Hvarsko kazalište

U povodu završetka obnove Hvarskog kazališta, pročelnik Konzervatorskog odjela u Splitu dr. sc. Radoslav Bužančić pripremio je tekst o kratkoj povijesti kazališta i tijeku obnove. 

Ministrica kulture dr. sc. Nina Obuljen Koržinek kao izaslanica predsjednika Vlade Andreja Plenkovića u četvrtak, 2. svibnja 2019. godine, otvorila je obnovljeno Hvarsko kazalište.



   >>> The Arsenal and theatre in Hvar


Hvarsko kazalište prvo je komunalno kazalište u Europi, koje se često ističe kao treće po redu u bogatoj literaturi o povijesti nastanka europskih kazališta.

Najslavnije od svih je "Teatro Olimpico" prvo poznato renesansno kazalište, koje je 1580. godine u Vicenzi sagradio Andrea Paladio, po uzoru na antička, vraćajući se zaboravljenoj ideji grčkih teatara i rimskih odeona. To je kazalište 1585. godine dovršio Scamozzi glasoviti nastavljač Paladijeva djela. "Teatro all'antica" u Sabbioneti drugo je kazalište po vremenu gradnje, a nastalo je odmah nakon Paladijevog između 1588. i 1590. godine, te ga je podigao isti arhitekt Paladijev suradnik, Vicenzo Scamozzi. Na prelasku 16. u 17. stoljeće nastaje "Hvarsko kazalište" treće renesansno kazalište Europe. Sagrađeno je u hvarskoj luci na glavnom gradskom trgu nasuprot lože, a iznad Arsenala koji se nalazio na samoj morskoj obali. 

Tek sedam godina nakon završetka gradnje "Hvarskog kazališta" nastat će slijedeće europsko renesansno kazalište "Teatro Farnese", kojeg je talijanski arhitekt Giovanni Battista Aleotti sagradio 1618. godine u Parmi. Iako je "Hvarsko kazalište" dovršeno, kako piše na njegovim nadvratnicima 1611. - 1612. godine, zamisao o njegovoj gradnji i sama izvedba morala je započeti znatno ranije u vrijeme iznimno žive obnove grada stradalog od Turaka u Ciparskom ratu kolovoza 1571. godine.

Gradnji komunalnog kazališta pridonijelo je humanističko ozračje otoka, pojava renesansnih dramskih tekstova Hvarskog književnog kruga od Lucića i Hektorovića, do Pelegrinovića i Benetovića, kao i čvrste veze Hvara sa drugim jadranskim komunama Splitom i Dubrovnikom.

Za razliku od spomenutih talijanskih teatara, Hvarsko kazalište nije sačuvalo izvornu unutrašnjost zbog kasnijih pregradnji, ali je gotovo u cijelosti sačuvan njegov izvorni renesansni izgled. Iako dokument o gradnji ne postoji kao ni podatak o graditeljima kazališta, posredno se iz dokumenta koji 1678. navodi: bisogno d' agiustar il Teatro destinato per la recita delle Comedie da questa Comunità nell Arsenale, može zaključiti kako je tada bilo obnovljeno što ide u prilog dataciji na vratima.

Tko su bili protagonisti ovog značajnog komunalnog pothvata i koliko je bilo njegovih obnova nije moguće precizirati. Često se sva zasluga za podizanje Hvarskog kazališta pripisuje gradskom knezu Petru Semitecolu koji je upravljao gradom u vrijeme njegova dovršetka, makar je jasno da su neke radnje vezane uz gradnju morale nastati znatno prije Semitecolove uprave komunom. Na prijelazu 16. na 17. stoljeće u gradu Hvaru djeluju vrsni graditelji iz glasovite pučiške obitelji Bokanić. Najznačajniji među njima je arhitekt i kipar Trifun Bokanić prepoznat još od prije u kapitalnim zahvatima na trogirskom i hvarskom glavnom gradskom trgu.

