O reakcijama umjetnika na svjetski rat

Na prvoj završnoj sesiji drugog dana simpozija Prisjećanje na 1914. – Promišljanje o nasljeđu prvog svjetskog rata, predsjedatelj Tvrtko Jakovina predstavio je tri završna izlagača koji su redom imala zanimljiva izlaganja u sklopu teme Sjećanje na rat i povijest rata, građansko pitanje? 

        Philippe Perchoc, s Katoličkog sveučilišta u Louvainu, predstavio je svoje istraživanje o  ulogama sjećanja u europskim institucijama, Europske institucije suočene s Prvim svjetskim ratom. Konstatirao je kako je Prvi svjetski rat na neobičan način izbačen iz slike o europskoj ideji i kako, dok Europska unija organizira rasprave i proslave vezane uz Drugi svjetski rat, zaboravlja na Veliki rat. Jedno od rješenja ponudio je u tome što je „teško komemorirati Prvi svjetski rat s obzirom da je došlo do propasti ideje europeizacije nakon njega“, ali su ga recentni događaji kao što je sama obljetnica ponovno aktualizirali, a pomak u aktualizaciji je i to što je nedavno u Europskom parlamentu održana sjednica na temu Velikog rata.
 


       Phillippe Plumet, također Belgijanac, diplomirani povjesničar, profesor u srednjoj školi te voditelj ćelije Demokracija ili barbarstvo pri Ministarstvu zajednice Wallonie-Bruxelles, zadužen za akcijski plan u frankofonoj Belgiji (Valonija i Federacija Valonija-Bruxelles) za obilježavanje Prvog svjetskog rata, predstavio je izlaganje na temu Podučavati o Prvome svjetskom ratu u Belgiji, ulog za građansko obrazovanje? Upoznao je sudionike kako u okviru građanskog obrazovanja školstvo frankofone Belgije pridaje posebnu važnost radu na sjećanju i povijesti kako bi se uspostavio dinamičan odnos između prošlosti i sadašnjosti. Poznavanje prošlosti predstavlja temelj za shvaćanje sadašnjosti i izgradnju budućnosti. Naglasio je kako je izrazito važno mladim naraštajima pružiti instrumente koji će im omogućiti shvaćanje događaja iz prošlosti i mjerenje njihova utjecaja na društvu u kojemu žive.
       Zadnje izlaganje pripalo je Nenadu Šebeku, novinaru ali i izvršnom direktoru Centra za demokraciju i pomirbu u južnoistočnoj Europi (CDRSEE). Pod temom Zajednički povijesni projekt - praktičan primjer podučavanja povijesti kao sredstvo pomirbe predstavio je povijesne udžbenike koji su sastavljeni iz različitih perspektiva te je ukazao na to kako građansko društvo može prepoznati problem u obrazovnom sustavu i pronaći za njega izvorno rješenje.
 

 
      Druga završna sesija simpozija Prisjećanje na 1914. – Promišljanje o nasljeđu prvog svjetskog rata, bila je posvećena umjetnosti. Tema sesije Umjetnici i Prvi svjetski rat: nasljeđe ili obnova? objedinila je nekoliko izlaganja koja propituju ključna zbivanja u umjetnosti predratnog i ratnog razdoblja. Sesiju je vodila Tamara Perišić, pomoćnica ministrice kulture RH, koja je na samom kraju zahvalila organizatorima simpozija, mreži međunarodnih kulturnih centara EUNIC te osobito Veleposlanstvu Francuske u RH i Francuskom kulturnom Institutu koji trenutno predsjedava EUNIC-om.
 
       Izlaganje Od poezije riječi na slobodi do plastičnih kompleksa Nicolette Boschiero, voditeljice Kuće futurističke umjetnosti Depero u Roveretu govori o utjecaju Prvog svjetskog rata na talijanske futuriste. Naslov izlaganja preuzet je iz jednog manifesta Filippa Tomasa Marinettija. Detaljno se baveći manifestima koje su futuristi objavljivali od 1909. do 1929. godine Nicolette Boschiero analizira njihovu strukturu i temeljne misli u prijeratnom razdoblju kada su posve zaokupljeni uništenjem svega onog što je postojalo ranije i promjenom koja nastupa izbijanjem rata kada se poziva na „rekonstrukciju univerzuma“ futurističkim umjetničkim postupcima. Pokazujući zornim primjerima na koji su način futuristi bili zaokupljeni ratom i kako su ga prikazivali u svojim djelima, Nicolette Boschiero naglasila je kako su futuristi imali poteškoća u prihvaćanju ratnih događanja te u svojim djelima prikazuju rat na drukčiji način jer im stvara neugodu.
 
