Nagrađeni autori i dramski tekstovi za 2024. godinu
NAGRADA ZA DRAMSKO DJELO „MARIN DRŽIĆ” ZA 2024. GODINU
OBRAZLOŽENJE STRUČNOG POVJERENSTVA
Na Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić” za 2024. godinu pristiglo je 66 dramskih tekstova od kojih je jedan isključen iz razmatranja Stručnoga povjerenstva zbog neuvažavanja anonimnosti natječaja. Velik broj prijavljenih tekstova, pa i povećanje u odnosu na prethodnu godinu, ukazuje na kontinuitet dobroga odaziva dramskih pisaca na natječaj, odnosno prepoznatost natječaja kao relevantnog za poticanje suvremene hrvatske dramske produkcije, posebice kada se uzme u obzir da pristigle tekstove potpisuju i afirmirani (dramski) pisci i autori na počecima svojih spisateljskih karijera.
Prijavljeni su tekstovi i ove godine žanrovski, formalno i tematski protežni i raznoliki, svjedočeći o širokome polju autorskih tematskih interesa i dramskih rukopisa. Pristigla djela odaju vrlo otvoreno shvaćanje dramskoga pisma i slobodan tretman dramske strukture, gdjekad čak i bez ispisane podjele uloga i replika, pri čemu dezintegracija dramskoga subjekta, dramske situacije i dramske forme prate odgovarajuća sadržajna raslojavanja i akceleracije. Mnogo je duodramskih tekstova i komornih obiteljskih drama te djela monodramskoga karaktera, ali ne izostaju ni tekstovi u koje je eksplicitno upisana mogućnost ostvarivanja predstave za veći glumački ansambl i u kojima se grade ne samo dijaloški čvrsto uobličene dramske situacije ili promišljeno izmjenjuju razvedene govorne površine nego i upošljava mnogolik spektar neverbalnih kazališnih znakova s naglaskom na dramaturgiju scenskoga pokreta ili glazbe kao važnih strukturnih čimbenika. Dramska se napetost i dramske situacije nerijetko uspostavljaju postupkom razlaganja emotivnih, intelektualnih i psiholoških stanja likova te sučeljavanjima lika sa samim sobom, često u poetskom ključu i poetskim diskursom. Zasebna kvaliteta nekolicine tekstova jest i pomna integracija urbanoga izričaja mladih u oblikovanje dramskih lica, odnosno dosljedna uporaba mjesnih govora, kao i ispisivanje drama u stihovima, slobodnim i rimovanim. Uz pretežno dramske sadržaje zastupljeno je i nekoliko komediografski zamišljenih djela te satira ili „rugalica“ na različite teme.
Više dramskih tekstova kao nositelje radnje uzima poznate povijesne ličnosti iz svijeta umjetnosti, politike, filozofije, književnosti i sl., tražeći u njima odgovore na goruća suvremena pitanja (kao što su komercijalizacija, korporativno i društveno nasilje, moralna korupcija, diktatura jednoumlja), odnosno njihove korijene, a nekoliko se tekstova spretno poigrava i s konvencijama teatra u teatru ili demistificira različite mehanizme umjetničkoga stvaranja, uključujući i pozadinske igre moći te traume (spolnoga) zlostavljanja u umjetničkome miljeu. Pritom se posebice nameće tema relevantnosti umjetničkoga djelovanja i promišljanja te udjela i odgovornosti pojedinca u raskrinkavanju različitih oblika socijalnih sljepila. Nekoliko se tekstova bavi reevaluacijom poslovnih i privatnih odluka odnosno nalaženjem balansa između potrage za profitom i uspjehom i osobnog razvoja, s naglaskom na nužnost očuvanja međuljudskih odnosa i osobnog integriteta kao jedinih istinskih vrijednosti. Više socijalno angažiranih pa i čak i otvoreno političnih tekstova promišlja i komentira krizne situacije današnjice, napose ratove te njihove posljedice na civilno stanovništvo, kao i pitanja osobnih sloboda, tolerancije spram društvenih manjina te njihove socijalne i emocionalne integracije, odnosno s time povezane teme tvorbe i gubitka osobnoga i kolektivnoga identiteta. Fokus pisaca na poziciju djece kao višestruko zakinutoga naraštaja u suvremenome društvu uobličuje se i u dramski prosvjed protiv masovnih stradanja djece u ratu i u prosvjed protiv vladajućega obrazovnog sustava u kojem su i djeca i profesori i roditelji traumatizirani te im se istodobno pripisuju međuzamjenjive uloge i žrtve i nasilnika i pasivnoga promatrača.
