Dobitnici „Nagrade Vicko Andrić“ za 2025. godinu
Na sjednici Odbora za dodjelu „Nagrade Vicko Andrić“, održane 31. srpnja 2026. godine u Ministarstvu kulture i medija RH, donesene su odluke o dobitnicima nagrada za 2025. godinu
Odlukom Odbora „Nagrade Vicko Andrić“, nagradu za životno djelo, koja se dodjeljuje istaknutim pojedincima koji su svojim izvanrednim doprinosom i radom na zaštiti kulturne baštine obilježili vrijeme u kojem su djelovali i čiji rad čini zaokruženu cjelinu, a njihova djela i ostvarenja ostaju trajno dobro Republike Hrvatske, dobila je konzervatorica, arhitektica Blanda Matica. Danas umirovljenica, nekada je obnašala dužnosti ravnateljice Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture kao i pomoćnice ravnatelja za nepokretnu baštinu Hrvatskog restauratorskog zavoda.
Godišnju nagradu koja se dodjeljuje pojedincima za izvanredan doprinos u zaštiti kulturne baštine, dobio je Stručni tim pod vodstvom dr. sc. Viki Jakaše Borić za cjelovitu i energetsku obnova Dvorca umjetnika Oršić - Jakovlje i okoliša s Parkom skulptura u sljedećem sastavu: Ivana Kosier Czeisberger, Aneta Mudronja Pletenac, Monika Kamenečki, Helena Miholić, Grzegorz Jan Rodak, Goran Mišić, prof. Alen Novoselec i mr. sc. Neven Bradić.
„Nagrada Vicko Andrić“ za doprinos lokalnoj zajednici dodjeljuje se dr. fra Josipu Sopti za izniman angažman na području zaštite i promicanja kulturne, sakralne baštine na dubrovačkom području.
Odluke o dobitnicima nagrada za 2025. godinu donio je na svojoj sjednici Odbor za dodjelu „Nagrade Vicko Andrić“, u sastavu Tomislav Petrinec (predsjednik) i Mirna Sabljak, Vesna Pascuttini-Juraga, Tatjana Horvatić, Boris Mostarčić, Radoslav Bužančić, Žarko Španiček, Lorella Limoncin Toth (članovi).
Blanda Matica, konzervator savjetnik arhitekt, diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1980. godine. Svoj radni vijek posvetila je proučavanju, zaštiti i očuvanju graditeljske baštine.
Odmah nakon studija zaposlena je u RZH u Zagrebu, gdje ubrzo postaje odgovorni projektant i voditelj Odjela za graditeljsko naslijeđe te savjetnik konzervator, a od 1997. do 2005. pročelnica Službe za nepokretnu baštinu u Hrvatskom restauratorskom zavodu. Uspješno je vodila programe istovremeno pokazujući vrsnost u organiziranju i timskoj suradnji što je omogućilo i njezino napredovanje u voditeljskoj strukturi, a ne samo na području konzervatorske i arhitektonske struke.
Godine 2005. prelazi u Ministarstvo kulture RH gdje je pročelnica Konzervatorskog odjela u Rijeci, 2007./2008. glavna konzervatorica u Upravi za zaštitu kulturne baštine i pročelnica Konzervatorskog odjela u Krapini te ravnateljica Uprave za zaštitu kulturne baštine od 2008. do 2012. godine. Vraća se u HRZ na mjesto pomoćnice ravnatelja za posebne projekte (2012. - 2016.) te pomoćnice ravnatelja za nepokretnu baštinu (2016. - 2019.).
Nakon odlaska u mirovinu i nadalje vrlo aktivno djeluje u zaštiti nepokretne baštine, posebice u okviru poslije potresnih obnova na području Zagreba.
Gospođa Matica članica je Hrvatske komore arhitekata. Kao jedan od najistaknutijih stručnjaka konzervatorske djelatnosti bila je uključena i u rad Odbora za dodjelu „Nagrade Vicko Andrić“ te predsjednica Povjerenstva za viša stručna zvanja u konzervatorsko-restauratorskoj djelatnosti.
Obrazloženje kandidature:
U najranijem razdoblju svog stručnog rada u RZH Blanda Matica je uključena u istraživanja i razvojne studije te izradu prijedloga prezentacije i obnove za pročelja, najčešće oslikanih, kao i u dokumentiranje i projektiranje povijesnih arhitektonskih elemenata i opreme na više objekata sjeverne Hrvatske (dvorac Miljana te Stari grad, Uršulinski samostan, bivša isusovačka crkva - Katedrala, kuća Škrlec i Ritz, palača Sermage u Varaždinu), te rekonstrukciju ruševne crkve, zvonika i vanjskih pročelja samostana sv. Ivana Krstitelja u Kloštar Ivaniću. Surađuje i radi projekte prezentacije za dvorac u Kutjevu, Stari grad u Čakovcu te kuriju Erdödy u Razvoru, kao i rekonstrukciju i obnovu konaka manastira u Lepavini. Osim toga, radi izvedbeni projekt unutarnjeg uređenja i muzejskog postava u Kneževom dvoru u Dubrovniku.
Kao pročelnica Službe za nepokretnu baštinu u HRZ-u, uz zahtjevno koordiniranje četiri odjela, voditeljica je niza složenih programa. Ističe se njezina dugogodišnja posvećenost Dvoru Veliki Tabor (istraživanje i izrada studije povijesnog razvoja, prijedlog prezentacije za obnovu Palasa, izvedbeni projekt i vođenje građevinsko-statičke sanacije obnove zidanih dvorišnih galerija). I dalje je posvećena Varaždinu koji oplemenjuje rekonstruirajući glavno pročelje Županijske palače i kao voditeljica istraživanja, autorica izvedbenog projekta prenamjene i obnove Palače Patačić. Projektira i obnovu pročelja i unutrašnjosti dvorca Lukavec, autorica je izvedbenog projekta obnove i voditeljica obnove crkve sv. Martina u Bojačnom te idejnog rješenja i projektnog programa za Međunarodni centar za podvodnu arheologiju u Zadru (bivši samostan i crkva sv. Nikole).
