjena u višegodišnjem vođenju obnove Vukovara. Inicirala je i u najvećem dijelu pripremila aplikacijsku dokumentaciju za uspješni međunarodni program „Ilok - Vučedol - Vukovar: istraživanje, obnova i revitalizacija kulturne baštine“, za što je RH od Razvojne banke VE dobila potporu od 226 milijuna kn (u 75 %-tnom iznosu), što je najveći iznos međunarodne pomoći uložene u obnovu spomeničke baštine u Republici Hrvatskoj uopće! U okviru tog projekta kolegica Predrijevac bila je voditeljica obnove barokne jezgre Vukovara, a potom i voditeljica konzervatorskog nadzora cijelog projekta. Provedena je sredstvima projekta složena, vrlo uspješna obnova teško stradalog kompleksa Eltz (10 građevina), vukovarske barokne jezgre (12 građevina), kapitalnih spomenika Iloka (dvorac Odescalchi, franjevačka crkva, kompleks zidina, turski hamam itd.) te prezentacijski i muzeološki program na arheološkom lokalitetu Vučedol. Godine 2012. dodijeljena joj je „Nagrada Vicko Andrić“ za doprinos lokalnoj zajednici kao prva u novoutemeljenoj kategoriji ustanovljenoj radi valoriziranja svestranog i predanog konzervatorskog djelovanja. Nakon potresa u Zagrebu i Petrinji odazvala se u stručni tim MKM koji je radio na pripremi dokumentacije radi saniranja šteta.
U kolovozu 2023. preuzela je dužnost ravnateljice Muzeja Slavonije Osijek, koji je najveći muzej općeg tipa u Republici Hrvatskoj s najraznovrsnijim fundusom što ga čini 161 zbirka s otprilike 300 000 predmeta.
Iločke zidine kapitalni su objekt kulturne hrvatske baštine. Najveći su sačuvani fortifikacijski sklop predosmanskog razdoblja u kontinentalnoj Hrvatskoj i po važnosti se mogu valorizirati uz bok stonskim ili dubrovačkim. Sukcesivno su nastajale tijekom 15. st. s dodatnim zapadnim obrambenim prstenom, građenim krajem 15. i početkom 16. st., na kojem se ogledaju rani pokušaji prilagodbe ratovanju vatrenim oružjem. Sjeverni potez zidina sastoji se od tri kule od kojih je kula 1 prezentirana kao polukula, kule uz kuriju Brnjaković i samostanske kule. Kompleks samostana uz samostansku kulu u sjeveroistočnom dijelu grada istovremeno je dio fortifikacijskog sustava i poseban građevni sklop s gotičkom crkvom sv. Ivana Kapistrana. Istočni dio obrambenog sustava sastoji se od istočnog krila samostana, zida, peterokutne istočne kule koja je štitila manji pješački ulaz u grad s tragovima pokretnog mosta, polukule 2 i kule 3 na jugoistočnoj strani. Južni potez zidina sastoji se od polukule 4, kule 5 s kućama A i B, polukule 6, kule 7 te kule 8 koja je otkrivena u temeljnom sloju hamama sagrađenog nad njom. Polukule izvorno nisu bile pokrivene krovom, dok su kule imale četverostrešna krovišta. Prema povijesnim kartama fortifikacijski sustav između kule 8 i palasa bio je dovršen zidom s glavnim zapadnim ulazom u grad, koji je danas ispod zemlje, a naznačen je prilikom prezentacije dvorca. Obrambeni zidovi između kula i polukula bili su završeni kruništem sa stražarskom stazom koja je dijelom bila formirana na samom zidu, a dijelom na drvenoj konzolnoj konstrukciji. Između zubaca kruništa bile su montirane drvene klapne koje su se zatvarale. Krajem 15. i početkom 16. st. sa zapadne strane grada fortifikacijski sustav pojačan je dodatnim prstenom utvrda koji je štitio glavni zapadni ulaz u grad. Lošije je kvalitete zidanja, s puno popravaka i preinaka. Barbakan je prema jugu bio povezan s velikim bastionom koji brani južnu stranu i posljednji je po redoslijedu nastajanja. Zgrada Žitnice izrazito je vrijedna barokna građevina iz 18. st. koja je zadržala izvorni oblik i prostornu strukturu. Uz podrume, jedina je sačuvana gospodarska građevina vlastelinstva Odescalchi. To je dvokatna građevina pravokutnog tlocrta. Unutrašnjost je podijeljena na tri otvorene etaže s drvenim stropovima i stupovima i još dvije etaže na tavanu. Rijedak je primjer gospodarske barokne arhitekture s vrijednim detaljima kao što su krovni prozori, drvena međukatna konstrukcija i obrada pročelja na kojima se izmjenjuju kvadri zaobljenih uglova hrapave grube žbuke uokvireni glatko obrađenim trakama. Podrumareva kuća nešto je skromnije ostvarenje arhitekture 19. st. s jednostavno ukrašenim pročeljem koje zbog svoje očuvanosti u izvornom obliku upotpunjuje sklop vlastelinstva.
U vezi projekta za koji se predlaže godišnja nagrada, riječ je zapravo o drugoj fazi obnove iločkih zidina. Prva faza provedena je 2012. - 2014., a obuhvatila je konstruktivnu sanaciju manje od 20 % cijelog sklopa zidina - barbakan, hamam i kulu 8, kulu 7, kulu 5 s kućama A i B, istočni zid i istočnu kulu. Ova druga faza obnove 2021. - do početka 2024. obuhvatila je sve ostale poteze (osim jugozapadnog) zidina uključujući Veliki bastion te zgrade Žitnice i Podrumareve kuće. Projekt je uspješno proveden u vrijednosti višoj od 8,9 milijuna eura, a s gotovo 6,7 milijuna eura sufinancirala ga je Europska unija iz Operativnog programa „Konkurentnost i kohezija“ 2014. - 2020. Gđa Predrijevac ima istaknutu ulogu u početnim fazama organizacije druge faze projekta jer je inicirala sastanke i potaknula nositelje projekta na prijavu projekta. Franjevački samostan u daljnjoj provedbi projekta nije više bio dijelom projekta. Ujedno je svojim stručnim znanjem u znatnoj mjeri dala doprinos u rješavanju složenih pitanja koja su se pojavljivala tijekom obnove, a pristupom radu pomogla u rješavanju problema koji su se pojavljivali u odnosima između sudionika u projektu. O složenosti projekta govori i činjenica kako je tijekom izvođenja radova došlo do urušavanja polukule 6 zbog izrazito lošeg stanja zidina. Ovim projektom provedena je konstruktivna sanacija temeljne zone zidina, čime je trajno osigurana njihova statika, bar za nekoliko idućih stoljeća. Osim zidina, u sklopu projekta obnovljene su i zgrade Žitnice te Podrumareva kuća, koje su u vlasništvu Iločkih podruma. Žitnica je objekt u kojem se čuvalo žito vlasnika dvorca Odescalchi, a sada je to reprezentativan baštinski hotelski objekt naziva GRANARIUM (lat. žitnica). Podrumareva kuća posvećena je bogatoj vinskoj kulturnoj baštini Iloka te ima smještajne jedinice. Važnost je ovog projekta, osim obnove baštine per se, u tome da se njime prvi puta od 17. st. zidine stavljaju u funkciju, a nakon višedesetljetnog propadanja daje se funkcija Žitnici i Podrumarevoj kući te se kulturna baština stavlja u funkciju ekonomskog korištenja.