No ključna tema kojom su obuzeta dramska djela pristigla na natječaj, uključujući i nagrađene drame, svakako je mentalno zdravlje, u najširem smislu. Veći broj tekstova bavi se različitim vrstama trauma i njihovih posljedica na pojedinca i zajednicu, od traume gubitka bliske osobe, poglavito djeteta, do ranjenosti ratnim sukobima i nasiljem, kako još uvijek živo prisutnim traumama Domovinskoga rata tako i aktualnim ratnim sukobima u svijetu, ali i spolnim zlostavljanjima, transgeneracijskim traumama, nasiljem patrijarhata i nad ženama i nad muškarcima, traumama društvenih imperativa i ispunjavanja rodnih i socijalnih uloga pod pritiscima obitelji i okoline. Upadljivo su učestala dramska razmatranja čina samovoljnoga odlaska u smrt u svim životnim dobima, baveći se njegovim uzrocima i posljedicama, etičkim dvojbama, terapijskim alatima, medijskom eksploatacijom, socijalnim nijekanjem ili osudom.
Ukratko, i ove se godine spektar dramskih djela prijavljenih na natječaj doima kao uvjerljiva dijagnoza stanja aktualne socijalne zbilje i (im)pulsa društvene zajednice, ali i kao dobar presjek potencijala i interesa suvremenoga hrvatskog dramskog pisma koje o svemu tome ima svoj stav i ne ograničava se u odabiru izražajnih sredstava kojima će ga iskazati.
Povjerenstvo koje je radilo u sastavu: dr. sc. Martina Petranović (predsjednica Povjerenstva), Nenni Delmestre i Filip Šovagović, i ove je godine čitalo dramske tekstove zavedene pod šiframa ne znajući tko su njihovi autori ili autorice. Nagrađeno je šest dramskih djela, a za čitanje se preporučaju još četiri drame. Sve odluke o nagrađenim djelima donesene su jednoglasno.
Jezgrovito rečeno, Pičman Dore Šustić je komorna psihološka drama o samoubojstvu i njegovim konzekvencama na okolinu, ne previđajući ni još uvijek izraženu društvenu stigmatizaciju samoubojstva. U nešto razvedenijoj formi, moglo bi se reći da drama nastoji identificirati i razumjeti pojedine oblike ljudskoga nezadovoljstva, a ponekad i vrlo konkretne uzroke poput PTSP-a, koji čuče u korijenu želje za oduzimanjem vlastitoga života, ali i da nastoji detektirati i artikulirati sve one vrste mikro- i makrotrauma s kojima se suočavaju osobe bliske samoubojicama, napose njihova obitelj i djeca, u ovom slučaju protagonistkinja Ena. U uvodnoj napomeni dramska junakinja, ujedno i spisateljica, tri dijela drame tumači kao „rekonstrukciju“ triju razgovora što ih je vodila najprije s ocem, potom sa psihoterapeutkinjom te naposljetku i sa samom sobom zamišljajući da razgovara s ocem i izgovara mu sve ono što je željela ili trebala, a nije. Prvi se razgovor odnosi na vrijeme prije očeva samoubojstva i njegova je slutnja, najava i, donekle, eksplikacija, a istodobno uspostavlja psihološke i karakterne profile oca i kćeri te njihov emocionalni međuodnos; druga se dva razgovora odnose na vrijeme nakon očeva samoubojstva i svojevrsna su raščlamba intimnoga duhovnog i mentalnog stanja kćeri koja pokušava naučiti živjeti s očevom odlukom, kolebajući se između mogućnosti da je prihvati i opravda ili odbaci i zaniječe kao legitimnu, odnosno između osjećaja krivnje i oprosta, i sebi i ocu. Dramska struktura i središnja idejna osnova drame usporedno se usložnjavaju konstruiranjem biografske priče u priči, scenarija što ga kćer nastoji ispisati o životu poznatoga hrvatskog arhitekta koji si je također oduzeo život ne naišavši pravovremeno na razumijevanje i podršku zajednice, čime je dramom suptilno postavljeno i pitanje opstanka umjetnika, intelektualaca i vizionara u otuđenome društvu dominantno okrenutom materijalnim vrijednostima.
