Kome još treba književnost saznali smo u Vukovaru (Vukovarsko-srijemska županija) 9. lipnja 2025.
Predstavivši učenicima sebe i područje umjetničkog djelovanja kojim se bave - pisanje i književno prevođenje - voditelji su u dijaloškoj formi prvo govorili o tome što njima osobno znače knjige i čitanje te istaknuli dobrobiti čitanja književnih tekstova odnosno njihove elemente i aspekte koji proširuju vidike, produbljuju osobno iskustvo i pridonose razvijanju kritičke i afirmativne svijesti o sebi, bližoj okolini i ukupnosti ljudske zajednice. Uz čitanje primjera proznog ulomka, lirske pjesme i pop-pjesme, kojima su demonstrirali razlike između poezije i proze te posebnosti književnog diskursa u opreci prema drugim oblicima pisanog i govornog izražavanja, ukazali su na učinke koje je moguće ostvariti iskorakom iz svakodnevnog, pragmatičnog jezika u fikcijski i umjetnički. Osim toga, potaknuli su učenike da razmisle o sličnostima i različitostima pristupa i ciljeva različitih tekstova i književnih i ne-književnih. Zatim su razgovarali s učenicima o tome što najradije čitaju, kakva treba biti knjiga da bi im se svidjela te o razlikama između knjiga i filmova.
U drugom dijelu radionice, nakon kratkog razgovora o književnom prevođenju kao kreativnom i umjetničkom činu, voditeljica P. Horvat učenicima je prvo pokazala niz smiješnih primjera pogrešnih prijevoda (iz stvarnog života) naglašavajući kako svaki strojni prijevod treba dobro provjeriti, a ne mu slijepo vjerovati. Zatim im je dala zadatak da prouče strojne prijevode s engleskog na hrvatski jezik, nekoliko ulomaka iz književnih djela, te pronađu pogreške i pokušaju popraviti prijevode. Pritom je naglasila da doslovni prijevod ne mora uvijek biti točan/najprimjereniji i da u književnom tekstu treba paziti i na formu, ritam, kontekst, odabir riječi, duhovitost i općenito postizanje jednakog učinka kakav ima izvorni tekst. Na kraju su učenici zajedno s voditeljicom analizirali strojne i ljudske prijevode i zaključili da je osobito za književno prevođenje potrebna kreativnost i stručna, profinjena ljudska ruka, koja je nužna za užitak u čitanju, te da ljude zasad na tom području ne može zamijeniti stroj.
U trećem dijelu radionice, nakon uvodnih riječi voditelja M. Koščeca o značenju spisateljskog čina i o mogućnosti da se pisanje nauči i usavrši, učenici su se sami okušali u pisanju priče. Podijelili su se u skupine (3 - 4 učenika) i dobili zadatak sami osmisliti priču na zadanu temu - dobro poznat folklorni motiv, koji su trebali osuvremeniti i modificirati. Potom su čitali svoje uratke i komentirali ih zajedno s voditeljem. Učenici su bili maštoviti i pokazali su da su i u kratkom vremenu u stanju osmisliti kratak književni tekst, a jedna se skupina iznimno istaknula osmišljavanjem svojevrsne rap-pjesme u stihovima. Potom im je voditelj prikazao dva primjera priča stvarno osmišljenih na temelju istog motiva, i to jednu u kraćem vremenu (2 školska sata) i drugu za koju nije bilo vremenskog ograničenja. Na taj je način učenicima zorno pokazano kako i sami mogu osmisliti priču te ih se potaknulo da razrade i usavrše početne koncepte.
Učenici su aktivno sudjelovali u svim dijelovima radionice i pokazali spremnost za razmišljanje i kreativna rješenja. Voditelji su ih potaknuli da zajednički napišu nastavak priča koje su započeli na radionici. Na radionici su ponuđeni sadržaj i pristupi književnom tekstu po kojima će nastavnici moći nadograditi postojeće didaktičke metode pri analizi književnih djela i učeničkih radova (kako zadanih, tako i onih koje će učenici možda napisati na vlastitu inicijativu). Voditelji su na kraju još jednom istaknuli važnost što boljeg poznavanja materinjeg jezika kao jednog od temelja osobnog i nacionalnog identiteta te naglasili da jezik gradi našu svijest, omogućuje nam da izrazimo što osjećamo i dopremo do drugih, a da je književnost dodana vrijednost jezika, koja ga podiže na višu razinu te nam ujedno omogućuje da se izdignemo od banalnih, običnih, svakodnevnih stvari, da budemo nešto drukčije i više.