Tijekom obiju faza gđa Predrijevac vodila je konzervatorski nadzor cijelog projekta i time je dugogodišnjim djelovanjem zaokružila cjelinu konzervatorskog rada na kulturnoj baštini Iloka. Svojim djelovanjem dala je izrazit doprinos očuvanju kulturne baštine Iloka za budućnost.
Gospodin Vladimir Škrobo Bajo iz Karanca jedan je od pokretača i nositelja ruralnog turizma i više manifestacija u Baranji, a svojim radom na suvremen i inovativan način promiče i čuva tradicijska znanja i umijeća.
Ugostiteljstvom se počinje baviti nakon Domovinskog rata kada se s obitelji vratio u Karanac te je 2003. godine, u Kolodvorskoj ulici 99, otvorio restoran Baranjska kuća. S obzirom na to da se kuća u kojoj je restoran nalazi na početku ulice u kojoj su se u prvoj polovini 20. stoljeća nalazili brojni obrtnici po kojima je selo bilo poznato, od početka se nametala ideja prikazivanja dijela povijesti naselja te formiranje dodatnog sadržaja za posjetitelje. Tako je u dvorištu restorana nastala nova ulica u Karancu, Ulica zaboravljenog vremena.
Prikupljanje etnografske zbirke predmeta koja je izložena u danas poznatoj Ulici zaboravljenog vremena gospodin Škrobo započeo je 2000. godine. Postavljeni su ambari, tradicijske drvene gospodarske zgrade namijenjene čuvanju žitarica, a zgrada mlina i simbolične kuće sagrađene su od drveta i ćerpiča te omazane blatnom žbukom i obojene vapnom. Svaki je ambar posvećen jednom od tradicijskih obrta koji je prikazan kroz alate i pripadajuće proizvode obrta pa tako posjetitelji mogu vidjeti klomparski, lončarski, stolarski, bačvarski, kovački, košarački i mlinarski obrt. U jednom je od ambara rekonstruiran izgled brijačnice s početka 20. stoljeća, a u drugom gostionica. U dvorištu je izgrađena i ledara, gospodarska zgrada namijenjena čuvanju leda koji se nekada tijekom zime vadio s Dunava.
Ulica zaboravljenog vremena otvorena je 2010. godine, a prikupljanje predmeta kontinuirano je nastavljeno. Osim navedenih obrta izloženi su i brojni poljoprivredni alati i strojevi, sastavni dio seoskih gospodarstava u prvoj polovini 20. stoljeća. Cjelokupna dosad prikupljena zbirka tradicijskih predmeta sadržava više tisuća predmeta, a kao posebno vrijedne predmete moguće je izdvojiti drvene kalupe za izradu šubara, čegrtaljke i klepetala, čija je primarna funkcija bila zaštita baranjskih vinograda u vrijeme sazrijevanja grožđa, te zbirku keramičkih vrčeva, koršova. Cilj je formiranja Ulice zaboravljenog vremena prikazati i sačuvati od zaborava sve zanate koji su bili neophodni u svakodnevnom životu sela, a danas su potpuno zaboravljeni ili više nema majstora koji bi se njima bavili. Gospodin Škrobo prikazuje obrte s namjerom njihova ponovnog oživljavanja u cilju razvoja kulturnog turizma. Ova bogata i vrijedna zbirka etnografskih predmeta izložena u atraktivno uređenom prostoru prikazuje povijest obrta i tradicijskog gospodarstva Baranje, ali i cijele istočne Hrvatske te je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, na Listu zaštićenih kulturnih dobara pod brojem Z-7731.
Udrugu „Čuvari starih zanata“ gospodin Škrobo osnovao je 2011. godine, a kroz njezin rad aktivno promovira tradicijsko graditeljstvo i gastronomiju Baranje. Udruga od 2012. godine organizira u Karancu tijekom ljetnih mjeseci Akademiju blata. Na Akademiji blata svake se godine izrađuju ćerpiči, opeka od ilovače, vode i pljeve koja se suši na suncu. Tijekom dosad održanih Akademija izrađeno je više od 25 000 ćerpiča, od kojih je izgrađen dio smještajnih kapaciteta Kod Baje. Također, na Akademiji blata svake se godine organiziraju radionice na kojima se uče tehnike popravljanja kuća građenih zemljom, izrađivanje krušnih peći te izrada trščanih krovova. Akademija blata traje tjedan dana, a zadnji se dan prikazuju radovi, organiziraju radionice za djecu te pripremaju jela iz krušnih peći i zemljanih lonaca. Akademija blata manifestacija je koja promovira tradicijsko graditeljstvo Baranje te ruralni turizam povezuje s kulturnim, čime se širi svijest o očuvanju tradicijske baštine.
Udruga obnavlja tradicijske zemljane kuće, a u suradnji s Gradskim muzejom Vinkovci obnovljeno je šest kućica Arheološkog parka Sopot nedaleko od Vinkovaca, koje su rekonstruirane prema arheološkim nalazima.
Gospodin Škrobo svojim je radom potaknuo snimanje dokumentarnog filma Priče o blatu scenarista i redatelja Zdravka Fučeka (2015.), priču o materijalu od kojeg su se nekada izrađivale stambene i gospodarske zgrade te posuđe. Također, u Muzeju vučedolske kulture izradio je rekonstrukciju vučedolske kuće koja je dio stalnog postava.