Zadužena je za obnovu i prenamjenu dvorca Batthyany u Ludbregu za potrebe središnje čuvaonice umjetnina iz ratom ugroženih područja i uspostavljanje restauratorske radionice. U suradnji i uz potporu stručnjaka iz Hrvatske i Njemačke vodi radove i glavna je projektantica i koordinatorica izrade glavnog i izvedbenog projekta te nadzora za međunarodni projekt prenamjene zapuštenog dvorca u suvremeni restauratorski centar, s edukacijskim dvoranama i dormitorijem. Posebno je uspješna rekonstrukcija svečane dvorane dvorca i njezina svoda.
Nakon prelaska u Ministarstvo kulture RH najprije je zadužena za područje Primorsko-goranske županije. Uz redovna zaduženja pročelnika koordinira obnovu crkve franjevačkog samostana i benediktinske crkve sv. Marije u Krku, Katedrale te crkve sv. Marije od Arta i tvrđave Nehaj u Senju, Kaštela Zrinjskih u Brodu na Kupi, kuće Delač u Delnicama i uspostavu Muzeja sakralne umjetnosti u Franjevačkom samostanu u Cresu. Kao ravnateljica Uprave za zaštitu kulturne baštine od 2008. godine sudjeluje u izradi Strategije zaštite, očuvanja i gospodarskog korištenja kulturne baštine RH za razdoblje 2011.-2015. godine i koordinatorica je Izmjena i dopuna Pravilnika o Registru kulturnih dobara RH te Registra kulturnih dobara RH. Obavlja i konzervatorski nadzor zaštitnih radova na kulturnim dobrima od posebnog značaja ili posebno zahtjevnim konzervatorsko-restauratorskim zahvatima na nepokretnim kulturnim dobrima te daje prosudbe i mišljenja u prijepornim slučajevima u provedbi inspekcijskog nadzora. Na funkciji ravnateljice Uprave preuzima i ulogu izvršne direktorice kapitalnog projekta „Istraživanje, obnova i revitalizacija kulturne baštine Ilok - Vukovar - Vučedol“, čime se 2012. nastavlja baviti u HRZ-u kao pomoćnica ravnatelja za posebne programe, u dijelu koji se odnosi na kompleks Eltz (zgrada Kolnice, Vodotoranj, Sjemenarska stanica i Vrtlareva kuće) kao i na baroknu jezgru Vukovara (kurije 1-4 i kuća Paunović). Koordinira radove i projektira dio izvedbene dokumentacije kod obnove i završetka radova na Dvoru Veliki Tabor i sudjeluje u izradi idejnog projekta njegova muzejskog postava. U Gradu Buzetu radi idejno rješenje za Zavičajni muzej Buzeštine u palači Bigatto. U sklopu dva europska projekta (OP Konkurentnost i kohezija 2014. - 2020.) vodi stručni tim za izradu konzervatorske studije s prijedlogom obnove ljetnikovca Sorkočević (projekt SKALA - nova kulturno-turistička destinacija u Komolcu Dubrovnik) i uspostavu laboratorija za konzervatorsko-restauratorska istraživanja i edukaciju u kulturnoj baštini (projekt Ruralna poučna, kulturno-etnografska turistička atrakcija). Glavna je projektantica izvedbenog projekta rekonstrukcije izvornih secesijskih pročelja Etnografskog muzeja u Zagrebu i nadzire izvođenje obnove. Završetak radova obilježen je i izložbom „Etnografski muzej - Palača s potpisom“ (2020./2021.; suradnja s dr. sc. Draganom Damjanovićem) koju je pripremila s dr. sc. Draganom Damjanovićem.
Gospođa Matica i u mirovini ostaje iznimno aktivna u struci. U početku još surađuje s HRZ-om u izradi kulturno-povijesne i prostorne analize dijela naselja unutar zaštićene cjeline Vid (Metković). Najdublje ostaje vezana uz Zagreb, gdje pored Etnografskog muzeja radi konzervatorski elaborat za rekonstrukciju izvornog izgleda Kavane Corso u Gundulićevoj ulici. Od potresa 2020. do danas, izradila je cijeli niz konzervatorskih elaborata za stradale povijesne zgrade Zagreba i okolice: palača nekad. Hrvatsko-slavonske centralne zemaljske štedionice u Ilici 25-27/Gundulićevoj 2, Stara škola u Donjem Dragonošcu, Katolički bogoslovni fakultet u Vlaškoj 38, HINA (nekad. stambeno-najamna zgrada V. Heinzela) na Trgu M. Marulića 16, nekad. Kuća Stöger i Kolmar u Ilici 13, Kino Tuškanac, Palača Dverce te 33 paviljona u Gradu mladih i izvedbeni projekt dijela arhitektonske dokumentacije za zgradu „Domobranske vojarne“ u sklopu Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Ilici 244.
Doprinos gđe. Blande Matice u istraživanjima i rekonstrukcijama povijesnih pročelja čini naše povijesne cjeline Varaždina, Ludbrega i Čakovca prepoznatljivim, a kroz obnove dvoraca Veliki Tabor, Lukavec i Batthyany te crkve sv. Ivana u Kloštar Ivaniću, ostavila je svoj pečat u sveobuhvatnom pristupu najvrjednijim primjerima graditeljske baštine sjeverozapadne Hrvatske.
Sposobnost širokog sagledavanja problema, organiziranost i fokusiranost na zadane ciljeve, uz veliko iskustvo u timskom radu, omogućili su i njezino suvremeno upravljanje i sudjelovanje u kapitalnim projektima revitalizacije Podunavlja i EU projektima. To je prepoznato i kroz niz rukovodećih funkcija u HRZ-u te u Ministarstvu kulture RH, i na regionalnoj razini i u središnjici.
Pored svega valja spomenuti da je gđa Matica prerano izgubila supruga Zvonka Maticu, također konzervatora arhitekta u RZH, i kao samohrana majka predano nastavila s radom, preuzevši i njegove projekte, intenzivno izložena uvjetima rada na terenu.
Stoga predlažemo da se ovogodišnja Nagrada Vicko Andrić za životno djelo dodijeli Blandi Matici, konzervatorici savjetnici nepresušne energije i profesionalnog interesa koji ne jenjava i koji treba biti primjer mlađim generacijama.
