Na 14. Venecijanskom bijenalu arhitekture održan program Nove tendencije i arhitektura: apstrakcija, ambijent, algoritam

U organizaciji Hrvatskog paviljona Fitting Abstraction, Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Politecnica di Milano i Udruženja hrvatskih arhitekata na 14. Venecijanskom bijenalu arhitekture Fundamentals, u sklopu ciklusa popratnih događanja Meetings on Architecture, Freeport, održan je 8. kolovoza u Arsenalima program Nove tendencije i arhitektura: apstrakcija, ambijent, algoritam.

      Program, koji se sastojao od panela, diskusije i projekcije dokumentarnog filma Nove tendencije u produkciji Hrvatske radiotelevizije, bio je četvrti u nizu događanja u ciklusu Freeport, a osmislili su ga Karin Šerman, Igor Ekštajn, Vesna Meštrić i Ivo Čović. Ciklus Freeport otvorio je prostor nacionalnim paviljonima da doprinesu dinamici, kvaliteti i relevantnosti događanja u sklopu ovogodišnjeg Bijenala. Hrvatski paviljon i njegova ovogodišnja izbornica, dr. sc. Karin Šerman, konkurirali su s programom Nove tendencije i arhitektura.

      Tema Novih tendencija odabrana je kao jedinstveni i postojano intrigantni internacionalni umjetnički fenomen – dinamična međunarodna umjetnička mreža i platforma naprednog umjetničkog istraživanja – čije izložbe su se odvijale 1961. – 1973. godine uglavnom u zagrebačkoj Galeriji suvremene umjetnosti, čime Zagreb i Hrvatska bivaju upisani na mapi najrelevantnijih umjetničkih događanja svoga vremena. Pokret je okupljao umjetnike i teoretičare, ali i inženjere i znanstvenike, posvećene eksperimentalnom pristupu umjetničkom stvaranju. Oslanjao se na temelje konkretne i konstruktivističke umjetnosti, istraživanju strukture i forme te vizualnih efekata u različitim materijalima i medijima, razvijajući pritom brojne nove vidove izražavanja, sve do programirane, optičke, kinetičke, pa i konceptualne umjetnosti. Na tragu njihovog interdisciplinarnog djelovanja i preklapanja sa znanstvenim i tehnološkim inovacijama, u polje umjetnosti tada se pionirski uvodi i računalo kao novo sredstvo umjetničkog stvaranja. Uza sav fokus na eksperimentiranje sa strukturom i formom, pokret je bio duboko prožet i vođen socijalnim idejama: uvjerenjem o nužnosti umjetničkog angažmana i bliske povezanosti umjetnosti i društva te mišlju o demokratskoj umjetnosti za oslobođeno, emancipirano društvo.




Značenje i odjeci Novih tendencija

      Namjera hrvatskog programa bila je apostrofirati značenje i odjeke umjetničkih istraživanja Novih tendencija primarno za medij arhitekture, i to u ondašnjem vremenu ali i današnjem trenutku. U vrijeme intenzivnog, ali često i površnog korištenja računala u algoritamskom, parametrički vođenom generiranju arhitektonske forme, pri čemu socijalna dimenzija često ostaje zaobiđena i zanemarena, osobito se važnim čini aktualiziranje iskustva Novih tendencija jer otvara moguća nova propitivanja tumačenja pozicije arhitekture kao discipline sa specifičnim i složenim odnosom kreativne i društveno angažirane komponente.

      Program se odvijao u formi panela i prateće diskusije, a neposredno prije početka panela otvorena je izložba o segmentima arhitektonskog i umjetničkog opusa hrvatskog arhitekta Vjenceslava Richtera kao istaknutog protagonista i grupe EXAT 51 i Novih tendencija. U panelu su sudjelovali Jerko Denegri, istaknuti povjesničar umjetnosti i analitičar Novih tendencija koji je govorio o izložbama (Novih) tendencija u Zagrebu između 1961. i 1973. godine, zatim Francesco Poli s Likovne akademije Brera iz Milana s izlaganjem na temu Gianni Colombo. Programirani ambijenti i arhitektonska problematika, Margit Rosen iz ZKM-a|Zentrum für Kunst und Medientechnologie iz Karlsruhea s temom Umjesto rješenja za probleme, programi za rješenja. Nove tendencije i kompjutorski generirana arhitektura te Ivan Rupnik sa Sveučilišta Northeastern iz Bostona koji je problematizirao Ciklograf, reljefometar i mreža kritičkih puteva: Tri računalna instrumenta za projektiranje u kategoriji prostor-vrijeme, 1961.-1979.