Udruga „Čuvari starih zanata“ posljednjih petnaest godina organizira Proljetni i Zimski vašar u Karancu te okuplja male lokalne proizvođače prehrambenih proizvoda i proizvoda tradicijskih obrta.
Obiteljski restoran „Baranjska kuća“ restoran je koji skuplja autohtone recepte i promovira tradicijsku baranjsku kuhinju i lokalno uzgojene namirnice te uz klasične baranjske specijalitete (fiš-paprikaš, čobanac, šaran na rašljama, perkelt od soma s domaćim rezancima, grah u zemljanom loncu) nudi jela koja reinterpretiraju zaboravljene recepte i namirnice tradicijske kuhinje. Dio namirnica, poput koprive, bazge i bagremova cvijeta, dolazi iz prirode.
Jela se pripremaju u zemljanim krušnim pećima koje su izgrađene za potrebe restorana, u keramičkim posudama, proizvodima tradicijskog lončarskog obrta, na otvorenoj vatri i pod pekom. Umijeće pripreme jela na tradicijski način nematerijalna je baština koja se u ovom restoranu brižljivo čuva.
Gospodin Škrobo za svoj je rad u turizmu primio brojne nagrada iz područja ruralnog turizma koje se obrazlažu „dugogodišnjim kreativnim doprinosom oblikovanju turističkih sadržaja lokalne zajednice, inspiriranih baranjskom tradicijom i običajima, čime je ostvario značajan utjecaj na razvoj, sadržajnost i prepoznatljivost turističke ponude Karanca, Baranje i Slavonije“.
Gospodin Vladimir Škrobo sudjeluje u socijalno-humanitarnom radu Udruge „Oaza“ iz Belog Manastira na dostavi besplatnih toplih obroka potrebitima, a tijekom pojedinih lokalnih manifestacija prihodi od prodaje graha doniraju se humanitarnoj udruzi „Prijatelji sv. Martina“ u cilju pomoći u radu njihove socijalne trgovine u Belom Manastiru.
Dugogodišnji predan rad na razvoju ruralnog turizma Vladimira Škrobe Baje nagrađen je brojnim nagradama, od kojih izdvajamo sljedeće: Čovjek - ključ uspjeha u turizmu (HTZ), Suncokret ruralnog turizma za Akademiju blata, Top 100 restorana Hrvatske, Dvije toge Gaullt & Millau žirija, iako on ističe kako mu je osobno najveća nagrada današnja prepoznatljivost Baranje kao turističke destinacije i broj gostiju koji je omogućio otvaranje brojnih drugih privatnih smještaja u samom Karancu, ali i drugim naseljima diljem Baranje.
Organiziranjem Akademije blata, Proljetnog i Zimskog vašara u Karancu, osnivanjem Udruge „Čuvari starih zanata“ i formiranjem Ulice zaboravljenog vremena kao dodatnog sadržaja za posjetitelje restorana Vladimir Škrobo kontinuirano, u neposrednom kontaktu s posjetiteljima, djeluje na očuvanju i promidžbi tradicijskih znanja, umijeća i vrijednosti. Također, njegov restoran Baranjska kuća i smještajni kapaciteti prezentiraju tradicijsko graditeljstvo i ukazuju na mogućnost zanimljivih prenamjena, ali prije svega, čuvaju i prenose tradicijska graditeljska, obrtnička i kulinarska umijeća te su bili uzorom u pokretanju brojnih drugih obiteljskih turističkih domaćinstava u Baranji, ali i širom Hrvatske.
Odlukom Odbora „Nagrade Vicko Andrić“ nagradu za životno djelo, koja se dodjeljuje istaknutim pojedincima koji su svojim izvanrednim doprinosom i radom na zaštiti kulturne baštine obilježili vrijeme u kojem su djelovali i čiji rad čini zaokruženu cjelinu, a njihova djela i ostvarenja ostaju trajno dobro Republike Hrvatske, dobila je gđa Zofia Mavar, magistra arhitekture, bivša djelatnica Ministarstva kulture.
Godišnju nagradu, koja se dodjeljuje pojedincima za izvanredan doprinos u zaštiti kulturne baštine, dobila je donedavna konzervatorica i pročelnica Konzervatorskog odjela u Vukovaru Zdenka Predrijevac za projekt rekonstrukcije zidina, zgrade žitnice, podrumarove kuće i franjevačkog samostana u Iloku.
„Nagrada Vicko Andrić“ za doprinos lokalnoj zajednici dodjeljuje se Vladimiru Škrobi-Baji iz Karanca za izuzetno zalaganje za skrb i očuvanje tradicijske baštine.
Predsjednik Odbora „Nagrade Vicko Andrić“: Tomislav Petrinec, d.i.a., te članovi: Mirna Sabljak, d.i.a., Tatjana Horvatić, prof., dr. sc. Vesna Pascuttini-Juraga, dr. sc. Viki Jakaša Borić, Boris Mostarčić, dr. sc. Žarko Španiček i dr. sc. Radoslav Bužančić.
-
Obrazloženje dodjele „Nagrade Vicko Andrić“ za životno djelo Zofiji Mavar
Zofia Mavar, magistra arhitekture i bivša djelatnica Ministarstva kulture, svojim je angažmanom i stručnim radom u području prostorno-planskih mjera zaštite kulturne baštine doprinijela razvoju konzervatorske struke od sedamdesetih godina prošlog stoljeća do 2012. godine, kada je umirovljena. Njezin stručni i znanstveni rad čini zaokruženu cjelinu koja problematizira razvoj urbanih i ruralnih cjelina naselja, prostorno-planske mjere zaštite kulturne baštine, istraživanje i analizu vojne arhitekture i opreme i ta cjelina ostaje trajno dobro Republike Hrvatske. Svojim radom izravno je doprinijela razvoju konzervatorske službe i sustava zaštite kulturne baštine, a posebice unaprjeđenju dokumentiranja, istraživanja, analize i valorizacije svih povijesnih vrijednosti prostora kulturnopovijesnih cjelina. Stečena znanja i iskustva zdušno je prenosila mlađim kolegama konzervatorima, a publiciranjem tada iznimno aktualnih i relevantnih konzervatorskih tema i metodoloških pristupa učinila ih je pristupačnijima široj stručnoj i zainteresiranoj javnosti.