Ovaj tekst bavi se jednim od najvećih društvenih problema: obrazovanjem, odgojem i odnosom prema djeci školske dobi. Autorica Selma Parisi istaknula je gotovo sve neuralgične točke obrazovnog sustava proizašlog iz vrijednosti društva koje se temelji na silnoj potrebi pripadanja takozvanoj „eliti”, po svaku cijenu. Iz poliperspektive vizura, Parisi slaže mozaik formiran od pritisaka, stresa, psiholoških trauma, pa čak i sociopatskog i psihopatskog ponašanja unutar obrazovnog procesa. Roditelji, uvjereni da je budućnost njihove djece uvjetovana novcem i statusom, vrše pritisak na njih da budu u svemu najbolji. Njihova ljubav mora se zaraditi prosjekom ocjena 5.0, jer ništa ispod toga nije prihvatljivo. Oni također vrše pritisak na učitelje, nastavnike, profesore koji su i sami pod pritiskom ravnatelja. Rezultat svega toga je poplava „super odlikaša” koji postižu loše rezultate na državnoj maturi i imaju smanjene šanse za upis i završetak fakulteta, čime se smanjuje i njihova mogućnost da postanu dio žarko željene „elite”. Ovo stresno ozračje uzrokuje lanac zlostavljanja svih sudionika u procesu obrazovanja, a posljedice su vidljive u tragičnim događajima kojima svjedočimo u stvarnom životu. U ovom tekstu jedna se majka odlučuje suprotstaviti takvom sustavu. Kroz svoj san, ona proživljava i osvještava traume svog djeteta, njegovih školskih kolega i profesora. Njezine traume rezultiraju sukobom s ravnateljicom i ispisivanjem djeteta iz škole. Buđenjem iz tog sna i kašnjenjem odvođenja djeteta u školu majka odlučuje pustiti svoga sina da izostane s nastave i produlji spavanje. Bio je to dan kada je jedan dječak, doveden do ruba ovakvim sustavom, uzeo oružje u svoje ruke i počinio masakr u školi. Aktualnost ovog teksta je neosporna, a njegova dramaturška vrijednost proizlazi iz načina na koji autorica spaja opće poznate činjenice s kazališnim sredstvima pretapanja realnosti i snovitosti.
Tomislav Zajec: O DOBROM VREMENU
Može li čovjek vrijeme u kojem živi učiniti boljim? I u kojem to točno momentu? I što ako su mu ruke vezane, okolnosti neprijateljske? Što da čini? Može li zaustaviti vrijeme? I u tom nevidljivom, nepostojećem trenutku stisnuti se između dvije note, u tišinu između dva zvuka, u tekst između dva reda. I što se događa s prostorom u tom zaustavljenom vremenu? Ima li ga dovoljno za ljubavnu priču koju će ispričati dva muškarca? I što kada se kazaljke na satu opet pokrenu? Kada ti netko u Zagrebu 1941. godine u kasnu noć udari na vrata, a sutradan na ulici kundakom izbije sve zube? Kuda sa životom? Što s koferima? Ostaviti sve, pobjeći bez ičega, ili spakirati stvari i ne otići nikamo? Čekati. Izgubiti glavu. Izgubiti vrijeme. Drama O dobrom vremenu vrlo precizno govori o vremenu kojem nedostaju urođene ili stečene moralne kvalitete, nitko i ništa nije sigurno i naši su likovi u konstantnoj kretnji, njihov bijeg uvijek iznova počinje i ne završava nikada. „Kada sam napustio Rusiju izgubio sam želju za komponiranjem“ - riječi su Sergeja Rahmanjinova. I da je bilo samo malo više dobra u vremenu možda bi sve bilo drugačije.
