Godišnja nagrada “Iso Velikanović” Anji Majnarić

Godišnja nagrada “Iso Velikanović”
Anji Majnarić
za prijevod s norveškoga romana Max, Mischa i ofenziva Tet Johana Harstada
(Oceanmore, Zagreb, 2023.)
 
OBRAZLOŽENJE
 
 
Sedamanest godina nije ni pola radnog vijeka, a u samo 17 godina prevodilačkog rada Anja Majnarić već nas je zadužila i brojnim i važnim prijevodima: dobitnica godišnje nagrade “Iso Velikanović” za prijevod romana Max, Mischa i ofenziva Tet suvremenog norveškog pisca Johana Harstada objavila je već 60 knjiga prijevoda, otkako je u Zagrebu diplomirala engleski i sociologiju i, kako piše u životopisu na stranicama Društva hrvatskih književnih prevodilaca, “usput odslušala i modul norveškog jezika”.

            “Usput” zasigurno nije formula koja se može primijeniti na prevodilački rad Anje Majnarić. Usput se ne može prevesti Karla Ovea Knausgårda, Shirley Jackson, Vigdis Hjorth, Jensa Bjørneboea. Usput se ne može postići da svi ti različiti pisci - njih tridesetak u dosadašnjem opusu Anje Majnarić - zvuče kao trideset različitih pisaca. Nije to česta prevodilačka kvaliteta, ta kameleonska prilagodljivost kakvu pokazuje Anja Majnarić; mnogo je ljudi koji sjajno prevode, ali nađu uspješnu formulu i drže je se dok ne zapadnu u manirizam u kojemu svi pisci u njihovoj izvedbi zvuče isto, kao džezeri koji će odsvirati virtuozno, da, ali uvijek iznova džezerski i klasiku i pop i punk. Anja Majnarić posjeduje tu vrhunsku prevodilačku kvalitetu, da zna modulirati svoj hrvatski u različitu melodiju za svako novo djelo i to je postigla i u prijevodu romana Max, Mischa i ofenziva Tet Johana Harstada. A takav dubinski uron u tekst nemoguće je odraditi usput, to je znak studioznog i posvećenog pristupa, iz kojeg Anja Majnarić, kao i junakinja romana Mischa Grey, izvlači “nešto što je lišeno kontakta s njom samom” (str. 506), jer takvi su prijevodi najbolji, kad usput zaboravite da čitate Anju i povjerujete da čitate Harstada.

            Usput bi se moglo prevesti stotinjak stranica, ali ne prevodi se usput 918 stranica romana prepunog referenci, povijesnih, političkih, književnih, filmskih, kazališnih, likovnih i još kojekakvih, a takvo je djelo Max, Mischa i ofenziva Tet Johana Harstada, roman premrežen referencama na norveško i američko društvo 20. i 21. stoljeća, na Vijetnamski rat, eksperimentalno kazalište, Jerzyja Grotowskog i Petera Brooka, na glazbu, kinematografiju i likovnost. Kako bi pratila životni i umjetnički put Harstadovih likova, prevoditeljica je morala istraživati razna područja i ugraditi u svoj prijevod reference na te raznovrsne svjetove, koji se geografski protežu od Norveške do Amerike i Vijetnama. Tragove toga što je u traduktologiji poznato kao realije, kulturospecifični elementi, u ovom prijevodu Anje Majnarić nalazimo kao odjeke njezinih istraživanja u bilješkama, koje su raspoređene krajnje štedljivo, znalački i prema čitatelju suosjećajno, ali nenapadno. Harstadov tekst zahtijeva od prevodioca da bude posve dorastao raskošnoj intertekstualnoj igri - koja započinje već u drugoj rečenici romana, jer to je zapravo Beckettova rečenica: “Ne ide pa ne ide.” (str. 9) Ista se rečenica pojavljuje ponovno na str. 168 i prevoditeljica je morala pratiti Harstadovu intertekstualnu igru cijelim putem. Tako je na većini od 918 stranica, sve upućuje na još nešto što upućuje na nešto drugo, a to na nešto treće. Ni takvu akribiju ni takvu odmjerenost kakve je pritom pokazala Anja Majnarić ne postiže se usput.
            Ali nije to sigurno bilo najzahtjevnije, jer realiju je uvijek moguće provjeriti u izvorima, usput, dok se prevodi. Harstad je svoj roman povrh toga intertekstualno umrežio s dva zamašna umjetnička opusa naslovnih likova, jednim kazališnim i jednim likovnim - ali ti su opusi izmišljeni, Harstadove ekfraze vrlo često nemaju referenta onkraj romana, osim onoga koji je sâm Harstad stvorio. Prevoditeljica je morala zadržati koncentraciju i pozornost na svaki detalj umjetničkih opusa koji postoje samo na stranicama romana i nije bilo ni gospođe Enciklopedije ni gospodina Googlea da joj priskoče upomoć, da joj budu mnemoničke štake koje će je podsjetiti na bilo koji element umjetničkog rada likova Maxa Hansena ili Mische Grey.