Zofia Mavar rođena je 1947. godine u Tarnowu, gradu na jugu Poljske, u kojem je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje.
Godine 1970. stekla je diplomu magistra inženjera arhitekture na Arhitektonskom fakultetu tehničkog sveučilišta „T. Kosciuszko“ u Krakowu.
Na istom se fakultetu, u Institutu za povijest arhitekture i konzervacije spomenika kulture, stručno usavršava 1983./'84., gdje tijekom osmomjesečnog znanstvenog staža specijalizira zaštitu integralnih vrijednosti prostora.
Radno iskustvo započinje, odmah nakon diplomiranja, u Odjelu izrade dokumentacije i tehničkog nadzora u Gradskoj upravi za održavanje i obnovu stambenih objekata u Tarnowu (srednjovjekovni grad).
Nakon preseljenja u Republiku Hrvatsku, godine 1973. zapošljava se u tadašnjem Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu na poslovima zaštite urbanih i ruralnih cjelina naselja. Od 1988. do 1991. koordinatorica je poslova na zaštiti spomeničkih cjelina i spomenika kulture u prostoru. Godine 1991. već kao djelatnica Ministarstva kulture koordinator je službe fizičke i tehničke zaštite graditeljske baštine, a od 1996. do 2004. načelnica Odjela za prostorno-planske mjere zaštite kulturne baštine te od 2004. do umirovljenja voditeljica Odjela za kulturnopovijesne cjeline.
Tijekom svog dugogodišnjeg stručnog rada Zofia Mavar radila je na nizu poslova i projekata inventarizacije, na evidenciji o stanju nepokretne kulturne baštine, njezinoj istraženosti i dokumentiranosti, na uspostavi niza metodoloških osnova kao što su: određivanje sadržaja konzervatorskih studija za planove prostornog uređenja svih razina, pristup terenskoj obradi i prikupljanju dokumentacije, pristup izradi povijesno-urbanističkih studija, pristup izradi elaborata za zaštitne radove na spomenicima kulture, pristup izradi elaborata o stanju spomenika graditeljske baštine i prostornih cjelina i drugih studija te je radila na uspostavi prostorno-planskih mjera zaštite povijesnih cjelina, zaštiti kulturnog krajolika, analizi i valorizaciji fortifikacijske arhitekture.
U poratnom razdoblju devedesetih godina prošlog stoljeća, za potrebe obnove ratom uništenih ruralnih naselja Pakraca i Lipika, koordinirala je stručnu i katalošku obradu te izradu konzervatorskih osnova obnove naselja u kojima je, postavljanjem problemskih zadataka u vezi s pojedinim fazama procesa obnove stradalih područja, koristila komparativne primjere i metode primijenjene u obnovi porušenih gradova poslije Drugog svjetskog rata na području Poljske.
Na istom principu koordinirala je izradu kataloga dokumentiranosti povijesnih ruralnih naselja na području istočne Slavonije, Posavine, ludbreške Podravine, Lonjskog polja i povijesnih naselja područja Grada Ivanić-Grada, kao i izradu Popisa nepokretnih kulturnih dobara Karlovačke županije u kojem je objavljeno stanje evidencije i pravna zaštita kulturnopovijesnih vrijednosti na prostoru Karlovačke županije.
Kontinuirano je u svojoj bogatoj karijeri stručno sudjelovala i koordinirala proces izrade više od dvadeset konzervatorskih podloga za područje otoka Cresa i Lošinja, naselja Motovun, Nacionalnog parka Brijuni, otoka Suska, Općine Čilipi, Grada Daruvara, Općine Vojnić, Općine i naselja Dvor na Uni, Grada Ivanić-Grada, Karlovačke županije za potrebe izrade prostorno-planskih dokumenata u cilju uspostavljanja odgovarajućeg režima zaštite i uređenja analiziranih područja.
Inicirala je i osmislila radionice za učenike strukovnih škola građevinsko-arhitektonskog smjera te interdisciplinarne radionice međunarodnog karaktera za konzervatore, studente, profesore i zainteresirane stručnjake zbog potreba poratne obnove, na području Osijeka, Lipika, napose Konavala, a koje su bile organizirane u sklopu programskih aktivnosti Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture.
U sklopu razvojnog i revitalizacijskog programa Vlade RH za Brijune 2001. godine Zofia Mavar pokreće i Međunarodne radionice arhitekture fortifikacija u suradnji s Javnom ustanovom Nacionalni park Brijuni, koje su se kontinuirano odvijale do 2016. godine na Brijunskom otočju, posebice na Malom Brijunu. Tijekom navedenog razdoblja velik broj studenata, profesora, kao i međunarodnih eksperata za fortifikacijsku arhitekturu, iz više europskih zemalja, sudjelovao je u istraživanju, stručnoj obradi i valorizaciji hrvatske fortifikacijske baštine Istre te je na taj način dokumentirano stanje i raznovrsnost pojavnosti navedene baštine za buduća stručna i znanstvena istraživanja.
Rezultati rada navedenih multidisciplinarnih radionica i aktivnosti, zahvaljujući uredničkom angažmanu Zofie Mavar, publicirani su u biltenima.
Valja istaknuti da je u razdoblju od 1993. do 2018. godine svojim stručnim angažmanom obilježila i rad Hrvatske sekcije ECOVAST-a.
Svojim izvanrednim doprinosom i radom na zaštiti kulturne baštine Zofia Mavar otvorila je nove teme u području konzervatorske djelatnosti poput prostorno-planskih mjera zaštite kulturnopovijesnih vrijednosti, stupnjevanja zaštite povijesnih cjelina, zaštite kulturnog krajolika, a nova saznanja u konzervatorskoj praksi, osim što je nesebično prenosila novim generacijama konzervatora, učinila je i trajno dostupnima široj zainteresiranoj javnosti publiciranjem samostalnih publikacija, biltena, studija, pregleda.
Zofia Mavar značajno je doprinijela reviziji evidencija dokumentiranosti naše kulturne baštine, osobito kulturnopovijesnih cjelina ruralnih naselja i malih povijesnih gradova te razvoju metodologija valorizacije i obrade kulturnopovijesnih vrijednosti prostora, napose izrade konzervatorskih podloga, a time i unaprjeđenju konzervatorske struke i sustava zaštite kulturne baštine na najvišoj profesionalnoj razini kakvu danas poznajemo.
