- Objavljeno: 22.07.2015.
Nagrade "Vicko Andrić" za 2014. godinu
Odbor Nagrade "Vicko Andrić" pod predsjedanjem pomoćnice ministra Sanje Šaban na sjednici održanoj 10. srpnja 2015. godine donio je odluke o dobitnicima Nagrade "Vicko Andrić" za izvanredna postignuća u području zaštite kulturne baštine u Republici Hrvatskoj za 2014. godinu
Nagrada "Vicko Andrić" dodjeljuje se za izvanredna postignuća u području zaštite kulturne baštine u Republici Hrvatskoj i to za postignuća u konzervatorsko-restauratorskim radovima na očuvanju kulturne baštine, istraživanju i dokumentiranju kulturnih dobara, razvoju konzervatorske i konzervatorsko-restauratorske struke i unaprjeđenju sustava zaštite kulturne baštine te očuvanju i obogaćenju ukupnog fundusa kulturne baštine Republike Hrvatske.
Dobitnik nagrade za životno djelo koja se dodjeljuje istaknutim pojedincima koji su svojim izvanrednim doprinosom i radom na zaštiti kulturne baštine obilježili vrijeme u kojem su djelovali i čiji rad čini zaokruženu cjelinu, a njihova djela i ostvarenja ostaju trajno dobro Republike Hrvatske je professor emeritus dr. sc Tomislav Marasović.
Dobitnice godišnje nagrade koja se dodjeljuje pojedincima i pravnim osobama za njihov izvanredan doprinos u zaštiti kulturne baštine koji su ostvarili tijekom protekle godine su djelatnice Odjela za tekstil, papir i kožu Hrvatskog restauratorskog zavoda: Gordana Car, Venija Bobnjarić-Vučković i Lana Čačić. Nagrada je dodijeljena za izvrsnost izvedbe konzervatorsko-restauratorskih radova na grobnom tekstilu iz katedrale sv. Terezije Avilske u Požegi.
Dobitnik nagrade za doprinos lokalnoj zajednici koja se dodjeljuje pojedincima ili udrugama civilnoga društva za doprinos lokalnoj zajednici na očuvanju ili promociji kulturne baštine je prof. Božidar Škofač iz Letovanića.
Ove godine Odbor za dodjelu Nagrade "Vicko Andrić" dodijelio je i posebno priznanje prof. lady Jadranki Njerš Beresford Peirse, osnivačici i voditeljici zaklade The International Trust for Croatian Monuments iz Londona radi izuzetnih zasluga i velikog zalaganja na području zaštite kulturnih dobara RH.
O nagradama odlučuje Odbor Nagrade "Vicko Andrić" u sastavu: mr. sc. Branka Šulc, dr. sc. Žarko Španićek, Ranka Saračević Würth, prof., dr. sc. Zrinka Paladino, Bianka Perčinić Kavur, prof., dr. sc. Radoslav Buzančić, dr. sc. Katja Marasović Blanda Matica, d.i.a.– članovi odbora te Sanja Šaban, d.i.a. - predsjednica odbora.
Dodjela Nagrade "Vicko Andrić" održati će se 28. rujna 2015., u 13 sati u Muzeju Mimara u sklopu obilježavanja manifestacije Dana Europske baštine.
Obrazloženje za dodjelu Nagrade "Vicko Andrić" za životno djelo professoru emeritusu Tomislavu Marasoviću
Nagrada "Vicko Andrić" za životno djelo dodjeljuje se professoru emeritusu Tomislavu Marasoviću jer je svojim izvanrednim doprinosom i radom na zaštiti kulturne baštine obilježio vrijeme u kojem je djelovao. Njegov rad čini zaokruženu cjelinu, a njegova djela i ostvarenja ostaju trajno dobro Republike Hrvatske.
Uvaženi profesor Tomislav Marasović rođen je u Splitu 1929., gdje je završio osnovno i gimnazijsko obrazovanje. Na zagrebačkom je Filozofskom fakultetu 1955. diplomirao, a 1958. i doktorirao povijest umjetnosti; specijalistički studij ICCROM-a završio je 1966. godine.
Znanstveni je suradnik Urbanističkog zavoda Dalmacije 1956. – 1980., od 1975. naslovni je profesor Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, od 1980. profesor je Filozofskog fakulteta u Zadru, od 1983. profesor je Sveučilišta u Splitu na nastavničkom studiju, potom na Umjetničkoj akademiji, 1990. – 1994. prorektor je za znanost istog sveučilišta; počasno zvanje professor emeritus Senat Sveučilišta u Splitu dodijelio mu je 2000. godine.