U prostoru koji bi trebao biti najsigurnije moguće mjesto, u dječjem vrtiću, odigrava se drama savjesti koja postavlja pitanja uzroka i posljedica, reagiranja ili ignoriranja začetaka nasilja kod djece najranije dobi. U naizgled nevinom ozračju dječjeg rođendana, uz animatore Vilu, Bubamaru i Klauna, jedan je dječak šokantno gnusnim izrazima zlostavljao jednu malenu, delikatnu djevojčicu. O tom događaju doznajemo iz priznanja animatorice Vile (Justine) koja je na ovo nasilje instinktivno reagirala i udarila dječaka. Šokirana vlastitom reakcijom Justina preispituje i okrivljuje sebe zbog svog drastičnog postupka, ali istovremeno pokušava ući u srž problema i istražiti razloge zbog čega je ovaj dječak tako postupio. Njeni kolege i poslodavka pokušavaju se, svatko na svoj način i zbog vlastitih interesa, ograditi od ovog incidenta. Kada Justina pokuša suočiti dječakovu majku s problemom njenog djeteta, aludirajući da je možda dječak i sam žrtva zlostavljanja, od nje dobiva prijetnju policijom. Tekst nas drži u trilerskom iščekivanju posljedica koje će ovaj slučaj imati za sve sudionike. On nije do kraja razriješen, što mu je svojevrsna prednost, jer nas prisiljava na razmišljanje i pitanja: u kakvu će osobu izrasti dječak koji je već u najranijoj dobi zlostavljač, zbog kojih psiholoških razloga on to radi, hoće li se itko pobrinuti da pomogne i njemu i djevojčici koju je zlostavljao? Jednostavnim, suvremenim jezikom dalmatinskog narječja, bez patetike i moraliziranja Anita Čeko ispisala je dramu koja pogađa direktno u najranjivije mjesto suvremenog društva, u nebrigu i strah za detektiranje uzroka problema koji će pratiti djecu u njihovom formiranju u odrasle osobe.
Melani Glavinić: JEDAN ŽIVOT UNATRAG
U relativno kasnim reproduktivnim godinama bračni je par doživio saobraćajnu nesreću, ona je bila u visokom stadiju trudnoće, on krivac za nesreću i dijete je izgubljeno. Sve ono o čemu su godinama sanjali nestalo je. Ona ne izlazi iz kuće mjesecima, on se patološki bavi izmišljenim poslovima. U labirintima šutnje, beznađa, afekta i suicidalnih ispada, u permanentnom nizanju optužbi na rubovima živčanog sloma i fizičkog obračuna, u prihvaćanju i odbacivanju krivnje ovaj par pokušava sabrati svoj život, kontrolirati strasti i pronaći neki otvoreni izlaz iz ove teške traume, neku malu pukotinu u stvarnosti koja vodi u neko njihovo sigurno mjesto. Pitanje je može li se barem nešto spasiti. Vjerojatno će se sve samo od sebe jednostavno ugasiti. Ipak, u svoj toj nesreći nailazimo na jasne tragove te izgubljene ljubavi, male oaze spokoja u tom moru boli i na trenutak nam se učini kako će se krhotine opet sakupiti i kako će taj jedan jedini, zajednički život koji imaju krenuti prema naprijed... Ovaj dramaturški okvir vrlo suptilno gradi tenziju oko odnosa Dore i Igora, a iako nam kratki sadržaj autorica otkriva već u karakterizaciji likova, gledaoci će tek na samom kraju otkriti što se uistinu dogodilo. Drama ima veliki izvedbeni potencijal.
Ninoslav Mrvelj: ŽIVOT OD KARTONA
U dramskome tekstu Ninoslava Mrvelja glavni je lik i fokalizator iz čije projekcije spoznajemo dramski svijet Života od kartona djevojka Hala koja i samoj sebi i svijetu oko sebe postavlja pitanje svrhovitosti vlastita postojanja. Čini to kroz niz fragmentarnih prizora u kojima je zatječemo u interakciji s različitim stvarnim ili zamišljenim licima iz zbilje ili svijesti, slikovito predstavljenim putem različitih životinjskih maski koje nude uvid u način na koji ih ona doživljava: otac i majka su Pas i Mačka, brat je Konjoglavi, dečko je Morž, psihijatrica je Sova… Procjepi i raskoraci u postupcima i replikama likova daju međutim naslutiti da djevojčin subjektivni doživljaj ne korespondira u cijelosti s vizurama drugih aktera i ostavljaju mogućnost neizvjesnoga kraja odnosno raspleta koji, unatoč dinamitu s tajmerom kakvim se junakinja opasala na samom početku radnje, ne mora nužno završiti njezinim uvodno najavljenim „nestajanjem“.