            A usput joj nijedna od izmišljenih ili povijesnih pojedinosti koje je Harstad ugradio u svoj složeni svijet nije smjela pobjeći u često vrlo dugačkim rečenicama koje su oblikovane kao uspomene koje grozničavo naviru. To su rečenice u kojima su likovi preplavljeni bujicom sjećanja kao da ih nosi neobuzdana rijeka iz koje im povremeno, samo na tren, izviri glava, tek toliko da udahnu, a onda opet zadrže dah i puste da ih trauma ili čežnja ili sumnja nose dalje. Bez daha, tako se prolazi kroz svijet koji su Johan Harstad i Anja Majnarić izgradili za Maxa, Mischu, Mordecaija, Owena. Različiti ritam disanja i sjećanja različitih likova realizira se kao stilska raznolikost poglavlja i kao variranje ritma rečenica unutar poglavlja, od posve kratkih, čak krnjih, do rečeničnih rijeka koje teku preko cijele stranice. Anja Majnarić znala je zaroniti, zadržati dah preko cijele rečenice i stranice pa izroniti na kraju rečenice i stranice da bi udahnula i ponovno zaronila u sljedeću bujicu riječi Johana Harstada.
            Max, Mischa i ofenziva Tet upisuje se u tradiciju romana o umjetniku, a svojim asocijativnim nizanjima, ekfrazama, vještim smjenama izrazito kratkih i nagomilanih, dugačkih rečeničnih nizova, motivima neizrecivosti, umjetničke “nesigurnosti, sumnje i oklijevanja” (str. 42) podsjeća na najbolje iz te tradicije romana o umjetniku, poput Jamesa Joycea ili Thomasa Manna. Usput, s obzirom na povod, podsjetio me ovaj roman u drugom čitanju na prevodilačku sudbinu, od Maxove borbe s nesanicom do borbe s jezikom, s jezicima, jer on je Norvežanin preseljen u Ameriku. “Postale su moja nova odjeća, te riječi, nešto čime sam se mogao zaodjenuti, zaogrnuti i postati netko drugi” (str. 113) - onako kako Anja Majnarić svaki put, u 60 knjiga, pa tako i u ovoj, postane netko drugi. Ona zna da za prevodioca, kao i “Za glumca nije najvažnije da upamti svoje replike; najvažnije je da zna kad treba zašutjeti i biti nevidljiv.” Zna da je “ovdje da osvijetli[...] druge” (str. 177). Anja Majnarić osvijetlila nam je još jedno važno djelo suvremene književnosti blistavim svjetlom svojeg prijevoda. Bravo, Anja, svaka čast!
 
 
 
 
                                                                                                                      Snježana Husić
 
                                                                                                                      25. ožujka 2024.