Dokumenti ga 1605. godine, povezuju uz izradu oltara Gospine kapele u hvarskoj katedrali, a isprave spominju majstora i njegov maniristički stil u svezi s gradnjom gradske loža Hvara, dovršene između 1603. – 1605. godine za uprave gradskog kneza Julija Contarinija. Novija istraživanja dovode Trifuna Bokanića u vezu s pregradnjom hvarske dominikanske crkve sv. Marka i njezina zvonika kojemu je loža dobila tipične ornamente rozeta i anđeoskih glavica koje je radionica često koristila, a Andrijićev zvonik franjevačke crkve, sagrađen početkom 16. st., dobio je za obnove u drugoj polovici 16. st. nove dijelove s prepoznatljivom dekorativnom leksikom Bokanićeve radionice, balustradu sa stupićima u obliku dvostruke kruške s bisernim nizom i profiliranim rukohvatom s dentima.

Bokanićeva je manira prepoznata i na zgradama Arsenala i Fontika podignutim nasuprot Gradske lože u hvarskoj luci. Nova zgrada Arsenala sagrađena je u 16. st. na mjestu ranijeg velikog Arsenala stradala za napada brodovlja turskog potkralja Alžira Uluz-Alija 1571. godine. Njegova je obnova trajala sve do početka 17. st., a radovi su prema izvještaju hvarskog kneza Stjepana Tiepola bili završeni 1607. godine. Pa i nakon toga Arsenal je bio dograđivan. Natpis na njegovim istočnim vratima spominje 1611. godinu, Fontik s njegove sjeverne strane dovršen odmah nakon toga, a na njegovoj terasi nad ulaznim vratima kazališta uklesana je 1612. godina. Ta godina obilježava završetak gradnje renesansnog kazališta koje je smješteno na katu.

Dovršetak Arsenala i gradnja Fontika, kao i izvedba kazališta, vezuju se uz providura Semitecola u periodu između 1610.-1613. godine, ali se gradnja lukova prizemlja spominje već 1609. godine u izvještaju generalnog providura Marcantonija Veniera. Arsenalu lukovi nisu služili samo kao potpora konstrukcije, niti je kat mogao ostati isti njihovom gradnjom. Štoviše njegovi su se zidovi morali podvostručiti u debljini da bi osigurali stabilnost lukova pritiščući njihove pete poput gotičkih fijala. Lukovi su građeni radi ojačanja nosivosti kata nad njima što pokazuje da je i prije Semitecolova zahvata začeta ideja terase Fontika kao ulaza u kazalište na planiranom katu. Venier u izvještaju spominje da se grade još dva luka za dovršetak polovice gradnje. Jasno da je zahvat gradu morao biti iznimno značajan i prije Semitecolova pothvata jer se skupa gradnja lukova kao priprema za tu investiciju ne bi izvodila samo radi skladištenja dvopeka za što je kat Arsenala uz ostalo služio u vrijeme kneza Contarinija.

Udjela u pregradnji i obnovi Arsenala imala je radionica pučiških Bokanića. Dokumentirano je i prepoznato njihovo djelovanje u gradu koncem 16. i početkom 17. stoljeća, a s druge strane rijetki stilski elementi pokazuju forme koje su Bokanići rado koristili. Profilacija velikog luka Arsenala s dentima lučna je inačica trogirskog nadvoja južnih gradskih vrata s potpuno jednakim rasporedom profila, a ornament njegova vijenca, iako znatno veći, čest je ukras na vrpcama koje obrubljuju polja grbova pripisanih Bokaniću. Sjeverno pročelje Fontika prema gradskom trgu ritmizirano je vratima s lučnim otvorima između kojih su kamene klupe na izduženim povijenim konzolama. Oblikovanje tih konzola malo je robusnije od onih koje je Trifun izveo u trogirskoj loži, a u oba slučaja klupa je dio urbane opreme trga pa tako i u trogirskoj loži ima više svrhu odmora u sjenovitom dijelu trijema nego sjedišta pred sudačkim stolom. Vrata Fontika suizrađena u maniri koju je često koristila Bokanićeva radionica s naizmjeničnim ritmom blokova i fino isklesanim jastucima.

Pored navedenoga, u prilog Bokanićevom djelovanju na hvarskom Arsenalu ide i specifično oblikovanje balustrade terase Fontika. Današnja balustrada nije izvorna, prenesena je iz Dubrovnika za obnove koju je proveo Cvito Fisković. Balustrada Fontika ostala je zabilježena na nekoliko nacrta, od kojih je najznačajniji crtež prijedloga iluminacije građevine s izvornim rasporedom stupića ograde podijeljene u polja razdijeljena kapitanima nad kojima su kamene piramide. Bokanić je često koristio, kako je ranije spomenuto, motiv konične izdužene piramide-fijale.