Preporuka za čitanje:
Monika Herceg: Ponekad, mrtve djevojčice i dječaci igraju nogomet satima
Matej Opolcer: Tata-botanika ili izlistavanje
Ida Marinić: Napokon sami
Slobodanka Đuderija: Ćakula s materon
Dr. sc. Martina Petranović (predsjednica Povjerenstva)
Nenni Delmestre
Filip Šovagović
OBRAZLOŽENJE STRUČNOG POVJERENSTVA
Na Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić” za 2024. godinu pristiglo je 66 dramskih tekstova od kojih je jedan isključen iz razmatranja Stručnoga povjerenstva zbog neuvažavanja anonimnosti natječaja. Velik broj prijavljenih tekstova, pa i povećanje u odnosu na prethodnu godinu, ukazuje na kontinuitet dobroga odaziva dramskih pisaca na natječaj, odnosno prepoznatost natječaja kao relevantnog za poticanje suvremene hrvatske dramske produkcije, posebice kada se uzme u obzir da pristigle tekstove potpisuju i afirmirani (dramski) pisci i autori na počecima svojih spisateljskih karijera.
Prijavljeni su tekstovi i ove godine žanrovski, formalno i tematski protežni i raznoliki, svjedočeći o širokome polju autorskih tematskih interesa i dramskih rukopisa. Pristigla djela odaju vrlo otvoreno shvaćanje dramskoga pisma i slobodan tretman dramske strukture, gdjekad čak i bez ispisane podjele uloga i replika, pri čemu dezintegracija dramskoga subjekta, dramske situacije i dramske forme prate odgovarajuća sadržajna raslojavanja i akceleracije. Mnogo je duodramskih tekstova i komornih obiteljskih drama te djela monodramskoga karaktera, ali ne izostaju ni tekstovi u koje je eksplicitno upisana mogućnost ostvarivanja predstave za veći glumački ansambl i u kojima se grade ne samo dijaloški čvrsto uobličene dramske situacije ili promišljeno izmjenjuju razvedene govorne površine nego i upošljava mnogolik spektar neverbalnih kazališnih znakova s naglaskom na dramaturgiju scenskoga pokreta ili glazbe kao važnih strukturnih čimbenika. Dramska se napetost i dramske situacije nerijetko uspostavljaju postupkom razlaganja emotivnih, intelektualnih i psiholoških stanja likova te sučeljavanjima lika sa samim sobom, često u poetskom ključu i poetskim diskursom. Zasebna kvaliteta nekolicine tekstova jest i pomna integracija urbanoga izričaja mladih u oblikovanje dramskih lica, odnosno dosljedna uporaba mjesnih govora, kao i ispisivanje drama u stihovima, slobodnim i rimovanim. Uz pretežno dramske sadržaje zastupljeno je i nekoliko komediografski zamišljenih djela te satira ili „rugalica“ na različite teme.
Više dramskih tekstova kao nositelje radnje uzima poznate povijesne ličnosti iz svijeta umjetnosti, politike, filozofije, književnosti i sl., tražeći u njima odgovore na goruća suvremena pitanja (kao što su komercijalizacija, korporativno i društveno nasilje, moralna korupcija, diktatura jednoumlja), odnosno njihove korijene, a nekoliko se tekstova spretno poigrava i s konvencijama teatra u teatru ili demistificira različite mehanizme umjetničkoga stvaranja, uključujući i pozadinske igre moći te traume (spolnoga) zlostavljanja u umjetničkome miljeu. Pritom se posebice nameće tema relevantnosti umjetničkoga djelovanja i promišljanja te udjela i odgovornosti pojedinca u raskrinkavanju različitih oblika socijalnih sljepila. Nekoliko se tekstova bavi reevaluacijom poslovnih i privatnih odluka odnosno nalaženjem balansa između potrage za profitom i uspjehom i osobnog razvoja, s naglaskom na nužnost očuvanja međuljudskih odnosa i osobnog integriteta kao jedinih istinskih vrijednosti. Više socijalno angažiranih pa i čak i otvoreno političnih tekstova promišlja i komentira krizne situacije današnjice, napose ratove te njihove posljedice na civilno stanovništvo, kao i pitanja osobnih sloboda, tolerancije spram društvenih manjina te njihove socijalne i emocionalne integracije, odnosno s time povezane teme tvorbe i gubitka osobnoga i kolektivnoga identiteta. Fokus pisaca na poziciju djece kao višestruko zakinutoga naraštaja u suvremenome društvu uobličuje se i u dramski prosvjed protiv masovnih stradanja djece u ratu i u prosvjed protiv vladajućega obrazovnog sustava u kojem su i djeca i profesori i roditelji traumatizirani te im se istodobno pripisuju međuzamjenjive uloge i žrtve i nasilnika i pasivnoga promatrača.