Od 1960-ih godina nastavnik je na Međunarodnom studiju konzervacije arhitektonskih spomenika u Rimu. Kao gostujući profesor predavao je teme istraživanja i zaštite spomenika, s naglaskom na korpusu hrvatske baštine, na sveučilištima u Londonu, Parizu, Madridu, Kopenhagenu, Rimu, Milanu, Zürichu, Bernu, na Berkeleyu, Columbiji NY, Detroitu, Washingtonu, Minneapolisu i dr.
Težište Marasovićevih znanstvenih interesa jest Dioklecijanova palača u Splitu (s osobnim zaslugama za njen upis na Listu svjetske baštine UNESCO-a), zatim istraživanja povijesnih urbanih cjelina Dalmacije, i tijekom cijele znanstvene karijere istraživanje naše predromaničke arhitekture. Objavio je nekoliko stotina znanstvenih i stručnih članaka te čak šezdesetak knjiga – od popularizacijskih formata poput vodiča do znanstvenih monografija najviše razine. Krunu Marasovićeva publicističkog opusa predstavlja recentna edicija Dalmatia praeromanica l-IV (sukcesivno publicirana 2008. – 2013.), kapitalno djelo europske važnosti u kojemu je sintezno elaboriran ukupan korpus hrvatskih predromaničkih spomenika na gotovo 2500 stranica velikog formata.
Uz istraživački i publicistički rad, važna je komponenta životnog opusa Tomislava Marasovića i njegovo pedagoško djelovanje na ustroju, vođenju i internacionalizaciji poslijediplomskog studija Graditeljsko naslijeđe u Splitu, kojemu je 1975. jedan od osnivača, potom voditelj i dugogodišnji profesor ključnih teorijskih kolegija iz domene zaštite baštine. Taj je poslijediplomski studij (prvi konzervatorski studij u bivšoj državi) kroz svojih 8 generacija polaznika presudno utjecao na razvoj teorijskih i metodoloških znanja koja su potom brojni polaznici prenosili u praksu zaštite spomenika kao suvremen i međunarodno relevantan stručni okvir djelovanja u našoj Službi zaštite, ali i na institutskim pozicijama te na fakultetskim katedrama koje su ekipirane upravo magistrantima i doktorantima 'Marasovićeve škole'. Prvi i do sada jedini naši sustavni udžbenici za konzervatorsku struku njegove su knjige Zaštita graditeljskog nasljeđa (1983.) i Aktivni pristup graditeljskom nasljeđu (1985.).
Marasovićevo djelovanje u raznim međunarodnim tijelima vezanim uz zaštitu spomenika, prije svega u ICCROM-u i ICOMOS-u, omogućilo je afirmaciju hrvatske baštine u svijetu, te povratno dotok najnovijih znanja i metoda u konzervatorsko-restauratorskoj domeni koja su kroz Marasovićeve objavljene radove i raznolike oblike pedagoškog djelovanja brzo dolazili do prakse i primjene u našoj Službi zaštite.
Iako je profesor Marasović u svojoj 86. godini još uvijek aktivan i produktivan znanstvenik, njegovo golemo djelo u domeni zaštite kulturne baštine je zaključeno i moguće ga je valorizirati kao izniman doprinos teoriji, edukaciji i konzervatorskoj praksi u Hrvatskoj, ali i na širem internacionalnom planu.
Professor emeritus Tomislav Marasović pripada nestorima klasične generacije naših ponajboljih stručnjaka u domeni zaštite baštine, pa mu stoga Nagrada "Vicko Andrić" za životno djelo zasluženo pripada.
Obrazloženje za dodjelu godišnje Nagrade "Vicko Andrić" stručnom timu Odjela za tekstil, papir i kožu Hrvatskog restauratorskog zavoda: Gordani Car, Veniji Bobnjarić-Vučković i Lani Čačić
Godišnja Nagrada "Vicko Andrić" za 2014. godinu dodjeljuje se stručnom timu Odjela za tekstil, papir i kožu Hrvatskog resturatorskog zavoda iz Zagreba za konzervatorsko-restauratorske radove na grobnom tekstilu iz Katedrale sv. Terezije Avilske u Požegi: Gordani Car, višoj konzervatorici-restauratorici (2006. – 2008. godine. Preventivno konzerviranje i konzervatorsko restauratorski radovi na trima haljinama [haljine Ane Ljubić, Ane Slavetić i Julijane Dubenik]), Veniji Bobnjarić-Vučković, konzervatorici povjesničarki umjetnosti savjetnici (2007. – 2008. g. Konzervatorsko-restauratorski radovi na dvjema maramama [marame Ane Slavetić i Ane Erlinger]) i Lani Čačić, višoj restauratorici tehničarki (2009. – 2010. g. Konzervatorsko-restauratorski radovi na dvjema haljinama [haljine Ane Erlinger i Josipe pl. Maljevac]).
