Dodijeljene Nagrade Iso Velikanović za 2012. godinu

U Hrvatskom državnom arhivu, danas u podne, dodijeljene su Nagrade Iso Velikanović za 2012. godinu. Nagradu Iso Velikanović za životno djelo dobio je Vladimir Gerić, a godišnju – Xenia Detoni. „Kao zamjenik ministrice kulture RH sretan sam što mogu posvjedočiti još jednom trenutku odavanja

priznanja pripadnicima struke koja zahtjeva dugotrajnu predanost i požrtvovnost. Kontinuiranim dodjeljivanjem ove nagrade ostvarujemo ne samo prvotno zadani cilj – kreiranje što kvalitetnijih i vrednijih prijevoda književnih djela sa svih stranih jezika – već i iskazujemo poštovanje prevoditeljima, koji su u potrazi za savršenstvom nerijetko spremni i nekoliko godina preispitivati i dotjerivati tekst svojih prijevoda, odnosno uvijek iznova oplemenjivati vlastite stvaralačke vizije.“ – rekao je tom prigodom Berislav Šipuš, zamjenik ministrice kulture.



Nagrada Iso Velikanović za životno djelo uručena je vrsnom prevoditelju Vladimiru Geriću, članu Društva hrvatskih prevodilaca od 1956. godine, čiji prijevodi „sežu od francuskih pjesničkih teškokategornika Baudelairea, Mallarmé i Valeryja, preko Molièrea, Nabokova i Shakespearea do Čehova, Dostojevskog i Cervantesa“ kako je u obrazloženju napisao Andy Jelčić naročito ističući Gerićev rad u kazalištu kojim je ove prostore uključio u „najsuvremenije svjetske kulturne tokove“ prevodeći Hamleta i Racineovu Fedru, no isto tako i Handkeovog Kaspera te Büchnerovog Woyzecka.



„Iskreno sam zahvalan što ste našli toliko vremena pa i dobrononamjernosti da dođete na ovu već tradicionalnu svečanost. Moram priznati da se u ovom portretu kolege Andyja Jelčića, koji je to napisao vjerojatno i u ime Društva, gotovo nisam niti prepoznao. Nemojte misliti da se zafrkavam jer ja taj svoj posao shvaćam vrlo, vrlo jednostavno. Da znam raditi cipele, radio bih cipele. Ne znam nažalost, moram ih skupo plaćati.“ – između ostalog rekao je Gerić po primitku nagrade. 



Xenia Detoni, dobitnica godišnje Nagrade Iso Velikanović za prijevod romana Paralelne pripovijesti Pétera Nádasa rekla je na dodjeli u Hrvatskom državnom arhivu: Zahvaljujem se Ministarstvu kulture ne samo kurtoazno i ne samo radi ove godišnje nagrade, nego za tromjesečnu lanjsku stipendiju jer je stipendija počela stizati upravo u trenutku kada sam već i privatno mislila na tog Nàdasa, a Nàdas je zapravo tršćak. Bila sam doista u tršćaku i ne bih se mogla iščupati iz toga teksta, osim da sjednem i dosljedno dovedem prijevod do kraja.“





Obrazloženje nagrade za životno djelo:
 
Kušnja zbilje (Reality check)
 
Tko je ikada prevodio za kazalište, sjetit će se dvaju trenutaka ispunjenih napetošću: prve čitaće probe kada se glumci krišom pogledavaju preko stola, a na licima im se očitava skepsa spram teksta koji su upravo dobili i trenutka završetka premijere, prije no što odjekne pljesak. Izlaganje tim napetostima zahtijeva mnogo vjere: u glumce, autora, publiku, režiju, a ponajviše u vlastiti rad na tekstu. Tu vjeru nije uvijek lako pronaći pa smo svi mi, danas djelatni književni prevodioci, za kazalište radili i radimo sporadično, ulazeći u taj sustav i bježeći od njegova intenziteta. No ne i Vladimir Gerić. Već punih šezdeset godina on ni na trenutak ne sumnja da tomu svijetu pripada, da ga gradi i razvija, oblikuje i održava na životu.
 