Kakva je bila unutrašnjost renesansnog kazališta? Koji je marangon bio njen autor? To do danas nije poznato, ali se zna da je bila podijeljena na dva dijela, skenu i gledalište. Skena je bila prostranija od današnje i obuhvaćala je dijelom prostor partera do prve dvije lože. Pozornica i proskenij bili su drveni kao i sjedišta jednostavno raspoređena na podu od kvadratnih keramičkih ploča veličine kvadratne stope (sačuvan pod ispod poda novog kazališta).

Kazalište je pregrađeno početkom 19. st. u neoklasicističkom slogu pod upravom Kazališnog društva. Obnova 1801.-1803. pod ravnanjem Petra Crescencija donijela mu je suvremeni izgled, novu organizaciju prostora s dva reda loža oko partera i novu skenu za glumce. Kasniji prepravci s polovine 19. stoljeća ostvarili su proširenje gledališta, gradnju loža i redukciju skene. Najveće je pregradnje donijela obnova s prelaza 19. na 20. st. kada je kazalište dobilo današnji izgled. Opremljeno je novim dekoracijama, a obnovljeni strop iznad partera je ožbukan i oslikan slikarijama Ante Bubića u neobaroknom slogu. Alegorija Glazbe kao žene koja svira orgulje, pozlate na profilima i dekoracijama cartapeste, slikani ukrasi i skena oslikana novom scenografskom kompozicijom majstora Nikole Marchija dali su kazalištu njegov današnji izgled.

Ta je modernizacija nepravedno smatrana uzrokom gubitka renesansne autentičnosti, razlogom smanjenja vrijednosti jedinstvenog arhitektonskog pothvata iz doba rađanja novovjeke scenske umjetnosti. Naprotiv, oni koji su tako mislili tipični su predstavnici vremena u kojem se purifikacija smatrala ispravnom metodom oslonjenom na valorizaciju spomenika. To je odavno odbačen stav i upravo se zbog toga Hvarsko kazalište može smatrati jedinstvenim ne samo po svojoj starosti, već i po slojevitosti koja ga dovodi u rang prvorazrednih izvora za poznavanje razvoja Europske scenske umjetnosti uopće. Četristota obljetnica Hvarskog kazališta 2012. godine bila je značajan jubilej i motiv koji je potaknuo Ministarstvo kulture i grad Hvar da u nastavku restauracije, cjelovito obnove njegovu unutrašnjost. Nakon provedenih temeljitih arheoloških istraživanja, u kojima su, pored pronađenih mletačkih ostataka prepoznati slojevi kasnoantičkog doba s obalnim zidom i temeljima davno izgubljenih lučkih postrojenja nastavljena je obnova kako bi kazalište ponovno dobilo ono mjesto među građanima koje je od vremena gradnje imalo, a upravo njegova javna uloga odredila ga je kao prvo komunalno kazalište renesansne Europe.

Zaštitni radovi na građevini započeli su još 1989. godine izradom potrebne dokumentacije, te su nakon 1996. slijedili radovi koji su obuhvatili kompletnu konstruktivnu sanaciju građevine, od temelja do krovišta, uključujući sanaciju drvene konstrukcije dvokatnih loža kazališta. U čitavom su prizemlju provedena arheološka istraživanja, u kojima je otkrivena kasnoantička matrica grada i linija ranije rive kao i dijelovi obrambenog sustava grada. Prostori kata prezentirani su upotrebom izvornih materijala, žbuke i vanjske stolarije prema postojećoj, s matunelama na podu koje su izrađene prema izvornim pronađenim u istraživanjima. Slijedilo je preoblikovanje prostora u svrhu nove namjene koja je projektirana u skladu s današnjim potrebama javne građevine. Tijekom restauracije i prezentacije unutrašnjosti obavljeni su i brojni specijalistički radovi, od restauracije kamenih elemenata pročelja i lukova unutrašnjosti, do radova na obnovi zidnih i stropnih oslika kazališta. Obnova je obuhvatila i zidni oslik scene, te potpunu restauraciju kazališnih loža.