Gost je predavač na nekoliko fakulteta u zemlji i inozemstvu (godine 2003. i 2005. na Odsjeku za povijest umjetnosti FF u Zagrebu i na Poslijediplomskom studiju zaštite kulturnih dobara 1990., 1992., 1995., 2003. istog fakulteta). Također drži predavanja na poslijediplomskim studijima Arhitektonskog fakulteta u Gliwicama u Poljskoj 1993. i 1994., Sarajevu 2003. i 2005. godine. Mentorica je i konzultant na izradi više diplomskih, magistarskih i doktorskih radnji.
Autorica je mnogih stručnih materijala u javnoj upotrebi; metodoloških osnova i uputa za obradu, dokumentiranje, zaštitu i uređenje graditeljske baštine, povijesnih cjelina i krajolika, više studija i pilot-projekata.
Za svoj stručni doprinos u obnovi Republike Hrvatske 1997. odlikovana je ordenom Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Popis objavljenih radova:
Zofia Mavar svoja je stečena stručna znanja iz područja zaštite kulturne baštine zdušno dijelila u ulozi predavača na brojnim stručnim i znanstvenim, domaćim i međunarodnim skupovima i konferencijama te nova saznanja, prakse i inicijative objavljivala u raznim stručnim publikacijama u zemlji i inozemstvu, čemu u prilog govori respektabilan bibliografski popis radova. Također je autorica i suautorica brojnih stručnih izložbi u zemlji i inozemstvu.
Knjige: autorstvo i uredništvo
1. Mavar, Zofia: Hrvatske obalne utvrde u 19. i 20. stoljeću, Povijesni arhiv Split, Split, 1993.
2. Mavar, Zofia: Katalog ruralnih naselja: Lonjsko polje, Ministarstvo kulture, Zagreb, 2001., Uprava za zaštitu kulturne baštine
3. Mavar, Zofia: Karlovačka županija: nepokretna kulturna dobra Ministarstvo kulture, Zagreb, 2001., Uprava za zaštitu kulturne baštine
4. Mavar, Zofia, Mutak, Katica: Katalog dokumentiranosti ruralnih naselja stradalih u ratu: Općina Sisak, Državna uprava za Zagreb, 1996.
5. Mavar, Zofia: Pakrac: konzervatorske osnove programa obnove naselja, Državna uprava za Zagreb, 1996.
6. Mavar, Zofia: Fort Verudela, Aquarium Pula; Zagreb, 2007., Odbor ICOMOS-a; Ministarstvo kulture
7. Mavar, Zofia: Grupa Barbariga - Zofia Mavar, Pula, Zagreb, 2009., Hrvatski odbor ICOMOS-a; Ministarstvo kulture
8. Mavar, Zofia (urednica): Međunarodna ljetna radionica arhitekture Konavle 1998./99., Zagreb, 2003.
9. Mavar, Zofia urednica): Međunarodna ljetna radionica studenata arhitekture i konzervatora kulturne baštine 2002/2003., Ministarstvo kulture, Zagreb, 2006.
10. Mavar, Zofia urednica): Međunarodna ljetna radionica studenata arhitekture i konzervatora kulturne baštine 2004., Ministarstvo kulture, Zagreb, 2009.
11. Mavar , Zofia (urednica): Međunarodna ljetna radionica arhitekture kulturne baštine (2005. Barbariga), Ministarstvo kulture, Zagreb, 2011.
12. Mavar, Zofia (urednica): Fort San Giorgio - Petar Puhmajer, Ministarstvo kulture, Zagreb, 2011., Hrvatski odbor ICOM
13. Mavar, Zofia: Međunarodna ljetna radionica arhitekture (2006.Verudela 2006. i 2008., Ministarstvo kulture RH, Zagreb, 2012.
14. Mavar, Zofia: Radionica: Fortifikacije i gradnja u kamenu (2014.: Brijuni), Javna ustanova Nacionalni park Brijuni, Pula, 2015.
15. Mavar, Zofia: Međunarodna ljetna radionica arhitekture (2013.; Pula): Fort Bourguignon, Ministarstvo kulture, Zagreb, 2016.
16. Mavar, Zofia: Baterija Giacone / Monte Peneda: 2008.-2016 Međunarodna ljetna radionica arhitekture (2001.-2016.; Brijuni) Javna ustanova Nacionalni park Brijuni, Zagreb, 2019.
17. Mavar, Zofia (urednica): Ivanić-grad: katalog/Marija Tusun…et al., Ministarstvo kulture RH, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Zagreb, 2008.
18. Mavar, Zofia (urednica): Katalog dokumentiranosti ruralnih naselja stradalih u ratu s uputama za obnovu: Istočna Slavonija/. Tekstovi, Katica Mutak, Zofia Mavar, Ministarstvo kulture RH, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Zagreb, 1998.
19. Mavar, Zofia: Katalog ruralnih naselja - Lonjsko polje, Ministarstvo kulture RH, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Zagreb, 2001.
Članci u časopisima i zbornicima:
- Prilog metodologiji rada na konzervatorskoj dokumentaciji za potrebe planova prostornog planiranja, u: Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske - 4/5 (1978./79.)
- Konzervatorska dokumentacija i problemi suradnje na izradi planova prostornog uređenja u: Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske - 16 (1990.)
- Simpozij o kulturnom nasljeđu u Europi, Krakow 1991., u: Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske - 17 (1991.)
- Konzervatorske pripreme za obnovu ratom razorenih hrvatskih ruralnih prostora/ Ksenija Marković, Zofija Maver i Ana Mlinar, u: Zbornik za narodni život i običaje - Knj.53 (1995.)
- Konavle, pilot projekt Čilipi - program i iskustva u njegovoj realizaciji, u: Graditeljstvo u obnovi i razvitku Republike Hrvatske: zbornik radova
- Dani europske baštine u Hrvatskoj, u: Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske - 24/25 (1998./99.)
- Suradnja poljskih stručnjaka u obnovi naše razorene kulturne baštine, u: Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske - 24/25 (1998./99.)
- Metodologija obnove zaštićenih povijesnih naselja stradalih u ratu. u: Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske - 24/25 (1998./99.)
- Obnova Kursalona u Lipiku, u: Čovjek i prostor : arhitektura, kiparstvo, slikarstvo i primijenjena umjetnost - God.45 (1998.)