5. Popis objavljenih radova i ostalo
Godišnju nagradu, koja se dodjeljuje pojedincima za izvanredan doprinos u zaštiti kulturne baštine, dobio je Stručni tim za cjelovitu i energetsku obnovu Dvorca umjetnika Oršić - Jakovlje i okoliša s Parkom skulptura u sljedećem sastavu:
Obrazloženje kandidature (izvanredna postignuća u području zaštitite kulturne baštine):
Dvorac umjetnika Oršić-Jakovlje povijesni je sklop naglašene slojevitosti čiji značaj proizlazi iz povijesno-umjetničke vrijednosti kao i statusa važnog mjesta hrvatske moderne i suvremene umjetnosti od 1970-ih godina. U njegovim su prostorima djelovali brojni umjetnici, u povijesnom perivoju nastao je Međunarodni park skulptura Jakovlje, danas zaštićeno kulturno dobro od nacionalnog značaja. Time Dvorac umjetnika čini rijetku baštinsku cjelinu u kojoj se povezuju povijesna arhitektura, perivoj, suvremena skulptura, umjetnički ateljei, memorija na niz znamenitih umjetnika koji su svojim radom i djelovanjem obilježili hrvatsku umjetničku scenu.
Nakon dugotrajnog propadanja i oštećenja u potresima 2020. godine, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika uz podršku Ministarstva kulture i medija pokrenulo je sustavnu obnovu dvorca. Prvom fazom koja je dovršena 2023. godine konstruktivno je ojačana građevina, dok je vrlo kompleksna druga faza cjelovite i energetske obnove provedena tijekom 2024. i 2025. godine.
U okviru druge faze provedena su opsežna konzervatorsko-restauratorska istraživanja žbukanih i slikanih slojeva kojima je potvrđena i novim nalazima potkrijepljena povijesna geneza dvorca te su otkriveni brojni zidni oslici kako iz razdoblja druge polovice 18. stoljeća tako i iz velike neostilske obnove 19. stoljeća. Time je obnova donijela nove spoznaje o povijesnim slojevima dvorca i pridonijela obogaćenju ukupnog fundusa kulturne baštine Republike Hrvatske. Vrijednost nalaza kao i stanje, odnosno stupanj njihova oštećenja utjecali su na odluke o prezentaciji i odabir konzervatorsko-restauratorskih metoda obnove. Posebno treba istaknuti oslik središnje katne dvorane s prikazima kineskih motiva koji potječu iz utjecajne putopisne knjige 17. stoljeća, koja je u Europi predstavljala važan izvor znanja o kineskoj kulturi i ambijentu. Uzimajući u obzir da je riječ o jedinstvenom sadržaju koji pripada chioniserie stilu 18. stoljeća, kakav do sada na ovim prostorima nije utvrđen, uz visok stupanj oštećenja i brojnost detalja koji se na osliku pojavljuju, donesena je odluka o reintegraciji lakuna restauratorskom metodom abbassamento di tono, dok su postojeći dijelovi oslika detaljno očišćeni i retuširani. Slikani slojevi 18. stoljeća prezentirani su i u drugim prostorijama, ali u vidu većih, restauratorski obrađenih sondi kojima su obuhvaćeni cjelovito rekonstruirani neostilski oslici iz vremena velike obnove dvorca tijekom druge polovice 19. stoljeća.
Projekt uređenja perivoja temeljen na suvremenoj interpretaciji povijesnog koncepta, omogućio je cjelovito povezivanje vanjskog prostora. U prednjem dijelu formira šetnicu kroz park skulptura i kolni prilaz dvorcu, dok u stražnjem unosi nove kvalitativne elemente za život i rad umjetnika u dvorcu (vodeni element), te funkcionalne i zakonski zahtijevane elemente (požarni put). Do sada je restaurirano preko dvadeset skulptura, no za potrebe cjelovite obnove i provedbu uređenja okoliša prema krajobraznom projektu, pojedine skulpture parka razmještene na novu primjerenu lokaciju u dogovoru s restauratorom i voditeljem projekta Dvorac umjetnika i Parka skulptura Jakovlje.
Posebna vrijednost obnove Dvorca umjetnika Jakovlje je osim same obnove i prezentacije povijesnih krila dvorca uspostava kontinuiteta njegova korištenja za umjetnički rad, razvoj i izvrsnost. Završetkom ove faze stvoreni su novi prostorni i programski resursi: umjetnički ateljei za članove HDLU-a i ULUPUH-a, reprezentativne dvorane za izložbe i konferencije, dormitorij u potkrovlju namijenjen umjetničkim razmjenama i rezidencijama, podrumski prostor za radionice, produkciju i predavanja te vanjski amfiteatar za kulturne programe. Time je Dvorac umjetnika ponovno uspostavljen kao prostor stvaranja, istraživanja, edukacije, susreta, javnih programa i međunarodne kulturne suradnje.
Obnova ovoga dvorca predstavlja doprinos za lokalnu zajednicu jer joj donosi prostor koji nije zatvoren u institucionalne okvire, već postaje mjestom neposrednog susreta s umjetnošću. Obnovom dvorca stanovnicima Jakovlja i okolnih mjesta otvara se mogućnost sudjelovanja u kulturnim sadržajima u vlastitoj sredini, bez potrebe da se takvi programi traže isključivo u Zagrebu. Time se jača dostupnost kulture, potiče obrazovanje i uključivanje lokalnog stanovništva te se stvara novi osjećaj pripadnosti prostoru koji je desetljećima bio obilježen umjetničkim radom, ali je zbog oštećenja, zapuštenosti i obnove dugo bio ograničeno dostupan.
Rezultati obnove dokumentirani su i javno predstavljeni 23. travnja 2026. godine, a projekt je zabilježen dokumentarnim video zapisom o obnovi te javno prezentiran izložbom „Dvorac umjetnika / Na nebu od oblaka” u Galeriji Klovićevi dvori, koja je prvi put kao cjelinu predstavila dvorac, atelijere, umjetnike i Međunarodni park skulptura Jakovlje.
Zbog svega navedenog, cjelovita i energetska obnova Dvorca umjetnika Oršić-Jakovlje predstavlja izvanredno postignuće u području zaštite kulturne baštine. Riječ je o projektu kojim je očuvano, istraženo i obnovljeno kulturno dobro oštećeno u potresima, restaurirani su njegovi vrijedni povijesni slojevi, očuvana je memorija desetljeća umjetničkog stvaranja, a prostor je vraćen zajednici kao živo mjesto kulture, umjetnosti, obrazovanja i susreta.