Od 1990. godine Ministarstvo kulture je uz pomoć i potporu Grada Hvara kontinuirano, uz kraće vremenske prekide ulagalo i financiralo zahtjevan projekt obnove Hvarskog arsenala s povijesnim kazalištem. Nakon izrade dokumentacije slijedila je konstruktivna sanacija zgrade, a potom rekonstrukcija i unutrašnje uređenje spomenika iznimne vrijednosti. Radove su izvele brojne hrvatske restauratorske tvrtke među kojima i Hrvatski restauratorski zavod.

Do danas je uloženo oko 35,000.00,00 kn od čega je Grad Hvar iz izdvojenih sredstava poreza na dohodak izdvojio oko 15,000.000,00 kn, a potom najvećim dijelom Ministarstvo kulture do ožujka 2018. godine oko 14,000.000,00 kn. Pored toga do kraja 2018. godine izdvojeno je još 6,180.056,25 kn državne potpore uključivo s PDV-om, a sredstva su u najvećem dijelu osigurana iz investicija Ministarstva kulture i Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije. Time se udio sredstava iz državnog proračuna popeo sa sitnim dodacima na iznos veći od oko 35,000.000,00 kn.

Obnovom je upravljao Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Splitu kroz trideset godina uključujući ratno razdoblje i razdoblje poslije rata kada su prioriteti obnove postali uništeni, te poharani spomenici i područja. U tom dugom periodu projekt su vodili brojni znanstvenici i stručnjaci. Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Splitu vodio je konzervatorski nadzor nad obnovom kazališta od početka radova 1989. godine do završetka. Na tom su se poslu smjenjivali splitski konzervatori: dr. sc. Radoslav Bužančić 1990. - 1995., dr. sc. Goran Nikšić 1995. - 2006., konzervatori Anita Gamulin i dr. sc. Ambroz Tudor, 2006. - 2019. Autor projekta sanacije konstrukcije je Egon Lokošek, vrstan inžinjer koji je dao golem doprinos razvitku hrvatske konzervacije i restauracije. Njegova tvrtka "Lokošek projekt" d.o.o. Zagreb nadzirala je konstrukterske radove sve do kraja sanacije nosive konstrukcije. Njenu obnovu je uspio privesti kraju unatoč preranoj smrti koja ga je zatekla 2017. godine.

Glavni projektant obnovljenog kazališta arhitekt Tomislav Krajina i njegova tvrtka "Situs" d.o.o. iz Šibenika, spretno su pomirili prezentaciju povijesnog kazališta sa suvremenim potrebama zajednice kojoj gradsko kazalište predstavlja iznimno značajan dio kulturnog života. Grad Hvar je aktivno sudjelovao u obnovi uloživši velike napore i financijska sredstva kako bi se nakon obnove kazalište privelo staroj svrsi, u skladu s novim standardima scenske umjetnosti, a voditeljica projekta obnove s njihove strane bila je arhitektica Ita Pavičić kojoj dugujemo zahvalnost za praćenje svih faza projekta, posebno njegove završnice. Dakako da je radove pratio i o njima raspravljao širok broj stručnjaka od djelatnika Muzeja hvarske baštine na čelu s ravnateljicom prof. Nives Tomasović pa do zainteresiranih znanstvenika poput dr. sc. Nives Lokošek koja je organizirala simpozij na temu povijesti brodogradnje i mletačkih arsenala na kojem su izneseni i avangardni prijedlozi obnove arsenala kao kulturnog centra s gradskom knjižnicom za koju se zalagao dr. sc. Joško Belamarić.

Arheolozi konzervatori, Saša Denegri, dr. sc. Miroslav Katić, uz pomoć povjesničara umjetnosti dr. sc. Ambroza Tudora autora konačne verzije konzervatorskog elaborata, proveli su nadzor nad arheološkim istraživanjima koja su bila povjerena tvrtki "Neir" d.o.o., iz Splita, a njihovi rezultati bacili su novo svjetlo na urbanistički razvitak grada Hvara. Pronađena je kasnoantička luka grada s postrojenjima, a kao i slojevi pregradnji mletačkog arsenala. Zapadno pročelje arsenala i navozna rampa na rivi pronađeni su još za prvih istraživanja devedesetih u sondama koje su prethodile konstruktivnoj sanaciji. U tim je istraživanjima prepoznata urbanistička regulacija grada i njegov povijesni razvitak sve do prepoznatljive kasnorenesansne urbanističke regulacije grada.