- Krapje - selo i graditeljska baština, u: Bilten Parka prirode Lonjsko polje - God.1 (2000.), 2
- Preporuke Regionalnog tematskog skupa eksperata o kulturnim krajolicima u Istočnoj Europi, u: Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam - God.8 (2000.)
- Međunarodna radionica Putovi kulture europskog jugoistoka [Sofija, Bugarska, 16-17.9.2000], u: Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam - God.8 (2000.)
- Prijedlog sadržaja konzervatorskih podloga za planove prostornog uređenja, u: Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske - 28 (2004.)
- Prilog evidenciji, istraživanju i obradi dvoraca, kurija i ljetnikovaca u Hrvatskoj, u: Međunarodni znanstveno-stručni skup Dvorci i ljetnikovci: kulturno naslijeđe kao pokretač gospodarskog razvoja, 2006.
- Upravljanje kulturnim krajolikom i oblikovanje proekoloških temelja društva: Međunarodni znanstveni skup, Niepolomice (Poljska), 8.-10. svibnja 2008., u: Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske - 31/32 (2007./08.)
- Međunarodna radionica arhitekture fortifikacija - rezultati i iskustva, u: Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske - 40 (2016.)
-
Obrazloženje dodjele godišnje „Nagrade Vicko Andrić“ za 2023. godinu konzervatorici Zdenki Predrijevac za projekt rekonstrukcije zidina, zgrade žitnice, podrumarove kuće i franjevačkog samostana u Iloku
Zdenka Predrijevac rođena je 1963. godine u Osijeku, gdje je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje te dio studija. Diplomirala je 1988. na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Položila je stručni ispit za zvanja u Državnoj upravi.
Nakon studija kao volonter i vanjski suradnik s izraženim interesom za spomeničku baštinu stječe praksu na arhitektonskom snimanju i istraživanju kulturnih dobara u okviru tadašnjeg Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Osijeku. U službi zaštite stalno je zaposlena od 1992. do 2023. te je uz najbolje stručne ocjene prošla sve stupnjeve konzervatorskih zvanja, do statusa konzervatora višeg savjetnika. Bila je u teškim postratnim danima višegodišnja voditeljica izdvojenog Ureda Službe zaštite u još okupiranom Vukovaru od 1997. godine, potom pročelnica Konzervatorskog odjela u Osijeku 2005. - 2007., a od 2007. do 2023. pročelnica je Konzervatorskog odjela u Vukovaru, koji je i utemeljen njezinim osobnim zauzimanjem u vrlo složenim materijalnim, prostornim i kadrovskim uvjetima. Tijekom Domovinskog rata diljem Hrvatske više je godina aktivno sudjelovala u radu Posebne stručne komisije za popis i procjenu ratnih šteta na spomenicima kulture u okviru koje je stekla specifična ekspertna znanja, osobito dobro primijenjena u višegodišnjem vođenju obnove Vukovara. Inicirala je i u najvećem dijelu pripremila aplikacijsku dokumentaciju za uspješni međunarodni program „Ilok - Vučedol - Vukovar: istraživanje, obnova i revitalizacija kulturne baštine“, za što je RH od Razvojne banke VE dobila potporu od 226 milijuna kn (u 75 %-tnom iznosu), što je najveći iznos međunarodne pomoći uložene u obnovu spomeničke baštine u Republici Hrvatskoj uopće! U okviru tog projekta kolegica Predrijevac bila je voditeljica obnove barokne jezgre Vukovara, a potom i voditeljica konzervatorskog nadzora cijelog projekta. Provedena je sredstvima projekta složena, vrlo uspješna obnova teško stradalog kompleksa Eltz (10 građevina), vukovarske barokne jezgre (12 građevina), kapitalnih spomenika Iloka (dvorac Odescalchi, franjevačka crkva, kompleks zidina, turski hamam itd.) te prezentacijski i muzeološki program na arheološkom lokalitetu Vučedol. Godine 2012. dodijeljena joj je „Nagrada Vicko Andrić“ za doprinos lokalnoj zajednici kao prva u novoutemeljenoj kategoriji ustanovljenoj radi valoriziranja svestranog i predanog konzervatorskog djelovanja. Nakon potresa u Zagrebu i Petrinji odazvala se u stručni tim MKM koji je radio na pripremi dokumentacije radi saniranja šteta.
U kolovozu 2023. preuzela je dužnost ravnateljice Muzeja Slavonije Osijek, koji je najveći muzej općeg tipa u Republici Hrvatskoj s najraznovrsnijim fundusom što ga čini 161 zbirka s otprilike 300 000 predmeta.
Iločke zidine kapitalni su objekt kulturne hrvatske baštine. Najveći su sačuvani fortifikacijski sklop predosmanskog razdoblja u kontinentalnoj Hrvatskoj i po važnosti se mogu valorizirati uz bok stonskim ili dubrovačkim. Sukcesivno su nastajale tijekom 15. st. s dodatnim zapadnim obrambenim prstenom, građenim krajem 15. i početkom 16. st., na kojem se ogledaju rani pokušaji prilagodbe ratovanju vatrenim oružjem. Sjeverni potez zidina sastoji se od tri kule od kojih je kula 1 prezentirana kao polukula, kule uz kuriju Brnjaković i samostanske kule. Kompleks samostana uz samostansku kulu u sjeveroistočnom dijelu grada istovremeno je dio fortifikacijskog sustava i poseban građevni sklop s gotičkom crkvom sv. Ivana Kapistrana. Istočni dio obrambenog sustava sastoji se od istočnog krila samostana, zida, peterokutne istočne kule koja je štitila manji pješački ulaz u grad s tragovima pokretnog mosta, polukule 2 i kule 3 na jugoistočnoj strani. Južni potez zidina sastoji se od polukule 4, kule 5 s kućama A i B, polukule 6, kule 7 te kule 8 koja je otkrivena u temeljnom sloju hamama sagrađenog nad njom. Polukule izvorno nisu bile pokrivene krovom, dok su kule imale četverostrešna krovišta. Prema povijesnim kartama fortifikacijski sustav između kule 8 i palasa bio je dovršen zidom s glavnim zapadnim ulazom u grad, koji je danas ispod zemlje, a naznačen je prilikom prezentacije dvorca. Obrambeni zidovi između kula i polukula bili su završeni kruništem sa stražarskom stazom koja je dijelom bila formirana na samom zidu, a dijelom na drvenoj konzolnoj konstrukciji. Između zubaca kruništa bile su montirane drvene klapne koje su se zatvarale. Krajem 15. i početkom 16. st. sa zapadne strane grada fortifikacijski sustav pojačan je dodatnim prstenom utvrda koji je štitio glavni zapadni ulaz u grad. Lošije je kvalitete zidanja, s puno popravaka i preinaka. Barbakan je prema jugu bio povezan s velikim bastionom koji brani južnu stranu i posljednji je po redoslijedu nastajanja. Zgrada Žitnice izrazito je vrijedna barokna građevina iz 18. st. koja je zadržala izvorni oblik i prostornu strukturu. Uz podrume, jedina je sačuvana gospodarska građevina vlastelinstva Odescalchi. To je dvokatna građevina pravokutnog tlocrta. Unutrašnjost je podijeljena na tri otvorene etaže s drvenim stropovima i stupovima i još dvije etaže na tavanu. Rijedak je primjer gospodarske barokne arhitekture s vrijednim detaljima kao što su krovni prozori, drvena međukatna konstrukcija i obrada pročelja na kojima se izmjenjuju kvadri zaobljenih uglova hrapave grube žbuke uokvireni glatko obrađenim trakama. Podrumareva kuća nešto je skromnije ostvarenje arhitekture 19. st. s jednostavno ukrašenim pročeljem koje zbog svoje očuvanosti u izvornom obliku upotpunjuje sklop vlastelinstva.