Obrazloženje dodjele „Nagrade Vicko Andrić“ za doprinos lokalnoj zajednici
Fra Josip (Jozo) Sopta rođen je 1952. u Dužicama kod Širokog Brijega. U Franjevačku provinciju sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru stupio je 1971. godine. Za svećenika je zaređen 1978. u crkvi sv. Križa u Splitu. Na sveučilištu u Freiburgu u Njemačkoj obranio je doktorat iz teologije. Od 1987. do 2000. živio je i radio u samostanu Male braće u Dubrovniku. Potom šest godina djeluje kao župnik i gvardijan u Rožatu u Rijeci Dubrovačkoj, a od 2006. do 2016. u Zadru obnaša dužnost provincijala Provincije sv. Jeronima. Godine 2016. vraća se u Franjevački samostan u Rožatu, gdje obnaša i službu župnika. U Franjevački samostan Male braće u Dubrovniku ponovno dolazi 2022., gdje je gvardijan do 2025. godine.
Djelovao je kao predavač u Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji Ruđera Boškovića u Dubrovniku te na Katehetskom institutu u Dubrovniku i Zadru. Rado je viđen predavač na brojnim simpozijima. Objavio je i uredio veliki broj knjiga i radova iz povijesti Crkve i Franjevačkog reda.
Tijekom svog dugogodišnjeg djelovanja u franjevačkim samostanima na dubrovačkom području dr. fra Josip Sopta, uz duhovne zadaće, kontinuirano je, s velikom voljom i entuzijazmom, skrbio za graditeljsku baštinu i pokretne inventare koji su mu bili povjereni. Od 80-ih godina 20. stoljeća, kada dolazi u Franjevački samostan u Dubrovnik, poticao je radove na očuvanju franjevačkih samostana, crkava i njihovih inventara.
Nakon dolaska u Dubrovnik, uz brojne druge obveze, fra Jozo Sopta posebno se posvetio očuvanju Knjižnice i arhiva Franjevačkog samostana Male braće. Neposredno pred Domovinski rat pokrenuo je obnovu Franjevačkog samostana u Pridvorju i zaštitu njegovog inventara. Tijekom Domovinskog rata, uz fra Mata Polonija, skrbio je o potrebitima te omogućio da samostan, u kojem su djelovali Caritas i Crveni križ, bude centar humanitarnog rada Dubrovnika, a samostanska crkva ne samo duhovni, nego i društveno središte Grada, gdje su se, usprkos vrlo teškim vremenima, održavala brojna kulturna događanja. Tijekom granatiranja Dubrovnika 1991./1992. skrbi i poduzima mjere očuvanja knjižnice Male braće čiji se inventar u potpunosti prenosi u refektorij samostana. Pokazujući razumijevanje i brigu za očuvanje pokretnih kulturnih dobara, 1993. godine omogućava osnivanje Restauratorske radionice tadašnjeg Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Dubrovniku u okrilju Franjevačkog samostana Male braće. Od 1992. godine kontinuirano potiče radove očuvanja Franjevačkog samostana Male braće te promiče i koordinira radove na očuvanju franjevačkih samostana na Badiji, u Pridvorju i Cavtatu.
Suočen sa sve većom složenošću i opsegom poslijeratne obnove, fra Jozo Sopta je, zajedno sa subraćom iz Franjevačke provincije, proveo uspješan model obnove Franjevačkog samostana na Lopudu, ustupivši ga obitelji Habsburg na upravljanje u trajanju od devedeset devet godina. Time je omogućena ne samo sustavna obnova ovog vrijednog sakralnog sklopa, već mu je osiguran i kontinuitet javnog sadržaja - danas već prepoznatog kulturnog središta Lopuda. Nadalje, od 2018. godine pokrenuo je obnovu samostanske crkve Gospe od Špilice na Lopudu, u kojoj radovi još uvijek traju.
Za svog boravka u Franjevačkom samostanu u Rožatu, obnašajući i funkciju župnika, poticao je obnovu crkava na prostoru Župe Rožat u Rijeci Dubrovačkoj.
Uz znanstveni interes za nekadašnji franjevački samostan na Daksi, promicao je i trajnu memoriju na žrtve koje su stradale na otoku u listopadu 1944. godine.
Uz svoj temeljni svećenički poziv koji već desetljećima ostvaruje kroz pastoralni rad kao župnik, vjeroučitelj, pisac i predavač, uvijek je nalazio energiju, vrijeme i entuzijazam za očuvanje i promicanje povjerene mu kulturne baštine. S velikom predanošću poticao je, organizirao i koordinirao brojne radove na zaštiti, obnovi i valorizaciji kulturnih dobara, pritom ostvarujući kvalitetnu i dugogodišnju suradnju s konzervatorskom službom. Svojim odgovornim djelovanjem značajno je pridonio očuvanju kulturne baštine, svjestan njezine povijesne, umjetničke i duhovne vrijednosti kako za lokalnu zajednicu tako i za širu javnost.
Odlukom Odbora „Nagrade Vicko Andrić“, nagradu za životno djelo, koja se dodjeljuje istaknutim pojedincima koji su svojim izvanrednim doprinosom i radom na zaštiti kulturne baštine obilježili vrijeme u kojem su djelovali i čiji rad čini zaokruženu cjelinu, a njihova djela i ostvarenja ostaju trajno dobro Republike Hrvatske, dobila je konzervatorica, arhitektica Blanda Matica. Danas umirovljenica, nekada je obnašala dužnosti ravnateljice Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture kao i pomoćnice ravnatelja za nepokretnu baštinu Hrvatskog restauratorskog zavoda.
Godišnju nagradu koja se dodjeljuje pojedincima za izvanredan doprinos u zaštiti kulturne baštine, dobio je Stručni tim pod vodstvom dr. sc. Viki Jakaše Borić za cjelovitu i energetsku obnova Dvorca umjetnika Oršić - Jakovlje i okoliša s Parkom skulptura u sljedećem sastavu: Ivana Kosier Czeisberger, Aneta Mudronja Pletenac, Monika Kamenečki, Helena Miholić, Grzegorz Jan Rodak, Goran Mišić, prof. Alen Novoselec i mr. sc. Neven Bradić.
„Nagrada Vicko Andrić“ za doprinos lokalnoj zajednici dodjeljuje se dr. fra Josipu Sopti za izniman angažman na području zaštite i promicanja kulturne, sakralne baštine na dubrovačkom području.
Odluke o dobitnicima nagrada za 2025. godinu donio je na svojoj sjednici Odbor za dodjelu „Nagrade Vicko Andrić“, u sastavu Tomislav Petrinec (predsjednik) i Mirna Sabljak, Vesna Pascuttini-Juraga, Tatjana Horvatić, Boris Mostarčić, Radoslav Bužančić, Žarko Španiček, Lorella Limoncin Toth (članovi).