Provedeni restauratorski radovi bili su vrlo zahtjevni. Obnovu zidnog oslika scene i stropa kazališta izveo je splitski odjel Hrvatskog restauratorskog zavoda pod vodstvom dr. sc. Tonča Borovca, a radove obnove loža, zidnih oslika i restauraciju drvenog kasnorenesansnog kasetiranog stropa izvela je restauratorska radionica Giuseppe i Zrinka Sava' sa suradnicima.

Restauraciju ograde stubišta kazališta od lijevanog željeza, čišćenje kamene ograde fontika, obradu arheološkog materijala provele su tvrtke "Elaboro" d.o.o. i "Neir" d.o.o., iz Splita, a kamenarske radove izvela je Klesarska radionica “OK-Stipe“ iz Pučišća na Braču. Građevinski nadzor nad radovima vodio je građevinar Žarko Dadić i njegova tvrtka "Urbing" d.o.o. iz Hvara, a glavni izvođač građevinskih radova bila je "Spegra inženjering" d.o.o. iz Splita i njeni kooperanti. Treba kazati kako ovaj popis samo okvirno pokazuje broj sudionika obnove koji je dakako puno veći.

Kulturni značaj Hvarskog kazališta prelazi okvire lokalne zajednice, ono je središte nekih od najznačajnijih kulturnih manifestacija Hrvatske, poput Dana Hvarskoga kazališta, koju su pokrenuli HAZU, Književni krug u Splitu i Zadarski filozofski fakultet 1973. godine, a koja se bez prekidanja odvija do današnjeg dana, punih 46 godina. Znanstveni simpozij u kojem sudjeluju teatrolozi, povjesničari književnosti, filolozi prate izvedbe Hvarskog pučkog kazališta, jedinstvenog amaterskog teatra temeljenog na renesansnoj baštini otoka, a znanstveni se prilozi objavljuju u zborniku koji svake godine prati manifestaciju. Danas uz HAZU i Književni krug organiziraju Hvarsko pučko kazalište i Grad Hvar uz potporu Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti Republike Hrvatske.

Treba spomenuti kako su i za vrijeme obnove Arsenal i kazalište bili središte kulturnih događanja Hvara, te da su se u njemu odvijali prvorazredni kulturni događaji počevši od koncerata, pa sve do predstavljanja eminentnih umjetnika među kojima treba izdvojiti izložbu Kuzme Kovačića kojom se nakon Rima predstavio publici rodnoga grada.

Pored neizmjernog značaja za lokalnu sredinu u kojoj Hvarsko kazalište predstavlja središnji kulturni sadržaj, a koja će dobiti novi polet u organizaciji kulturnog života Hvara, obnova Hvarskog kazališta predstavlja neprocjenjiv znanstveni doprinos proučavanju povijesti europskih kazališta ali i razvitka grada Hvara. Nova će istraživanja upotpuniti percepciju tog iznimnog spomenika kulture, koju možemo zahvaliti kako povijesnim interpretacijama, tekstovima Grge Novaka, Nike Dubokovića Nadalinija, Cvite Fiskovića, Marina Zaninovića, Mladena Nikolancija, Slobodana P. Novaka, Nikole Batušića, Petra Selema, Mirjane Kolumbić Šćepanović i Joška Kovačića, tako i novijim tekstovima među kojima treba istaknuti velik doprinos Nikše Petrića i Ambroza Tudora.

Sama obnova, zbog svoje složenosti, predstavlja pothvat je koji pokazuje sposobnost hrvatske restauratorske struke koja je vlastitim snagama privela kraju velik i iznimno osjetljiv posao. Tome je svakako doprinijela stogodišnja tradicija konzervatorske službe, prve institucionalne službe zaštite u Europi, kao i razvitak restauratorske discipline koja je svoj obol dala u obnovi spomenika kulture nakon završetka Domovinskog rata.
   