No ključna tema kojom su obuzeta dramska djela pristigla na natječaj, uključujući i nagrađene drame, svakako je mentalno zdravlje, u najširem smislu. Veći broj tekstova bavi se različitim vrstama trauma i njihovih posljedica na pojedinca i zajednicu, od traume gubitka bliske osobe, poglavito djeteta, do ranjenosti ratnim sukobima i nasiljem, kako još uvijek živo prisutnim traumama Domovinskoga rata tako i aktualnim ratnim sukobima u svijetu, ali i spolnim zlostavljanjima, transgeneracijskim traumama, nasiljem patrijarhata i nad ženama i nad muškarcima, traumama društvenih imperativa i ispunjavanja rodnih i socijalnih uloga pod pritiscima obitelji i okoline. Upadljivo su učestala dramska razmatranja čina samovoljnoga odlaska u smrt u svim životnim dobima, baveći se njegovim uzrocima i posljedicama, etičkim dvojbama, terapijskim alatima, medijskom eksploatacijom, socijalnim nijekanjem ili osudom.
Ukratko, i ove se godine spektar dramskih djela prijavljenih na natječaj doima kao uvjerljiva dijagnoza stanja aktualne socijalne zbilje i (im)pulsa društvene zajednice, ali i kao dobar presjek potencijala i interesa suvremenoga hrvatskog dramskog pisma koje o svemu tome ima svoj stav i ne ograničava se u odabiru izražajnih sredstava kojima će ga iskazati.
Povjerenstvo koje je radilo u sastavu: dr. sc. Martina Petranović (predsjednica Povjerenstva), Nenni Delmestre i Filip Šovagović, i ove je godine čitalo dramske tekstove zavedene pod šiframa ne znajući tko su njihovi autori ili autorice. Nagrađeno je šest dramskih djela, a za čitanje se preporučaju još četiri drame. Sve odluke o nagrađenim djelima donesene su jednoglasno.
- nagrada
Jezgrovito rečeno, Pičman Dore Šustić je komorna psihološka drama o samoubojstvu i njegovim konzekvencama na okolinu, ne previđajući ni još uvijek izraženu društvenu stigmatizaciju samoubojstva. U nešto razvedenijoj formi, moglo bi se reći da drama nastoji identificirati i razumjeti pojedine oblike ljudskoga nezadovoljstva, a ponekad i vrlo konkretne uzroke poput PTSP-a, koji čuče u korijenu želje za oduzimanjem vlastitoga života, ali i da nastoji detektirati i artikulirati sve one vrste mikro- i makrotrauma s kojima se suočavaju osobe bliske samoubojicama, napose njihova obitelj i djeca, u ovom slučaju protagonistkinja Ena. U uvodnoj napomeni dramska junakinja, ujedno i spisateljica, tri dijela drame tumači kao „rekonstrukciju“ triju razgovora što ih je vodila najprije s ocem, potom sa psihoterapeutkinjom te naposljetku i sa samom sobom zamišljajući da razgovara s ocem i izgovara mu sve ono što je željela ili trebala, a nije. Prvi se razgovor odnosi na vrijeme prije očeva samoubojstva i njegova je slutnja, najava i, donekle, eksplikacija, a istodobno uspostavlja psihološke i karakterne profile oca i kćeri te njihov emocionalni međuodnos; druga se dva razgovora odnose na vrijeme nakon očeva samoubojstva i svojevrsna su raščlamba intimnoga duhovnog i mentalnog stanja kćeri koja pokušava naučiti živjeti s očevom odlukom, kolebajući se između mogućnosti da je prihvati i opravda ili odbaci i zaniječe kao legitimnu, odnosno između osjećaja krivnje i oprosta, i sebi i ocu. Dramska struktura i središnja idejna osnova drame usporedno se usložnjavaju konstruiranjem biografske priče u priči, scenarija što ga kćer nastoji ispisati o životu poznatoga hrvatskog arhitekta koji si je također oduzeo život ne naišavši pravovremeno na razumijevanje i podršku zajednice, čime je dramom suptilno postavljeno i pitanje opstanka umjetnika, intelektualaca i vizionara u otuđenome društvu dominantno okrenutom materijalnim vrijednostima.