U vezi projekta za koji se predlaže godišnja nagrada, riječ je zapravo o drugoj fazi obnove iločkih zidina. Prva faza provedena je 2012. - 2014., a obuhvatila je konstruktivnu sanaciju manje od 20 % cijelog sklopa zidina - barbakan, hamam i kulu 8, kulu 7, kulu 5 s kućama A i B, istočni zid i istočnu kulu. Ova druga faza obnove 2021. - do početka 2024. obuhvatila je sve ostale poteze (osim jugozapadnog) zidina uključujući Veliki bastion te zgrade Žitnice i Podrumareve kuće. Projekt je uspješno proveden u vrijednosti višoj od 8,9 milijuna eura, a s gotovo 6,7 milijuna eura sufinancirala ga je Europska unija iz Operativnog programa „Konkurentnost i kohezija“ 2014. - 2020. Gđa Predrijevac ima istaknutu ulogu u početnim fazama organizacije druge faze projekta jer je inicirala sastanke i potaknula nositelje projekta na prijavu projekta. Franjevački samostan u daljnjoj provedbi projekta nije više bio dijelom projekta. Ujedno je svojim stručnim znanjem u znatnoj mjeri dala doprinos u rješavanju složenih pitanja koja su se pojavljivala tijekom obnove, a pristupom radu pomogla u rješavanju problema koji su se pojavljivali u odnosima između sudionika u projektu. O složenosti projekta govori i činjenica kako je tijekom izvođenja radova došlo do urušavanja polukule 6 zbog izrazito lošeg stanja zidina. Ovim projektom provedena je konstruktivna sanacija temeljne zone zidina, čime je trajno osigurana njihova statika, bar za nekoliko idućih stoljeća. Osim zidina, u sklopu projekta obnovljene su i zgrade Žitnice te Podrumareva kuća, koje su u vlasništvu Iločkih podruma. Žitnica je objekt u kojem se čuvalo žito vlasnika dvorca Odescalchi, a sada je to reprezentativan baštinski hotelski objekt naziva GRANARIUM (lat. žitnica). Podrumareva kuća posvećena je bogatoj vinskoj kulturnoj baštini Iloka te ima smještajne jedinice. Važnost je ovog projekta, osim obnove baštine per se, u tome da se njime prvi puta od 17. st. zidine stavljaju u funkciju, a nakon višedesetljetnog propadanja daje se funkcija Žitnici i Podrumarevoj kući te se kulturna baština stavlja u funkciju ekonomskog korištenja.
Tijekom obiju faza gđa Predrijevac vodila je konzervatorski nadzor cijelog projekta i time je dugogodišnjim djelovanjem zaokružila cjelinu konzervatorskog rada na kulturnoj baštini Iloka. Svojim djelovanjem dala je izrazit doprinos očuvanju kulturne baštine Iloka za budućnost.
-
Obrazloženje dodjele „Nagrade Vicko Andrić“ za doprinos lokalnoj zajednici Vladimiru Škrobi Baji
Gospodin Vladimir Škrobo Bajo iz Karanca jedan je od pokretača i nositelja ruralnog turizma i više manifestacija u Baranji, a svojim radom na suvremen i inovativan način promiče i čuva tradicijska znanja i umijeća.
Ugostiteljstvom se počinje baviti nakon Domovinskog rata kada se s obitelji vratio u Karanac te je 2003. godine, u Kolodvorskoj ulici 99, otvorio restoran Baranjska kuća. S obzirom na to da se kuća u kojoj je restoran nalazi na početku ulice u kojoj su se u prvoj polovini 20. stoljeća nalazili brojni obrtnici po kojima je selo bilo poznato, od početka se nametala ideja prikazivanja dijela povijesti naselja te formiranje dodatnog sadržaja za posjetitelje. Tako je u dvorištu restorana nastala nova ulica u Karancu, Ulica zaboravljenog vremena.
Prikupljanje etnografske zbirke predmeta koja je izložena u danas poznatoj Ulici zaboravljenog vremena gospodin Škrobo započeo je 2000. godine. Postavljeni su ambari, tradicijske drvene gospodarske zgrade namijenjene čuvanju žitarica, a zgrada mlina i simbolične kuće sagrađene su od drveta i ćerpiča te omazane blatnom žbukom i obojene vapnom. Svaki je ambar posvećen jednom od tradicijskih obrta koji je prikazan kroz alate i pripadajuće proizvode obrta pa tako posjetitelji mogu vidjeti klomparski, lončarski, stolarski, bačvarski, kovački, košarački i mlinarski obrt. U jednom je od ambara rekonstruiran izgled brijačnice s početka 20. stoljeća, a u drugom gostionica. U dvorištu je izgrađena i ledara, gospodarska zgrada namijenjena čuvanju leda koji se nekada tijekom zime vadio s Dunava.
