Javni prijevoz u EU – lekcije za Zagreb
Koncepcija:
Članak koji kroz razgovore s osobama iz više evropskih gradova, uglavnom veličinom uporedivih sa Zagrebom, pokazuje kako se javni prijevoz u gradu može organizirati bolje (ili možda lošije, iako će takve primjere biti teško naći) nego u Zagrebu. Primjeri gradova s besplatnim prijevozom, sa samo-održavajućim (self sustaining) sustavima i sl.
Ciljevi
Koliko je javni prijevoz u Zagrebu problematičan - nadam se da ovom prilikom ne treba detaljizirati, to je tema aktualna već godinama. Cilj teksta je ukazati na to kako se stvari mogu raditi bolje i efikasnije, i naravno, kao i sa svakim novinarskim radom - dati ljudima nešto zanimljivo da čitaju i gledaju i o nečem razmišljaju par sati.
Publike
Obraćam se svakome koga opisana tema zanima. Zašto baš njima? Pa zato jer ih tema zanima. Projekt im je informativno značajan jer donosi informacije o temi koja ih zanima.
Načini ostvarenja ciljeva
Ciljeve namjeravam ostvariti starim i prokušanim novinarskim metodama - reportaža, fotografija, razgovor, istraživanje... nakon toga pijenje čaja i rakije te pisanje teksta, po opisanim smjernicama. I nakon toga predaja materijala uredništvu u okvirima deadlinea, i poštovanje pozitivnih zakonskih propisa i podzakonskih akata. Otprilike ono kako novinari rade desetljećima ako ne i stoljećima, bez obzira na medij.
Recenzija stručnog povjerenstva:
Javni prijevoz je tema koja se tiče većine građana i građanki (u ovom slučaju isključivo grada Zagreba) i tema je neprestanih prijepora - od šireg pitanja upravljanja, do užih pitanja cijena prijevoznih karata, kontrola, pouzdanosti itd. Tema, također, posjeduje važan društveni potencijal jer se u najvećoj mjeri tiče nižih socijalnih/klasnih slojeva stanovništva (ostali se, pretpostavlja se, voze automobilima). Zbog toga se bavljenjem ovom temom bez sumnje otvara prostor za vršenje funkcije nadzora ekonomski i politički moćnih (gradonačelnik, Holding itd.).
U tom smislu Povjerenstvo prepoznaje potencijal rada, pri čemu preporučuje dublju analizu sprege odnosa moći i vlasništva/upravljanja javnim prijevozom i interesnih skupina nasuprot javnih interesa.
Pitanje je koliko će razgovori s osobama (ne navodi se kojim; stručnjacima? Nasumičnim korisnicima? Djelatnicima u javnom prijevozu? Gradonačelnicima?) uspjeti osvijetliti kompleksnost ove problematike.
Povjerenstvo preporučuje ‘dubinski’ pristup problematici, kojega u opisu projekta nedostaje -kao i pristup ambiciozniji od navedenoga, tj. da se “ljudima (da) nešto zanimljivo da čitaju i gledaju i o nečem razmišljaju par sati”. Budući da svrha istraživačkog novinarstva u principu nadilazi okvire i ambicije naznačene u citatu, Povjerenstvo predlaže da se autor/-ica fokusira na važnost složenosti sadržaja i teme istraživanja radije no vlastitog osebujnog stila tekstualne proizvodnje.