Obrazloženje dodjele „Nagrade Vicko Andrić“ za životno djelo Blandi Matici
Blanda Matica, konzervator savjetnik arhitekt, diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1980. godine. Svoj radni vijek posvetila je proučavanju, zaštiti i očuvanju graditeljske baštine.
Odmah nakon studija zaposlena je u RZH u Zagrebu, gdje ubrzo postaje odgovorni projektant i voditelj Odjela za graditeljsko naslijeđe te savjetnik konzervator, a od 1997. do 2005. pročelnica Službe za nepokretnu baštinu u Hrvatskom restauratorskom zavodu. Uspješno je vodila programe istovremeno pokazujući vrsnost u organiziranju i timskoj suradnji što je omogućilo i njezino napredovanje u voditeljskoj strukturi, a ne samo na području konzervatorske i arhitektonske struke.
Godine 2005. prelazi u Ministarstvo kulture RH gdje je pročelnica Konzervatorskog odjela u Rijeci, 2007./2008. glavna konzervatorica u Upravi za zaštitu kulturne baštine i pročelnica Konzervatorskog odjela u Krapini te ravnateljica Uprave za zaštitu kulturne baštine od 2008. do 2012. godine. Vraća se u HRZ na mjesto pomoćnice ravnatelja za posebne projekte (2012. - 2016.) te pomoćnice ravnatelja za nepokretnu baštinu (2016. - 2019.).
Nakon odlaska u mirovinu i nadalje vrlo aktivno djeluje u zaštiti nepokretne baštine, posebice u okviru poslije potresnih obnova na području Zagreba.
Gospođa Matica članica je Hrvatske komore arhitekata. Kao jedan od najistaknutijih stručnjaka konzervatorske djelatnosti bila je uključena i u rad Odbora za dodjelu „Nagrade Vicko Andrić“ te predsjednica Povjerenstva za viša stručna zvanja u konzervatorsko-restauratorskoj djelatnosti.
Obrazloženje kandidature:
U najranijem razdoblju svog stručnog rada u RZH Blanda Matica je uključena u istraživanja i razvojne studije te izradu prijedloga prezentacije i obnove za pročelja, najčešće oslikanih, kao i u dokumentiranje i projektiranje povijesnih arhitektonskih elemenata i opreme na više objekata sjeverne Hrvatske (dvorac Miljana te Stari grad, Uršulinski samostan, bivša isusovačka crkva - Katedrala, kuća Škrlec i Ritz, palača Sermage u Varaždinu), te rekonstrukciju ruševne crkve, zvonika i vanjskih pročelja samostana sv. Ivana Krstitelja u Kloštar Ivaniću. Surađuje i radi projekte prezentacije za dvorac u Kutjevu, Stari grad u Čakovcu te kuriju Erdödy u Razvoru, kao i rekonstrukciju i obnovu konaka manastira u Lepavini. Osim toga, radi izvedbeni projekt unutarnjeg uređenja i muzejskog postava u Kneževom dvoru u Dubrovniku.
Kao pročelnica Službe za nepokretnu baštinu u HRZ-u, uz zahtjevno koordiniranje četiri odjela, voditeljica je niza složenih programa. Ističe se njezina dugogodišnja posvećenost Dvoru Veliki Tabor (istraživanje i izrada studije povijesnog razvoja, prijedlog prezentacije za obnovu Palasa, izvedbeni projekt i vođenje građevinsko-statičke sanacije obnove zidanih dvorišnih galerija). I dalje je posvećena Varaždinu koji oplemenjuje rekonstruirajući glavno pročelje Županijske palače i kao voditeljica istraživanja, autorica izvedbenog projekta prenamjene i obnove Palače Patačić. Projektira i obnovu pročelja i unutrašnjosti dvorca Lukavec, autorica je izvedbenog projekta obnove i voditeljica obnove crkve sv. Martina u Bojačnom te idejnog rješenja i projektnog programa za Međunarodni centar za podvodnu arheologiju u Zadru (bivši samostan i crkva sv. Nikole).
Zadužena je za obnovu i prenamjenu dvorca Batthyany u Ludbregu za potrebe središnje čuvaonice umjetnina iz ratom ugroženih područja i uspostavljanje restauratorske radionice. U suradnji i uz potporu stručnjaka iz Hrvatske i Njemačke vodi radove i glavna je projektantica i koordinatorica izrade glavnog i izvedbenog projekta te nadzora za međunarodni projekt prenamjene zapuštenog dvorca u suvremeni restauratorski centar, s edukacijskim dvoranama i dormitorijem. Posebno je uspješna rekonstrukcija svečane dvorane dvorca i njezina svoda.
Nakon prelaska u Ministarstvo kulture RH najprije je zadužena za područje Primorsko-goranske županije. Uz redovna zaduženja pročelnika koordinira obnovu crkve franjevačkog samostana i benediktinske crkve sv. Marije u Krku, Katedrale te crkve sv. Marije od Arta i tvrđave Nehaj u Senju, Kaštela Zrinjskih u Brodu na Kupi, kuće Delač u Delnicama i uspostavu Muzeja sakralne umjetnosti u Franjevačkom samostanu u Cresu. Kao ravnateljica Uprave za zaštitu kulturne baštine od 2008. godine sudjeluje u izradi Strategije zaštite, očuvanja i gospodarskog korištenja kulturne baštine RH za razdoblje 2011.-2015. godine i koordinatorica je Izmjena i dopuna Pravilnika o Registru kulturnih dobara RH te Registra kulturnih dobara RH. Obavlja i konzervatorski nadzor zaštitnih radova na kulturnim dobrima od posebnog značaja ili posebno zahtjevnim konzervatorsko-restauratorskim zahvatima na nepokretnim kulturnim dobrima te daje prosudbe i mišljenja u prijepornim slučajevima u provedbi inspekcijskog nadzora. Na funkciji ravnateljice Uprave preuzima i ulogu izvršne direktorice kapitalnog projekta „Istraživanje, obnova i revitalizacija kulturne baštine Ilok - Vukovar - Vučedol“, čime se 2012. nastavlja baviti u HRZ-u kao pomoćnica ravnatelja za posebne programe, u dijelu koji se odnosi na kompleks Eltz (zgrada Kolnice, Vodotoranj, Sjemenarska stanica i Vrtlareva kuće) kao i na baroknu jezgru Vukovara (kurije 1-4 i kuća Paunović). Koordinira radove i projektira dio izvedbene dokumentacije kod obnove i završetka radova na Dvoru Veliki Tabor i sudjeluje u izradi idejnog projekta njegova muzejskog postava. U Gradu Buzetu radi idejno rješenje za Zavičajni muzej Buzeštine u palači Bigatto. U sklopu dva europska projekta (OP Konkurentnost i kohezija 2014. - 2020.) vodi stručni tim za izradu konzervatorske studije s prijedlogom obnove ljetnikovca Sorkočević (projekt SKALA - nova kulturno-turistička destinacija u Komolcu Dubrovnik) i uspostavu laboratorija za konzervatorsko-restauratorska istraživanja i edukaciju u kulturnoj baštini (projekt Ruralna poučna, kulturno-etnografska turistička atrakcija). Glavna je projektantica izvedbenog projekta rekonstrukcije izvornih secesijskih pročelja Etnografskog muzeja u Zagrebu i nadzire izvođenje obnove. Završetak radova obilježen je i izložbom „Etnografski muzej - Palača s potpisom“ (2020./2021.; suradnja s dr. sc. Draganom Damjanovićem) koju je pripremila s dr. sc. Draganom Damjanovićem.