Ulica zaboravljenog vremena otvorena je 2010. godine, a prikupljanje predmeta kontinuirano je nastavljeno. Osim navedenih obrta izloženi su i brojni poljoprivredni alati i strojevi, sastavni dio seoskih gospodarstava u prvoj polovini 20. stoljeća. Cjelokupna dosad prikupljena zbirka tradicijskih predmeta sadržava više tisuća predmeta, a kao posebno vrijedne predmete moguće je izdvojiti drvene kalupe za izradu šubara, čegrtaljke i klepetala, čija je primarna funkcija bila zaštita baranjskih vinograda u vrijeme sazrijevanja grožđa, te zbirku keramičkih vrčeva, koršova. Cilj je formiranja Ulice zaboravljenog vremena prikazati i sačuvati od zaborava sve zanate koji su bili neophodni u svakodnevnom životu sela, a danas su potpuno zaboravljeni ili više nema majstora koji bi se njima bavili. Gospodin Škrobo prikazuje obrte s namjerom njihova ponovnog oživljavanja u cilju razvoja kulturnog turizma. Ova bogata i vrijedna zbirka etnografskih predmeta izložena u atraktivno uređenom prostoru prikazuje povijest obrta i tradicijskog gospodarstva Baranje, ali i cijele istočne Hrvatske te je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, na Listu zaštićenih kulturnih dobara pod brojem Z-7731.
Udrugu „Čuvari starih zanata“ gospodin Škrobo osnovao je 2011. godine, a kroz njezin rad aktivno promovira tradicijsko graditeljstvo i gastronomiju Baranje. Udruga od 2012. godine organizira u Karancu tijekom ljetnih mjeseci Akademiju blata. Na Akademiji blata svake se godine izrađuju ćerpiči, opeka od ilovače, vode i pljeve koja se suši na suncu. Tijekom dosad održanih Akademija izrađeno je više od 25 000 ćerpiča, od kojih je izgrađen dio smještajnih kapaciteta Kod Baje. Također, na Akademiji blata svake se godine organiziraju radionice na kojima se uče tehnike popravljanja kuća građenih zemljom, izrađivanje krušnih peći te izrada trščanih krovova. Akademija blata traje tjedan dana, a zadnji se dan prikazuju radovi, organiziraju radionice za djecu te pripremaju jela iz krušnih peći i zemljanih lonaca. Akademija blata manifestacija je koja promovira tradicijsko graditeljstvo Baranje te ruralni turizam povezuje s kulturnim, čime se širi svijest o očuvanju tradicijske baštine.
Udruga obnavlja tradicijske zemljane kuće, a u suradnji s Gradskim muzejom Vinkovci obnovljeno je šest kućica Arheološkog parka Sopot nedaleko od Vinkovaca, koje su rekonstruirane prema arheološkim nalazima.
Gospodin Škrobo svojim je radom potaknuo snimanje dokumentarnog filma Priče o blatu scenarista i redatelja Zdravka Fučeka (2015.), priču o materijalu od kojeg su se nekada izrađivale stambene i gospodarske zgrade te posuđe. Također, u Muzeju vučedolske kulture izradio je rekonstrukciju vučedolske kuće koja je dio stalnog postava.
Udruga „Čuvari starih zanata“ posljednjih petnaest godina organizira Proljetni i Zimski vašar u Karancu te okuplja male lokalne proizvođače prehrambenih proizvoda i proizvoda tradicijskih obrta.
Obiteljski restoran „Baranjska kuća“ restoran je koji skuplja autohtone recepte i promovira tradicijsku baranjsku kuhinju i lokalno uzgojene namirnice te uz klasične baranjske specijalitete (fiš-paprikaš, čobanac, šaran na rašljama, perkelt od soma s domaćim rezancima, grah u zemljanom loncu) nudi jela koja reinterpretiraju zaboravljene recepte i namirnice tradicijske kuhinje. Dio namirnica, poput koprive, bazge i bagremova cvijeta, dolazi iz prirode.
Jela se pripremaju u zemljanim krušnim pećima koje su izgrađene za potrebe restorana, u keramičkim posudama, proizvodima tradicijskog lončarskog obrta, na otvorenoj vatri i pod pekom. Umijeće pripreme jela na tradicijski način nematerijalna je baština koja se u ovom restoranu brižljivo čuva.
Gospodin Škrobo za svoj je rad u turizmu primio brojne nagrada iz područja ruralnog turizma koje se obrazlažu „dugogodišnjim kreativnim doprinosom oblikovanju turističkih sadržaja lokalne zajednice, inspiriranih baranjskom tradicijom i običajima, čime je ostvario značajan utjecaj na razvoj, sadržajnost i prepoznatljivost turističke ponude Karanca, Baranje i Slavonije“.
Gospodin Vladimir Škrobo sudjeluje u socijalno-humanitarnom radu Udruge „Oaza“ iz Belog Manastira na dostavi besplatnih toplih obroka potrebitima, a tijekom pojedinih lokalnih manifestacija prihodi od prodaje graha doniraju se humanitarnoj udruzi „Prijatelji sv. Martina“ u cilju pomoći u radu njihove socijalne trgovine u Belom Manastiru.
Dugogodišnji predan rad na razvoju ruralnog turizma Vladimira Škrobe Baje nagrađen je brojnim nagradama, od kojih izdvajamo sljedeće: Čovjek - ključ uspjeha u turizmu (HTZ), Suncokret ruralnog turizma za Akademiju blata, Top 100 restorana Hrvatske, Dvije toge Gaullt & Millau žirija, iako on ističe kako mu je osobno najveća nagrada današnja prepoznatljivost Baranje kao turističke destinacije i broj gostiju koji je omogućio otvaranje brojnih drugih privatnih smještaja u samom Karancu, ali i drugim naseljima diljem Baranje.
Organiziranjem Akademije blata, Proljetnog i Zimskog vašara u Karancu, osnivanjem Udruge „Čuvari starih zanata“ i formiranjem Ulice zaboravljenog vremena kao dodatnog sadržaja za posjetitelje restorana Vladimir Škrobo kontinuirano, u neposrednom kontaktu s posjetiteljima, djeluje na očuvanju i promidžbi tradicijskih znanja, umijeća i vrijednosti. Također, njegov restoran Baranjska kuća i smještajni kapaciteti prezentiraju tradicijsko graditeljstvo i ukazuju na mogućnost zanimljivih prenamjena, ali prije svega, čuvaju i prenose tradicijska graditeljska, obrtnička i kulinarska umijeća te su bili uzorom u pokretanju brojnih drugih obiteljskih turističkih domaćinstava u Baranji, ali i širom Hrvatske.