      Moderatori panela bili su Karin Šerman i Igor Ekštajn kao predstavnici Hrvatskog paviljona, te Ivo Čović s Politecnica di Milano. Izložbeni segment o eksperimentalnom radu arhitekta Vjenceslava Richtera, u sklopu kojeg je prikazan njegov teorijski projekt Sinturbanizam iz 1964. godine te ciklus Sistemskih grafika iz 1970., pripremila je Vesna Meštrić iz Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, voditeljica Zbirke Richter. Nakon panela bio je prikazan dokumentarni film Nove tendencije iz produkcije Hrvatske radiotelevizije iz 2011. godine, snimljen po scenariju Ane Marije Habjan, u režiji Vladislava Kneževića.




Kako gledati Nove tendencije danas – panel

      Govoreći o izložbama (Novih) tendencija u Zagrebu između 1961. i 1973. godine, Jerko Denegri je u svojem izlaganju iznio sustavni kritički pregled više od desetljeća duge intenzivne aktivnosti Novih tendencija, primarno kroz analizu pet zagrebačkih izložbi. Istaknuo je da je danas, više od pola stoljeća od prve zagrebačke izložbe i nakon nedavnih retrospektiva posvećenih ovom intrigantnom umjetničkom fenomenu, spoznaja o osobinama i udjelima svake od pet izložbi daleko od posve jedinstvenog povijesnog suda. Prema njegovom mišljenju najtočnijom se nameće tvrdnja da svaka od pet izložbi posjeduje vlastiti problemski identitet i drugačiji radni program, te je kao takva izraz zasebnih umjetničkih poimanja svoga specifičnog povijesnoga trenutka.

      Denegri je opetovano podcrtao da se umjetnost Novih tendencija opravdano ističe ne samo kao inovativna umjetnička nego i napredna društveno-politička orijentacija i aktivnost. S tim u vezi postavio je i pitanje okolnosti koje su dovele do toga da se poprište međunarodne promocije ove vrste umjetnosti dogodilo upravo u Zagrebu, u Hrvatskoj, u to vrijeme u socijalističkoj nesvrstanoj Jugoslaviji. Na tom je tragu istaknuo da, ma koliko neosporna i nezaobilazna bila uloga brojnih inozemnih organizatora i sudionika u zagrebačkim izložbama Novih tendencija, činjenica ostaje da su se sve ove inicijative odvijale na plodnom tlu domaće kulturne i umjetničke situacije, duboko prožete i obilježene naslijeđenim modernističkim stremljenjima. U njoj, osim samih povijesnih izvora u avangardnim časopisima 1920-ih godina i čitave napredne međuratne modernističke kulture, neposredne prethodnike i suvremenike predstavljaju skupine EXAT 51 (1951.-1956.) i Gorgona (1959.-1966.), čiji će se pojedini članovi naći među organizatorima i sudionicima prvih triju zagrebačkih izložbi Novih tendencija. Istodobno – kako naglašava Denegri – sve ove izložbe podjednako duguju i iznimno poletnoj duhovnoj i društvenoj atmosferi u vrijeme njihova pokretanja, atmosferi u kojoj je upravo tada i ovdje bilo moguće sa Zapada i Istoka Europe i svijeta u Zagrebu okupiti umjetnički i politički tako napredne krugove. Stoga se doprinosi zagrebačkih izložbi Novih tendencija danas s pravom cijene kao vrijedna europska umjetnička baština povijesnoga časa njihova održavanja.

      Francesco Poli diskusiju je usmjerio bliže samom mediju arhitekture, apostrofirajući umjetnička istraživanja prvenstveno Giannija Colomba, istaknutog predstavnika talijanske grane Novih tendencija i člana utjecajne Grupe T iz Milana. Elaborirao je njegove specifične prostorne instalacije, paradoksalne programirane ambijente i uznemirujuće prostore, koji su postizani pomoću raznovrsnih optičko-kinetičkih efekata ili pak pomoću elementarnih arhitektonskih struktura no upotrijebljenih na način da potkopavaju uobičajene racionalne projektantske kriterije i prostorna očekivanja. Poli je pritom ukazao kako su ovakvi umjetnički eksperimenti, koji dovode u krizu očekivane prostorne doživljaje i korištenja, mogli poslužiti i kao poticaji samoj arhitekturi da preispita svoje naslijeđene alate i principe te da započne eksperimentirati s vlastitim uvriježenim tehnikama i strategijama, ne bi li se time dodatno potvrdila kao kritički angažirana i socijalno relevantna disciplina. Na taj je način – podcrtao je Poli – Colombovo djelo uputilo i na puno šire okvire poimanja i razumijevanja programirane umjetnosti, rafiniranije od njezine uobičajene, prečesto tek generički shvaćene definicije.