       O hrvatskoj slikarici Nasti Rojc, čija je retrospektivna izložba otvorena u Umjetničkom paviljonu, govorila je Leonida Kovač, povjesničarka umjetnosti i izvanredna profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te autorica osam knjiga. Njezino izlaganje Trebam li ja sudjelovati u ovoj borbi?“: Svjetski ratovi Naste Rojc prvenstveno se bavilo autoportretom slikarice nastalim 1914. kao izravnim slikaričinim odgovorom na izbijanje Prvog svjetskog rata. Prema riječima Leonide Kovač, autoportret „Ja – borac“ nije značajan samo za hrvatsku umjetnost već je potrebno utvrditi i njegovo pravo mjesto unutar svjetske umjetnosti jer je on nastao gotovo deset godina prije „Autoportreta“ (1923.) američke slikarice Romaine Brooks kojeg teoretičarka Judith Butler karakterizira kao prvi drag autoportret u svjetskoj umjetnosti. Navodima iz neobjavljene autobiografije Sjene, svjetlost i tama u kojoj Nasta Rojc opisuje svoj put na biennale u Veneciju netom pred izbijanje Prvog svjetskog rata Leonida Kovač potkrepljuje svoju tezu o umjetničinom definiranom proturatnom stavu, feminizmu i lijevoj političkoj orijentaciji. Analizom slike „Naše doba“ iz 1928. Leonida Kovač završava predstavljanje slikarice Naste Rojc u kontekstu političke i društvene angažiranosti njezina umjetničkog opusa.
 
       Povjesničarka Maria Fernanda Fernandes Garcia Rollo iz Instituta za suvremenu povijest Fakulteta društvenih i humanističkih znanosti Novog sveučilišta u Lisabonu u izlaganju naslovljenom O Mundo é de quoiem não sente. Portugalska umjetnost i kultura za vrijeme rata u govorila je o kontekstualizaciji Prvog svjetskog rata u Portugalu koji je dugo vremena nastojao zadržati neutralnu poziciju i ne ulaziti u rat u Europi. Ipak, s obzirom na izvaneuropske bitke Prvog svjetskog rata, Portugal je morao braniti svoje kolonije u Africi pa je 1916. ušao u rat s Njemačkom zbog kolonija u Africi. Navodeći primjere iz književnosti (Fernando Pessoa), likovne i filmske umjetnosti, stripa i fado glazbe koja je opisivala stradanja vojnika u ratu Maria Fernanda Fernandes Garcia Rollo završava izlaganje o Portugalskoj umjetnosti tijekom prvog svjetskog rata zaključkom da riječ modernizam povezuje sve raznorodne struje u portugalskoj umjetnosti tog razdoblja.
       O Cabaretu Voltaire, jednoj od najznačajnijih umjetničkih institucija dvadesetog stoljeća u izlaganju Vječito blaženstvo? Dada! govorio je Adrian Notz, ravnatelj Cabareta Voltaire u Zürichu i predstojnik Odsjeka likovne umjetnosti na Akademiji vizualne umjetnosti u St. Gallenu. U svojem je predavanju Andrej Notz opisao kontekst u kojem je 1916. nastala Dada, započevši izlaganje s najintrigantnijim podacima iz biografije Huga Balla čiji su teorijski spisi (Begriffe) bili temelj avangardističkog dadaističkog pokreta. Umjetničke i filozofske preokupacije Huga Balla rezultirale su dadaističkim manifestom 1916. godine, a u Cabare Voltaireu odvijale su se izložbe, umjetničke akcije i predstave kojima su dadaisti željeli šokirati društvo toga doba. Dadaisti u svojim djelima nude odgovor na besmislenost doba u kojem žive, a zanimljiv je podatak i taj da je o dadaizmu u svjetskim medijima objavljeno više od 8 tisuća članaka. Umjetnici poput Tristana Tzare, Hansa Arpa, Georga Grosza, Marcela Duchampa pripadali su dadaističkom umjetničkom pokretu.
 











Najave