Odjel za tekstil, papir i kožu Hrvatskog restauratorskog zavoda svojim višegodišnjim znanstvenim i stručnim djelovanjem na području konzerviranja i restauriranja tekstilnih predmeta dao je značajan doprinos u očuvanju naše pokretne kulturne baštine koja, iako ponekad u sjeni našeg graditeljskog naslijeđa, predstavlja kulturno blago hrvatskog i europskog značenja. Iako su kroz Odjel za tekstil prošle značajne umjetnine koje su prema datiranju, mjestu, povijesnim i povijesno-umjetničkim svojstvima, vrsti materijala, razini oštećenja i sl. valorizirane kao kulturna dobra iznimne vrijednosti, kuriozitet njihovog dosadašnjeg rada predstavlja i grobni tekstil iz kripte katedrale sv. Terezije Avilske u Požegi. Ideja o restauraciji ovog grobnog tekstila javila se 2005. godine nakon završenih istražnih radova na kripti spomenute katedrale koje su obavljali djelatnici Konzervatorskog odjela u Požegi, u jesen 2004. Kripta požeške katedrale služila je za ukop uglednih građana Požege 18. i 19. st. i svećenika. U razdoblju od 1760. do 1867. godine utvrđen je broj od 546 pokopanih u kriptu Katedrale. Među brojnim nalazima iz kripte (poput raznobojnih lijesova, križića, krunica i druge pogrebne opreme), posebnu pažnju konzervatora privukli su očuvani tekstilni predmeti, posebice haljina pokojne Ane Ljubić (1809.). Zanimljivo je da je među tekstilnim predmetima uglavnom očuvana ženska odjeća, kako zbog vrste materijala, tako i zbog mikroklimatskih uvjeta. Važno je napomenuti da je kripta imala zračnike, što je pogodovalo prirodnom isušivanju tijela i očuvanju pojedinih vrsta tkanine. Istraživanje i proučavanje ovakve vrste građe bilo je velik izazov jer riječ je o specifičnom, nesvakidašnjem materijalu koji izaziva proturječja, pri čemu je bila potrebna hrabrost, ali i odgovornost konzervatorske struke – uvidjeti važnost materijala i zaštititi ga od zaborava i propadanja, jer su nalazi iz kripte požeške katedrale prema dosadašnjim saznanjima jedinstveni u Hrvatskoj. Restauratorski radovi su započeli 2006. godine i trajali su do 2010. godine, a obuhvaćali su sljedeće tekstilne predmete: haljinu pokojne Ane Ljubić (1809.), haljinu pokojne Ane Erlinger (1853.), haljinu pokojne Julijane Dubenik (1827.), haljinu pokojne Josipe pl. Maljevac (1865.), haljinu pokojne Ane Slavetić (1853.), maramu Ane Erlinger i maramu Ane Slavetić.
U želji da se javnosti pokaže ova jedinstvena spomenička građa, naporom Konzervatorskog odjela u Požegi i restauratorica Odjela za tekstil, papir i kožu, u prosincu 2014. godine postavljena je izložba pod nazivom Svileni tragovi u prostoru Konzervatorskog odjela u Požegi. Važnost ovog materijala je višeslojna; nije čest slučaj da pogrebni tekstil bude u relativno dobrom stanju kako bi mu se vratila izvorna fleksibilnost, a da je sačuvana i samo jedna haljina to bi bilo značajno i impresivno prije svega za grad Požegu, a potom i za Hrvatsku. Kako je prepoznata važnost brige o ovakvoj vrsti materijala i njegove zaštite, 2016. godine planira se izvođenje preventivne zaštite ostalog tekstilnog inventara kripte koji se sastoji od još tridesetak tekstilnih predmeta. Dosadašnji konzervatorsko-restauratorski radovi izvedeni su uspješno, pri čemu su djelatnice Odjela za tekstil pokazale visoku stručnu, znanstvenu i etičku razinu ne samo u obavljanju restauratorskih radova, nego i sudjelujući s mnogo entuzijazma u prezentaciji izložbe Svileni tragovi.
Budući da izložbu održanu 2014. godine možemo smatrati završetkom sustavnih restauratorsko-konzervatorskih radova na grobnom tekstilu, djelatnice Odjela za tekstil, papir i kožu Hrvatskog restauratorskog zavoda nagrađuju se godišnjom Nagradom "Vicko Andrić" za 2014. godinu.
