Zimski polusan udaljene otočne oaze
Koncepcija:
Hrvatski su otoci mnogima s kopna nepoznanica, ali i oni koji su ih posjetili, vidjeli su samo jedno lice, ono ljetno. Otoci su važna sastavnica hrvatskog samopoimanja i prezentacije u svijetu, ipak smo zemlja s 1239 otoka, a s druge strane, mi s kopna jako malo znamo o tome kako je to uistinu živjeti na otoku. Namjera ovog rada je pružiti uvid u otočni život tijekom zime kroz mozaik sitnih priča o svakodnevici različitih ljudi koji žive u mjestu Sali na Dugom otoku i pokazati kako je to živjeti u zavičaju koji je ljeti turističko odredište koje buja od života, a zimi poluprazna scenografija koja se priprema za buduće predstave. Putem intervjua s nizom Saljana, od knjižničara i voditelja zbora, preko mladog para koji se odlučio za život na otoku, do seoskog "lera", kronikom događanja u Salima tijekom zime i ponekim intervjuom s ljudima izvana, poput glazbenika Maxa Jurčića, koji su se zaljubili u to mjesto te mu se neprestano vraćaju, želim stvoriti cjelovitu sliku života u ovom otočnom mjestu. Osim toga i kroz reportaže s drugih, manjih mjesta na Dugom otoku želim upozoriti na proces depopulizacije i pokazati kako je to živjeti bez mnogih stvari koje uzimamo zdravo za gotovo.
Ciljevi
Glavni je cilj mojega djelovanja što većem dijelu javnosti prikazati stvarni život na otoku i njegove posebnosti, svojevrsno naličje slike sa turističkog plakata. Kako je riječ o jednom izumirućem načinu života, smatram kako ga je potrebno zabilježiti u svrhu očuvanja različitosti unutar hrvatskog društva.
Publike
Ovom reportažom želim se obratiti većini hrvatskih građana; budući da mnogi ne poznaju hrvatske otoke niti kao fizička mjesta, a još manje znaju o životu na njima; kako bi se upoznali sa važnim dijelom raznolikosti koja čini bogatstvo našeg naroda.
Načini ostvarenja ciljeva
Informacije namjeravam prikupiti tako što ću određeni vremenski period provesti na otoku i u što većoj mjeri se pokušati stopiti sa okolinom i potom iz nje upijati sudjelujući u svakodnevnim aktivnostima s ljudima koji će biti intervjuirani. S druge strane, ostvarenje zadanog cilja moguće je pratiti putem čitanosti reportaže.
Recenzija stručnog povjerenstva:
Svrha je novinarskih istraživanja otkrivati nova tematska područja ili nove perspektive poznatih područja. Ovaj rad ima potencijal za oboje - otoci zimi rijetko su medijski zanimljivi, dok su ljeti neprestano u žarištu interesa i to na iznimno depersonaliziranoj i ekonomski orijentiranoj razini. U tom smislu ovaj rad doprinosi pluralizmu medijskog predstavljanja dijela populacije uključenog u turističku industriju, te iz drugačijeg kuta razmatra tu važnu granu hrvatske privrede - moglo bi se reći, kroz minus postupak. Uvažavajući „ljudski faktor“ koji je u fokusu reportaže, Povjerenstvo predlaže autorici da se ipak ne libi kritike, odnosno da kroz razgovore i sudbine svojih otočkih protagonista istakne specifičnosti društvenih i ekonomskih dinamika na djelu na otoku (pa se tako I osvrne na utjecaje ekonomski i politički moćnih - kako otočkih, tako i „kopnenih“), budući da su im i stanovnici „oaza“ itekako podložni.
Hrvatski su otoci mnogima s kopna nepoznanica, ali i oni koji su ih posjetili, vidjeli su samo jedno lice, ono ljetno. Otoci su važna sastavnica hrvatskog samopoimanja i prezentacije u svijetu, ipak smo zemlja s 1239 otoka, a s druge strane, mi s kopna jako malo znamo o tome kako je to uistinu živjeti na otoku. Namjera ovog rada je pružiti uvid u otočni život tijekom zime kroz mozaik sitnih priča o svakodnevici različitih ljudi koji žive u mjestu Sali na Dugom otoku i pokazati kako je to živjeti u zavičaju koji je ljeti turističko odredište koje buja od života, a zimi poluprazna scenografija koja se priprema za buduće predstave. Putem intervjua s nizom Saljana, od knjižničara i voditelja zbora, preko mladog para koji se odlučio za život na otoku, do seoskog "lera", kronikom događanja u Salima tijekom zime i ponekim intervjuom s ljudima izvana, poput glazbenika Maxa Jurčića, koji su se zaljubili u to mjesto te mu se neprestano vraćaju, želim stvoriti cjelovitu sliku života u ovom otočnom mjestu. Osim toga i kroz reportaže s drugih, manjih mjesta na Dugom otoku želim upozoriti na proces depopulizacije i pokazati kako je to živjeti bez mnogih stvari koje uzimamo zdravo za gotovo.
Ciljevi
Glavni je cilj mojega djelovanja što većem dijelu javnosti prikazati stvarni život na otoku i njegove posebnosti, svojevrsno naličje slike sa turističkog plakata. Kako je riječ o jednom izumirućem načinu života, smatram kako ga je potrebno zabilježiti u svrhu očuvanja različitosti unutar hrvatskog društva.
Publike
Ovom reportažom želim se obratiti većini hrvatskih građana; budući da mnogi ne poznaju hrvatske otoke niti kao fizička mjesta, a još manje znaju o životu na njima; kako bi se upoznali sa važnim dijelom raznolikosti koja čini bogatstvo našeg naroda.
Načini ostvarenja ciljeva
Informacije namjeravam prikupiti tako što ću određeni vremenski period provesti na otoku i u što većoj mjeri se pokušati stopiti sa okolinom i potom iz nje upijati sudjelujući u svakodnevnim aktivnostima s ljudima koji će biti intervjuirani. S druge strane, ostvarenje zadanog cilja moguće je pratiti putem čitanosti reportaže.
Recenzija stručnog povjerenstva:
Svrha je novinarskih istraživanja otkrivati nova tematska područja ili nove perspektive poznatih područja. Ovaj rad ima potencijal za oboje - otoci zimi rijetko su medijski zanimljivi, dok su ljeti neprestano u žarištu interesa i to na iznimno depersonaliziranoj i ekonomski orijentiranoj razini. U tom smislu ovaj rad doprinosi pluralizmu medijskog predstavljanja dijela populacije uključenog u turističku industriju, te iz drugačijeg kuta razmatra tu važnu granu hrvatske privrede - moglo bi se reći, kroz minus postupak. Uvažavajući „ljudski faktor“ koji je u fokusu reportaže, Povjerenstvo predlaže autorici da se ipak ne libi kritike, odnosno da kroz razgovore i sudbine svojih otočkih protagonista istakne specifičnosti društvenih i ekonomskih dinamika na djelu na otoku (pa se tako I osvrne na utjecaje ekonomski i politički moćnih - kako otočkih, tako i „kopnenih“), budući da su im i stanovnici „oaza“ itekako podložni.