Kome još treba književnost pitali smo u Senju (Ličko-senjska županija) 21. svibnja 2024. godine

Radionica „Kome još treba književnost? (zašto je i kako čitati, prevoditi i pisati)“ održana je 21. svibnja 2024. godine u Srednjoj školi Pavla Rittera Vitezovića u Senju. Na radionici je sudjelovalo 22 učenika iz različitih odjeljenja od 1. do 4. razreda, a nazočne su bile i 4 odgojno-obrazovne djelatnice. Radionicu su vodili Patricija Horvat i Marinko Koščec.

Predstavivši učenicima sebe i područje umjetničkog djelovanja kojim se bave - pisanje i književno prevođenje - voditelji su u dijaloškoj formi prvo govorili o tome što njima osobno znače knjige i čitanje te istaknuli dobrobiti čitanja književnih tekstova odnosno njihove elemente i aspekte koji proširuju vidike, produbljuju osobno iskustvo i pridonose razvijanju kritičke i afirmativne svijesti o sebi, bližoj okolini i ukupnosti ljudske zajednice. Uz čitanje primjera proznog ulomka, lirske pjesme i pop-pjesme, kojima su demonstrirali razlike između poezije i proze te posebnosti književnog diskursa u opreci prema drugim oblicima pisanog i govornog izražavanja, ukazali su na učinke koje je moguće ostvariti iskorakom iz svakodnevnog, pragmatičnog jezika u fikcijski i umjetnički. Osim toga, potaknuli su učenike da razmisle o sličnostima i različitostima pristupa i ciljeva različitih tekstova, i književnih i ne-književnih. Zatim su razgovarali s učenicima o tome što najradije čitaju, kakva treba biti knjiga da bi im se svidjela te o razlikama između knjiga i filmova.

U drugom dijelu radionice, nakon kratkog razgovora o književnom prevođenju kao kreativnom i umjetničkom činu, voditeljica P. Horvat učenicima je prvo pokazala niz smiješnih primjera pogrešnih prijevoda (iz stvarnog života) i zatim im dala zadatak da prouče strojne prijevode s engleskog na hrvatski jezik nekoliko ulomaka iz književnih djela te pronađu pogreške i pokušaju popraviti prijevode. Pritom je naglasila da doslovni prijevod ne mora uvijek biti točan/najprimjereniji i da u književnom tekstu treba paziti i na formu, ritam, kontekst, duhovitost i općenito postizanje jednakog učinka kakav ima izvorni tekst. Na kraju su učenici zajedno s voditeljicom analizirali strojne i ljudske prijevode i zaključili da je osobito za književno prevođenje potrebna stručna, profinjena ljudska ruka, koja je nužna za užitak u čitanju, te da ljude zasad na tom području ne može zamijeniti stroj.

U trećem dijelu radionice, nakon uvodnih riječi voditelja Marinka Koščeca o značenju spisateljskog čina i o mogućnosti da se pisanje nauči, učenici su se sami okušali u pisanju priče. Podijelili su se u male skupine (3-4 učenika) i dobili različite zadatke: jedni su trebali nastaviti priču, drugi zamisliti kontekst prizora, treći uprizoriti situaciju na temelju kratkog novinskog izvješća. Na kraju su čitali svoje uratke i komentirali ih zajedno s voditeljem.

Učenici su aktivno sudjelovali u svim dijelovima radionice i pokazali spremnost za razmišljanje i kreativna rješenja. Voditelji su ih potaknuli da zajednički napišu nastavak priča koje su započeli. Radionicom su ponuđeni sadržaj i pristupi književnom tekstu kojima će s nastavnicom moći nadograditi postojeće didaktičke metode pri analizi književnih djela i učeničkih radova (kako zadanih, tako i onih koje će učenici možda napisati na vlastitu inicijativu). Voditelji su na kraju još jednom istaknuli važnost što boljeg poznavanja materinskog jezika kao jednog od temelja osobnog i nacionalnog identiteta te naglasili da jezik gradi našu svijest, omogućuje nam da izrazimo što osjećamo i dopremo do drugih, a da je književnost dodana vrijednost jezika, koja ga podiže na višu razinu te nam ujedno omogućuje da se izdignemo od banalnih, običnih, svakodnevnih stvari, da budemo nešto drukčije.