Obrazloženje Nagrade "Vicko Andrić" za doprinos lokalnoj zajednici gospodinu Božidaru Škofaču iz Letovanića
Nagrada "Vicko Andrić" za doprinos lokalnoj zajednici dodjeljuje se prof. Božidaru Škofaču za aktivno, sustavno višegodišnje sudjelovanje u očuvanju kulturne baštine svoga zavičaja na području graditeljske tradicijske baštine, etnografskih predmeta, kao i zaštiti nematerijalne kulturne baštine.
Gospodin Božidar Škofač u nastojanju očuvanja kulturne baštine svoga zavičaja već dugi niz godina aktivno i neumorno sudjeluje u zaštiti graditeljske tradicijske baštine, zaštiti etnografskih predmeta kao i u zaštiti nematerijalne baštine.
Jedna od najvećih privatnih etnografskih zbirki u Hrvatskoj upravo je zbirka Božidara Škofača, čije je formiranje započeo u rodnoj kući s naslijeđenim predmetima starog pokućstva. Zbirka danas broji više od 5.000 predmeta i zaštićeno je kulturno dobro Republike Hrvatske. Među etnografskim predmetima posebno se ističu bogati uporabni tekstil i raskošne nošnje. Dio zbirke je otvoren za javnost i do danas ju je razgledalo oko 10.000 ljudi.
Na zaštiti arhitekture prof. Škofač radi od 1975. godine kada je pokrenuo obnovu naslijeđene djedovske kuće, drvene katnice s „hrvatskim vezom“ izgrađene 1793. godine. U razdoblju od 1995. do 1998. godine slijedila je kupnja i obnova dviju tradicijskih katnica na susjednoj parceli u kojima je danas zbirka i galerija slika. Godine 2000. organizirao je obnovu barokne kapele sv. Fabijana i Sebastijana, zaštićeno kulturno dobro RH, iz 18. stoljeća. U zahvatima obnove koji su trajali dugi niz godina vlastitim je radom, sakupljanjem materijala i financijskih sredstava, u suradnji s mještanima, uspio obnoviti krovište, temelje, kor, toranj, limariju, ogradu i raspelo pred kapelom.
U razdoblju od 2005. do 2014. na vlastitoj je parceli obnovio 5 drvenih zgrada: 3 katnice, 1 prizemnicu te krušnu peć i radni atelijer, koristeći uglavnom svoja financijska sredstva. Također je otkupio i obnovio najstariju kuću u selu izuzetne vrijednosti, monumentalnu drvenu katnicu Vukčevu hižu iz 1763. godine. Nakon obnove opremio ju je pripadajućim inventarom te ju je 2014. stavio u funkciju cijelog sela. Kuću koriste KUD-ovi, vinogradari, likovne kolonije, a služi i za povremene izložbe, radionice, igraonice i slično.
U istom razdoblju potaknuo je s udrugom vinogradara i voćara "Sv. Bartol Letovanićki Vrh", obnovu drvene kapele sv. Bartola (Ranjenog Isusa) iz 1878. u Letovanićkom vrhu. Aktivno je pomagao vlasnicima tradicijskih kuća u središtu naselja savjetima kod obnove njihovih zgrada koje su zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske.
Naglašavamo da je Letovanić rijetko naselje u Hrvatskoj u kojem je obnovljeno više od desetak zgrada.
U svim oblicima provedene zaštite gospodin Škofač je surađivao aktivno, poštujući pri tome zakone konzervatorske struke i surađujući s muzealcima te s konzervatorima nadležnih odjela.
U tijeku poplava, koje su zadesile naselje u tri navrata tijekom proljeća i ljeta 2014. godine aktivno je spašavao pokretnu i nepokretnu baštinu te je na nekoliko zgrada financirao sanaciju nastalih šteta (izmjena podova, sanacija namještaja: škrinje, ormari i dr.).
Godine 1975. formirao je KUD „Poculica“. Od osnutka pa do danas je koreograf i umjetnički voditelj te sakupljač izvornih napjeva, običaja i načina odijevanja za pojedine prigode kako bi ih mogli autentično prezentirati. Od zaborava su spasili dvadesetak plesova i kola te stotinjak pjesama. Također njeguju i čuvaju stara glazbala i način rekonstruiranja nošnje poznate po „teškom“ baroknom crvenom vezu razigranih cvjetnih motiva.