Želimo li se osvrnuti na taj veliki opus i prilog kulturi onoga što se danas eufemistički naziva „ovi prostori“, ne možemo preko sedamdeset i sedam bibliografskih jedinica, koje sežu od francuskih pjesničkih teškokategornika Baudelairea, Mallarméa i Valeryja, preko Molièrea, Nabokova i Shakespearea do Čehova, Dostojevskog i Cervantesa, jednostavno prevući filološko-informatičku mrežu suvremenoga svijeta i tražiti podudarnost. Da bismo barem donekle razumjeli Vladimira Gerića, moramo posegnuti u već jako udaljene pedesete i šezdesete godine.
 
Članom Društva hrvatskih književnih prevodilaca postao je tri godine nakon njegova osnutka, 1956., a već od iduće godine radi u Varaždinu, prolazeći put od scenografa do redatelja i postavivši ondje Pirandella, Čehova i Camusa. To je povijesni trenutak u kojemu se Jugoslavija još traži između Istoka i Zapada, Tito se razilazi s Đilasom, Murtić slika Manhattan i prve apstrakcije, a Gliha još figurativne gromače. Vitićev neboder i paviljon na Zagrebačkome velesajmu još su u temeljima i skelama, a televizor i telefonsku liniju posjeduju tek rijetki. Muzički bijenale, Gorgona i Nove tendencije tek su budućnost, jednako kao i službeno utemeljenje Pokreta nesvrstanih i uključenje prvoga mlaznog zrakoplova u JAT-ovu flotu.
 
U to su doba kazalište i koncerti posljednja utočišta građanskoga društva Zagreba, Varaždina i Osijeka, koje pognute glave lista „Večernji vjesnik“, dok Aleksandar Ranković uklanja sve koji mu nisu po volji, i zaživi jedino u predvorjima kazališta, obukavši nagrižene bunde spašene još iz tridesetih i zaokružene ljubičastim odsjajem trajnih ondulacija. Ti otočići kulture, za koje su Vladimir Gerić i njegov mentor i učitelj Branko Gavella posebno zaslužni, stvarali su dragocjenu razliku između naše sredine i tvrdolinijaških socijalizama i komunizama, za koju smo se u mnogim kasnijim raspravama hvatali kao za slamku spasa hrvatske i uopće ovoprostorne časti.
 
Na krilima Andrićeve Nobelove nagrade, visoke stope gospodarskoga rasta, sportskih uspjeha i otvaranja vrata turizmu, šezdesetih se godina stvorila kulturna klima koja je omogućila modernitet do ekstrema, eksperiment i uključenje u najsuvremenije svjetske kulturne tokove. U taj je prostor Gerić ušao prvo „Hamletom“ i Racineovom „Fedrom“, a onda Handkeovim „Kasparom“ i Büchnerovim „Woyzeckom“. Zagrebačko kazalište &TD omogućilo mu je redateljsko (a time i jezično) eksperimentiranje, pri čemu je važno napomenuti da su svi ti aspekti uvijek bili samo integralni dijelovi jedinstvenoga postupka stvaranja predstave u koji je vjerovao i, po svemu sudeći, još uvijek vjeruje.
 
Dok su se u pozadini smjenjivali Hrvatsko proljeće, kasni socijalizam, Domovinski rat i današnji postupni gubitak svih iluzija, Gerić je radio Nabokova, Arbuzova, Corneillea, Pintera, Bettija i mnoge druge. Osobito nam je drago zabilježiti živu aktivnost s nekoliko bibliografskih jedinica u razdoblju od 2010. do 2012. te zaigranost neumornoga duha, koji je za Glumačku družinu Histrion kajkavizirao Shakespearea. Ne sumnjamo da je i u ovome trenutku neki od njegovih novih projekata u nastajanju ili pred završetkom.
 