- nagrada (ravnopravno dijele)
Ovaj tekst bavi se jednim od najvećih društvenih problema: obrazovanjem, odgojem i odnosom prema djeci školske dobi. Autorica Selma Parisi istaknula je gotovo sve neuralgične točke obrazovnog sustava proizašlog iz vrijednosti društva koje se temelji na silnoj potrebi pripadanja takozvanoj „eliti”, po svaku cijenu. Iz poliperspektive vizura, Parisi slaže mozaik formiran od pritisaka, stresa, psiholoških trauma, pa čak i sociopatskog i psihopatskog ponašanja unutar obrazovnog procesa. Roditelji, uvjereni da je budućnost njihove djece uvjetovana novcem i statusom, vrše pritisak na njih da budu u svemu najbolji. Njihova ljubav mora se zaraditi prosjekom ocjena 5.0, jer ništa ispod toga nije prihvatljivo. Oni također vrše pritisak na učitelje, nastavnike, profesore koji su i sami pod pritiskom ravnatelja. Rezultat svega toga je poplava „super odlikaša” koji postižu loše rezultate na državnoj maturi i imaju smanjene šanse za upis i završetak fakulteta, čime se smanjuje i njihova mogućnost da postanu dio žarko željene „elite”. Ovo stresno ozračje uzrokuje lanac zlostavljanja svih sudionika u procesu obrazovanja, a posljedice su vidljive u tragičnim događajima kojima svjedočimo u stvarnom životu. U ovom tekstu jedna se majka odlučuje suprotstaviti takvom sustavu. Kroz svoj san, ona proživljava i osvještava traume svog djeteta, njegovih školskih kolega i profesora. Njezine traume rezultiraju sukobom s ravnateljicom i ispisivanjem djeteta iz škole. Buđenjem iz tog sna i kašnjenjem odvođenja djeteta u školu majka odlučuje pustiti svoga sina da izostane s nastave i produlji spavanje. Bio je to dan kada je jedan dječak, doveden do ruba ovakvim sustavom, uzeo oružje u svoje ruke i počinio masakr u školi. Aktualnost ovog teksta je neosporna, a njegova dramaturška vrijednost proizlazi iz načina na koji autorica spaja opće poznate činjenice s kazališnim sredstvima pretapanja realnosti i snovitosti.
Tomislav Zajec: O DOBROM VREMENU
Može li čovjek vrijeme u kojem živi učiniti boljim? I u kojem to točno momentu? I što ako su mu ruke vezane, okolnosti neprijateljske? Što da čini? Može li zaustaviti vrijeme? I u tom nevidljivom, nepostojećem trenutku stisnuti se između dvije note, u tišinu između dva zvuka, u tekst između dva reda. I što se događa s prostorom u tom zaustavljenom vremenu? Ima li ga dovoljno za ljubavnu priču koju će ispričati dva muškarca? I što kada se kazaljke na satu opet pokrenu? Kada ti netko u Zagrebu 1941. godine u kasnu noć udari na vrata, a sutradan na ulici kundakom izbije sve zube? Kuda sa životom? Što s koferima? Ostaviti sve, pobjeći bez ičega, ili spakirati stvari i ne otići nikamo? Čekati. Izgubiti glavu. Izgubiti vrijeme. Drama O dobrom vremenu vrlo precizno govori o vremenu kojem nedostaju urođene ili stečene moralne kvalitete, nitko i ništa nije sigurno i naši su likovi u konstantnoj kretnji, njihov bijeg uvijek iznova počinje i ne završava nikada. „Kada sam napustio Rusiju izgubio sam želju za komponiranjem“ - riječi su Sergeja Rahmanjinova. I da je bilo samo malo više dobra u vremenu možda bi sve bilo drugačije.