Godinama u Letovaniću organizira Smotru izvornog folklora Pokuplja, Turopolja i Posavine na kojoj se revitaliziraju vrijednosti naše nematerijalne kulturne baštine kao što su običaji, košaraštvo, bačvarstvo, vezovi i slično. Uz navedeno još se predstavljaju tradicijski sportovi, plovidba Kupom u starim čamcima i podsjećanje na nekadašnje lađare „kumpase“ koji su teglili lađe sa žitom.
Obrazloženje Posebnog priznanja lady Jadranki Njerš Beresford Peirse
Posebno priznanje dodjeljuje se lady Jadranki Njerš Beresford Peirse, utemeljiteljici i predsjednici zaklade The International Trust for Croatian Monuments, za iznimno zalaganje i velik doprinos zaštiti kulturne baštine Republike Hrvatske.
Jadranka Njerš Beresford Peirse rođena je u Đurđenovcu. Godine 1963. diplomirala je engleski i talijanski na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a 1964. odlazi u Englesku i upisuje poslijediplomski studij na University of London. Godine 1966. udaje se za Sir Henryja Beresforda Peirsea i zasniva obitelj.
U početku radi u knjižnici School of Slavonic and East European Studies, University of London. Pored uloge majke i supruge bavi se prevođenjem, organiziranjem izložbi i koncerata, istražuje život Vlaha Bukovca tijekom njegova boravka u Engleskoj. Taj, reklo bi se, idiličan život prekida početak Domovinskog rata. Osim vijesti o sve većem broju ljudskih žrtava, svakodnevno je zasipaju vijesti o uništavanju kulturnih dobara u Hrvatskoj. Potaknuta tim događajima, od rujna 1991. intenzivno se posvećuje radu na zaštiti ratom ugrožene spomeničke baštine Hrvatske. U studenom 1991. utemeljuje The International Trust for Croatian Monuments. Prvotni cilj zaklade bio je pokazati svijetu što se u Hrvatskoj događa i prikupiti financijska sredstva za obnovu kulturne baštine. Njen veliki angažman ne prestaje završetkom Domovinskog rata. Gospođa Jadranka Njerš Beresford Peirse i nakon završetka Domovinskog rata nastavila je s intenzivnim radom, svjesna da je stanje spomeničke baštine i ondje gdje nije stradala od rata u mnogim slučajevima takvo da iziskuje pomoć kako bi bila sačuvana.
Brojnim sakupljenim donacijama pomaže u obnovi niza značajnih kulturnih dobara koja su pretrpjela velika ratna oštećenja. To su: crkva sv. Vlaha u Dubrovniku, Festivalska palača u Dubrovniku, dvorac Eltz u Vukovaru, župna crkva sv. Petra i Pavla u Osijeku, katedrala u Šibeniku, crkva sv. Martina u Belom Manastiru, knjižnica franjevačkog samostana Male braće u Dubrovniku...
Sakuplja i donacije za obnovu pokretne kulturne baštine i time pomaže u konzervaciji i restauraciji velikog broja slika, a posebice ugroženog vrijednog knjižnog fonda iz više knjižnica. Organizirala je i niz stručnih radionica i predavanja na kojima su sudjelovali strani stručnjaci. Pomogla je opremiti radionice Hrvatskog restauratorskog zavoda modernom opremom, restauratorsku radionicu Državnog arhiva u Zadru kao i laboratorij za prirodoznanstvena istraživanja umjetnina na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu. Osigurala je donaciju arhivskog materijala za Znanstvenu knjižnicu u Dubrovniku. Zadnjih godina gospođa Jadranka Njerš Beresford Peirse aktivno sudjeluje u zaštiti crkvenog ruha i to prvenstveno u segmentu njegove pohrane, osiguravajući financijska sredstva za nabavu specijalnih metalnih ladičara u koje se ruho sigurno sprema. Time je pohranjeno i osigurano nekoliko zbirki u više crkava na obali i otocima. Pokrenula je školu tkanja u Ivanić-Gradu te plasira istkane radove u Velikoj Britaniji.
Također financijski pomaže u usavršavanju stručnjaka, osobito mladih, i njihovom obrazovanju u inozemstvu.
Zaslužna je za izdavanje knjige Croatia: Aspects of Art, Architecture and Cultural Heritage, kojom promovira umjetnost, arhitekturu i kulturnu baštinu Republike Hrvatske.
Članovi Odbora Nagrade "Vicko Andrić" odlučili su ove godine iznimno dodijeliti i Posebno priznanje, potaknuti zalaganjem i velikim doprinosom zaštiti hrvatske kulturne baštine lady Jadranke Njerš Beresford Peirse.