      Temu preispitivanja i inoviranja tehnika i alata arhitektonskog stvaranja, a koje su i same potaknute i povezane upravo s eksperimentalnim umjetničkim istraživanjima vođenim u sklopu Novih tendencija, oslovila je i Margit Rosen. Pritom je apostrofirala upravo jednu od središnjih tema Novih tendencija – uvođenje računala u umjetničke prakse kao novog alata mišljenja i stvaranja. Naime, prihvaćanje nove računalne tehnologije i njezinih teorijskih modela od strane pripadnika Novih tendencija dovelo je to privremenog napuštanja ekskluzivnog koncepta umjetnosti. Razlike između umjetnosti i ne-umjetnosti nužno su bile nagrižene i oslabljene te su omogućile novu, tehnički potaknutu i omogućenu unisonost i cjelovitost, kao i produktivnu kreativnu spregu umjetnika, dizajnera, arhitekata, sociologa, filozofa, znanstvenika i inženjera. Time su – istaknula je Rosen – započele rasprave koje, u ovom ili onom obliku ne prestaju ni do danas – o posljedicama stroja koji se doima kao da svijet može učiniti potpuno podatnim a kreativni čin osloboditi od svih materijalnih i mehaničkih limitacija, o tehnologiji koja svaki objekt ili zgradu može transformirati u dinamičku i komunikativnu cjelinu i, štoviše, otvoriti mogućnost za analiziranje, simuliranje, predviđanje a time i kontroliranje ponašanja čak i pojedinaca i društvenih zajednica. Rosen je podcrtala kako su tvrdnje o Novim tendencijama kao pokretu relevantnom za arhitekturu dodatno pojačane uvođenjem računala u stvaralački proces, koji neminovno dovodi do demistifikacije i intelektualizacije samog kreativnog čina, do 'otvorenog djela', do oslobađanja otuđenog pojedinca od izolirane pasivnosti, kao i napuštanja ideje umjetnosti kao privilegije povlaštenih klasa. Rosen je također istaknula da, premda Nove tendencije nisu bile prvo mjesto debate o ulozi računala u umjetničkoj produkciji, one su neupitno bile prve u postavljanju proširenog okvira te već započete rasprave u pogledu uključivanja socijalnog i estetičkog konteksta, a ne isključivo onog tehnološkog.




Inovativne arhitektonske prakse

      Ivan Rupnik nadovezao se na diskusiju prikazom jedinstvenog istraživačkog rada i eksperimentalnih postupaka Vjenceslava Richtera i njegove specifične translacije arhitektonskih postupaka i projekcija u novu formu svojevrsnog manualnog, ručnog računala i programiranja. Pritom se oslonio na pristup Norberta Wienera iz 1950. godine i njegovo specifično poimanje poante računalnog postupka, sugerirajući time ujedno i moguću alternativnu povijesnu trajektoriju razumijevanja uloge računala. Kako Wiener naime ističe, računalo se, umjesto kao malo mehaničko pomagalo, može poimati i u smislu minijaturne tvornice, čime se naglasak stavlja na izazove optimalne organizacije, a ne toliko same mehanizacije ili elektrifikacije. I upravo je to prema Wieneru, ističe Rupnik, još bitnija odrednica razvoja računala i, što je još važnije, samog načina računalnog razmišljanja. Ideja programiranja time se povezuje direktno s idejom optimalnog organiziranja, a time i određivanjem odnosa determiniranosti i slučajnosti. Upravo taj pristup Rupnik prepoznaje i elaborira na primjeru Richterovih reljefometara, kao svojevrsnih 'manualnih računala', kako sam Richter naziva taj vid svojih istraživanja. Rupnik, na tragu Richterovih ambicija, tim instrumentima pridaje i alternativno značenje, kao simulaciju eksperimentiranja u sferi socijalne organizacije, čime ulazi u interpretaciju njegova teorijskog projekta Sinturbanizma iz 1964. godine.

      U zaključcima žive i argumentirane rasprave ponovljeno je kako su Nove tendencije i njihova zagrebačka baza bile uistinu jedinstveno mjesto u okupljanju sudionika s obje strane Željezne zavjese posvećenih istraživanju srodnih umjetničkih pristupa, estetika i s njima povezanih socijalnih ambicija. To je bilo moguće zahvaljujući ondašnjim društveno-političkim prilikama, ali isto tako i vitalnim i snažnim lokalnim modernističkim tradicijama i zasadama. Denegri je u zaključku još jednom podcrtao svoj stav da je, umjesto prečesto zastupanog poimanja Novih tendencija kao pokreta sa svojim početkom, razvojem, vrhuncem i padom, puno preciznije zastupati da svaka od pet zagrebačkih izložbi posjeduje donekle zasebnu problematiku, radni program i agendu, a koje pak vjerno odgovaraju preokupacijama i izazovima vlastitog povijesnog trenutka. Denegri i Rupnik u raspravi su se potom složili da karamanovska teorija o slobodi i potencijalima periferijske sredine kao naročito plodnog mjesta za sintezu naoko disparatnih umjetničkih utjecaja, koncepata i poticaja može i u ovom slučaju biti teorijski relevantna i primjenjiva te ukazati na razloge zašto je Zagreb u tom trenutku bio idealno mjesto ove nove produktivne translacije, pogotovo one između arhitekture i rane računalne umjetnosti.








 

Pisane vijesti