Obrazloženje Odbora za dodjelu nagrade Iso Velikanović
Dobitnici za 2020. godinu
Životno djelo - Mladen Machiedo
Mladen Machiedo rodio se 9. lipnja 1938. u Zagrebu, gdje se školovao, maturirao u realnoj gimnaziji (1956.) i diplomirao na Filozofskom fakultetu (1961.) talijanski jezik i književnost i francuski jezik i književnost. Pohađao je također predavanja i polagao ispite iz španjolskog, portugalskog i komparativne književnosti. Godine 1979. obranio je doktorsku disertaciju pod nazivom Leonardo da Vinci i poezija. Od 1961. u istoj je ustanovi bio zaposlen kao lektor, asistent, znanstveni asistent, docent i redoviti profesor za talijansku književnost (od 1984.), potvrđen u trajnom zvanju (1994.), odnosno kao profesor emeritus (2011.). U dva mandata bio je pročelnik Odsjeka za talijanski jezik i književnost, više godina predstojnik za talijansku književnost, član je uredništva znanstvenog časopisa Studia romanica et Anglica Zagrabiensia, književnog časopisa Forum, odnosno međunarodnih savjeta časopisa Testuale (Milano – Lesa, Novara) i La Modernità letteraria (Pisa – Rim).Proveo je dvije godine (1968./69. i 1969./70.) na specijalizaciji u Scuola Normale Superiore u Pisi, dopunski je predavao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1980.–1982.), kao gost-profesor na Sveučilištu »Dante Alighieri« u Reggio Calabria (1990.), u Trentu (1993.) i u Zadru (2007. i 2008). Držao je također predavanja u više navrata na sveučilištima u Firenci, Pisi (Scuola Normale Superiore), Padovi, Udinama, Trstu, Splitu i Ljubljani, te po jednom u Rimu, Perugi, Beogradu (prije domovinskog rata) i Puli. Izvan domovine i Italije sudjelovao je na međunarodnim skupovima u Francuskoj, Nizozemskoj i Mađarskoj.
Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskog centra P.E.N.-a i HAZU. Bio je prvi predsjednik Hrvatsko-talijanskog društva (1992.–1993.). Objavljuje djela na hrvatskom i talijanskom iz esejistike, književne kritike, teorije, poezije i memorijalistike, kao i književne prijevode. Među najvažnijim autorima čija je djela preveo na hrvatski su Leonardo da Vinci, Michelangelo Buonarroti, Dino Campana, Giuseppe Ungaretti, Eugenio Montale, Italo Calvino, Bartolo Cattafi, Pedro Salinas, Ramón Gómez de la Serna te Giovan Battista Marino.
Godišnja nagrada - Adrian Cvitanović
Za izbor i prijevod s poljskoga Dnevnika pisanih noću Gustava Herlinga-Grudzinskog (Disput, Zagreb 2020.)Adrian Cvitanović studirao je komparativnu književnost i poljski jezik i književnost. Posljednjih dvadesetak godina intenzivno se bavi prevođenjem djela suvremene književnosti, filozofije i humanističkih znanosti, te u brojnim časopisima objavljuje autorske članke, eseje i oglede prateći suvremenu književnu i publicističku produkciju. Stalan je honorarni suradnik Trećeg programa Hrvatskoga radija i redoviti član Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Dosad je s poljskoga jezika na hrvatski preveo dvadesetak knjiga i stotinjak članaka, ulomaka iz djela i eseja.
O knjizi
Dnevnik pisan noću poljskoga emigrantskog pisca Gustawa Herling-Grudzińskog jedan je od najznačajnijih dnevnika europske književnosti druge polovice XX. stoljeća. Ovdje donosimo izbor iz toga golemoga dnevničkog teksta koji je napravio sam prevoditelj Adrian Cvitanović.
Dnevnik pisan noću nije nastajao doslovce u kasne sate, nego prije svega u sumorna vremena, u razdoblju u kojem je “povijest bila puštena s lanca”. Riječ je o zadivljujućem komentaru oštroumnog intelektualca na ljude, događaje i procese koji ga okružuju.
Raspon autorovih preokupacija raznovrstan je: od političke analize preko umjetničke kritike sve do filozofskih promišljanja o položaju čovjeka u suvremenom svijetu. U Dnevniku – pisanom punih trideset godina – pisac je kroničar epohe, mislilac, poznavatelj slikarstva, polemičar, povjesničar, moralist, umjetnik i, pri svemu tome, nepomirljiv sudac… Dnevnički zapisi isprepleću se s miniesejima čiji je glavni junak uvijek čovjek te pitanja koja ga opsjedaju.
Važno mjesto u Dnevniku zauzimaju razmišljanja o Italiji, gdje je pisac proveo većinu svojega života, i o njegovoj domovini Poljskoj koja je u to vrijeme prolazila turbulentno razdoblje velikih promjena uzrokovanih padom komunizma, uslijed čega je 1991. godine, nakon gotovo pola stoljeća provedenih u emigraciji, doputovao u zemlju. Radost zbog iznova stečene slobode pomiješana je s kritičkim promišljanja o smjeru kojim njegova domovina kreće.
Sam autor je o svome dnevniku zapisao: “On ostvaruje sve moje spisateljske ambicije. Potpuno me ispunjava i stoga zacijelo neću nikada napisati roman. Dnevnik će biti moj opus magnum.”