- nagrada (ravnopravno dijele)
U prostoru koji bi trebao biti najsigurnije moguće mjesto, u dječjem vrtiću, odigrava se drama savjesti koja postavlja pitanja uzroka i posljedica, reagiranja ili ignoriranja začetaka nasilja kod djece najranije dobi. U naizgled nevinom ozračju dječjeg rođendana, uz animatore Vilu, Bubamaru i Klauna, jedan je dječak šokantno gnusnim izrazima zlostavljao jednu malenu, delikatnu djevojčicu. O tom događaju doznajemo iz priznanja animatorice Vile (Justine) koja je na ovo nasilje instinktivno reagirala i udarila dječaka. Šokirana vlastitom reakcijom Justina preispituje i okrivljuje sebe zbog svog drastičnog postupka, ali istovremeno pokušava ući u srž problema i istražiti razloge zbog čega je ovaj dječak tako postupio. Njeni kolege i poslodavka pokušavaju se, svatko na svoj način i zbog vlastitih interesa, ograditi od ovog incidenta. Kada Justina pokuša suočiti dječakovu majku s problemom njenog djeteta, aludirajući da je možda dječak i sam žrtva zlostavljanja, od nje dobiva prijetnju policijom. Tekst nas drži u trilerskom iščekivanju posljedica koje će ovaj slučaj imati za sve sudionike. On nije do kraja razriješen, što mu je svojevrsna prednost, jer nas prisiljava na razmišljanje i pitanja: u kakvu će osobu izrasti dječak koji je već u najranijoj dobi zlostavljač, zbog kojih psiholoških razloga on to radi, hoće li se itko pobrinuti da pomogne i njemu i djevojčici koju je zlostavljao? Jednostavnim, suvremenim jezikom dalmatinskog narječja, bez patetike i moraliziranja Anita Čeko ispisala je dramu koja pogađa direktno u najranjivije mjesto suvremenog društva, u nebrigu i strah za detektiranje uzroka problema koji će pratiti djecu u njihovom formiranju u odrasle osobe.
Melani Glavinić: JEDAN ŽIVOT UNATRAG
U relativno kasnim reproduktivnim godinama bračni je par doživio saobraćajnu nesreću, ona je bila u visokom stadiju trudnoće, on krivac za nesreću i dijete je izgubljeno. Sve ono o čemu su godinama sanjali nestalo je. Ona ne izlazi iz kuće mjesecima, on se patološki bavi izmišljenim poslovima. U labirintima šutnje, beznađa, afekta i suicidalnih ispada, u permanentnom nizanju optužbi na rubovima živčanog sloma i fizičkog obračuna, u prihvaćanju i odbacivanju krivnje ovaj par pokušava sabrati svoj život, kontrolirati strasti i pronaći neki otvoreni izlaz iz ove teške traume, neku malu pukotinu u stvarnosti koja vodi u neko njihovo sigurno mjesto. Pitanje je može li se barem nešto spasiti. Vjerojatno će se sve samo od sebe jednostavno ugasiti. Ipak, u svoj toj nesreći nailazimo na jasne tragove te izgubljene ljubavi, male oaze spokoja u tom moru boli i na trenutak nam se učini kako će se krhotine opet sakupiti i kako će taj jedan jedini, zajednički život koji imaju krenuti prema naprijed... Ovaj dramaturški okvir vrlo suptilno gradi tenziju oko odnosa Dore i Igora, a iako nam kratki sadržaj autorica otkriva već u karakterizaciji likova, gledaoci će tek na samom kraju otkriti što se uistinu dogodilo. Drama ima veliki izvedbeni potencijal.
Ninoslav Mrvelj: ŽIVOT OD KARTONA
U dramskome tekstu Ninoslava Mrvelja glavni je lik i fokalizator iz čije projekcije spoznajemo dramski svijet Života od kartona djevojka Hala koja i samoj sebi i svijetu oko sebe postavlja pitanje svrhovitosti vlastita postojanja. Čini to kroz niz fragmentarnih prizora u kojima je zatječemo u interakciji s različitim stvarnim ili zamišljenim licima iz zbilje ili svijesti, slikovito predstavljenim putem različitih životinjskih maski koje nude uvid u način na koji ih ona doživljava: otac i majka su Pas i Mačka, brat je Konjoglavi, dečko je Morž, psihijatrica je Sova… Procjepi i raskoraci u postupcima i replikama likova daju međutim naslutiti da djevojčin subjektivni doživljaj ne korespondira u cijelosti s vizurama drugih aktera i ostavljaju mogućnost neizvjesnoga kraja odnosno raspleta koji, unatoč dinamitu s tajmerom kakvim se junakinja opasala na samom početku radnje, ne mora nužno završiti njezinim uvodno najavljenim „nestajanjem“.
Preporuka za čitanje:
Monika Herceg: Ponekad, mrtve djevojčice i dječaci igraju nogomet satima
Matej Opolcer: Tata-botanika ili izlistavanje
Ida Marinić: Napokon sami
Slobodanka Đuderija: Ćakula s materon
Dr. sc. Martina Petranović (predsjednica Povjerenstva)
Nenni Delmestre
Filip Šovagović