Gospođa Matica i u mirovini ostaje iznimno aktivna u struci. U početku još surađuje s HRZ-om u izradi kulturno-povijesne i prostorne analize dijela naselja unutar zaštićene cjeline Vid (Metković). Najdublje ostaje vezana uz Zagreb, gdje pored Etnografskog muzeja radi konzervatorski elaborat za rekonstrukciju izvornog izgleda Kavane Corso u Gundulićevoj ulici. Od potresa 2020. do danas, izradila je cijeli niz konzervatorskih elaborata za stradale povijesne zgrade Zagreba i okolice: palača nekad. Hrvatsko-slavonske centralne zemaljske štedionice u Ilici 25-27/Gundulićevoj 2, Stara škola u Donjem Dragonošcu, Katolički bogoslovni fakultet u Vlaškoj 38, HINA (nekad. stambeno-najamna zgrada V. Heinzela) na Trgu M. Marulića 16, nekad. Kuća Stöger i Kolmar u Ilici 13, Kino Tuškanac, Palača Dverce te 33 paviljona u Gradu mladih i izvedbeni projekt dijela arhitektonske dokumentacije za zgradu „Domobranske vojarne“ u sklopu Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Ilici 244.
Doprinos gđe. Blande Matice u istraživanjima i rekonstrukcijama povijesnih pročelja čini naše povijesne cjeline Varaždina, Ludbrega i Čakovca prepoznatljivim, a kroz obnove dvoraca Veliki Tabor, Lukavec i Batthyany te crkve sv. Ivana u Kloštar Ivaniću, ostavila je svoj pečat u sveobuhvatnom pristupu najvrjednijim primjerima graditeljske baštine sjeverozapadne Hrvatske.
Sposobnost širokog sagledavanja problema, organiziranost i fokusiranost na zadane ciljeve, uz veliko iskustvo u timskom radu, omogućili su i njezino suvremeno upravljanje i sudjelovanje u kapitalnim projektima revitalizacije Podunavlja i EU projektima. To je prepoznato i kroz niz rukovodećih funkcija u HRZ-u te u Ministarstvu kulture RH, i na regionalnoj razini i u središnjici.
Pored svega valja spomenuti da je gđa Matica prerano izgubila supruga Zvonka Maticu, također konzervatora arhitekta u RZH, i kao samohrana majka predano nastavila s radom, preuzevši i njegove projekte, intenzivno izložena uvjetima rada na terenu.
Stoga predlažemo da se ovogodišnja Nagrada Vicko Andrić za životno djelo dodijeli Blandi Matici, konzervatorici savjetnici nepresušne energije i profesionalnog interesa koji ne jenjava i koji treba biti primjer mlađim generacijama.
5. Popis objavljenih radova i ostalo
- Obnova palače Varaždinske županije s osvrtom na povijesni razvoj županije kao institucije, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, Vol. 33/34, 2009., 55-78, (s M. Korunek i Ž. Trstenjakom)
- Samostanski kompleks Sv. Ivana Krstitelja u Kloštar Ivaniću, u: Božo Rudež ur. „Zbornik 900 godina Ivanicha“, 1994., 102-111.
- Obnova kulturne baštine Varaždina - Obnova palače Patačić u Varaždinu, prezentacija, HAZU - Zavod za znanstveni radu u Varaždinu, 2019.
- Obnova dvoraca na primjerima dvorca Miljana, dvorca Batthiany u Ludbregu, dvora Veliki Tabor, dvorca u Lukavcu, predavanje na Arhitektonskom fakultetu za studente kolegija Naslijeđe, Zagreb, 2018.
- Obnova i revitalizacija nasljeđa sredstvima EU fondova, Obnova pročelja Etnografskog muzeja“, DAZ (Društvo arhitekata Zagreba), 2017.
- Obnova Velikog Tabora, skup i zbornik Castellum Resurrectionis, Holešov, Češka, 2015.
- Dvorac Opeka - Jučer, danas, sutra, Međunarodni kongres o zaštiti i gospodarskom korištenju kulturne baštine, Prince Kung's Mansion - Peking, Kina, 2013.
- Strategija obnove, zaštite i gospodarskog korištenja kulturne baštine, DAZ, 2011.
- Problemi grijanja u spomenicima na primjeru Palasa u dvoru Veliki Tabor, skup „A preventive conservation strategy, EU-project proposal for the 7th European FRP“, München, 2006.
- Uspješno izvedene obnove - Dvorac Batthyany u Ludbregu, prilog HRT-a, 2012.
- Sunčana čipka, jednosatna emisija Hrvatskog radija o nematerijalnoj baštini, 2011.
- Obnova Velikog Tabora u Humu Košničkom za lokalnu zajednicu, prilog HRT-a, 2008.