Knjige:
1. Pavković, Zdeslav: Arhitektura dalmatinskih kazališta, Split, Logos, 1989.
2. Restoration of the Old Arsenal and Theatre in Hvar, Zagreb, Ministarstvo kulture RH, 1999.
3. Anno secundo pacis MDCXII: Hvarski Arsenal i kazalište - kontinuitet i obnova, Hvar, Muzej hvarske baštine, 2004.
4. Hvarsko kazalište: zbornik radova(prir. Nikša Petrić) Hvar, Matica hrvatska Hvar, Književni krug Split, 2005. [ista knjiga prevedena na engleski jezik: The Hvar Theatre: collected essays(ed. Nikša Petrić) Hvar, Matica hrvatska Hvar, Književni krug Split, 2013.]
5. Kolumbić-Šćepanović, Mirjana: Hvar i njegovo kazalište: 1612.-2012., Hvar, Grad Hvar, 2012.
 
Znanstveni radovi:
1. Grga Novak, »Petar Semitecolo, posrednik u izmirivanju plemića i pučana i graditelj Arsenala, Belvedera i Teatra u Hvaru (1611-1613)«, Zbornik Historijskog instituta JAZU, 4, Zagreb 1961.
2. Niko Duboković, »Jedna kazališna priredba u Hvaru 1831. godine«, Bilten Historijskog arhiva, 5-6, Hvar 1963; te u knjizi Rasprave i članci, III, Hvar 1991.
3. Nikica Kolumbić, »Crkveni dramski tekstovi i razvitak hvarskog kazališnog života«, Mogućnosti, 7, Split 1973; te u knjizi Po običaju začinjavac, Split 1994.
4. Niko Duboković, »Prvo komunalno kazalište u Europi«, Prilozi povijesti otoka Hvara, 4, Hvar 1974; »Il primo teatro comunale d’Europa«, Cooperazione, 15, Basilea 10. 4. 1975, te u knjizi Rasprave i članci, III, Hvar 1991.
5. M. Nikolanci, »K pitanju Hvarskog teatra«, Hvarski zbornik, 3, Hvar 1975.
6. Slobodan Prosperov Novak, »Pravilnik hvarskog Kazališnog društva iz 1803. godine«, Kronika Zavoda za književnost i teatrologija JAZU, 2, 1975.
7. Marin Carić, »Hvarski kazališni krug«, Hvarski zbornik, 3, 1975; »Hvarsko pučko kazalište«, Monografija Hvar, MH, Zagreb 1996.
8. Nikola Batušić, »Pogledi na kazališni život Hvara u 16., 17. i 18. stoljeću«, Hvarski zbornik, 5, 1977.
9. Tonko Maroević, »Teatar Marina Gazarovića«, Dani Hvarskoga kazališta, 4, 1977; te u knjizi Dike ter hvalenja, Split 1986.
10. Djivo Novak, »Hvarsko kazalište u 19. stoljeću«, Prilozi povijesti otoka Hvara, 5, 1978.
11. Cvito Fisković, »Glazba, kazališne i druge priredbe u Hvaru u 18. stoljeću«, Mogućnosti, 2/3, Split 1978; Dani Hvarskoga kazališta, 5, 1978.
12. W. H. Allison, H. C. Schnur, »Antun Karamaneo’s Carmen ad Jac. Candi-dum and The Hvar Theatre«, Humanistica Lovaniensia, 29, Leuven 1980.
13. S. P. Novak, »O arhivskim i drugim izvorima za povijest hvarske kazališne zgrade od 1612. do 1900. godine«, Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU, 2, Zagreb 1980.
14. Cvito Fisković, »Izgled Hvarskog kazališta«, Mogućnosti, 2/3, 1980; Dani Hvarskoga kazališta, 7, 1980.
15. Nikša Petrić, »Dokument o Hvarskom kazalištu iz 1676. godine«, Prilozi po¬vijesti umjetnosti u Dalmaciji, Petriciolijev zbornik, 36, Split 1996.
16. Petar Selem, »Teatar u Hvaru«, Monografija Hvar, MH, Zagreb 1996.
17. Mirjana Kolumbić, »Novootkrivene freske na pozornici Hvarskog kazališta«, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, Zbornik Danice Božić - Bužančić, 12, Split 1996.

Najave