Iako to često znade zazvučati sudbonosno i zloslutno, za Vladimira Gerića bez tih konotacija smijemo reći da je posljednji od svoje vrste. Tomu je tako jer se mi, njegovi kolege, danas više ne usuđujemo biti vrstom, jer nam se to čini odveć riskantnim, iako nam iza leđa više ne stoji Partija, Komitet i Aleksandar Ranković. Geriću više nitko ne može oduzeti tisuće aplauza, sva poznanstva i prijateljstva s preminulim, sadašnjim i nadolazećim glumačkim i redateljskim veličinama, sva kisela lica na prvim čitaćim probama i sve javne kritike i pohvale kojima je bio izlagan tijekom više od pola stoljeća, pa je možda najtočnije kazati da Vladimir Gerić jednostavno jest.
 
 


Obrazloženje godišnje nagrade:

Xenia Detoni vrsna je prevoditeljica i agilna posrednica između mađarske i hrvatske književnosti i kulture. Zahvaljujući njezinu osobnom angažmanu i kreativnoj energiji naša je čitateljska publika mogla sustavno pratiti zbivanja na mađarskoj književnoj sceni i uživati u prijevodima najboljih tekstova klasika mađarskog moderniteta: Petera Esterházyja, Imre Kertésza, Sandora Máraija, Ferenca Fejtöa, Lászla Darvasija, Györgyja Dragomana… Xenia Detoni prevela je i važno povijesno-kulturološko djelo Jelena Zrinski, najhrabrija žena Europe mađarske akademkinje Ágnes Várkonyji, a za promicanje mađarske kulture u inozemstvu primila je 2009. godine Srebrni križ Republike Mađarske.

Prevođenje romana Paralelne pripovijesti Pétera Nádasa sigurno je predstavljalo jedan od najvećih stručnih izazova u bogatoj prevoditeljskoj praksi gospođe Detoni. Ne mislimo pritom samo na opseg djela (1600 stranica!) nego ponajprije na njegovu složenost i zahtjevnost koja podrazumijeva veliko kulturološko znanje, iskustvo i iznimnu prevoditeljsku kompetenciju.

Pisan 18 godina, nevjerojatno gust, konotativan i nabijen aluzijama – Nadasev monumentalni roman zahvaća mađarsku i srednjoeuropsku povijest 20. stoljeća kroz mnoštvo likova, „paralelnih pripovijesti“, nevjerojatnih sudbina, osobnih trauma i kolektivnih tragedija. Osebujne priče trojice prijatelja, njihovih obitelji i prijatelja vode nas u samo središte neuralgičnih događaja novije povijesti: od nacističkih logora i istrebljenja Židova preko turbulentnih zbivanja vezanih za Mađarsku revoluciju 1956. pa sve do pada Berlinskog zida 1989. kao simboličnog kraja podijeljene Europe.

Romanom defilira velik broj likova, u njemu se križa više pripovjednih linija, dok stilska raznovrsnost i raskošna orkestracija glasova tvore iznimnu polifonu strukturu. Pridodamo li tomu i činjenicu da je roman Paralelne pripovijesti prepun arhaizama i neobičnih leksičkih i sintaktičkih rješenja, očito je da njegovo prevođenje iziskuje ne samo iznimno umijeće nego i odlično poznavanje konteksta.

Vična hrvatskom jeziku, a zadržavajući stilsku raznolikost originala, Xenia Detoni uspjela je pronaći adekvatna rješenja za sve probleme. Njezin prijevod nije samo točan nego i čitak, a pritom uvijek uspijeva sačuvati osobitu jezičnu nijansiranost predloška. Prijevod opsežnog djela jednog od najznačajnijih mađarskih pisaca svakako ulazi u vrhunske domete našeg suvremenog prevodilaštva, a Xeniji Detoni s pravom pripada godišnja Nagrada Iso Velikanović za 2012. godinu.
 
  




>>> Fotogalerija



















 

Pisane vijesti