Obrazloženje dodjele godišnje Nagrade „Vicko Andrić“ za 2025. godinu Stručnom timu pod vodstvom dr. sc. Viki Jakaše Borić za cjelovitu i energetsku obnovu Dvorca umjetnika Oršić - Jakovlje i okoliša s Parkom skulptura
Godišnju nagradu, koja se dodjeljuje pojedincima za izvanredan doprinos u zaštiti kulturne baštine, dobio je Stručni tim za cjelovitu i energetsku obnovu Dvorca umjetnika Oršić - Jakovlje i okoliša s Parkom skulptura u sljedećem sastavu:
- dr. sc. Viki Jakaša Borić - povjesničarka umjetnosti, nadležna konzervatorica koja je pratila, koordinirala i nadzirala proces cjelovite obnove Dvorca umjetnika
- dipl.ing.arh. Ivana Kosier Czeiberger - autorica projekta cjelovite obnove Dvorca umjetnika
- prof. Alen Novoselec - voditelj projekta Dvorac umjetnika i Park skulptura za Hrvatsko društvo likovnih umjetnika i restaurator za kamen i arhitektonsku plastiku, te skulptura Parka
- mr.sc. Neven Bradić - povjesničar umjetnosti, nadležni konzervator
- dipl.ing.arh. Aneta Mudronja Pletenac - članica tima projektanata projekta krajobrazne arhitekture- uređenja okoliša Dvorca umjetnika
- Monika Kamenečki - članica tima projektanata projekta krajobrazne arhitekture- uređenja okoliša Dvorca umjetnika
- Helena Miholić - članica tima projektanata projekta krajobrazne arhitekture- uređenja okoliša Dvorca umjetnika
- Grzegorz Jan Rodak - restaurator koji je restaurirao zidni oslik
- Goran Mišić - nositelj i izvođač restauratorskih radova na podovima od cementina, ograde s balusterima stubišta i predvorja, te pročeljne plastike
Obrazloženje kandidature (izvanredna postignuća u području zaštitite kulturne baštine):
Dvorac umjetnika Oršić-Jakovlje povijesni je sklop naglašene slojevitosti čiji značaj proizlazi iz povijesno-umjetničke vrijednosti kao i statusa važnog mjesta hrvatske moderne i suvremene umjetnosti od 1970-ih godina. U njegovim su prostorima djelovali brojni umjetnici, u povijesnom perivoju nastao je Međunarodni park skulptura Jakovlje, danas zaštićeno kulturno dobro od nacionalnog značaja. Time Dvorac umjetnika čini rijetku baštinsku cjelinu u kojoj se povezuju povijesna arhitektura, perivoj, suvremena skulptura, umjetnički ateljei, memorija na niz znamenitih umjetnika koji su svojim radom i djelovanjem obilježili hrvatsku umjetničku scenu.
Nakon dugotrajnog propadanja i oštećenja u potresima 2020. godine, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika uz podršku Ministarstva kulture i medija pokrenulo je sustavnu obnovu dvorca. Prvom fazom koja je dovršena 2023. godine konstruktivno je ojačana građevina, dok je vrlo kompleksna druga faza cjelovite i energetske obnove provedena tijekom 2024. i 2025. godine.
U okviru druge faze provedena su opsežna konzervatorsko-restauratorska istraživanja žbukanih i slikanih slojeva kojima je potvrđena i novim nalazima potkrijepljena povijesna geneza dvorca te su otkriveni brojni zidni oslici kako iz razdoblja druge polovice 18. stoljeća tako i iz velike neostilske obnove 19. stoljeća. Time je obnova donijela nove spoznaje o povijesnim slojevima dvorca i pridonijela obogaćenju ukupnog fundusa kulturne baštine Republike Hrvatske. Vrijednost nalaza kao i stanje, odnosno stupanj njihova oštećenja utjecali su na odluke o prezentaciji i odabir konzervatorsko-restauratorskih metoda obnove. Posebno treba istaknuti oslik središnje katne dvorane s prikazima kineskih motiva koji potječu iz utjecajne putopisne knjige 17. stoljeća, koja je u Europi predstavljala važan izvor znanja o kineskoj kulturi i ambijentu. Uzimajući u obzir da je riječ o jedinstvenom sadržaju koji pripada chioniserie stilu 18. stoljeća, kakav do sada na ovim prostorima nije utvrđen, uz visok stupanj oštećenja i brojnost detalja koji se na osliku pojavljuju, donesena je odluka o reintegraciji lakuna restauratorskom metodom abbassamento di tono, dok su postojeći dijelovi oslika detaljno očišćeni i retuširani. Slikani slojevi 18. stoljeća prezentirani su i u drugim prostorijama, ali u vidu većih, restauratorski obrađenih sondi kojima su obuhvaćeni cjelovito rekonstruirani neostilski oslici iz vremena velike obnove dvorca tijekom druge polovice 19. stoljeća.
Projekt uređenja perivoja temeljen na suvremenoj interpretaciji povijesnog koncepta, omogućio je cjelovito povezivanje vanjskog prostora. U prednjem dijelu formira šetnicu kroz park skulptura i kolni prilaz dvorcu, dok u stražnjem unosi nove kvalitativne elemente za život i rad umjetnika u dvorcu (vodeni element), te funkcionalne i zakonski zahtijevane elemente (požarni put). Do sada je restaurirano preko dvadeset skulptura, no za potrebe cjelovite obnove i provedbu uređenja okoliša prema krajobraznom projektu, pojedine skulpture parka razmještene na novu primjerenu lokaciju u dogovoru s restauratorom i voditeljem projekta Dvorac umjetnika i Parka skulptura Jakovlje.
Posebna vrijednost obnove Dvorca umjetnika Jakovlje je osim same obnove i prezentacije povijesnih krila dvorca uspostava kontinuiteta njegova korištenja za umjetnički rad, razvoj i izvrsnost. Završetkom ove faze stvoreni su novi prostorni i programski resursi: umjetnički ateljei za članove HDLU-a i ULUPUH-a, reprezentativne dvorane za izložbe i konferencije, dormitorij u potkrovlju namijenjen umjetničkim razmjenama i rezidencijama, podrumski prostor za radionice, produkciju i predavanja te vanjski amfiteatar za kulturne programe. Time je Dvorac umjetnika ponovno uspostavljen kao prostor stvaranja, istraživanja, edukacije, susreta, javnih programa i međunarodne kulturne suradnje.
Obnova ovoga dvorca predstavlja doprinos za lokalnu zajednicu jer joj donosi prostor koji nije zatvoren u institucionalne okvire, već postaje mjestom neposrednog susreta s umjetnošću. Obnovom dvorca stanovnicima Jakovlja i okolnih mjesta otvara se mogućnost sudjelovanja u kulturnim sadržajima u vlastitoj sredini, bez potrebe da se takvi programi traže isključivo u Zagrebu. Time se jača dostupnost kulture, potiče obrazovanje i uključivanje lokalnog stanovništva te se stvara novi osjećaj pripadnosti prostoru koji je desetljećima bio obilježen umjetničkim radom, ali je zbog oštećenja, zapuštenosti i obnove dugo bio ograničeno dostupan.
Rezultati obnove dokumentirani su i javno predstavljeni 23. travnja 2026. godine, a projekt je zabilježen dokumentarnim video zapisom o obnovi te javno prezentiran izložbom „Dvorac umjetnika / Na nebu od oblaka” u Galeriji Klovićevi dvori, koja je prvi put kao cjelinu predstavila dvorac, atelijere, umjetnike i Međunarodni park skulptura Jakovlje.
Zbog svega navedenog, cjelovita i energetska obnova Dvorca umjetnika Oršić-Jakovlje predstavlja izvanredno postignuće u području zaštite kulturne baštine. Riječ je o projektu kojim je očuvano, istraženo i obnovljeno kulturno dobro oštećeno u potresima, restaurirani su njegovi vrijedni povijesni slojevi, očuvana je memorija desetljeća umjetničkog stvaranja, a prostor je vraćen zajednici kao živo mjesto kulture, umjetnosti, obrazovanja i susreta.
Obrazloženje dodjele „Nagrade Vicko Andrić“ za doprinos lokalnoj zajednici
dr. fra Josipu Sopti
Fra Josip (Jozo) Sopta rođen je 1952. u Dužicama kod Širokog Brijega. U Franjevačku provinciju sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru stupio je 1971. godine. Za svećenika je zaređen 1978. u crkvi sv. Križa u Splitu. Na sveučilištu u Freiburgu u Njemačkoj obranio je doktorat iz teologije. Od 1987. do 2000. živio je i radio u samostanu Male braće u Dubrovniku. Potom šest godina djeluje kao župnik i gvardijan u Rožatu u Rijeci Dubrovačkoj, a od 2006. do 2016. u Zadru obnaša dužnost provincijala Provincije sv. Jeronima. Godine 2016. vraća se u Franjevački samostan u Rožatu, gdje obnaša i službu župnika. U Franjevački samostan Male braće u Dubrovniku ponovno dolazi 2022., gdje je gvardijan do 2025. godine.
Djelovao je kao predavač u Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji Ruđera Boškovića u Dubrovniku te na Katehetskom institutu u Dubrovniku i Zadru. Rado je viđen predavač na brojnim simpozijima. Objavio je i uredio veliki broj knjiga i radova iz povijesti Crkve i Franjevačkog reda.
Tijekom svog dugogodišnjeg djelovanja u franjevačkim samostanima na dubrovačkom području dr. fra Josip Sopta, uz duhovne zadaće, kontinuirano je, s velikom voljom i entuzijazmom, skrbio za graditeljsku baštinu i pokretne inventare koji su mu bili povjereni. Od 80-ih godina 20. stoljeća, kada dolazi u Franjevački samostan u Dubrovnik, poticao je radove na očuvanju franjevačkih samostana, crkava i njihovih inventara.
Nakon dolaska u Dubrovnik, uz brojne druge obveze, fra Jozo Sopta posebno se posvetio očuvanju Knjižnice i arhiva Franjevačkog samostana Male braće. Neposredno pred Domovinski rat pokrenuo je obnovu Franjevačkog samostana u Pridvorju i zaštitu njegovog inventara. Tijekom Domovinskog rata, uz fra Mata Polonija, skrbio je o potrebitima te omogućio da samostan, u kojem su djelovali Caritas i Crveni križ, bude centar humanitarnog rada Dubrovnika, a samostanska crkva ne samo duhovni, nego i društveno središte Grada, gdje su se, usprkos vrlo teškim vremenima, održavala brojna kulturna događanja. Tijekom granatiranja Dubrovnika 1991./1992. skrbi i poduzima mjere očuvanja knjižnice Male braće čiji se inventar u potpunosti prenosi u refektorij samostana. Pokazujući razumijevanje i brigu za očuvanje pokretnih kulturnih dobara, 1993. godine omogućava osnivanje Restauratorske radionice tadašnjeg Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Dubrovniku u okrilju Franjevačkog samostana Male braće. Od 1992. godine kontinuirano potiče radove očuvanja Franjevačkog samostana Male braće te promiče i koordinira radove na očuvanju franjevačkih samostana na Badiji, u Pridvorju i Cavtatu.
Suočen sa sve većom složenošću i opsegom poslijeratne obnove, fra Jozo Sopta je, zajedno sa subraćom iz Franjevačke provincije, proveo uspješan model obnove Franjevačkog samostana na Lopudu, ustupivši ga obitelji Habsburg na upravljanje u trajanju od devedeset devet godina. Time je omogućena ne samo sustavna obnova ovog vrijednog sakralnog sklopa, već mu je osiguran i kontinuitet javnog sadržaja - danas već prepoznatog kulturnog središta Lopuda. Nadalje, od 2018. godine pokrenuo je obnovu samostanske crkve Gospe od Špilice na Lopudu, u kojoj radovi još uvijek traju.
Za svog boravka u Franjevačkom samostanu u Rožatu, obnašajući i funkciju župnika, poticao je obnovu crkava na prostoru Župe Rožat u Rijeci Dubrovačkoj.
Uz znanstveni interes za nekadašnji franjevački samostan na Daksi, promicao je i trajnu memoriju na žrtve koje su stradale na otoku u listopadu 1944. godine.
Uz svoj temeljni svećenički poziv koji već desetljećima ostvaruje kroz pastoralni rad kao župnik, vjeroučitelj, pisac i predavač, uvijek je nalazio energiju, vrijeme i entuzijazam za očuvanje i promicanje povjerene mu kulturne baštine. S velikom predanošću poticao je, organizirao i koordinirao brojne radove na zaštiti, obnovi i valorizaciji kulturnih dobara, pritom ostvarujući kvalitetnu i dugogodišnju suradnju s konzervatorskom službom. Svojim odgovornim djelovanjem značajno je pridonio očuvanju kulturne baštine, svjestan njezine povijesne, umjetničke i duhovne vrijednosti kako za lokalnu zajednicu tako i za širu javnost.